Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Kako smo se ogrešili o Vladimira Jagara
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Kako smo se ogrešili o Vladimira Jagara

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Radanović   
utorak, 25. maj 2021.

Nedavno je Bogić Bogićević odbio da prihvati funkciju gradonačelnika Sarajeva, iako su ga predložile sve bošnjačke stranke. To je ta nametnuta bošnjačka politika kojoj uvijek treba njihovih Srba za razne pozicije da bi svijetu predstavili tobože svoju multietničku BiH. I nažalost uspijevali su u tome. Umivena fino upakovana priča o građanima, ravnopravnosti, multietničnosti je ono što stranci vole da čuju. Mnogi u svijetu su devedesetih, a i danas, pali na tu priču.

U ratu devedesetih Bošnjaci su formirali Srpsko građansko vijeće, sa raznim Pejanovićima, Lazovićima, Bogićevićima. Danas su to ugledni građani federalnog Sarajeva, mogu birati funkcije koje hoće. Utiču na procese, mogu otvoriti vrata bilo kog bošnjačkog funkcionera. Tokom rata redovno su sjedili pored Alije. Valjali su Bošnjacima njihovi Srbi. Valjaju i Bošnjaci danas tim Srbima.

Dosta Srba u Hrvatskoj je u toku rata 1991-1995. bilo značajno Franji Tuđmanu za predstavljanje Hrvatske kao zemlje koja “jamči” prava manjinskim narodima. I ti Srbi su uvijek bili poštovani od bilo koje vlasti u Hrvatskoj, jer su im potrebni da bi mogli svijetu reći: “Evo mi čuvamo i pazimo Srbe, mi smo civilizacija, evropski narod”. To im treba da prikriju etničko čišćenje 1991-1995. i umanje genocid 1941-1945, da suzbiju i umanje priče o NDH.

Šta je sa Hrvatima i Bošnjacima koji su valjali Srbima tokom ratova 1991-1995?

Zinaid Ibraković, pilot JNA. Od 1991 godine pilotira vojnim transportnim avionima JNA. Prevozi ljudstvo i MTS JNA iz slovenačkih, hrvatskih i bošnjačkih gradova u gradove koje je kontrolisala JNA. Na proslavi 21. maja, Dana vazduhoplovstva, dobija ordenje i pohvale. Ostao je u JNA, prevezao stotine srpskih oficira na sigurnu teritoriju, nije otišao u bošnjačku Armiju BiH. Odmah posle ordena u maju 1992. godine poslat je na godišnji, a nakon toga nije dužio nikakve poslove, marginalizovan je u JNA i u VJ.

Oficiri bezbjednosti Vojske Jugoslavije morali su imati procjene i ne vršiti suspenziju svih Hrvata i Bošnjaka u službi, nego samo onih za koje je postojala jasna nedvosmislena sumnja da mogu izvršiti prebjeg. Zato valjda i služe oficiri obavještajnih i kontraobavještajnih službi, da naprave adekvatne procjene

Ivan Mihaljević, Hrvat po nacionalnosti, pilot JNA, nije prebjegao u Hrvatsku vojsku, ostao je da služi u JNA. Marjan Jelen, pilot, ostao u JNA. Zinaid, Marjan i Ivan su bili neraspoređeni ili suspendovani. Nisu imali ni sto ni stolicu za sjedenje u Srbiji, u koju su došli jer su ostali vjerni JNA, ostali vjerni zakletvi. Zbog prebjega pilota Ivana Selaka i Ivice Ivandića 15. maja 1992. godine, koji su sa dva MiG-a iz Srbije prebjegli i sletjeli na Pleso i Resnik, Vojska SR Jugoslavije je bila potpuno bezobzirna prema svim Hrvatima i Bošnjacima koji su službovali u VJ. Bezobzirna i prema onima koji su se dokazali kao odani državi i vojsci kojoj su služili. Razumijem da je trebala opreznost da se ne ponove slučajevi Selak i Ivandić, ali su oficiri bezbjednosti Vojske Jugoslavije morali imati procjene i ne vršiti suspenziju svih Hrvata i Bošnjaka u službi, nego samo onih za koje je postojala jasna nedvosmislena sumnja da mogu izvršiti prebjeg. Zato valjda i služe oficiri obavještajnih i kontraobavještajnih službi, da naprave adekvatne procjene. Valjali su nam Marjan, Ivan i Zinaid. Mi njima nismo.

JNA je u svom sastavu 1991. godine imala 23 generala i admirala hrvatske nacionalnosti. Od njih 23 samo devet generala hrvatske nacionalnosti je prešlo u hrvatsku vojsku, tj. prešli su u službu kod tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Ostalih 14 Hrvata generala JNA su ostali u JNA, nakon toga u Vojsci SR Jugoslavije. Svi hrvatski oficiri u JNA su preko Josipa Perkovića dobijali ponude da se “prestroje” u hrvatsku vojsku. Oni koji su se prestrojili brzo su napredovali, jer hrvatska vojska nije imala dobre oficire, trebali su im školovani ljudi da obučavaju i vode motivisanu vojsku.

Vladimir Jagar, od oca Hrvata i majke Hrvatice, je 1990. godine otvorio oči cijelom srpskom narodu. Kapetan JNA, porijeklom iz sela Stari Gradac pored Virovitice, iz istog sela kao i Martin Špegelj, nakon što je HDZ uzeo vlast u SR Hrvatskoj aktivira se i stupa u kontakt sa susjedom Špegeljom, provocira ga sa pričom da je u Viroviticu stigao Aleksandar Vasiljević, da traži oružje koje je uvezla Hrvatska. Kada je to rekao na sastanku sa Špegeljom i Boljkovcem, Boljkovac izlijeće i kaže: “Martine, lijepo sam ti rekao da to ne radiš preko HDZ.” Jagar sve to snima i dokumentuje.

Cijela Jagarova porodica i svi njegovi prijatelji su živjeli duboko u teritoriji koja nije nikako mogla ostati u sastavu ni Jugoslavije ni Srpske Krajine. U svakom slučaju sve njegovo je moralo ostati u Hrvatskoj. Jagar nije mogao imati nikakav motiv da “odradi” Špegelja, osim jednog: Zakletva data JNA

Cijela Jagarova porodica i svi njegovi prijatelji su živjeli duboko u teritoriji koja nije nikako mogla ostati u sastavu ni Jugoslavije ni Srpske Krajine. U svakom slučaju sve njegovo je moralo ostati u Hrvatskoj. Jagar nije mogao imati nikakav motiv da “odradi” Špegelja, osim jednog: Zakletva data JNA.

Jagar je duže od pola godine radio na snimanju Špegelja. U rodnoj kući Vladimira Jagara je snimljen najveći dio KOS-ovog dokumentarnog filma o naoružavanju HDZ-a i Hrvatske.

Na osnovu snimaka i materijala koje je prikupio Vladimir Jagar 26. januara 1991. godine televizija Beograd emituje film o naoružavanju HDZ-a i Hrvatske. U filmu se detaljno objašnjava uvoz oružja iz Mađarske i DDR i sve prati slika i ton riječi tadašnjeg ministar odbrane Hrvatske. Špegelj govori: “Mi smo u ratu!” Tada, 1990. godine. Tada su Srbi još uvijek u dubokom snu, nesvjesni šta se dešava, još uvijek projugoslovenski razmišljaju. Nakon emitovanja tog filma, kad su Srbi iz usta Špegelja čuli šta im se sprema, većina tu noć nije spavala. Nakon što su saznali da je Jagar bio ključni igrač u provaljivanju naoružavanja HDZ-a, vlasti Hrvatske su mu kuću digli u vazduh. Kuću je prije miniranja obišla Špegeljeva supruga i rekla: “Ovo mora u zrak”. Ironija je da je prva minirana kuća u Hrvatskoj bila kuća Hrvata, koju su minirali Hrvati.

Film o naoružavanju HDZ-a i Hrvatske, koji je snimljen isključivo zaslugom Vladimira Jaraga, je duboko u svijesti svakog Srbina probudio sjećanja šta se dešavalo sa Srbima od 1941. do 1945. Srbi počinju shvatati da se ponovo rađa nova Nezavisna država Hrvatska. U filmu Špegelj detaljno objašnjava kako se treba obračunati sa oficirima i porodicama oficira JNA, sa Srbima. Špegelj kaže: “Odmah na vratima metak, žena - dijete, bez milosti”.

Vladimir Jagar je imao izbor. Mogao je ostati pritajen u JNA, kad je počeo rat preći kod Špegelja u kabinet, da je to uradio sigurno bi bio general hrvatske vojske, poslije rata bi imao firme i mogao raditi šta hoće u Hrvatskoj, kao što su to radili hrvatski generali, ali ostao je u JNA. I onda, nakon svega šta je uradio za Srbe, 11. maja 1992. godine, njega, Vladimira Jagara, suspenduju iz JNA, jer sumnjaju da je hrvatski špijun?! Nikad nije vraćen u Vojsku Jugoslavije, penzionisan je 1998. godine. U Hrvatskoj su se tome radovali, jer im je Jagar bio primjer da su pogriješili svi Hrvati koji su ostali sa Srbima. Rado su pričali po Zagrebu da Jagar u Beogradu nema para ni za struju. Prije smrti Vladimir Jagar je imao brojne operacije srca. Srčane probleme sigurno nije dobio od lijepog života.

Vladimir Jagar je primjer greške koju ni sad nije kasno ispraviti. Treba vidjeti gdje su Jagarova djeca, unučad, kako žive. Pitati šta im treba, kako država može pomoći. Vojska Srbije mora uvesti orden ili nagradu koja će se zvati po Vladimiru Jagaru. Jagar je više pomogao Srbima nego stotine srpskih oficira koji su se razbježali iz Hrvatske i BiH. O njemu nije snimljen film

Umro je u 60. godini u Beogradu. Vladimir Jagar je 1990. godine Špegelja “odradio” u činu kapetana i umro je 2019. godine u činu kapetana. Žalosno. Tužno. Po njemu se ništa ne zove. Ni sokak. Mada bi bilo najmanje što može da se zove barem jedna od glavnih ulica u Beogradu. Ili jedna od onih ulica u centru Beograda koje su nosile ime ili i danas nose imena po Hvaru, Dubrovniku, Braču, Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske. Sahranjen je na bežanijskom groblju, a morao je biti sahranjen u Aleji velikana u Beogradu. Kako Srbi mogu ubijediti nekog drugog Hrvata da radi za Srbiju ako ti Hrvati vide šta se desilo sa Jagarom? Tadašnje vlasti SR Jugoslavije i Srbije su napravile strašnu grešku.

Vladimir Jagar je primjer greške koju ni sad nije kasno ispraviti. Treba vidjeti gdje su Jagarova djeca, unučad, kako žive. Pitati šta im treba, kako država može pomoći. Vojska Srbije mora uvesti orden ili nagradu koja će se zvati po Vladimiru Jagaru. Jagar je više pomogao Srbima nego stotine srpskih oficira koji su se razbježali iz Hrvatske i BiH. O njemu nije snimljen film.

Valjao nam je Vladimir Jagar. Mi njemu nismo.

(Autor je šef Odbora za zaštitu prava Srba u FBiH)

(Glas Srpske)