Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Politički odnosi između Srba i Hrvata: Da li nas je istorija nečemu naučila?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Politički odnosi između Srba i Hrvata: Da li nas je istorija nečemu naučila?

PDF Štampa El. pošta
Dragoljub Danilović   
utorak, 09. novembar 2010.
Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi

Gospod Isus Hristos uputio je ove reči Premudrosti svim hrišćanima bez razlike u kojem vremenu živeli. Univerzalno značenje ovih jevanđeoskih reči jednako je u starom, srednjem i u novom veku, ili u savremenom dobu. Ako je neki čovek iz roda srpskoga živeo po navedenim rečima našeg Spasitelja, onda je to sigurno bio blaženopočivši patrijarh srpski Pavle. Zato je i potrebno da se naučimo na primerima svetitelja koji su imali ispravan i nepokolebljiv stav prema sopstvenom narodu i njegovoj istoriji.

Dva naroda, po jeziku vrlo bliska ali u svemu ostalom naglašeno različita, prisutni su u istoriji Balkanskog poluostrva od VII veka. Hrvatska država izgubila je samostalnost na početku 12. veka i pala pod vlast Ugarskog kraljevstva. Srpska srednjovekovna država je blagodareći svetorodnoj dinastiji Nemanjića dostigla vrhunac baš između 12. i 14. veka. Opredeljenje za večno i neprolazno Carstvo Nebesko, Višnji Jerusalim, hristoljublje i dar ispravnog rasuđivanja u preosetljivom istorijskom vremenu krasili su Stefana Nemanju – Svetog Simeona Mirotočivog, Rastka Nemanjića – Svetoga Savu i kralja Stefana Prvovenčanog - Svetog Simona monaha. Postavljajući čvrste temelje države i crkve, svojim životima i delom svetitelji iz loze Nemanjića dali su primer kako se, i u najvećim opasnostima i nevoljama, odgovorno upravlja i simfonično usaglašava svetovna i duhovna vlast.

Kao što se desilo hrvatskoj državi na početku 12. veka, tako je i srpska država 1459. godine izgubila svoju samostalnost i pala pod vlast Otomanske Carevine. Srbi i Hrvati našli su se tako na samom početku novovekovne istorije u tri velike države, Turskoj, Habsburškoj monarhiji i Mletačkoj republici. Siloviti vetrovi istorijskih zbivanja, verski ratovi, seobe, učešće u vojskama velikih sila i carevina, nametanje rimokatoličanstva, unijaćenje, islamizacija i sudari interesa moćnih evropskih država, uticali su na suštinsko razmimoilaženje dva naroda. Novovekovni suret Srba i Hrvata, po jeziku vrlo sličnih naroda ali po veroispovesti na potpuno različitim stranama, protekao je u najčešće neiskrenim pokušajima približavanja i ambiciozno zamišljenim programima političkog ujedinjenja, nastalim kao plod delatnosti kabinetske, intelektualne elite.

Tako je marta meseca 1850. godine u Beču potpisan čuveni Književni dogovor[1], a svoj potpis na ovaj dokument stavili su između ostalih Ivan Mažuranić, Đura Daničić, Vuk Stefanović Karadžić, Franjo Miklošić, Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter i Stefan Pejaković. Nadahnuti nacionalnim pokretima u mnogim delovima Evrope, srpski,hrvatski i slovenački intelektualci su Književnim dogovorom u Beču postavili temelj budućeg ujedinjenja južnoslovenskih naroda.

Potonji istorijski događaji, pre svih u Austro-Ugarskoj, umnogome su uticali na udaljavanje i stvaranje političkih podela između dva naroda. Naročito su tome doprineli Hrvatsko-ugarska nagodba (1868), okupacija Bosne i Hercegovine (1878) od strane Austro-Ugarske i ukidanje Vojne Krajine (1881). Delatnost osnivača Hrvatske stranke prava, Ante Starčevića, postavila je u centar pažnje ostrašćenu mržnju prema Srbima i stvorila prvu pravu fašistoidno-genocidnu, antisrpsku ideologiju.

Ante Starčević (1823-1896), nazvan u Hrvatskoj otac domovine, bio je po majci srpskog porekla. Zajedno sa Eugenom Kvaternikom osnovao je Hrvatsku stranku prava. Starčevićeva srbofobija je tipičan primer rasističke netrpeljivosti prema narodu koji se naziva niža i sužanjska pasmina, remetilački faktor, smeće, nakot, pasmina koja iz naroda treba da bude istrebljena.[2] Starčević nije krio mržnju ni prema Jevrejima a napadao je i Nemce, Austrijance i Mađare. Vulgarno tumačenje Darvinove teorije nesumnjivo je podstaklo Starčevićevu srbofobiju i uticalo na početke progona srpskog naroda u Hrvatskoj.

Starčevićeva srbofobija imala je kontinuitet u ličnosti Josipa Franka (1844-1911), ekstremnog nacionalšoviniste i tvorca partijskih formacija „pravaša“ koji su istaknutu ulogu imali u antisrpskim demonstracijama, organizovanim u Zagrebu početkom septembra 1902. godine. Nekoliko dana u Zagrebu je uništavano i rušeno sve što je srpsko, a mnogi Srbi su bili izloženi torturi i fizičkom zlostavljanju.[3]

Uspostavljanje koalicije između srpskih i hrvatskih političkih partija na teritoriji Austro-Ugarske vezuje se za deklaracije iz 1905. godine, potpisane u Zadru i na Rijeci. Mađarski grof Kuen Hedervari, od 1883. do 1903. godine na položaju hrvatskog bana, svojom politikom je značajno doprineo stvaranju bloka hrvatsko-srpskih partija. Aneksija Bosne i Hercegovine (1908) od strane Austro-Ugarske ozbiljno je narušila odluke Berlinskog kongresa i značajno pogoršala odnose između Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske monarhije. Posledice su se osetile i u srpsko-hrvatskim odnosima.

Još u novembru 1907. godine bečka vlada je raspustila Hrvatski sabor i dovela na mesto hrvatskog bana predstavnika mađaronske porodice Rauh. Uz pomoć Frankove stranke prava, Pavao Rauh je trebalo da osujeti delovanje koalicije hrvatsko-srpskih partija i da pripremi teren za aneksiju Bosne i Hercegovine. Predstavnici Rauhovog režima otpočinju sa žestokim progonima i hapšenjima uglednih Srba u Hrvatskoj. U 1908. i 1909. godini istorija beleži događaj poznat kao „veleizdajnički proces“. Na sud u Zagrebu izvedeno je pedeset i troje Srba, optuženih za „zavođenje naroda grčko-istočne vjere“ i pokušaj izvođenja srpske revolucije na teritoriji Austro-Ugarske. Tužilac je na ovom, po mnogim karakteristikama, montiranom suđenju tražio za optužene smrtnu kaznu- vešanjem. [4] Optuženi Srbi su osuđeni ukupno na 184 godine robije ali ih je nešto kasnije amnestirao car Franjo Josif. Austrijski novinar i istoričar Hajnrih Fridjung optužio je 1909. godine u Beču hrvatsko-srpsku koaliciju, a posebno Frana Supila, da podriva i destabilizuje Austro-Ugarsku. Da su krivotvorenja, falsifikovanje dokumenata i montirana suđenja postali sastavni deo austro-ugarske propagande u satanizovanju uglednih Srba i Hrvata, orijentisanih prosrpski, svedoče i ovi događaji uoči Prvog svetskog rata. Sudskim odlukama i pravosnažnim presudama trebalo je dokazati kolektivnu krivicu srpskog naroda i pripremiti javno mnjenje za vojni napad na Kraljevinu Srbiju.

Događaji u toku Prvog svetskog rata (1914-1918) predstavljali su suštinske i revolucionarne promene u odnosima između Hrvata i Srba. Na samom početku rata mnogi Hrvati su učestvovali u austro-ugarskoj vojsci, pod komandom Oskara Poćoreka, koja je izvršila silovit napad na Kraljevinu Srbiju. Istaknuti hrvatski intelektualci, kakvi su bili Frano Supilo, Ivan Meštrović i Ante Trumbić, imali su zapaženu ulogu u osnivanju Jugoslovenskog odbora u Parizu 1915. godine. Dok je srpski narod ratovao protiv tri države i na golgotskom stradanju podneo oko 1.300.000 ljudskih žrtava, Hrvati su vodili opreznu politiku igrajući na nekoliko otvorenih opcija. Istovremeno su se pripadnici hrvatskog naroda nalazili i u austrougarskoj vojsci, i u jugoslovenskim dobrovoljačkim jedinicama koje su se borile na Solunskom frontu na strani Antante, i u Jugoslovenskom odboru koji je vodio diplomatsku borbu za što bolju poziciju Hrvata u budućoj jugoslovenskoj državi. Iako je Hrvatska bila u sastavu poražene Austro-Ugarske monarhije, ona je preko Kraljevine Srbije, odnosno njenog nesumnjivo velikog doprinosa trijumfu Antante, prešla na stranu pobedničke koalicije.[5]

Nad srpskim civilnim stanovništvom, kako u Srbiji tako i na prostoru Austro-Ugarske, izvršeni su u Prvom svetskom ratu stravični zločini. Na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske organizovani su od samog početka rata „šuckori“ Schutzkorps „zaštitne čete“ , regrutovane od ostrašćenih pojedinaca, srbomrzitelja u redovima rimokatoličkog i muslimanskog proletarijata. Ovi odredi trebalo je da budu zaštita od „srpskih komitadžijskih četa“ a u stvari su služili u otvorenoj politici strahovlade prema Srbima.[6] Austro-ugarska vojska je u jesen 1914. godine nemilosrdno ubijala srpske civile u Mačvi i u severnom delu Srbije. Neposredno pred napad na Srbiju, austro-ugarski general Horštajn je izdao sledeće naređenje: Braćo vojnici, Mi ćemo se uskoro naći u jednoj zemlji čiji je narod gori od najgroznijeg varvarina..Ukoliko bi vas zadesila ta nesreća da padnete u njihove ruke, onda možete računati sa najjezivijim postupcima... Zato vam naređujem da prema ovoj bandi nemate nikakve milosti, već da sve što je srpsko, uništavate, i svakog ko srpski govori, bez daljeg streljate...[7] Austro-Ugarski režim organizovao je od 1914. godine koncentracione logore u koje je internirano hiljade srpskih civila i vojnika. U ovim kazamatima Habsburške monarhije mučenički su postradali mnogobrojni pravoslavni Srbi. Najpoznatiji logori su bili u Doboju, Žegaru kod Bihaća, Neđmeđeru (u Mađarskoj), Aradu (u Rumuniji) i Jindrihovcima (u Češkoj).

Stradanje biblijskih razmera koje je zadesilo srpski narod u Prvom svetskom ratu nastavilo se i posle 1918. godine, kada je došlo do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Da li je srpski narod, stradajući od mnogobrojnih neprijatelja , umeo da razluči mudrost i trezveno promišljanje od naivnosti i političke kratkovidosti? Naivno verujući, da stvaranjem jedinstvene države Srba , Hrvata i Slovenaca rešavaju srpsko nacionalno pitanje, srpski političari su nezrelo i nedovoljno mudro ušli u politički dogovor sa predstavnicima naroda koji su od samog početka u jugoslovenskoj državi videli samo prelazno rešenje za svoje konačno političko osamostaljivanje. Švajcarski kriminolog Arčibald Rajs istraživao je zločine počinjene nad srpskim narodom u Prvom svetskom ratu i svoje mudre poruke uputio 1928. godine u čuvenom rukopisu Čujte Srbi. [8] Ovaj svojevrsni apel za otrežnjenje srpskog naroda svedoči o tome da je jedan stranac, kao iskreni i posvedočeni prijatelj Srbije, imao pravilniji i odgovorniji politički stav od većine srpskih političara u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Politička previranja, međunacionalna trvenja i česte smene vlada u Kraljevini SHS kulminirali su 20. juna 1928. godine, kada je Puniša Račić, radikalski poslanik iz Crne Gore, smrtno ranio trojicu poslanika Hrvatske seljačke stranke. Ovaj atentat je u potpunosti razorio, ionako krhke, političke odnose između Hrvata i Srba. Kraj jugoslovenske iluzije nije mogao da zaustavi ni kralj Aleksandar I Karađorđević, uvođenjem Šestojanuarske diktature i novim nazivom države – Kraljevina Jugoslavija. Protiv jugoslovenskog kralja udružili su se svi razgnevljeni neprijatelji srpskog naroda. Dve izrazito terorističke organizacije, ustaše Anta Pavelića i VMRO (unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija) probugarski orijentisanog Vanča Mihailova, napravili su plan atentata na jugoslovenskog kralja. Prilikom posete Francuskoj, 9. oktobra 1934. godine, u Marseju je ubijen kralj Aleksandar I Karađorđević. Trojica ustaških terorista, Mijo Kralj, Ivan Rajić, Zvonimir Pospišil, i Vlado Kerin, poznat kao Černozemski i pripadnik terorističke VMRO, bili su određeni da izvrše atentat. Neposredni egzekutor je bio Vlado Černozemski koji je usmrtio i ministra spoljnih poslova Francuske Luja Bartua. Kralj Ujedinitelj umro je na tlu Francuske, gde je jugoslovenska država i dobila zvanično priznanje posle Prvog svetskog rata.

Posle marsejskog atentata i pogibije kralja Aleksandra I Karađorđevića, rešavanje srpsko-hrvatskih odnosa je predstavljalo prioritetno pitanje za predsednike svih jugoslovenskih vlada, kao i za kneza namesnika, Pavla Karađorđevića. Svi srpski političari su uglavnom povlačili iznuđene poteze, dok je vođa Hrvatske seljačke stranke, Vlatko Maček , postao ne samo politički predvodnik velike većine Hrvata već i nosilac lista udružene jugoslovenske opozicije. Dok je stranka koju je predvodio Milan Stojadinović, predsednik vlade od 1935. do 1939. godine, nosila ime Jugoslovenska radikalna zajednica ili popularno „Jereza“, dotle je Vlatko Maček okupio hrvatski narod oko Hrvatske seljačke stranke i tražio uporno promenu položaja Hrvatske u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Potpisivanje Konkordata i bunt među pravoslavnim hrišćanima izazvali su čuvenu „konkordatsku krizu“. Stojadinović je bio prinuđen da se povuče i prepusti premijersko mesto Dragiši Cvetkoviću. Konkordatska kriza, „krvava litija“ i nerazjašnjena smrt patrijarha Varnave vrlo jasno svedoče o nemudrim odlukama srpskih političara na štetu svoga naroda i nerazumnim kompromisima koji su postepeno rušili Kraljevinu Jugoslaviju i doveli je do konačnog sloma u aprilu 1941. godine.

Sporazum koji je zaključen 26. avgusta 1939. godine, između Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka, podrazumevao je stvaranje Banovine Hrvatske od dotadašnje savske i primorske banovine, sa srezovima Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko (Deventa), Gradačac, Travnik i Fojnica.[9] Ovim sporazumom, nastalim uoči početka Drugog svetskog rata, konstituisana je vlada Cvetković – Maček a za bana Hrvatske Banovine je imenovan Ivan Šubašić. Iako je kralj Jugoslavije i dalje bio nominalno vladar na celoj teritoriji države, ovaj srpsko-hrvatski dogovor je označio početak dezintegracije jugoslovenske države. Martovski događaji iz 1941. godine pokazali su svu nemoć aktuelne vlade pred ozbiljnim istorijskim iskušenjima. Ultimativni pritisci nacističke Nemačke, iznuđeni pristup Trojnom paktu, vojni puč i erupcija narodnog gneva na ulicama srpskih gradova, doveli su do definitivnog kraha Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine. Započeo je najtragičniji period u srpsko-hrvatskim odnosima.

U toku Aprilskog rata 1941. godine, kada je nacistička Nemačka sa svojim saveznicima napala Kraljevinu Jugoslaviju, već je 10. aprila nastala profašistički orijentisana Nezavisna Država Hrvatska, a nemački vojnici su u Zagrebu dočekani kao oslobodioci. Herojski otpor, koji su pružili požrtvovani pojedinci u vojsci Kraljevine Jugoslavije, ostao je usamljeni primer pred masovnom izdajom i dezerterstvom. Hiljade žrtava u bombardovanim srpskim gradovima i radost na licima ljudi u hrvatskim gradovima na najbolji način svedoče o brzo uništenoj dvodecenijskoj iluziji. U tim aprilskim danima obezvređeno je sve ono što je Srbija podnela od 1912. do 1918. godine i unela u zajedničku državu. Otpočela su najveća stradanja i zločini nad srpskim narodom, po monstruoznosti i svireposti nezabeleženi u najtamnijim stranama istorije.

Tragedija koja je zadesila srpski narod od 1941. do 1945. godine ima sličan tok, razmere i posledice kao i stradanje Jevreja u holokaustu. Mora se imati uvek u vidu da su nad srpskim narodom za vreme Drugog svetskog rata počinili masovne zločine pripadnici vojnih formacija nacističke Nemačke, profašističke Bugarske i Mađarske, muslimanske handžar divizije, Velike Albanije i Nezavisne Države Hrvatske. Zajedno sa Srbima stradali su i Jevreji, Romi i mnogobrojni pravednici među svim narodima nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Ipak, najveća stradanja Srba vezana su za Nezavisnu Državu Hrvatsku od 1941. do 1945. godine.

Neposredno posle proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine, čelnici ustaške organizacije, Slavko Kvaternik, Ante Pavelić, Mile Budak i drugi, uz blagoslov nadbiskupa Alojzija Stepinca, sprovodili su pakleni, rasistički i srbofobični „plan o tri trećine“: 1/3 Srba ubiti, 1/3 Srba proterati i 1/3 pravoslavnih Srba prevesti u rimokatoličku veru. Vođa Hrvatske seljačke stranke, Vlatko Maček, odbio je ponudu nemačkih izaslanika da preuzme vodeću ulogu u novoj hrvatskoj državi i istovremeno pozvao članove svoje stranke da ostanu lojalni ustašama. Najveći genocid nad jednim narodom na prostoru Balkanskog poluostrva, započeo je već aprila 1941. godine kada su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj doneti rasistički zakoni, pre svih protiv Srba i Jevreja, kada je zabranjena ćirilica i kada su otvoreni zloglasni logori za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma.[10]

Prećutkivanje i zataškavanje zločina neprekidno se vrši još od perioda Drugog svetskog rata pa sve do naših dana. Iako su bili dobro obavešteni o ustaškom genocidu nad Srbima, članovi jugoslovenske izbegličke vlade u Londonu, kako Hrvati tako i Srbi, svesno su žrtvovali istinu o stradanjima srpskog naroda, verujući da se vlast i jugoslovenska ideja mogu na taj način sačuvati. Srpski pesnik Jovan Dučić je iz Amerike, 17. aprila 1942. godine, uputio pismo Radoju Kneževiću, ministru Kraljevog dvora u emigrantskoj vladi, apelujući da je trebalo „Srbi da na vladi objave urbi et orbi, naročitim glasom koji bi čuo ceo svet, da u našoj zemlji pokla 500.000 nejači jedan narod koji je bio naš sugrađanin i kojeg predstavljaju i danas u našoj vladi njegovi naročiti izaslanici, što se nije videlo do danas u istoriji evropskoj. Mi smo na ovaj način izgubili poštovanje hrišćanskih naroda. Izgubili smo, što je vrlo žalosno i kobno, pravo da na osnovu ovog zločina zatražimo pravo da stvaramo drukče svoju sopstvenu kuću“.[11]

Kakvu su nepravdu trpeli ljudi koji su prikupljali podatke o strahotama zločina nad srpskim narodom, svedoči slučaj dr Radoslava Grujića, profesora Bogoslovskog fakulteta u Beogradu i jednog od utemeljivača Muzeja Srpske pravoslavne crkve. Za vreme Drugog svetskog rata, profesor Grujić je pomagao prognane i izbegle Srbe i spasavao srpske svetinje iz fruškogorskih manastira, koji su tada bili pod okupacijom Nezavisne Države Hrvatske. Aprila meseca 1945. godine, profesor Radoslav Grujić je proteran sa Beogradskog Univerziteta, a septembra meseca iste godine je izbrisan sa spiska građana i „lišen srpske nacionalne časti“. U isto vreme je Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavila dosije za profesora Grujića, kako bi ga proglasila za ratnog zločinca.[12] Prikupljajući podatke o genocidu nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, profesor Grujić je između ostalog zabeležio: „Uporedo sa masovnim i pojedinačnim mučenjem i ubijanjem Srba uopšte, te oduzimanjem sve imovine svima imućnim Srbima i proterivanjem njihovim iz gradova i sela, prvo u Srbiju a docnije u razne logore, otpočela je i akcija na prisilnom katoličenju čitavih sela i krajeva tako, da ih je, do proglašenja osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve početkom 1942. godine, već uvedeno bilo u sastav katoličke crkve oko 200 000 duša...“[13] Da je profesor Radoslav Grujić , kao hrabar čovek i pravoslavni hrišćanin, svedočio samo istinu govore i podaci stranih izvora. Memoari Hermana Nojbahera, izaslanika nacističke Nemačke na Balkanu u periodu od 1940. do 1945. godine, predstavljaju značajan izvor koji otvoreno iznosi istinu o represalijama nad srpskim narodom: „Srbi su postali divljač za odstrel, svako je mogao da ih nekažnjeno progoni i ubija...Nakon što se Jugoslavija raspala, usledio je hrvatski osvetnički pohod uništavanja pravoslavnih Srba. Ovaj događaj spada u najužasnija masovna ubistva tokom cele svetske istorije...Recept za pravoslavne, koji je primio ustaški vođa i poglavnik, predsednik Nezavisne Države Hrvatske,Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: 'Jedna trećina mora da postane katolička, jedna trećina mora da napusti zemlju, a jedna trećina mora da umre. Poslednja tačka programa bila je i sprovedena u delo. Kada ustaške vođe pričaju o tome da su zaklali milion pravoslavnih Srba - uključujući bebe, decu, žene i starce to je onda, po meni, preterivanje i samohvalisanje.

Na osnovu izveštaja koji su stigli do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750000 Kada sam, po ko zna koji put, u Glavnom štabu stavio na dnevni red izveštaje o istinski užasnim stvarima koje se odvijaju u Hrvatskoj, Hitler mi je ovako odgovorio: „I ja sam poglavniku kazao da nije moguće samo tako iskoreniti tu manjinu, jer je ona, jednostavno, prevelika. - Da, kada bi čovek tačno znao gde je granica uništavanja jednog naroda“! [14] Najpotresniji opis pravog satanističkog i grozomornog rituala mučenja i ubijanja, ostavio je italijanski general Alesandro Luzano u pismu Benitu Musoliniju o ustaškom krvavom piru u Prebilovcima na početku avgusta 1941. godine: ... Nedostaju mi reči da opišem ono što sam tamo zatekao. U velikoj školskoj učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina! Zločin je neumesna i nevina reč – to je prevazilazilo svako ludilo... Na večnu sramotu naše, rimske crkve – i jedan božji čovek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao...[15] Kada se do kraja pročitaju ovakva svedočenja predstavnika okupatorskih država u Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata, svaki čovek mora da se postidi višedecenijskog prikrivanja istine o nevino postradalim pravoslavnim hrišćanima u jednoj nakaznoj, profašističkoj državi koja po merilima ovozemaljske ljudske (ne)pravde nikada nije kažnjena. Trebalo bi da se postide, pre svih, oni koji su sebe zvali Srbima a presuđivali profesoru Radoslavu Grujiću kao ratnom zločincu.

Ne može se lako objasniti činjenica da su 1944. godine o statusu buduće države pregovore vodili Josip Broz Tito, vođa partizana i predstavnik hrvatskog naroda i Ivan Šubašić, bivši ban Hrvatske banovine i poslednji predsednik jugoslovenske emigrantske vlade. Dvodnevni razgovori na ostrvu Visu, polovinom juna 1944. godine, doveli su do čuvenog sporazuma Tito-Šubašić. Vlada dr Ivana Šubašića je na kraju u načelu prihvatila opšte zahteve Narodnooslobodilačkog pokreta. Emigrantska vlada s Šubašićem se obavezala da će izdati javnu deklaraciju u kojoj će priznati nacionalne i demokratske tekovine koje su izvojevane u oružanoj borbi, odati priznanje partizanima, osuditi sve izdajnike naroda, koji su javno ili prikriveno sarađivali sa okupatorima. Šubašić je isključio bilo kakve pregovore sa organizacijom Draže Mihailovića i jedino je dogovoreno da se svim pobornicima Mihailovićeve linije uputi zahtev da se priključe jedinicama Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije.[16]Dok su se predstavnici hrvatskog naroda dogovarali o budućoj jugoslovenskoj državi, srpski narod je i dalje stradao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a u Srbiji i Crnoj Gori se vodio nemilosrdni srpsko-srpski građanski rat između pokreta generala Dragoljuba Mihailovića i Brozovih partizanskih jedinica. Nesumnjiv je ogroman uticaj britanske vlade na stvaranje prelazne jugoslovenske vlade kojom su rukovodili Broz i Šubašić, ali je definitivno najveći pritisak od strane engleske politike izvršen na kralja Petra II Karađorđevića. Kada je 12. septembra 1944. godine na BBC radiju pročitan proglas jugoslovenskog kralja postalo je očigledno da je srpski narod žrtvovan političkim interesima velikih sila, pre svih Velike Britanije. Govor kralja Petra II Karađorđevića, najverovatnije sastavljen u kabinetu britanske vlade, označio je prvi korak ka postepenom ukidanju monarhije i svojevrsnu kraljevu abdikaciju u korist Josipa Broza. Kraljev proglas nedvosmisleno svedoči o tome:

Dragi moji Srbi, Hrvati i Slovenci,

U ovim sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima, kada pobedonosne armije Sovjetskog Saveza stoje na našoj granici s jedne strane, a američke i britanske s druge strane, kada je dan naše slobode u punom svanuću, pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedinite i pristupite Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom. Sa mojim punim znanjem i odobrenjem, kraljevska vlada dr Ivana Šubašića zaključila je važne i korisne sporazume sa tom našom narodnom vojskom, koja je jednodušno priznata, podržavana i pomagana od naših velikih saveznika, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država Amerike... Vaša bratska sloga i jedinstvo razbiće sve neprijateljske planove, a vaša otadžbina dočekaće teško zasluženu slobodu i uputiće se srećnijoj budućnosti mira i pravde u krugu Ujedinjenih naroda i celog slobodoljubivog čovečanstva.

Svi oni, koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom ni pred istorijom.
Ovom mojom porukom vama, odlučno osuđujem zloupotrebu imena Kralja i autoriteta Krune, kojom se pokušavalo opravdati saradnju sa neprijateljem i izazvati razdor među borbenim narodom u najtežim časovima njegove istorije, koristeći time samo neprijatelju...

ŽIVELA NAŠA VELIKA SLOBODNA FEDERATIVNA JUGOSLAVIJA![17]

Da je ovaj proglas kralja Petra II Karađorđevića bio nametnut, nepromišljen i poguban za srpski narod, na najbolji način svedoče događaji iz 1945. godine, posebno od 29. novembra, kada su u Deklaraciji o proglašenju Federativne narodne republike Jugoslavije direktno za sva stradanja u Jugoslaviji okrivljeni kralj, hegemonistička klika i narodni neprijatelji. Trebalo je pronaći krivca za tragične događaje u toku Drugog svetskog rata i opravdati revolucionarno preuzimanje vlasti od strane Brozovih komunista. Iako je goloruki srpski narod pretrpeo najveća stradanja u svojoj viševekovnoj istoriji, i to na području profašističkih državnih tvorevina: Nezavisne Države Hrvatske, Velike Albanije, Velike Bugarske i Hortijeve Mađarske, sastavljači Deklaracije su po kriterijumima revolucionarne pravde odlučili: Kroz dvadeset i dve godine postojanja Jugoslavije pre rata, njeni narodi nisu mogli ostvariti svoje vekovne težnje: nacionalnu ravnopravnost i socijalnu pravdu. Umesto da bude ostvareno njihovo bratsko jedinstvo – na osnovu ravnopravnosti, nenarodna vladavina jedne hegemonističke klike stvarala je među njima sve dublji jaz i međusobni razdor... Svojim postupcima za vreme narodnooslobodilačke borbe Petar II Karađorđević oslabio je otpor naroda prema okupatoru. On je svim sredstvima pomagao narodne izdajnike koji su od 1941. neprekidno vodili borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske, odnosno protiv oslobodilačkog pokreta naroda, a sarađivali sa okupatorom... U četvorogodišnjoj borbi narodi Jugoslavije ostvarili su svoje čvrsto jedinstvo i bratstvo. Oni su krvlju i životima svojih najboljih sinova ne samo pobedili okupatore i njihove domaće saradnike, nego su i uklonili sve ono što ih je u prošlosti razdvajalo... Narodi Jugoslavije uverili su se, kako u razdoblju od prvoga do drugoga Svetskog rata, tako i u toku četvorogodišnje oslobodilačke borbe kako je monarhija bila najveća smetnja stvaranju nove Jugoslavije bratske i demokratske zajednice ravnopravnih naroda. Oni su se uverili kako je monarhija glavni krivac i za sve postupke nenarodnih režima i pre rata kao i za ono što su naši narodi podnosili od domaćih izdajnika koji su bili pomagani od monarhije... .[18]

Pažljivom analizom teksta Deklaracije, uočava se da su tvorci nove, revolucionarno-republikanske jugoslovenske ideologije, u skladu sa tekovinama novovekovnih revolucija (engleske, američke, francuske i boljševičko-sovjetske) otvoreno žigosali monarhiju i monarha, kao i njihove pristalice, za najveće neprijatelje „jedinstva i bratstva“ jugoslovenskih naroda. Srpskom narodu, većinski opredeljenom za monarhiju i za hrišćansko služenje „Bogu, Kralju i Otadžbini“, trebalo je potpuno promeniti kolektivnu narodnu svest i okriviti ga sve istorijske tragedije na prostoru jugoslovenskih država od kraja Prvog svetskog rata do kraja Drugog svetskog rata. Umesto da se prizna najveća, nevina žrtva srpskog naroda na prostoru Nezavisne Države Hrvatske u kojoj su zločinci ubijali srpsku nejač, decu, žene i stare isključivo zbog pripadnosti hrišćanskom i pravoslavnom narodu, a ne zbog antifašističkog rodoljublja kako su to pokušavali decenijama unazad da prikažu sledbenici revolucionarno-republikanske ideologije, kralj Petar II i njegove pristalice označeni su kao najveći krivci za stradanja u Drugom svetskom ratu. Ne oslobađajući kralja Petra II odgovornosti, pre svega zbog slepe vere u mit o savezništvu Engleza i Amerikanaca, ne možemo prenebregnuti činjenicu da su najodgovorniji pred istorijom bili predstavnici srpskog naroda u jugoslovenskoj izbegličkoj vladi i oni koji su u Srbiji davali legitimitet uspostavljanju „demokratskog, republikanskog režima“. Druga Jugoslavija je tako konstituisana na temeljima revolucionarnog antimonarhizma, žigosanju „narodnih neprijatelja“ na čelu sa kraljem i drastičnog minimiziranja i razvodnjavanja zločina nad Srbima, a radi „bratske ljubavi jugoslovenskih naroda i narodnosti“.

Iz Drugog svetskog rata srpski narod je izašao sa najvećim brojem žrtava na prostoru Balkanskog poluostrva, pretrpeo je pogrom od strane genocidno nastrojenih neprijatelja, a istovremeno je nova jugoslovenska vlast okrivila kralja i pristalice monarhije za stradanja „rodoljuba“ i „jugoslovenskih antifašista“. Bez osećanja stida pred nevinim žrtvama histerične antisrpske mržnje profašističkih režima, jugoslovenski revolucionari su svesno, možda i nesvesno, falsifikovali i prekrajali istorijske činjenice, stvarajući tzv. pobedničku istoriografiju sa idejom bratstva i jedinstva kao idejom vodiljom u kojoj svi imaju svoje „narodne neprijatelje i izdajnike“ ali Srbi ipak najviše, u kojoj samo „slaba Srbija“ može da iznedri „jaku Jugoslaviju“. Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali, izjavio je Josip Broz samo deset dana po oslobođenju Beograda, novembra meseca 1944. godine. [19] Glavni oslonac Josipu Brozu u sprovođenju politike revolucionarnog okupiranja Srbije pružali su Milovan Đilas, Slobodan Penezić – Krcun i Aleksandar Ranković. Krah srpskih političara i srpske politike nikada nije bio tako očigledan kao u 1944. i 1945. godini.

U maju mesecu 1945. godine Britanci su sa granice Italije, Austrije i Slovenije predali pripadnike četničkih, ljotićevskih, domobranskih i ustaških jedinica Brozovim partizanima koji su ih likvidirali na više različitih lokacija u Sloveniji. Teror nad narodnim neprijateljima, izdajnicima i fašističkim kolaboracionistima, među kojima je bilo i puno pravoslavnih arhijereja, sveštenika i civila, sigurno se nije mogao sprovesti bez odobrenja i naredbe Josipa Broza i njegovih najbližih saradnika Kardelja, Rankovića i Đilasa.[20] Blajburg u kojem je ubijeno najviše Hrvata, ustaša i domobrana, postao je centralna tema hrvatske politike u poslednjih dvadeset godina. Licitiranje brojevima nastradalih dovelo je do toga da su se žrtve Blajburga uvećavale, a istovremeno su se minimizirale žrtve logora Jasenovca. [21] Izvanrednu analizu izvora u kojima se preuveličavaju brojevi dao je britanski istoričar D. B. Mekdonald:Nasuprot Jasenovcu, najnepristrasniji istoričari svode broj mrtvih na dosta manji broj, sugerišući da Blajburg ni na koji način nije značajan kao što je najveći logor smrti u Jugoslaviji .. . Mekdonaldov konačni zaključak je: Naduvavanje broja mrtvih kod Blajburga ima nekoloko stepena značajnosti. Prvo, daje Hrvatima masakr koji su izvršili Srbi i-ili komunisti, što im dopušta kontriranje genocidu Srba u Jasenovcu. Drugo, dopušta Hrvatima da se distanciraju od Srba i komunističkog režima koji su izvršili ovaj masakr. Time oni mogu da prikažu Hrvatsku kao nevoljnoga člana SFRJ, više kao zatvorenika nego kao konstutivni narod. Treće, pretrpivši takav masakr, Hrvati su prošli spostveni „križni put“, što se često ističe u hrvatskoj štampanoj reči. [22]

Ne ulazeći u raspravu o broju žrtava partizanskog terora, jer smatramo da se žrtve, njihovi dželati i saučesnici zločina moraju popisati imenom i prezimenom, možemo samo zaključiti da nijedna država u istoriji, koja je kriterijume zemaljske pravde gradila na temelju nepravde, zločina i terora, nije bila dugog veka i da se relativno brzo urušavala. Srpske, hrvatske i slovenačke komuniste, kao i predstavnike novostvorenih naroda u Socijalističkoj Jugoslaviji, povezali su pre svega borba protiv zajedničkih klasnih neprijatelja, politički interesi i marksistička ideologija, pretočena u specifični jugoslovenski, hedonistički raj na zemlji čiji je vrhovni guru bio maršal Josip Broz.

Politički odnosi između Srba i Hrvata u socijalističkoj Jugoslaviji su bili kontrolisani i usmeravani od strane Saveza komunista Jugoslavije. Mržnja i netrpeljivost u prošlosti, a naročito zločini nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, postali su tabu tema ili su vešto izbalansirani u doziranoj, ideološkoj istoriografiji. Tri hrvatska naučnika, Viktor Novak, Bogdan Krizman i Nikola Nikolić, su nepristrasno i hrabro pisali o zločinima ustaša i neslavnoj ulozi Rimokatoličke crkve od 1941. do 1945. godine.[23] Najhrabriji istup jednog od najviših rimokatoličkih dostojanstvenika zabeležen je 1963. godine, u vreme božićnih praznika. Tada je banjalučki biskup Alfred Pihler izgovorio katoličkim vernicima jasne pokajničke reči:
"U ovoj zemlji su u prošlom ratu mnoga naša braća pravoslavne vjere poginula zato što su pravoslavci. Oni koji su ih ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se katolici. I ti kršćani ubijali su druge ljude, također kršćane, zato što nisu Hrvati i katolici. Mi bolno priznajemo tu strašnu zabludu tih zalutalih ljudi, pa molimo našu braću pravoslavne vjere da nam oproste kao što je Krist na križu svima oprostio. Ujedno i mi opraštamo svima, ako su nas možda mrzili ili nam nepravdu činili."[24] Ovakav neskriven pokajnički glas i iskren poziv Srbima pravoslavne vere da oproste Hrvatima rimokatolicima nikada se više nije mogao čuti. Sadašnji zagrebački kardinal Josip Bozanić, prvi visoki rimokatolički velikodostojnik koji je posle Drugog svetskog rata posetio Jasenovac, izjavio je 25. septembra 2009. godine: Nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemisanja, ne dolazimo da iznesemo izvinjenja, opravdanja ili izjašnjavanja, niti političke stavove, iako to neki od nas traže. Upravo su politički stavovi često znali zagaditi istinu. U Jasenovcu osećam duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su ovde trpeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskog naroda, a još više od strane pripadnika Katoličke crkve. Iako prepoznajemo greh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime, Katolička crkva nikada u tome i takvim zločinima nije učestvovala niti ih je podržavala (podvukao D.Danilović).[25]

Pokušaji političkog približavanja i pomirenja između Srba i Hrvata u drugoj polovini XX veka su skoro uvek bili prožeti razgovorima „u rukavicama“, neiskrenošću i nespremnošću da se otvoreno iznesu istorijske činjenice. Ulaskom u avnojevsku Jugoslaviju, srpski političari, komunisti, demokrate, zemljoradnici i svi koji su dali legitimitet republikanskoj jugoslovenskoj državi, prećutno su amnestirali zločine i genocid nad sopstvenim narodom. Čak je i nekadašnji predsednik jugoslovenske vlade Milan Stojadinović, u to vreme u egzilu, sklopio sporazum 1954. godine u Buenos Arjesu o podeli Jugoslavije sa ozloglašenim ustaškim poglavnikom Pavelićem.[26] Ovaj je sporazum ostao mrtvo slovo na papiru jer su ga žestoko osudili predstavnici i hrvatske i srpske emigracije.

Važan period za bolje razumevanje srpsko-hrvatskih odnosa predstavlja poslednja decenija vladavine Josipa Broza, kada u Hrvatskoj dolazi do jačanja ekstremnog nacionalizma oličenog u tzv. Maspoku dok se u Srbiji pojavljuju političari anarho-liberalne orijentacije. Pokret u Hrvatskoj, poznat i kao hrvatsko proljeće, nastao je kao posledica nagomilanog nezadovoljstva hrvatskog naroda pozicijom u tadašnjoj jugoslovenskoj državi. Prvo ispoljavanje tog nezadovoljstva je bila Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967 godine koju su sastavili ugledni hrvatski intelektualci. Iako je Partija ispočetka osudila taj dokument, on je s vremenom stekao popularnost, pogotovo među studentima, ali i članovima Matice hrvatske, organizacije koja će postati stjegonošom pokreta.[27] Smenjene su vođe hrvatskih komunista, Miko Tripalo i Savka Dabčević – Kučar, a mnogi su u Hrvatskoj bili uhapšeni i kasnije osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Jedan od najpoznatijih hrvatskih disidenata, bio je komunistički general i istoričar Franjo Tuđman, od 1990. godine prvi predsednik Republike Hrvatske. I poslednji predsednik predsedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Stjepan Mesić, bio je posvedočeni pristalica Maspoka, zbog čega je bio i osuđen na godinu dana zatvora. U Srbiji su u isto vreme smenjeni Marko Nikezić i Latinka Perović, ali ne zbog nacionalizma već zbog elitističke i liberalne orijentacije.

Donošenje Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, 1974. godine, kao i smrt maršala i doživotnog predsednika jugoslovenske države, 4. maja 1980. godine, doveli su do postepenog i neminovnog rušenja zajednice koja je do tada opstajala blagodareći snažnom kultu Josipa Broza, Savezu komunista Jugoslavije i Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji. Rušenje Berlinskog zida i promenjena, međunarodno politička situacija samo su dodatno ubrzali dezinzegraciju Jugoslavije. Rat u Jugoslaviji je započeo pre svega zbog nerešenih srpsko-hrvatskih političkih odnosa. Po Ustavu iz 1974. godine, Srbi su bili konstitutivni narod u Republici Hrvatskoj. Posle prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj je na vlast došla Hrvatska demokratska zajednica, na čelu sa Franjom Tuđmanom. Vladajuća HDZ promenila je Ustav i Srbi su prestali da budu konstitutivni narod.

U svim jugoslovenskim republikama, izuzimajući Srbiju i Crnu Goru, na vlast su došle političke stranke bez ikakve veze,barem nominalno, sa nekadašnjim Savezom komunista. Hipnotisano služeći Brozovoj jugoslovenskoj ideologiji, srpski narod je nespremno dočekao događaje u poslednjoj deceniji XX veka. Nekadašnji komunistički rukovodioci i apartčici postali su preko noći kvazi-nacionalisti i „branioci srpskih nacionalnih interesa“. Postavlja se pitanje, ko je uopšte među predstavnicima srpske političke elite u drugoj polovini XX veka bio obrazovan i vaspitavan u duhu čuvanja pravoslavne vere i srpske narodne tradicije? Da li oni koji su organizovali filozofske škole marksističke orijentacije? Da li oni koji su zauzimali počasna mesta na proslavama Dana mladosti i Dana Republike? Da li oni koji su denuncirali sopstveni narod i tako gradili političke karijere? Pokušajmo da se podsetimo svetlih primera iz istorije. Lična odgovornost prema duhovnom spasenju naroda je bila najjače oružje i kod Stefana Nemanje, i kod prvog arhiepiskopa Save Nemanjića, i kod kneza Lazara Hrebeljanovića i kod mnogih koji su izgrađivali novovekovnu srpsku državu.Srpski narod je na kraju XX veka iznedrio političare nezrele i nedostojne istorijskog trenutka. Hrvati su svoju težnju za nezavisnošću ostvarili i dobili međunarodno priznatu državu u granicama koje su im iscrtavali srpski političari, počev od 1939. pa do 1974. godine. Poslednji predsednik SFRJ i donedavno predsednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, je na najbolji način objasnio stav većine Hrvata: „...Mi nemamo razloga nikom se ispričavat. Ovo što traže od Hrvata. Idite kleknite u Jasenovac. Mi nemamo šta klečati. Mi smo dva puta pobjedili a svi drugi samo jednom. Mi smo pobjedili 10. travnja, kad su nam sile Osovine priznale državu i pobjedili smo jer smo se našli poslije rata opet sa pobjednicima za pobjedničkim stolom. U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobjedili...“[28] Potrebno je da svi Srbi koji vode ozbiljnu državnu politiku već jednom zauzmu odlučan stav po pitanju srpsko-hrvatskih odnosa. Samo kada steknemo samopoštovanje, poštovaće nas i drugi.


[1] Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1971, 187-188; Petar Milosavljević, Srbi i njihov jezik, Beograd 2002, 147-148.

[2] Ante Starčević, Pasmina slavoserbska po Hervatskoj, Zagreb 1876; Radoslav Grujić, Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, Beograd 1989.

[3] Vasilije Krestić, Genocidom do Velike Hrvatske, Gambit 2002, 119-121.

[4] Vasilije Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914, Beograd 1991.

[5] O jugoslovenstvu i Srbiji vidi: Dragoslav Janković, Srbija i jugoslovensko pitanje, Beograd 1973.

[6] Vladimir Ćorović, Crna knjiga. Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918, Beograd 1920

[7] Vasa Kazimirović, Nema platna za crne barjake, Srpsko nasleđe- istorijske sveske 11 (1998)

[8] Arčibald Rajs, Čujte Srbi , Beograd 2004.

[9] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1988 I , Beograd 1988, 297-309.

[10] O zločinima ustaša i odgovornosti rimokatoličke crkve dragocene publikacije su: Viktor Novak: Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948; Episkop Zahumsko-Hercegovački i Primorski Atanasije (Jevtić),Velikomučenički Jasenovac posle Jasenovca 1995. Sintetička studija o mučeništvu Pravoslavne Crkve i srpskog naroda od strane ustaša u koncentracionom i logoru smrti Jasenovac; Lazar Lukajić, Fratri i ustaše kolju, Beograd 2005; Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978; Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, Sarajevo 1985; Jovan Mirković, Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima, Beograd 2000.

[11] Lazar Lukajić, Fratri i ustaše kolju, 7

[12] dr Veljko Đurić je pronašao u Arhivu Jugoslavije Odluku u fondu „110“ F. broj 761/1, dosije u kome nema dokaznog materijala ali je pod brojem 611-332 pronašao spis Radoslava Grujića, Političko-verska aktivnost Vatikana na Balkanu kroz vekove, koji je u rubrici „Dokazi“ bio po rednim brojem 13. Ovaj spis je objavljen 2007. godine u izdanju biblioteke „Lio“ Gornji Milanovac

[13] Radoslav Grujić, Političko-verska aktivnost Vatikana na Balkanu kroz vekove , 86.

[14] Herman Nojbaher, Specijalni zadatak Balkan - Službeni list SCG 2004; Radoš Ljušić, Leteći diplomata o najvećem zločinu na Balakanu, NIN (15.9.2005)

[16] Jugoslavija 1918-1984, zbirka dokumenata (priredili Branko Petranović i Momčilo Zečević), Beograd 1985.

[18] Jugoslavija 1918-1984, zbirka dokumenata (priredili Branko Petranović i Momčilo Zečević), Beograd 1985, 649.

[19] Prema izjavi Dušana Bilandžića, na sednici Politbiroa Komunističke partije deset dana po zauzimanju Beograda J. B. Tito je rekao: „Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali". (Bilandžić je zabeležio i Titovu izjavu iz 1974, povodom optužbi da novim ustavom Srbiju želi da svede na Beogradski pašaluk. „Pa to i hoću", rekao je.)

[20] Ruski emigrant, grof Nikolaj Tolstoj je prvi pokrenuo pitanje masovnih zločina Titovih partizana u maju mesecu 1945. godine; vidi o tome: Nikolaj Tolstoj, Ministar i masakri; Borislav Karapandžić, Jugoslovensko krvavo proleće 1945

[21] Vladimir Žerjavić, Blajburg, otvoreni dosije, Zagreb 1990, Žerjavić smatra da je broj žrtva ukupno oko 50.000. Po njemu je na Blajburgu pobijeno 36.000 Hrvata, Slovenaca 8-10.000, muslimana 5000,srpskih i crnogorskih četnika 2000 Ta procena je izvršena 1990. Godina procene je izuzetno bitna jer su se tokom devedesetih blajburše žrtve uvećavale neverovatnom brzinom. Već sredinom devedesetih govori se o 80.000 žrtava koje će se ubrzo zaokružiti na 100.000. Uskoro su i te brojke postale zastarele jer se prilikom godišnjica češće govorilo o 200.000 pa i 300.000 žrtava. Ivo Omrčanin dao je procenu od 500.000 pobijenih Hrvata na Blajburgu; Ivo Omrčanin, Hrvatska 1941-1945, Ivor Press, 1991

[22] David Bruce MacDonald: Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centered propaganda and the war in Yugoslavia, Manchester University Press (April 19, 2003).

[23] Viktor Novak, Viktor Novak: Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948 i Vatikan i Jugoslavija , 1953; Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, Sarajevo 1975; Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1978.

[24] Lazar Lukajić, Fratri i ustaše kolju, 12.

[25] wwww.pressonline.rs/ od 25. 9. 2009

[26] MArko Sinovčić. Los croatas en la Argentina y su aporte a la cultura croata. (Edición del autor: Buenos Aires, 1991);

Veljko Lalić, Podela Jugoslavije počela u Argentini Pres magazin, 15.03.2009.

[28] You Tube – Stipe Mesić http://mprofaca.cro.net/profaca.html 11. decembar 2006.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner