Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Nedićeva Srbija

PDF Štampa El. pošta
Jovan Nenadov   
petak, 05. decembar 2008.

(Povodom teksta Slika Milana Nedića”, NIN br. 3017) 

“Nedićeva Srbija” ne može da se izdvoji iz okvira vojne i političke situacije u Evropi i na Balkanu, Trojnog pakta, 27. marta 1941, okupacije Jugoslavije, oružanih sukoba u Srbiji kao i posleratnih zbivanja. Fiksiranje samo na jedan period, ili samo na jednu grupu aktera - i još gore, na jednu ličnost - daje nepotpunu i često iskrivljenu sliku prikaza događaja.

Hitler je tražio da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu u razgovoru sa knezom Pavlom u Berhtestgardenu, 4. marta 1941. U to vreme Francuska je bila poražena, engleskih trupa je bilo nešto malo u Egiptu i Grčkoj, Sovjetski Savez u “sporazumu” sa Nemačkom (Ribentrop-Molotov, 23.08.1939.), Amerika van sukoba, a ceo Vermaht slobodan.

Vojno-strateška situacija Jugoslavije je bila poražavajuća: slabo naoružanje, nedostatak municije, svega 100 tenkova od kojih 50 starih, 500 kontratenkovskih topova od kojih polovina malokalibarskih, itd. A na frontu dužine 3.000 km trebalo se braniti od Nemaca, Italijana, Bugara i Mađara.

Na Krunskom savetu (devet članova) 6. marta, doneta je jednoglasna odluka (knez Pavle nije glasao) o pristupanju Trojnom paktu, nakon prihvatanja uslova jugoslovenske vlade (neutralnost i integritet zemlje, bez vojnih transporta Nemačke preko teritorije Jugoslavije, da u Solunu i dalje poseduje ista prava koja već ima).

Pristup Trojnom paktu potpisan je 25. marta, dva dana kasnije izvršen je puč, uz oduševljenje naroda u srpskim gradovima. Sutradan su nastale glavobolje nakon otrežnjenja. Kako dalje? A 27. mart je bio casus belli. Beograd je bombardovan 6. aprila, 7. aprila Nemci su zauzeli Skoplje (nadirući sa 600 tenkova iz Bugarske), 10. aprila Hrvatska i Slovenija su ispale iz rata, 17. aprila potpisana je kapitulacija. Jugoslavija je spasla dušu (Vinston Čerčil), ali je izgubila telo.

Srbija se našla pod režimom vojne uprave, kao jedina zemlja sa takvim statusom, u obavezi da plaća izdržavanje nemačke okupatorske vojske. Oko 300.000 njenih građana bilo je u zarobljeništvu, a stotine hiljada izbeglica pristizalo je na njenu teritoriju. Nakon 22. juna pojavila se i opasnost nastavka stradanja srpskog naroda, pozivom komunista na opšti ustanak. (“Kucnuo je čas kada su komunisti dužni podići narodnu otvorenu borbu protiv okupatora!”; iz direktive Kominterne 1. jula 1941.).

“Apel srpskom narodu” objavljen je 13. avgusta 1941. potpisali su ljudi iz politike, privrede, kulture, univerziteta, crkve, javni radnici, itd., ukupno 411 osoba. U njemu se poziva na očuvanje reda i mira i osuđuju akcije “zločinačkog boljševizma” koji nastoji “da u zemlji izazove požar uništenja i istrebljenja”. Ni reči o Nemcima, niti o saradnji s njima.

Nedić je obrazovao Vladu narodnog spasa, 29. avgusta 1941. Bio je upoznat sa mogućnošću da se Srbija podeli između balkanskih saveznika Trećeg rajha. Bio je i upozoren da bi se za likvidaciju nemira mogle iskoristiti mađarske, bugarske i ustaške snage, a suočavao se i sa nemačkom odlukom da oni sami pristupe odmazdi nad celim srpskim narodom (Branko Petranović: “Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945”, Beograd, 1992, str. 219). To su bili razlozi zašto se, na kraju, prihvatio tako rizične obaveze.

Jedan od prvih zadataka je bilo zbrinjavanje izbeglica (prihvatanje, smeštaj, ishrana, zaposlenje), za šta se brinuo Komesarijat za izbeglice i preseljenike. Ova “raseljenja lica” bila su smeštena po okruzima (14 okruga i grad Beograd ), ukupno 241.011 lica (samo evidentiranih!), od kojih u Beogradu 53.326. (Petranović, ibid, str. 124). Procene o ukupnom broju izbeglih i proteranih kreću se u rasponu od 300.000 do 600.000.

Manje uspešno je bilo nastojanje da se spreče žrtve oružanih sukoba. Ustanici su napadali, a Nemci su odgovarali drastično. Za 100 ubijenih Nemaca bilo je streljano 10.000 talaca (Valjevo, Topola, Kragujevac, Kraljevo). Uslovi odmazde bili su poznati. Komunisti se, međutim, nisu obazirali na unutrašnje posledice, ukoliko nisu bile u vezi sa ostvarivanjem osnovnog cilja: revolucionarnog preuzimanja vlasti. Mihailović je bio protiv toga da se prenagli s borbom, da bi se narod sačuvao od daljih gubitaka; posle prvih poraznih iskustava njegove jedinice su se povukle iz većih akcija. (Petranović, ibid, str. 172 i 170). Nedić nije imao mogućnosti da spreči ta krvoprolića: dobrovoljački odredi osnovani su tek 15. septembra 1941, u jačini od 3.000 ljudi. Nakon proterivanja partizana iz Srbije (pad “Užičke republike”) nije više bilo takve pogibelji, čitave dve i po godine.

Vredno je primetiti da Nediću, “vernom sledbeniku” Hitlera, ovaj nije dozvolio da oformi oružane snage od 30.000 ljudi (Nedićev zahtev, usvojen avgusta 1941), kako bi obračun sa ustanicima bila stvar Nedićeve vlade, bez nemačkih represalija. Nedić se optužuje i za stvaranje Velike Srbije pod okriljem Rajha u “novom evropskom poretku”, a na frontovima nije bilo nijednog srpskog vojnika u borbi za ostvarenje takvog cilja.

“Smatrao je (Nedić) da Srbija nema šta da traži u obračunu velikih sila i da joj, po nestanku države, preti da izgubi i narod” (Dušan Bataković, urednik): “Nova istorija srpskog naroda”, Beograd 2000, str. 326).

Komunisti su se bez premišljanja odlučili za borbu protiv najsavremenije i najjače vojske sveta 1941, kojoj se niko uspešno nije suprotstavio na kopnu sve do Smolenska i Moskve. U drugim zemljama pokreti otpora čekali su povoljni trenutak, štedeći nepotrebne žrtve. Izrazit primer je naredba De Gola, 23. oktobra 1941, da se obustave napadi na okupatora, zbog masovnih represalija, u ime egzistencijalnih i humanih razloga. Ustanak je podignut tek nakon invazije u Normandiji, juna 1944. (Petranović, ibid, str. 292 i 186). Francuska je imala oko 270.000 poginulih civila (bez Jevreja), žrtava rata, bombardovanja i akcija pokreta otpora (F. V. Puzger: “Istorijski atlas sveta”, Bilefeld, 1960, na nemačkom)), Jugoslavija oko 700.000 civila, bez Jevreja (istraživanja Žerjavića i Kočovića), što je 2,6 puta više nego Francuska, skoro devet puta više u srazmeri broja stanovnika.

Masovnim ubijanjima u poslednjim danima rata i posleratnim ubijanjima ideoloških protivnika (stvarnih i proglašenih) - više desetina hiljada! - otkriveno je već poznato: da su komunisti pod okriljem antifašističke borbe vodili i borbu za svoju revoluciju, za vlast i za komunističko društvo. Sistem koji je zavladao u Jugoslaviji bio je zasnovan na nasilnoj ideologiji koja je sve svoje ideološke protivnike svrstavala u isti koš, bez obzira na to kakvu su ulogu igrali u Drugom svetskom ratu. (Tako je, npr, Toma Maksimović osuđen na 20 godine robije, iako je bio samo komesar za izbeglice u Nedićevoj vladi. A dr. Petar Zec, sekretar Srpskog crvenog krsta, osuđen je na smrt (među prvima, decembra 1944), pošto je režimu bio politički “opasan”, kao bivši senator i zamenik namesnika u Kraljevskom namesništvu).
Kritičari “Nedićeve Srbije” trebalo bi da odgovore na sledeća pitanja: Šta je trebalo uraditi u okupiranoj Srbiji, pod navedenim okolnostima? Da li je saradnja/kolaboracija, i kakvog sadržaja, sa okupatorom bila nužna ili nije? Da li je umesto Nedića trebalo da bude neka druga ličnost? Šta je Nedićeva vlada učinila korisno, šta loše pod moranjem, a šta je učinila loše a da nije morala? I - najvažnije - šta nije smelo da se ne učini?

Bez odgovora na pitanja ove kategorije ne može se doći do objektivnog odgovora na pitanje gde je mesto Milana Nedića u našoj istoriji.

Jovan Nenadov,
Lozana, Švajcarska