Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Ekstradicione muke Srbije

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
petak, 30. jul 2010.

Tokom poslednje dve sedmice međunarodna izručenja Srbiji uopšte ne idu od ruke. Dva srpska zahteva, koja su razmatrali sudovi u dve različite države, sa sasvim različitim pravnim tradicijama i sistemima, došli su u suštini do istog zaključka koji po srpske vlasti i njihove pravosudne organe nije ni malo laskav.

Razmotrimo, ukratko, sudbinu onog drugog, najskorijeg, odbačenog zahteva Srbije. Ona možda sadrži neke pouke o tome kako bi jedna ozbiljna država trebalo da se ponaša i sugeriše odgovor na pitanje da li današnja Srbija pripada kategoriji takvih država.

Pronicljivi čitaoci već su shvatili na koju nedavnu (zapravo neslavnu) epizodu se cilja.

Pre nego što krenemo da išta komentarišemo, da vidimo, dakle, kako izgledaju glavne konture presude britanskog suda u predmetu izručenja Ejupa Ganića.[1]

U paragrafu 9 definiše se priroda sukoba u BiH. Sudija Timoti Vorkman (Timothy Workman) izvodi zaključak da sukob jeste bio međunarodnog karaktera, mada se ograđuje i podvlači da nije njegov posao da donosi odluke takve vrste. Zaista, ovo pitanje i nije bitno u odnosu na predmet koji je rešavao sudija Vorkman, ali ono jeste od velikog značaja za državu Srbiju vis-à-vis pravne i materijalne odgovornosti za posledice rata u BiH.[2] U svakom slučaju, čak i nenadležna konstatacija sudije Vorkmana u smislu da sukob jeste bio međunarodni, za Srbiju nije bezazlena stvar, naprotiv. A kako je došlo do nje? To saznajemo u par. 8 presude. U srpskom zahtevu, sukob je okarakterisan kao “International combat conflict,” što je na engleskom jeziku potpuno besmislena konstrukcija koju su nevični “stručnjaci” u srpskom tužilaštvu izmislili samo da bi nečim zamenili standardnu formulaciju, “International armed conflict.” Kao što je britanski sudija naveo, a kao pravnici trebalo je da oni to unapred da pretpostave, definicija sukoba čak nije ni relevantna po odluku o Ganićevom izručenju. Ali takvim jeftinim, balkanskim, pokušajem da ga lingvistički obmanu i izigraju, oni su britanskog sudiju do te mere već na samom početku iziritirali da se on i bez preke potrebe u svojoj odluci po ovom pitanju ipak opredelio, i to za varijantu koja je po Srbiju najštetnija: da sukob jeste bio međunarodne prirode.

Da li je onda čudno što se na kraju svoje odluke sudija ispoveda da je “od početka ovog suđenja” bio ubeđen da je “već na prvi pogled jasno da se tu radi o procesnoj zloupotrebi”[3], dakle, da je po sredi pokušaj srpske strane da manipulisanjem pravnih instituta ostvari ne pravne, već neke druge, političke, ciljeve?

Sudija Vorkman sada prelazi na glavne argumente odbrane: da odustajanje od krivičnog gonjenja protiv Ganića od strane Haškog tribunala 2002. godine i sarajevskog Tužilaštva za ratne zločine nekoliko godina kasnije u dovoljnoj meri odgovara na pitanje postoje li realni osnovi za krivičnu odgovornost Ejupa Ganića u vezi sa događajem u Dobrovoljačkoj ulici. Već uveliko sklon odbacivanju rezona koji potiču od srpske strane, sudija u načelu prihvata tezu britanskog državnog tužioca u ovom predmetu DŽejmsa Luisa da to ipak nisu presuđene činjenice iza kojih stoji odluka sudskog veća koje ih je razmatralo, već da su to samo neobavezujuće interne odluke respektivnih dveju tužilaštava (par. 31). Po g. Luisu, a sudija se sa time teoretski složio, to nisu stavovi sudova već samo tužilaca, a treće po redu tužilaštvo nakon ponovnog razmatranja moglo bi da dođe do različitog zaključka.

Samo se po sebi razume, da bi ova teza – da bi treće po redu preispitivanje predmeta moglo doći do dramatično različitog ishoda – britanskom sudiji izgledala neuporedivo ubedljivije da je bio ispoštovan jedan uslov. A to je da su ovaj treći pokušaj pratili novi dokazi koji ranije nisu bili dostupni, nisu bili razmatrani ili su bili krivo protumačeni. Zato, suština srpskog zahteva, da bi on imao izgleda na uspeh, morala se sastojati ne iz ponavljanja stare priče, već iz novih dokaza koji bi upućivali na Ganićevu odgovornost za planiranje, naređivanje i/ili rukovođenje smrtonosnim napadom na kolonu JNA u povlačenju. To je elementarno, i to je nešto što svaki profesionalac na položaju Vukčevića i Vekarića mora da zna, a ako ne zna, onda mu treba diskretno skrenuti pažnju da se baci u potragu za novim zaposlenjem.

U par. 32 sudija sumarizuje “sveže dokaze” koji su mu bili predočeni. Ti dokazi, po svemu sudeći, bili su očajno tanki. Oni su se sastojali iz iskaza dr. Taušana, koji po nekim hronološkim pitanjima očigledno nisu bili dovoljno jasni, pa nisu ni mogli na sud da na ostave utisak prevelike verodostojnosti. Dalje, od iskaza dva svedoka koji su tvrdili da su bili ranjeni ili mučeni u okviru inkriminisanih događaja. Najzad, stoji da su bili obavljeni ponovni razgovori sa petoricom svedoka sa kojima su ranije kontaktirali Haški tribunal i sarajevsko Tužilaštvo. U kakvom obliku su iskazi tih lica bili predstavljeni sudu i kako ih je sud procenio u presudi ne piše, ali se može pretpostaviti.

Rezultat tog pozamašnog truda koji je Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu uložilo da bi se zahtev Srbije za uručenje Ejupa Ganića dodatno pred britanskim sudom obrazložio, pod ovakvim okolnostima bio je predvidljiv, a na određeni način čak i logičan: “I have not been provided with any new evidence”, glasio je rezultat do kojeg je došao britanski sudija, “that could be described as ‘striking’ or substantial.”[4]

Usled toga, dogodio se paradoks. Mada načelno usvaja stav britanskog tužioca Luisa da je do različitog zaključka o Ganićevoj ulozi od onih ranijih još uvek moguće doći, u nedostatku relevantnih novih dokaza sudija Vorkman konstatuje da mu nisu bili pruženi nikakvi razlozi da to učini. Sledstveno tome, on je odlučio da “prida znatnu težinu” odluci Haškog tribunala da Ganića krivično ne goni,[5] kao i zaključku sarajevskog Tužilaštva (čiju je istragu, kakva koincidencija, vodio baš međunarodni tužilac, Britanac Filip Alkok),[6] da ne postoji osnov za pretpostavku da bi u vezi sa Dobrovoljačkom ulicom Ejup Ganić mogao biti krivično odgovoran.

Ali to nije sve, britanski sudija Vorkman još nije završio. Kao uvod u svoju lakonsku presudu: “The defendant is therefore discharged”[7], on izlaže svoje viđenje procesa koji se u njegovoj sudnici odigrao, a koje ne predstavlja kompliment srpskim vlastima generalno, niti njihovom tužilaštvu za ratne zločine pojedinačno.

„Zaključujem da ne postoji opravdanje za pokretanje postupka protiv dr. Ganića. Na osnovu iskaza g. Arnauta, stekao sam ubeđenje da su tokom ovog ekstradicionog postupka činjeni pokušaji da se ovaj proces iskoristi kao poluga radi zadobijanja podrške bosanske vlade za Deklaraciju o Srebrenici. Ako je srpska strana zaista bila spremna da se zahteva za izručenje odrekne za uzvrat za saradnju bosanske vlade, to samo po sebi predstavlja procesnu zloupotrebu pred ovim sudom. Iskaz g. Arnauta dobija na verodostojnosti u svetlu neobičnih okolnosti pod kojima je ovom sudu bio podnet zahtev za izmenu uslova kaucije kako bi se dr. Ganiću omogućio povratak u Bosnu. Kako izgleda, taj zahtev proizašao je iz napora da se postigne diplomatsko rešenje“ [8]

Da, da, srpska ministarka pravde Snežana Malović odmah je, ne propuštajući da koristi nijednu oveštalu floskulu iz arsenala bljutavština kojem se u ovakvim prilikama rutinski pribegava, demantovala i samu pomisao na tako nešto...[9] Sačuvaj bože! “Veće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu i Tužilaštvo za ratne zločine u dosadašnjim postupcima pokazali su da su apsolutno, kadrovski i profesionalno, spremni da procesuiraju počinioce krivičnih dela ratnih zločina, bez obzira na njihovu nacionalnost, ili nacionalnost žrtava”, energično se ministarka usprotivila zlobnim klevetama. The lady doth protest too much, odgovorio bi na ove njene isprike veliki engleski Bard.

Ali britanski sudija Vorkman još nije završio sa bičevanjem srpskih kolega:

„Od kako sam došao do ovih zaključaka, dobio sam obaveštenje da je glavni tužilac za ratne zločine iz Beograda navodno izjavio štampi da je za dr. Ganićem izdata poternica da bi se sa njim obavilo saslušanje pre nego što bude bila doneta odluka da li protiv njega treba pokretati optužnicu. Preda mnom se ne nalaze dokazi o tome i ja ne mogu biti siguran da je to obaveštenje tačno, ali ako je istina da se dr Ganić potražuje radi saslušanja, a ne radi krivičnog gonjenja, u tom slučaju u skladu sa Zakonom o ekstradiciji od 2003. godine izručenje uopšte ne bi bilo ni moguće.“ [10]

Da li je g. Vukčević, na koga je sudija Vorkman u svom komentaru očigledno aludirao, uopšte uspeo da shvati tok i ishod procesa koji je pratio u britanskoj sudnici? To pitanje vrlo je primereno, jer u razgovoru sa novinarima posle izrečene presude, Vukčević je, obraćajući se „preko prevodioca“ stranim medijima, „izjavio da će njegova zemlja uložiti žalbu na presudu, te je odbacio prigovor da je zahtev za Ganićevo izručenje bio politički motivisan.“ [11]

Molim, da li je ovo tačno: preko prevodioca? Po Londonu se već nekoliko meseci vrzma osoba čiji je zadatak da tamo u jednoj delikatnoj stvari zastupa interese Srbije, ali mi sada saznajemo da on ne vlada jezikom zemlje u koju je poslat? U redu, možda gospodin Vukčević tečno govori francuski ili španski, ali gde je bio njegov engleski prevodilac da mu pojasni prirodu procesa u kojem je učestvovao ili – da budemo apsolutno precizni – kojem je u ime Srbije prisustvovao?

Lapsus g. Vukčevića, da će Srbija uložiti žalbu, ovaj tragični događaj najzad definitivno pretvara u potpunu farsu. Istovetnu glupost svoga šefa ponovio je i njegov zamenik Bruno Vekarić: „Postoji pravo žalbe višem sudu. Razmotrićemo to... Ovo je tek prvo poluvreme.“[12] Ne, to je kraj vaše utakmice. Očigledno, ni jednom ni drugom gospodinu nisu jasne elementarne stvari koje se tiču njihovog statusa pred britanskim sudom. Za šta god oni važili u Beogradu, u Londonu oni nisu tužioci, nego su samo posmatrači. Jedini tužilac u toj sudnici, jedina osoba koja je ovlaštena da u ime britanske krune vodi predmet protiv Ejupa Ganića pred britanskim sudom i da donosi sve operativne odluke, uključujući i da li će se ulagati žalba, jeste britanski barrister James Lewis QC. Jedina uloga koju Vukčević i Vekarić u tom procesu imaju je logistička, da tužioca Luisa snabdevaju dokazima i podacima koje on može koristiti pred sudom.

Kako su oni tu ulogu odigrali ilustrovaće sledeći primer. Pisac ovih redova nedavno je prisustvovao promociji knjige Tajna Dobrovoljačke ulice[13] čiji je autor g. Miladin Petrović. Kao vojni novinar, g. Petrović je u maju 1992. bio na licu mesta u komandi Druge vojne oblasti u Sarajevu dok su se vodili pregovori za evakuaciju jedinice JNA koja se nalazila pod opsadom u sarajevskoj kasarni, a tokom izvlačenja on je bio u napadnutoj koloni. Na tim pregovorima, pre nego što su uslovi za evakuaciju kolone bili uglavljeni, Ganić je učestvovao skoro svakodnevno pošto je zamenjivao odsutnog Izetbegovića. Impresioniran dragocenim saznanjima g. Petrovića ne samo u odnosu na pojedinosti masakra već – što je za krivičnu odgovornost Ejupa Ganića daleko relevantnije – u odnosu na rukovodioce te akcije koja se završila ubistvom 42 i ranjavanjem sedamdesetoro nenaoružanih pripadnika JNA, upitao sam ga da li ga Tužilaštvo za ratne zločine ima u vidu kao potencijalnog svedoka na procesu koji se vodi protiv Ejupa Ganića. On mi je rekao da ga čak nisu ni kontaktirali sa takvom namerom.

Izgleda da je suštinu ove niske afere najbolje shvatio Čarls Kroford, bivši britanski ambasador u Srbiji i BiH:

„Beograd je zabrljao pokušavajući da se iza kulisa nagodi sa Sarajevom: ‘Ajde bre [tako stoji kod Kroforda u originalu], povući ćemo zahtev za Ganićevo izručenje iz Londona ako nam malo pomognete u vezi sa našom Srebreničkom deklaracijom, koju guramo kroz našu Skupštinu...’ Mada po pravilima ponašanja koja važe u jednoj balkanskoj čaršiji, tako nešto moglo bi biti sasvim prihvatljivo, strogi londonski sud mogao je iz toga izvesti zaključak da zahtev za izručenje nije imao (mnogo) veze sa Pravdom, već da su tu po sredi bile neke sumnjive političke mahinacije.“ [14]

Stvarno, ko bi londonski sud mogao da osuđuje ako je izvukao takav, ili neki drugi, sličan, zaključak? Zar se to samo po sebi ne nameće? Izručenje Srbiji vrućeg krompira koji se zove Ejup Ganić poslednja je neugodnost koju su srpske vlasti zaista želele da dožive u Beogradu. Za njih, njegovo izručenje bilo bi katastrofa jer tada ne bi imali drugog izbora, osim da mu sude.

Način kako je Koalicija za Evropsku Srbiju rešila dilemu koja je nastala kada su joj britanske vlasti priredile neprijatnost, i na njihovu pro forma raspisanu poternicu neočekivano reagovale tako što su uhapsile Ganića, bio je klasično balkanski bedan i nizak: filtriranje i zadržavanje dokaznog materijala koji su dostavljali britanskom tužiocu, tako da do britanskog sudije nije moglo da dođe ništa što bi prevagnulo u prilog izručenju. Odgovornost za još jednu “nepravdu” i za još jedan dokaz da svet nema sluha za srpsku verziju istine opet se prebacuje na strance. A oni – pred neobaveštenom, obmanutom i zabludelom domaćom javnošću – ostaju neukaljani.

Barem relativno, onoliko koliko je mangupima moguće da stvore takav utisak.


[2] Ovo je svakako jedan od razloga zašto bi lakomisleno i pod stranim pritiskom usvojena Deklaracija o Srebrenici mogla imati izuzetno štetne posledice po Srbiju i njene građane.

[3] Paragraf 39.

[4] Paragraf 36. U prevodu: „Nisam primio nikakvih novih dokaza za koje bi se moglo reći da su upečatljivi ili od suštinskog značaja.“

[5] Paragraf 14.

[6] Paragraf 18.

[7] Paragraf 44, u prevodu: „Optuženi je, prema tome, slobodan.“

[8] Paragraf 39.

[9] RTS, 28. jul 2010.

[10] Paragraf 43.

[11] Frans-pres, 27. jul 2010.

[12] Tanjug, 27. jul 2010.

[13] Banjaluka–Beograd 2010.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner