Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Rehabilitacija istine

PDF Štampa El. pošta
Novak Drašković   
četvrtak, 04. jun 2015.

Pročitavši tekst naslovljen čudnim i podsmešljivim naslovom „Draža kao  - još jedna – šarena laža“, objavljen na portalu NSPM 26. maja 2015 godine, shvatio sam da on nužno zavređuje odgovor. Pišući odgovor, uvideo sam da sam se dotakao problema mnogo brojnijih i šire sadržine od onih kojima se pomenuti tekst bavi, odnosno koje izaziziva. Tako me je bavljenje jednim, za mene do tada neslućenim, aspektom odogvora srpske javnosti na rehabilitaciju generala Mihailovića na kraju nateralo da napišem krtiku svih njih, odnosno kritiku svojevrsne nesposobnosti naše javne scene, a naročito njenog patriotskog dela, da stavi tačku na jednu etapu nužnog i neizbežnog istorijskog procesa čiji smo svi mi deo.

Rehabilitacija generala Mihailovića, umesto da stavi tačku na jedno, istina formalnopravno, ali ipak važno istorijsko i civilizacijsko pitanje, kao da otvara nova, rasplamsava nove-stare rasprave i produbljuje nove-stare podele. Ovo i ne čudi, budući da su ideološki a neretko i biološki naslednici generalovih ubica ljudi zavidne političke moći i uticaja, kako u Srbiji, tako i u takozvanom „regionu“. Njihovo protivljenje rehabilitaciji koje je suštinsko i nepromenjivo, kako vreme prolazi, poprima sve raznolikije, skrivenije i sofistikovanije oblike. To nije ništa novo i ništa čudno. Ono što, pak, za sobom ostavlja gorak ukus jeste prilična heterogenost pa čak i nemuštost reakcija takozvanog patriotskog dela srpske javnosti.

 Sjajan primer ovoga je tekst koji je NSPM objavio 26. maja. U njemu se tvrdi da je rehabilitacija Dragoljuba Mihailovića ništa drugo do još jedan u nizu „spinova“, odnosno medijskih manipulacija javnosti koje čini premijer Srbije Aleksandar Vučić. Oslanjajući se na jedno predubeđenje koje zaista sadrži dosta istine, autor teksta se trudi da njegove zakonitosti proširi i na slučaj rehabilitacije Mihailovića. I, naravno, ne uspeva u tome, jer to jednostavno nije tačno. Proces o kome je reč trajao je punih 9 godina, prošao kroz nekoliko različitih etapa i najvećim delom svog trajanja, bio je, u procesnopravnom smislu, potpuno pogrešno vođen. Sve se to promenilo u poslednjih nekoliko godina, kada cela stvar uzima odgovarajuću formu i sporim tempom svojstvenim srpskom pravosuđu, konačno dobija svoj epilog maja meseca 2015. godine. Šezdeset devet godina nakon generalovog ubistva, 25 godina od pada komunističkog državno-pravnog uređenja i uvođenja višestranačja, skoro punih 15 godina od 5. oktobra i dolaska takozvanih demokratskih snaga na vlast Srbije.

Prosto je neverovatno, imajući u vidu odisejsko trajanje i sizifovsku dinamiku čitavog procesa, da ga neko na kraju dovede u vezu s dnevnopolitičkim uticajem Aleksandra Vučića, pa da na osnovu toga implicitno, ali nedvosmisleno, problematizuje sam njegov epilog, naslovivši tu svoju analizu kovanicom nivoa koji više odgovara ozloglašenim E-novinama, nego portalu na kome je objavljena. Osim toga, proste činjenice govore u prilog tezi o spontanosti, ili onome što je od nje ostalo u ovakom državno-pravnom poretku, donošenja odluke o rehabilitaciji, s kojom je premijer bio suočen i to za na njega ne sasvim prijatan način. Umesto da se rasteže danima i nedeljama, izveštavanje mejnstrim medija o celoj stvari jedva da je trajalo više od dana. Sami politički prvaci su se njegovim povodom oglašavali šturim saopštenjima, neretko bez „uzimanja strane“, odnosno vrednosno neutralnim prema odluci suda. Ovo se naročito odnosi na premijera, koji se tim povodom obratio jednom prilično frazeološkom rečenicom o potrebi prevazilaženja podela u cilju opšteg pomirenja. Istina, ministar policije se oglasio, sa stanovišta svoje lične istorije bivšeg radikalskog funkcionera, apsurdno negativnim komentarom, ne bi li smirionemali deo srpske javnosti, a time i SNS-ovih glasača,kome se ovakva presuda ne sviđa. I to bi bilo to. Samo dovođenje Vučića u prostornu i tematsku vezu s predmetom rehabilitacije generala, svelo se na minimum, jednu rečenicu jednog informativnog priloga. Na taj način je premijer ispustio „vruć krompir“, odnosno vešto izbegao problem s kojim je bio suočen. Daleko od toga da ga je izazvao, a kamoli iskoristio za neki vid samopromocije.

Dalje raščlanjujući datu tezu, videćemo da se radi o stvari koja Vučiću, kao ni bilo kom drugom političkom lideru koji pretenduje na veći deo centrističkog biračkog tela, jednostavno ne može da donese jeftine političke poene. Ali zato može da ih vrlo lako oduzme. Ta istina nas vodi do činjenice koju autor pomenutog teksta, kao ni dobar deo srpske patriotske javnosti, nije razumeo. To je činjenica da je pitanje rehabilitacije generala Mihailovića i drugih staljinističkim procesom osuđenih srpskih rodoljuba i te kako živo i važno, i da je predmet, čini se nepomirljivih, podela i 70 godina nakon okončavanja događaja o kojima je reč. Ne samo da se rodoljublje, zakonski kontinuitet, anti-nacizam, odanost demokratskom političkom uređenju, anti-boljševizam i patriotizam u opštem smislu reči, oličen u aktivnom otporu svakom neprijatelju države, Jugoslovenskoj Vojsci u Otadžbini poriče u redovima njenih otvorenih protivnika, naslednika nekadašnjih komunističkih struktura ili među narodima koji su 1941. izdali svoju otadžbinu i pristupili redovima nacističkog okupatora, već te činjenice još uvek predstavljaju kamen spoticanja i u redovima ljudi koji se smatraju srpskim rodoljubima.

O tome, poput samoispunjujućeg proročananstva, svedoči i Pivašev tekst, kao i nemali broj komentara redovnih čitalaca NSPM-a. Teza da je rehabilitacija generala Mihailovića štetna zbog njene, kako sam pokazo nepostojeće, pomoći Vučićevom režimu, u neku ruku i sama po sebi predstavlja otpor istorijskoj istini, pravdi i posledicama koje njihovo sudsko ozvaničenje nužno mora da proizvede. Ona time označava i, možda ne otvoreno, ali svakako konsekventno osetno stavljanje na jednu stranu još uvek neugaslog sukoba čije postojanje teži da ospori ili barem relativizuje. Nažalost, tekst gospodina Pivaša nije jedini koji svojim osnovnim impulsom na izvestan način pokušava da ospori Mihailovićevu rehabilitaciju. Mnogo poznatiji kolumnista, saradnik Politike i čuveni vojni reporter i komentator, Miroslav Lazanski, za sada je tom problemu posvetio dva svoja teksa. U prvom tekstu izlaže primere klasične totalitarne, propagandističke, titoističke „istoriografije“ kao osnovane i validne izvore inforamacija za istorijsku polemiku u 15. godini 21. veka. Drugi tekst, nastao kao replika odgovoru na prvi, koji je u međuvremenu objavio istoričar i publicista Miloslav Samardžić, po sadržini i kvalitetu ne odstupa od prethodnog. Nesumnjivo veliki ugled gospodina Lazanskog daje posebnu notu sumornom kolažu reakcija na donetu presudu.

Sličnu stvar čini i Branko Pavlović koji se, kao i Lazanski, pored neutemeljenih podataka i ideoloških interpretacija iz najjačih dana titoističkog totalitarizma, poziva i na surovost savezničkog suda u Nirnbergu kao adekvatni komparativ prekosti za posleratne sudove u Beogradu. Ako dvojica poznatih kolumnista patriotskog dela političkog spektra Srbije generala Mihailovića, koji je tokom najvećeg dela rata bio nesumnjivi vođa ogromnog dela srpskog naroda, porede s nacističkim vođama Hitlerove Nemačke, ako predvodnika Srba stradalnika u koncentracionim logorima i kraškim jamama porede s vođama onih koje su te logore i jame punili, šta da očekujemo od javnih ličnosti koje manje ili više otvoreno svoj rad suprotstavljaju interesima srpskog naroda? Ništa, odnosno ništa dobro. Zato se reakcijama takozvane „Druge Srbije“ ovom prilikom, a verovatno i uopšte, neću baviti, jer između nas ne postoji ni onaj minimum slaganja neophodan da jednu otvorenu debatu učini mogućom i svrsishodnom. Umesto toga, pozabaviću se još jednim u poslednjih nekoliko nedelja često čutim argumentom u prilog osporavanja rehabilitacije generala Mihailovića.

Radi se o tezi da puko poništavanje procesa koji se završio osuđujućom presudom iz čisto proceduralnih, odnosno opšte pravnih razloga, ne znači ništa, jer se ne bavi sadržinom same presude, odnosno ne daje pozitivan, pravni ili istorijski sud o ratnoj ulozi ovog srpskog generala. Ovaj argument je naročito zanimljiv, jer se može čuti od pojedinaca najšireg ideološkog spektra, od ortodoksnih titoista, do samozvanih neoljotićevaca. Zanimljiv je, takođe, i zato što nastoji da problematizuje jednu, u normlanim okolnostima nespornu, činjenicu, a to je da se pravo u svom formalnom obliku, pravda kao etička i metafizička kategorija, i istorija, kao nauka o ljudskoj prošlosti, međusobno veoma razlikuju. Rehabilitacija, kao u konkretnom slučaju čisto pravno pitanje, ne može i ne sme da prevaziđe okvir koji joj je sud odredio. Na pitanje da li je ona u tom obliku dovoljna, moj odgovor se ne bi razlikovao od odgovora većine ljudi koja jasno kaže: ne. No, da li nepotpunost samog koncepta formalnopravne rehabilitacije umanjuje njen značaj i vrednost, ili nam svima, kao svesnim Srbima i građanima države Srbije ma koje nacionalnosti, ostavlja u amanet jedan veliki zadatak za budućnost? Taj zadatak koji nam po mom najdubljem uverenju predstoji, jeste potpuna, istorijska i društvena rehabilitacija generala Mihailovića, Jugoslovenske Kraljevske Vojske, kao i državno-pravnog, narodnog i istorijskog kontinuiteta moderne srpske države koju je ova vojska tokom Drugog svetskog rata na bojištu predstavljala. On se, gotovo u celosti, podudara s drugim krucijalnim zadatkom srpske javnosti, a to je onaj suočavanja s prošlošću titoističkog totalitarizma i njegovom zaostavštinom koja do danas traje. Ovi zadaci ni za koga nisu i ne mogu biti ni laki ni jednostavni, jer na probu stavljaju mnogo onoga u šta verujemo i šta mislimo da znamo, i jer iziskuju konkretan otpor onim političkim snagama, uglavnom upravljanim i održavanim na pozicijama moći iz inostranih centara iste.

Tek nakon što prihvatimo pravnu i istorijsku istinu ne samo nevinosti, već i herojstva generala Mihailovića, tek nakon što se suočimo s onom jedinom istinski tamnom stranom naše prošlosti, epohom vladavine Josipa Broza, tek ćemo tada moći da se s aktuelnim političkim, ekonomskim, socijalnim, egzistencijalnim i idejnim problemima zbilja uhvatimo u koštac s osnovanom nadom da ćemo pobediti. Nažalost, čini se da veliki broj ljudi ovoga još uvek nije svestan. Zaokupljeni sitnijim ili krupnijim, ali svakako dnevnopolitičkim i prolaznim pitanjima i problemima, oni postaju lak predmet manipulacije onih kojima je sama ideja srpskog interesa i srpskog stanovišta, pojmovno i suštinski strana.

Imajući to u vidu, i nije toliko čudno, premda jeste vrlo žalosno, da se odgovor srpskih rodoljuba na jedan veliki korak u fundamentalnoj borbi za naše nacionalno određenje, ne razlikuje preterano od zajedljivo drugosribjanskih, ili rigidno neinteligentnih komentara starih ili savremenih titoista. Ljudi će, tako, pokušavati da smene trenutnu vlast, ne uviđajući da ona kontinuitet svoje politike, preko Čedomira Jovanovića i Zorana Đinđića, nalazi u konzervativnoj frakciji Saveza Komunista Srbije poraženoj na Osmoj sednici. Vojni komentatori će, govoreći o nedovoljnoj snazi Vojske Srbije, previđati činjenicu da je stara JNA, što se u ratovima za jugoslovensko nasleđe i pokazalo, bila tromo hipertrofirani tigar od papira. Ekonomski analitičari će prevideti titoistički uzrok i metodologiju savremenog zapadnog (bilo hrvatskog, bilo nemačkog, bilo američkog) ekonomskog kolonizovanja Srbije. Svi će se držati svojih stečenih uloga, koje su im drugi nametnuli ili odredili, vodeći uzaludno niz ispravnih i pravednih individualnih bitaka u tako atomizovanom poretku stvari neminovno osuđenih na poraz.

Nudeći, ako ne rešenje datog problema, a ono smernice za njegovo zajedničko pronalaženje, vraćam se na početnu  tačku ovog teksta i pitanje rehabilitacije generala Mihailovića. Lišen bilo kakvog mesijanskog kompleksa i ideje o mirenju nepomirljivog, smatram da nam je minimum nacionalnog jedinstva kakav ima većina naroda u svetu ne samo neophodan, nego i dostižan. Jedinstvo se postiže toliko pominjanim nacionalnim pomirenjem, a ono samo mora, da bi bilo istinsko i potpuno, počivati na nespornoj istini. Mislim da je na proleće 2015. godine konačno došlo vreme da se, barem onaj nesrkiveno rodoljubivi, deo srpske javnosti zaista ujedini. Istorijska istina na kojoj se to ujedinjenje jedino može desiti, u kontekstu Drugog svetskog rata počiva na istini o komandantu Jugoslovenske Kraljevske Vojske, generalu Dragoljubu Mihailoviću. Otkrivanje i spoznaja te istine u, formlanopravnom smislu, leže na presudi o njegovoj rehabilitaciji. Ona je donesena i sada treba da služi kao osnov za buduće slične pozitivne pomake, zaslužujući da bude lišena provlačenja kroz kaljugu srpske dnevne politike.