Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Milan Nedić, maćeha svih srpskih pobeda
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Milan Nedić, maćeha svih srpskih pobeda

PDF Štampa El. pošta
Goran Đorđević   
petak, 18. septembar 2009.

Jedna od karakteristika našeg vremena i naših današnjih lutanja jeste pokušaj da se put u bolju budućnost, izgradi politikom pognute glave sa izgovorom mirenja, nesukobljavanja i sveopštih integracija. Kao razlog za današnji epigonski i poltronski stav navodi se nasušna potreba saradnje sa svima, čak i sa onima koji nam rade o glavi. Takvo shvatanja politike i života u Srbiji, početkom novog veka neko je nazvao „srpski egzistencijalistički kolaboracionizam“. Takva politika često svoje opravdanje pokušava da pronađe u (toliko potrebnim) istorijskim analogijama. Najbolje mesto opravdanja saradnje s novim svetskim poretkom jeste nesrećna figura generala Milana Nedića, predsednika okupacione vlade u Srbiji.

O Milanu Nediću se sve zna. Ocenu o njemu dala je i zvanična istoriografija, i ona komunistička i poslovično podeljena emigrantska istoriografija. Istorija, pored toga što je simplifikacija doživljaja pobednika, ujedno je i velika škola moralnog ponašanja. Ali, istorijsko iskustvo uči da onaj ko mora da daje odgovore u nuždi, nije istovremeno i onaj ko može da raspravlja o etičkim pitanjima. Danas je sporna samo etička dimenzija Nedićevog delovanja, koja je ujedno i osnova za opravdanje svakog domaćeg kolaboracionizma, kako skrivenog, tako i neskrivenog.

Od Nedića ne treba ni pokušavati praviti heroja. Herojstvo nije bila ambicija Nedića. Ni kada se u aprilskom ratu borio protiv Nemaca, ni onda kada je „servisirao“ Banjicu, ni onda kada je uz posredovanje Nojbahera, kod Ribentropa i Hitlera na kolenima molio da se istočna Bosna, Kosovo i Crna Gora priključe Srbiji. O tome svedoči Herman Nojbaher: „Nedić nije bio državnik, ni državni službenik niti ekonomista. Poslao mi je stotine pisama u kojima se žali na stradanje Srba u Hrvatskoj, Albaniji, u bugarskoj okupacionoj zoni, u Mađarskoj, na području koje je okupirala Nemačka. Bio je neumoran u tužbama i protestima... Nedićev položaj nije bio lak. On je morao da ide mukotrpnim putem saradnje sa okupatorom..... Kada se našao u emigraciji u Kicbilu, u Tirolu, kao predsednik izbegličke vlade odbio je da pruži podršku tome da se nastavi sa otporom!“[1].

Suštinski Nedić nije bitna figura sa stanovištva istorijskog iskustva. Nedić je više putokaz koji nas nepogrešivo vodi ka ishodištu problema. A to je konglomerat istorijskih zabluda, geopolitičkih promašaja, tuđih interesa i žrtvovanja za tuđe interese i nepostojanja elite. Nedić je više pokazatelj, a ne primer, da kao što jedan službenik njegove vlade kaže, „narod može da bude pobeđen, država izgubljena, ali da to ne znači da narod mora da bude uništen, a država bude nečasno izgubljena, da može da se gine ali da ne mora da se besmisleno krvari i propada“[2].

Da bismo izvukli pouke moramo poći od uzroka, a ne od posledica. Jer samo prepoznavanje uzroka jeste istinska pouka. A Milan Nedić je bio posledica, na isti način na koji je posledica, te 1941. godine, bilo i jedno stradanje koje je već ličilo na (samo)uništenje. Da li bi bilo Milana Nedića da nije bilo jugoslovenske utopije, ili Aleksandrovog integralizma? Da li bi bilo Despota Stefana da nije bilo Kneza Lazara? Da li bi bilo Milana Nedića da nije bilo generala Simovića, genocida u NDH, progona Srba sa Kosova, juga Srbije i Vojvodine, stotine hiljada izbveglica, i svakodnevnih masovnih streljanja? Da li bilo Obrenovića da nije bilo ustaničkog sloma 1813 godine i Ćele kule?

Na tom mestu treba tražiti uzroke nastanka posledice. Na isti način na koji je uzrok stariji od posledice. Naravno srpski je usud to što je najstarija i najbolnija posledica, sa stanovišta samozaborava, kod Srba mlađa od najmlađeg uzroka. Posledica sama po sebi nije ni važna ukoliko se ne dovede u delotovornu i iskustvenu vezu sa uzrokom. To posledici garantuje ponavljanje. Tek zajedno, sa neskrivenim preimućstvom uzroka, uzrok i posledica čine iskustvo.

Nedić je tek jedan primer posledice koja polazi od iskustvenog odnosa prema onovremenom svetskom poretku. Današnji „spski kolaboracionistički egzistenti“ polaze od uzroka, tako da (za razliku od Nedića) sebe ne doživljavaju i ne predstavljaju kao posledicu, već kao novi početak motivisan i definisan uzrokom.

Kod Nedića nema ideologije. Njegove pohvale svetskom poretku su lažne i neiskrene. Neiskrene koliko je lažna borba za slobodu revolucionara, ili neshvatljiv ideološki predznak jugoslovenstva ravnogorskog pokreta, koji su garantovali istovetnu i ostvarenu posledicu nakon rata. Nedićeva idelogija predstavlja dnevnu politiku ponižavanja radi preživljavanja, bez moralnih skrupula, dugoročnih šansi i ambicija. Sa druge strane, treba ukazati na Nedićevo razgolićavanje ideje jugoslovenstva, koje je izostalo u ideološki konfuznom ravnogorskom pokretu i ideološki isključivom pokretu Josipa Broza. Nedić nije bio usamljen u svojoj nameri da se preživi. Međutim, Nedićevi stavovi su prema karakteru mesta koje je zauzimao sasvim drugačiji prema svojoj moralnoj težini od stavova Apela koji su potpisali članovi Akademije nauka i profesori sa Beogradskog univeziteta. Na istom tragu su predlog Vladana Đorđevića i grupe srpskih pisaca iz okupiranog Beograda 1916, i predlog Živojina Mišića, iz 1915.godine, pre polaska u albanske planine.

Istovetna pitanja su već postavljena i odgovori već dati.

Tako Radovan Samardžić smelo zaključuje: „Da li je Arsenije III smeo da napusti svoj tron u trenucima sveopšteg stradanja, kada se malobrojna i pustolovna ekspedicija carske vojske, pred najezdom Turaka, Tatara i Arbanasa, spremala ostavi tle Srbije, a sva zemlja gorela u osvetničkom ognju i narod gotovo u celini izvođen pred sablju? Bilo je to u trenutku kad je hrišćanskom frontu prema Turskoj pretio raspad, jer je sa druge strane, na Rajni, Francuska ušla u rat protiv nemačkh zemalja. Da li je Kralj Petar I smeo 1915. da sa vojskom napusti Srbiju i zagazi u albanske gudure, da se povuče, ili je trebalo da i zemlju i narod, i vojsku prepusti totalnom uništenju?

I da li je potrebno jedan mali narod, koji je izložen mržnji i svireposti mnogih osvajača, preterano izlagati moralnim dilemama?“[3].

Branko Petranović ide korak dalje i povezuje etički i strateški odgovor: „Srpsko nacionalno pitanje ne može biti rešeno ako se biološki ne sačuva srpski narod, očuva njegova moralnost, čistota žrtve i stradanja. Istorija pokazuje da se državno pitanje srpskog naroda rešava u matici. Ako bi Srbi izgubili državu ili ugrozili supstanciju svoga bića od srpskog naroda ne bi ništa ostalo. Danas je važno biološki opstati, inače nas nema. Veliki istorijski kompleks kakvo je srsko pitanje u celini ne može se rešiti odjednom već etapno.“[4]

Nedić je najvidljivija posledica ideoloških i geopolitičkih lutanja. Ljuštura koja je preuzela krivicu i teret kolektivne žrtve, simbol završetka jedne epohe u bespomoćnom neredu, čovek koji je morao da da odgovor na pitanje da li je krv ono najjeftinije što imamo. Nedić je znao da neće stati u red Nemanjića, ustanika iz 1804. godine, ili heroja sa Kajmačkalana. Ono što se može zameriti Milanu Nediću nisu izjave koje su glorifikovale novi svetski poredak. Jer izjave koje hvale novi svetski poredak uvek su iste. Uvek svedene samo na pokušaj dnevno političkog izbavljenja, i uvek namenjene poretku samom i ličnom opravdanju. Zamerka je zašto svestan svog izbora, nije sačekao suočavanje sa izborom u svojoj zemlji. Jer ishod bi svakako bio isti.

Sve u svemu, Milan Nedić nije spomenik već postament srušenog spomenika, simbol završetka jedne epohe u bespomoćnom neredu i dokaz kako zablude mogu od nacije da načine mrtvu pozornicu, a ne žive aktere na pozornici. Danas, praviti razliku, pogotovu etičku, ali i geopolitičku između Nedića i svih onih koji su zagovarali borbu do krajnjih granica, nije ništa drugo nego pravljenje razlike između neminovnosti života u ratu i i neprihvatanja nedostojnog života u miru.

Imajući sve u vidu sve uzroke, kao i okolnosti u državi te 1941. godine, i današnji položaj Srbije, može se reći, da je svaki pokušaj pronalaženja sličnosti između Nedića i današnjih vlasti u Srbiji, osuđen na neuspeh.


[1] Herman Nojbaher «Specijalni zadatak Balkan», Slkužbeni list SCG, Beograd, 2004;

[2] Vladimir Velmar Janković «Ogledi o dljiževnosti i nacionalnom duhu, Igrači na žici», Beograd, 2006.

[3] Radovan Samardžić „Na rubu Istorije“, Srpska književna zadruga, Beograd, 1994.

[4] Branko Petranović „Jugoslovensko iskustvo srpske nacionalne integracije“, Službeni list SRJ, Beograd, 1993.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner