Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Srebrenička deklaracija SDU – opasan presedan za državu Srbiju
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Srebrenička deklaracija SDU – opasan presedan za državu Srbiju

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
utorak, 28. jul 2009.

Mnogi krivi putevi, i to ne samo u pakao, mogu biti popločani dobrim namerama. U oblasti javne politike, nuđenje takvih lažnih puteva i obmanljivih rešenja uobičajena je pojava. Računica kojom se protagonisti takvih predloga rukovode jednostavna je: većina građana je prezauzeta ličnim problemima i mnogobrojnim izazovima svakodnevnog života da bi se dublje upuštali u analizu naizgled apstraktnih pitanja.[1]  Zato je u svakom društvu dužnost odgovornih ljudi, čija inteligencija nije atrofirala, i čija građanska svest nije zamrla, da te stranputice na vreme prepoznaju i da svojim sugrađanima i njihovim političkim predstavnicima na njih obrate pažnju.

Pred nama, odnosno pred Narodnom skupštinom republike Srbije, nalazi se jedan  vrlo čudan dokumenat, koji se zove „Deklaracija o obavezama države Srbije da preduzme sve mere zaštite prava žrtava ratnih zločina, a posebno žrtava genocida u Srebrenici.“ Tu Deklaraciju u Skupštini za sada podržava stranka Socijal-demokratska unija, a predložio je poslanik Žarko Korać. Nema sumnje da će se SDU u tome uskoro pridružiti i drugi iz sličnog ideološkog ambijenta.

Bilo bi iznenađujuće ako je 1% građana Srbije tekst te predložene Deklaracije – koju bi u ime svih njih Skupština trebalo da izglasa – pročitalo i analiziralo.  Nadamo se da je procenat  poslanika, koji su to učinili, malo veći, ali da bi bili sigurni ponudićemo i jednima i drugima naš komentar na taj dokumenat.

Deklaracija sadrži svoj uvodni deo, neku vrstu opšte premise za ono što sledi, gde se navode razna načela izvedena iz međunarodno-pravnih dokumenata kao što su Povelja UN, Međunarodni pakt UN o građanskim i političkim pravima, Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takođe se navode i razni stavovi iz Ustava Srbije, Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i Zakona o nacionalnim manjinama (SR Srbije), naravno uz tumačenje koje ide u prilog tezama zagovarača ove Deklaracije. Taj opšti deo zauzima 5 od ukupno 7 stranica Deklaracije. Zatim sledi ono što je po svoj prilici srž ove Deklaracije, a to je „Zaključak“ koji g. Korać predlaže na usvajanje Skupštini. On je suštinski ograničen na samo dve teme, koje su sa stanovišta predlagača Koraća očigledno povezane, takoreći dve strane jedne iste priče: genocid i Srebrenica.

Razmotrićemo redom oba dela Deklaracije.

Opšti deo

Ovde predlagač Korać na početku izlazi sa  umirivajućim opštim tezama koje ulivaju poverenje i doprinose spuštanju čitaočevog garda: 

genocid je zločin po međunarodnom pravu; izvršenje genocida ili saučesništvo u njemu je kažnjivo delo; priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice je temelj slobode, pravde i mira u svetu; nepoštovanje prava čoveka vodi varvarskim postupcima; učenjem i vaspitavanjem treba težiti da se doprinese poštovanju ljudskih prava, itd. 

Cinik bi na ovo primetio da je to samo koktel zvučnih fraza i parola, ali kako god, ovde nema ničega čemu bi razumna osoba mogla da se usprotivi. Sada idemo dalje. Poslanik Korać svoju priču podiže na jedan stepenik više i kaže da na osnovu svega prethodnog, Narodna skupština republike Srbije „Ocenjuje“ sledeće:

„Shodno međunarodnim dokumentima koji su postali sastavni deo pravnog sistema Srbije, državni organi Republike Srbije imaju dužnost da preduzmu sve raspoložive mere za aktivno suočavanje sa genocidom i ratnim zločinima i pomognu rehabilitaciji žrtava i članova njihovih porodica.“

Prvo, i osnovno, pitanje koje bi se ovde odmah moralo postaviti je sledeće: sa kakvim genocidom, gde i kada? Da li se od Skupštine Srbije očekuje da se „aktivno suoči“ sa svim genocidima koji su ikada bili počinjeni, uključujući onaj prema domorodačkom stanovništvu u Severnoj i Južnoj Americi, nedavno u Kambodži ili pre toga u Istočnom Timoru, da ne govorimo o onom u Ruandi? Da li shodno međunarodnim dokumentima na koje se poslanik Korać oslanja, i koji su postali sastavni deo srpskog pravnog sistema, srpski poreski obveznici sada imaju dužnost da „pomognu rehabilitaciji žrtava i članova njihovih porodica“ u svim tim slučajevima? Da li poslanik Korać predlaže da se Republika Srbija obrati Međunarodnom monetarnom fondu za jedan pozamašan zajam odakle bi se sredstva koristila isključivo za podmirivanje te nove međunarodno-pravne obaveze, koju je on otkrio?

U produžetku, poslanik Korać gornju „obavezu“ konkretno povezuje sa nekim izvorima međunarodnog prava i u vezi sa tim, on tvrdi sledeće.

Slobode ubeđenja i izražavanja „mogu biti predmet onih ograničenja koja predviđa zakon“ u interesu zaštite nekih drugih vrednosti (javna bezbednost, red, zdravlje, moral, ili osnovna prava i sloboda drugih lica). Istovremeno napominje se da je zakonom zabranjeno svako propagiranje rata ili poziv na rasnu, versku ili nacionalnu mržnju koji bi se mogao izroditi u diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. [2]

U istom duhu navode se i odredbe „Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava“ gde je dozvoljeno ograničavanje slobode „ispovedanja ubeđenja“ (budimo jasni, bez ikakvog uvijanja: prostim jezikom, tu se ima u vidu ograničavanje prava građanina da javno i slobodno izrazi svoje mišljenje) tamo gde je to „propisano zakonom i neophodno u demokratskom društvu“ i u interesu manje više istih privilegovanih vrednosti koje, u predhodno paragrafu, služe kao opravdanje za istu svrhu.

Uz napomenu da međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava imaju primat nad zakonodavstvom Srbije, poslanik Korać zatim u Deklaraciji koju predlaže navodi „Povelju o ljudskim i manjinskim pravima,“ sa naglaskom na sledećim elementima:

„Sloboda ispoljavanja vere ili ubeđenja“ (opet) iz već standardnih razloga može biti ograničena zakonom; iz istih razloga može se ograničiti i sloboda okupljanja; isto važi i za slobodu udruživanja; organizacije koje zahtevaju „ukidanje zajemčenih ljudskih prava“ ili izazivanje raznih oblika mržnje odlukom suda se mogu zabraniti; zabranjeno je podsticanje neravnopravnosti ili raspirivanje mržnje i netrpeljivosti.

Cinik bi se sada upitao: zar poslanik Korać i njegova stranka ne strahuju od mogućnosti da Skupština stvarno usvoji njihovu Deklaraciju? Ona je usmerena – za sada samo u jednom delu, ali to je ipak samo početak – na ukidanje zajemčenog ključnog ljudskog prava na slobodu mišljenja i izražavanja.  Ako bi na vlast došla neka druga struja, koja ne deli gledišta g. Koraća i SDU, ona bi svakako mogla da okidače represije – koje su Korać i SDU ugradili u tekst svoje Deklaracije – okrene protiv njih. Predlagači Deklaracije bi u tom hipotetičnom slučaju vrhunske ironije ujedno postali i njene prve političke žrtve.

Ta mogućnost, koja nije ni najmanje apstraktna, ilustruje opasnosti koje se u političkom životu javljaju kada trenutnu nadmoć počnemo da zloupotrebljavamo da bi kopali jame drugima, samo zato što oni ne  dele naše stavove i mišljenje.

Retorički koktel zvučnih humanističkih fraza na početku Deklaracije poslanika Koraća samo nekoliko pasusa dalje pretvara se u svoju suprotnost. Otvara se koncentrisani napad na glavnu tekovinu slobodnog i otvorenog društva: na slobodu mišljenja i na njenu saputnicu, slobodu javnog i neometanog ispoljavanja tog mišljenja, bez čega su sve ostale navodne „slobode“ čista lakrdija i uobičajena retorička magla svih totalitarnih sistema našeg vremena.

„Zaključak“

Kao i u prethodnom delu, poslanik Korać je vrlo samouveren i jak na frazama i parolama, ali uočljivo slab kada se radi o činjenicama i argumentima.

Po prethodnom obrascu, i Zaključak počinje recitacijom opštih stavova koji ne izazivaju posebnu odbojnost, i sa kojima bi se malo ko na prvi pogled upuštao u dublju raspravu, mada i oni nakon razmišljanja dužeg od 10 sekundi izazivaju  nelagodnost.

Na primer:

--odredbe međunarodnih dokumenata koje je Srbija usvojila „treba primeniti“ (ko bi se usprotivio tome? ali bilo bi korisno da prvo postignemo stručnu saglasnost o pravom značenju i načinu primene tih odredaba);

--proces izgradnje demokratskog i multietničkog društva ne može se bazirati na negiranju zločina počinjenog u „naše“ ime (ovo je diskutibilno iz više uglova, ali argumenta radi, da su Tuci tvrdili da u Ruandi Hute ubijaju u ime  Srbije i njenih građana, da li bi to obavezalo Skupštinu Republike Srbije da se Hutima izvini za izvršeni genocid?);

--poštovanje žrtava (što da ne, pod uslovom da je primereno);

--pravilno ocenjivanje i „vrednovanje“ zločina (ovo poslednje je malo nezgrapno, zar ne?) podrazumeva suočavanje sa prošlošću (sa čijom prošlošću i o kojem specifičnom segmentu prošlosti je ovde reč?);

--ne sme se veličati, negirati ili zaboraviti genocid (šta će biti sa onima koji ne dele mišljenje poslanika Koraća o tome da li određeni događaj predstavlja genocid, kao što je to sudija MKTBJ u Hagu, Kristof Flige? ako Skupština usvoji ovu Deklaraciju, da li će za sudiju Fligea biti pametnije da zaobilazi Srbiju da za svoje mišljenje ne bi bio uhapšen i pozvan na krivičnu odgovornost?);

--suočavanje sa prošlošću zahteva uvođenje odgovarajućih „institucija, mehanizama i procesa“ (to je, pretpostavljamo, poenta operativnog dela Koraćevih uvodnih paragrafa gde se pripremanjem terena za ograničavanje ključnih sloboda [ubeđenja, javnog istupanja, okupljanja] nagoveštava uspostavljanje upravo takvih „mehanizama.“)

Sa opštih načela, poslanik Korać sada prelazi na specifična očekivanja od najvišeg zastupničkog tela srpskog naroda. Sa „premisa“ koje je marljivo izgradio, on sada propisivanjem Republici Srbiji „obaveza“ izlazi na čistinu i otkriva politički cilj  Deklaracije koju predlaže.

Te „obaveze“ su sledeće:

1.       Razotkriti i kazniti svako ideološko opravdavanje zločina (da li to znači da je neideološko opravdavanje zločina prihvatljivo, i kako se razlikuje kažnjiva ideološka varijanta?);

2.       Otvoriti građanima mogućnost da odbace kompromitovane vrednosne stavove (ko ih lišava te mogućnosti? koji su ti stavovi i po čijim su merilima oni kompromitovani?) i da se „akteri...masovnog nasilja“ onemoguće iz javnog i društvenog života (zar već postojeći KZ nije dovoljan da se sa siledžijama izađe na kraj, i kakav je to društveni uticaj  siledžija da Skupština sada mora da reaguje novim zakonskim merama?);

3.       Da se obezbedi vrednosni diskontinuitet sa lošom prošlošću... (nesumnjivo odlična ideja ako se imaju u vidu period komunističke diktature, i sve njene tekovine, ali iz nekog razloga nismo sigurni da je poslanik Korać baš na to mislio);

4.       Da se podstiče politički dijalog, ali bez prostora za „pravnu institucionalizaciju zločina“ ili dovođenje u pitanje „kategorija ispravnog, dobrog i pravednog ponašanja“ (da li je ovo institucionalizacija Jevanđelja po Koraću, ili je Crkva i dalje odvojena od države?);

5.       Usvajanje svih mera kako bi „pitanje odgovornosti za zločin postalo stalna tema u političkom i javnom životu“ (dovoljno je ozbiljno pitanje, kako jedno društvo može ostati demokratsko ako se u njemu pravo na slobodno izražavanje nekih mišljenja radikalno sputava? ali ako pored nekih zabranjenih tema državnom prinudom neke teme treba da budu još i nametnute za stalnu i obaveznu diskusiju, onda to pitanje  postaje dvostruko ozbiljnije);

6.       Da neće dozvoliti prihvatanje „posledica zločina“ tako što bi se „pravdanje genocida“ moglo prikazati kao legitiman politički stav (u jednom stvarno demokratskom društvu svako mišljenje je potencijalno legitiman politički stav i to je u svakom slučaju nešto o čemu ne odlučuje policija);

7.       Da će poštovati presude koje su jasno definisale pravni karakter zločina genocida izvršenog u Srebrenici (u izvršnom smislu, bar što se osuđenika tiče, presuda svakog suda se mora poštovati sve dok je neka viša sudska instanca ne ukine, ali to ne isključuje pravo svake osobe na kritičko razmatranje činjenične i pravne utemeljenosti te presude);[3] i

8.       Obratiti se žrtvama i njihovoj zajednici i distancirati se od zločina priznanjem da je on bio učinjen „u naše ime.“

Ova poslednja, i najdramatičnija,  „obaveza“ koju poslanik Korać propisuje Skupštini Srbije, nesumnjivo predstavlja centralni deo, klimaks, Deklaracije koju on predlaže. U tome se zapravo sažima sve ono što on traži, a sve što prethodi samo je uvertira. Zato je neophodno da zastanemo i da ozbiljno proanaliziramo i činjeničnu utemeljenost i intelektualno poštenje takvog zahteva.

Što se tiče činjeničnog dela, on je sasvim nepostojeći. Ni jedan raspoloživi izvor, čak ni jedna presuda Haškog tribunala, ne sugeriše da su izvršioci masakra muslimanskih zarobljenika posle zauzimanja Srebrenice u julu 1995. g. svoje delo učinili „u ime“ Srbije ili njenih stanovnika. Ta teza je proizvoljna konstrukcija poslanika Koraća. Ali ta teza je centralna u dokumentu koji on predlaže Narodnoj skupštini. Umesto što srpskoj državi propisuje „obaveze“ i srpskom narodu „suočavanje“ sa ovim ili sa onim, on je taj koji ima ili da se suoči sa obavezom da svoju tvrdnju, da je srebrenički zločin izvršen „u ime“ Srbije i njenog naroda, pred kolegama poslanicima i pred širom javnošću činjenično potkrepi,[4] ili da ućuti.

Poslanik Korać se nalazi u idealnoj poziciji da proveri u čije je ime taj zločin zapravo bio izvršen, i da na taj način svoju tezu dokaže. Komandant jedinice koja je izvršila srebrenički zločin još  uvek je slobodan čovek i on nesmetano živi u Beogradu. Da li ga je g. Korać potražio i da li je sa njime, pre nego što je napisao svoju Deklaraciju, obavio razgovor o okolnostima i motivima srebreničke tragedije? To bi svakako bio logičan prvi korak za nekoga ko je svesan svoje obaveze da, ako namerava da se javnosti obrati povodom jedne vrlo ozbiljne teme, on to mora da učini znalački i odgovorno.

Možda bi g. Koraću, pod pretpostavkom da je istraživački rad nešto što privlači njegovu pažnju, mogao da rasvetli nekoliko vrlo bitnih pojedinosti gospodin Pelemiš, koji je bio komandant 10. diverzantskog odreda i čiji su pripadnici učestvovali u inkriminisanom događaju.[5]

Prva je da su Muslimanske snage iz Srebrenice tokom trogodišnjeg perioda koji je prethodio zauzimanju enklave u julu 1995. g. vršile sistematske napade na okolna srpska sela i pokolje srpskog civilnog stanovništva u njima. To znači da je postojao adekvatan psihološki povod za revanš koji su, nažalost, Muslimanski zarobljenici u julu 1995. g. doživeli. Pošto se tu na srpskoj strani radilo o lokalnim ljudima,  mnogo je logičnija pretpostavka da je zločin bio izvršen iz osvete za pobijenim srodnicima i u njihovo ime, nego da se to dogodilo u ime bilo koga iz Srbije.

Druga, vrlo važna, stvar koju bi poslanik Korać naučio iz takvog razgovora je da 10. diverzantski odred, jedinica čiji su pripadnici izvršili streljanje zarobljenika, nije imao nikakvo formacijski utvrđeno mesto u rasporedu Vojske Republike Srpske, i da niko sa sigurnošću ne može da utvrdi kome je ta jedinica bila podređena i čija je naređenja izvršavala. Zapravo, baš to nerasvetljeno (i da misterija bude veća, do sada retko postavljano) pitanje mesta 10. diverzantskog odreda u komandnom lancu VRS sa svakim novim danom postaje sve zanimljivije i aktuelnije.[6] Stvar stoji ovako. Zločin je nesumnjivo bio počinjen, imena i mesto boravka većine ubica (ako njih definišemo kao osobe čiji su prsti u trenutku pogubljenja bili na orozu) poznati su, i oni su potpuno dostupni, ali njima je ipak dozvoljeno da prebivaju u sivoj zoni medijskog i krivičnog imuniteta. Istovremeno, organizuju se besomučne hajke na osobe koje, čak i da su na neki način bili uključeni, ne mogu ni pravno ni moralno snositi isti stepen neposredne krivične odgovornosti. Kada je u pitanju Srebrenica, paradoksima zaista nikad kraja.

Najzad, poslanik Korać bi od svog izvanredno obaveštenog izvora, g. Pelemiša, saznao još jedan važan podatak koji se direktno odnosi upravo na onu vrstu odgovornosti za zločin koju poslanik Korać besomučno potencira, a to je odgovornost Srbije i srpskog naroda. Gospodin Pelemiš bi ga obavestio da je Deseti diverzantski odred, u sred krvavog i bespoštednog etničkog rata, bio multietnička jedinica u kojoj su se rame uz rame borili, i muslimanske zarobljenike u julu 1995. g. u duhu bratstva i jedinstva zajedno streljali, pripadnici srpske, hrvatske, slovenačke i bošnjačke nacionalnosti.[7]

Teatralno bacanje prašine u oči

Ove činjenice nisu samo zanimljive, one su apsolutno fatalne po diletantsku tezu poslanika Koraća da je zločin u Srebrenici bio izvršen u ime Srbije i srpskog naroda. Gde su dokazi da je iko u zarobljenike pucao „u ime“ Srbije? S obzirom na etnički sastav jedinice čiji  su pripadnici izvršili streljanje, kako bi poslanik Korać opovrgao pretpostavku da su oni postupali u ime svojih republika, a ne u ime Srbije?

I tu se postavlja ono drugo pitanje, koje se odnosi na intelektualno poštenje zagovarača ove diletantski sastavljene Deklaracije. To su osobe koje aktivno pred kamerama glume dušebrižnike čitavog regiona, koje su spremne da na svoj (ili na bilo koji, zaista je nebitno) narod bace tešku ljagu krivice za genocid, sa svim moralnim i materijalnim posledicama koje iz toga proističu, ali koje nisu uradile ni najosnovniji domaći zadatak u vezi sa temom o kojoj  samouvereno raspravljaju.

Njihove zvučne fraze lišene su iskrenosti i istine, one su teatralno bacanje prašine u oči radi postizanja političkog efekta. Oni ređaju citate o ljudskim, manjinskim i svakojakim pravima iz raznih međunarodnih ugovora i povelja, dok u obezglavljenoj Srbiji lukavo pripremaju instrumente za represiju svojih neistomišljenika, a to je ogromna većina građana. Oni licemerno propovedaju „suočavanje“ sa istorijom, ali samo sa onom brižljivo redaktiranom verzijom koju su oni namenski krivotvorili, i iz koje su izbačene sve činjenice koje protivureče njihovoj tendenciozno iskrivljenoj slici. Nema sumnje da ljudi mogu i treba da uče iz istorije, ali da bi im suočavanje sa istorijom koristilo, uslov je da steknu pravilno razumevanje prošlosti i vernu sliku onoga što se stvarno dogodilo.

U svetu koji žele da nametnu poslanik Korać i njegovi fanatizirani istomišljenici, to će biti nemoguće. Kao što su u tekstu svoje Deklaracije obelodanili, njihova je namera da uvedu „mehanizme“ koji će svako slobodno istraživanje i svaku javnu raspravu o temama koje oni budu zabranili unapred učiniti protivzakonitim i kažnjivim.

Zašto je „istini“ potrebna podrška državne sile, prinuda oličena u sudskom i policijskom aparatu, da bi uspešno nadvladala laž i da bi, u debati sa njom, mogla da opstane? I kome je uopšte potrebna takva invalidska „istina“? Postoji li bolji mehanizam da se istina učvrsti od nesputane slobode istraživanja i izvođenja nenametnutih zaključaka? Ili nam poslanik Korać i njegove kolege mogu ponuditi neki mehanizam koji je još napredniji i bolji od slobodnog ispitivanja činjenica i od nastojanja da se ubeđivanjem i argumentima, umesto represijom, drugi pridobiju za naše mišljenje?

Kakvi su njihovi mehanizmi, koje u svojoj Deklaraciji nagoveštavaju, to nije nikakva misterija. Posle četiri decenije komunističke diktature, svima je kristalno jasno o kakvim je mehanizmima tu reč i na šta bi ličila njihova primena od strane dece i unuka donedavno vladajuće totalitarne komunističke nomenklature. Verni izdanci amoralnog ambijenta koji ih je iznedrio, oni ne vide nikakvu protivurečnost između zagovaranja „slobodnog tržišta“ za industrijske proizvode (pod uslovom naravno da i tu, kao i na „političkom tržištu“, oni i dalje zadrže svoj privilegovani položaj) i istovremeno odlučnog odbacivanja svake pomisli na slobodno tržište ideja, bez čega je istinska sloboda, naravno,  nemoguća.

To je sasvim razumljivo, pošto su na ovom poslednjem tržištu oni strahovito hendikepirani. Oni su lišeni intelektualnih „mehanizama“ koji su neophodni da bi u otvorenoj i slobodnoj debati imali šansu da opstanu. 


[1] Atmosfera rasula i beznađa u Srbiji pruža idealan operativni prostor ideološki fanatiziranim, organizovanim i obilno finansiranim političkim manjinama da otuđenje tihe većine od političkog procesa iskoriste za nametanje svoje manjinske agende. 

[2] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN (International Covenant on Civil and Political Rights, 1966). Interesantno je da je ovom paktu pristupio niz država, uključujući 10. decembra 1998. g. Lihtenštajn, ali da vodeća svetska demokratija, Sjedinjene Američke Države, to  do danas nije učinila.

[3] Srebrenička presuda u predmetu Krstić, ako se na to misli, krajnje je kontroverzna i za veliki broj pravnih stručnjaka u svetu neodoljivo je interesantna - znači li to da strani stručnjak koji bi se usudio da je u nekoj profesionalnoj publikaciji ili raspravi ospori, isto kao i sudija Flige, treba zatim da zaobilazi Srbiju da ne bi postao meta krivičnog gonjenja?

[4] Čak i kada bi to uspeo da učini, on time ne bi postigao ništa. Ako bi neko izvršio ubistvo „u ime“ Žarka Koraća, ko bi išao u zatvor: izvršilac ili Žarko Korać?

[5] Doduše, gospodin Pelemiš je, kako smo obavešteni - nakon pretrpljene saobraćajne nesreće - tokom spornih događaja bio na bolovanju, tako da nismo u mogućnosti da ocenimo njegovu eventualnu vezu sa inkriminisanim radnjama.

[6] Nova knjiga bugarskog istraživača Žerminala Čivikova, Der Kronzeuge (Krunski svedok), koja uskoro izlazi na srpskom, bavi se baš tim pitanjem i misterioznom ulogom Dražena Erdemovića u srebreničkoj drami.

[7] Svedočenje Dražena Erdemovića u Prosecutor v. Popovic et al., ICTY, 7 maj 2007 g.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner