Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Bljesak oluje

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 04. avgust 2009.
(Iz arhive NSPM, 14.08.2007)

Tema, nažalost, nije nimalo godišnjeodmorska, «letnja», pitka i laka. Naprotiv. Kao i sve što ima veze sa srpsko-hrvatskim odnosima, stvar je komplikovana, mučna i višeslojna. A gledano iz ugla beogradske kulturne i političke elite, još i prilično neatraktivna, neaktuelna i demodirana, budući da i zvanična srpska politika i kolektivna nacionalna podsvest već više od deset godina svojski nastoje da ovu tugaljivu temu «Republike Srpske Krajine» i, uopšte, problem Srba u Hrvatskoj drže što dalje od očiju, svesti i interesovanja javnosti. I što je posebno interesantno, uprkos verovatno različitim motivima, u tom prećutkivanju gotovo da nije bilo razlike između Miloševića i njegovih dosovskih naslednika.

Psihološki je to sasvim razumljivo – na sličan je način, recimo, srpska politika sve donedavno okretala glavu od bosanskih Srba i problema Republike Srpske, a i danas se to čini sa Crnom Gorom i tamošnjim «srpskim pitanjem». Niko ne voli da se podseća na neuspehe, poraze i stvari koje zahtevaju preispitivanje, izazivaju stid ili kajanje. Pojedinci možda sebi i mogu dopustiti takav luksuz zaborava, mada se i njima to potiskivanje najčešće vraća kao bumerang, rađa frustracije, neuroze i psihopatologiju. S druge strane, kod država i naroda stalno preispitivanje i suočavanje je naprosto uslov svake odgovorne politike, a posledice kolektivnog potiskivanja, čak i kada se to čini zarad i dobrih međunacionalnih i dobrosusedskih odnosa, pre ili kasnije se pokažu kao katastrofalne – setimo se samo komunističke politike prećutkivanja zločina u ime «bratstva i jedinstva».

Razumljivo je, dakle, zašto se i stara i nova srpska politika nerado seća krajiške tragedije. Jedni su joj direktno i indirektno doprineli, a drugi, pored ostalog, zahvaljujući toj i sličnim nesrećama, dvehiljadite, konačno došli na vlast. A ovaj zaborav bi bio još i daleko veći da se svakog avgusta u Hrvatskoj tako euforično, svečano i provokativno ne obeležava pad Krajine, odnosno osvajanje/oslobađanje Knina i uspostava «hrvatskog državnog suvereniteta nad privremeno okupiranim teritorijama». Taj 5. avgust Hrvatska zvanično proslavlja kao «Dan pobede u domovinskom ratu», a Srbija nezvanično obeležava kao dan poraza i sećanja na nevine krajiške žrtve. Naravno da iz razumljivih razloga Srbi i Hrvati verovatno nikada neće moći da se sa istim emocijama sećaju tih avgustovskih događaja, ali je teško objašnjivo zašto hrvatski zvaničnici, i to oni kojima su – poput Stjepana Mesića – inače puna usta govora o pomirenju i dobrosusedskim odnosima, imaju potrebu da svaki put stave još malo soli na ionako teško zacelivu ranu.

Tako je i ovoga puta, reagujući na beogradske komemoracije prilikom kojih su se mogle čuti reči kao što su «zločin» i «etničko čišćenje», hrvatski predsednik ljutito (pre)poručio da bi «bilo dobro da u Srbiji konačno shvate da je Milošević bio taj koji je Hrvatskoj nametnuo ratnu opciju, te da, shvativši gde je rat planiran i odakle je vođen, dožive katarzu.» Mesiću se u istom tonu pridružio i premijer Sanader izjavivši da «u Beogradu još nisu shvatili da su oni izvršili agresiju i dok to ne naprave, dok se ne suoče s prošlošću, neće biti dobro.» Konačno, kako izveštava Politikin dopisnik, izvesni Davor Marijan upravo je «naučno» dokazao da u «Oluji» nije bilo nikakvog etničkog čišćenja i da su Srbi iz Hrvatske «otišli svojom voljom», zato što tu više nisu želeli da žive i u strahu od odgovornosti za ono što su učinili Hrvatima.

Već čujem komentare Mesićevih beogradskih advokata: «Ipak moramo shvatiti da je rat je vođen na njihovom terenu. Nisu hrvatski dobrovoljci prelazili u Srbiju, već obrnuto. Nisu topovi gađali Beograd i Čačak, već Vukovar i Dubrovnik». I to je naravno tačno. Ali se pri tome najčešće  zaboravlja, odnosno namerno previđa jedna «sitnica». Da,  sukob se odvijao na teritoriji Republike Hrvatske, ali je isto tako Republika Hrvatska bila deo (Socijalističke Federativne) Republike Jugoslavije, od koje se unilateralno otcepila, a u toj (Socijalističkoj) Republici Hrvatskoj Srbi su, ne slučajno, predstavljali ravnopravan i konstitutivni narod. Isto tako, nema sumnje da se iz Beograda manipulisalo patnjama i strahovima krajiških Srba, ali je isto tako nesumnjivo da je obnavljanje pro-ustaške retorike i simbolike od strane hrvatske ha-de-ze-ovske vlasti uveliko podstaklo te strahove i olakšalo manipulaciju.

Nemam nameru, a ni prostora da ovde obnavljam beskonačnu – inače, legitimnu – raspravu o tome ko je prvi počeo i ko je kriv, odnosno, ko je krivlji za raspad države, secesiju, rat i zločine. Velikodušno prihvatam da Miloševićeva/srpska/moja odgovornost u tome nipošto nije beznačajna i mala. Ali već zbog istine i zdravog razuma naprosto nije moguće progutati oficijelnu hrvatsku verziju ovih događaja. Pogotovo sada, nakon svih saznanja o onome što se zaista događalo iza kulisa balkanskog sukoba u periodu 1991-95, pa, između ostalog, i nakon nedavno objavljenih transkripta i audio zapisa brionskog savetovanja hrvatskog vojnog i političkog vrha iz kojih se, na primer, jasno vidi i čuje da će se ići na izazivanje incidenta na autoputu koji će biti iskorišćen kao povod za «Oluju», da se akcija pokreće nezavisno od srpskog (ne)prihvatanja plana Z-4, da se sistematski planira etničko čišćenje čitavog prostora itd.

Ispada da su Srbi krivi i treba da se stide i kada pobeđuju i čine zločine i kada gube i bivaju žrtve zločina. Priznajem da naredna analogija nije baš savršena, ali bojim se da nije ni sasvim neosnovana. Zamislite da se, recimo, u Srebrenici ili Banjaluci svečano obeležava «oslobađanje Srebrenice» i uspostava «teritorijalnog integriteta Republike Srpske»?! Uz prigodno žaljenje zbog kasnijih tragičnih incidenata, koji, međutim, ne mogu umanjiti briljantnost same oslobodilačke akcije. To zvuči blasfemično, ali iz ugla srpskih krajiških ili sarajevskih žrtava i izbeglica možda i ne deluje tako. A i broj žrtava je manje-više uporediv. Uostalom, Knin i Benkovac su bili srpski, makar koliko i Srebrenica muslimanski grad. I zamislite, recimo, da u spomen na žrtve ovog nesumnjivog etničkog ćišćenja Srbi svakog avgusta organizuju komemorativni «marš sećanja» od Banjaluke do Knina?

Ponekad se iz srpskih političkih krugova može čuti i sledeće rezonovanje: «Ma, jeste sve to tako, ali šta da se radi. Oni su pobedili, mi smo izgubili, a i moramo gledati napred, zbog budućnosti i dobrosusedskih odnosa». I to je donekle tačno. Ali za saradnju je, baš kao i za svađu, potrebno dvoje. Zato ne bi bilo loše kada bi Hrvatska svoju spremnost na «unapređenje dobrosusedskih odnosa» potkrepila i nekim konkretnijim merama – na primer, povlačenjem dela od nekoliko hiljada često besmislenih tajnih i javnih optužnica, koje vise kao stalna pretnja nad glavom praktično svakog eventualnog srpskog povratnika; ili, recimo, vraćanjem četrdesetak hiljada oduzetih srpskih stanova i stanarskih prava – a ne samo prijateljskim ugošćavanjem pojedinih srpskih bogataša i zaslužnih um(j)etnika po jahtama i jadranskim otocima. Uostalom, evo jednog konkretnog predloga. Povlačenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu mogao bi biti taj prvi korak i konkretna demonstracija hrvatske želje za dobrim srpsko-hrvatskim odnosima. Tim pre što su, čak i po ocenama samih hrvatskih pravnih zastupnika, šanse na uspeh ove tužbe gotovo ravne nuli, tako da materijalne štete od ovog gesta ne bi bilo, a psihološki i simbolički dobitak po srpsko-hrvatske odnose bio bi ogroman.

Sve u svemu, dobri bilateralni odnosi, razumevanje i saradnja na relaciji  Beograd-Zagreb bili su i ostaju ključ stabilnosti na geopolitičkom prostoru «zapadnog Balkana», ali ti odnosi, siguran sam, ne mogu biti dugoročno stabilni dok se jedna strana i jedna nacija pojednostavljeno predstavlja kao isključivi krivac i agresor, a druga, opet, kao nedužna žrtva, maltene nevinija od dece Aušvica, Jasenovca i ranohrišćanskih mučenika zajedno. To nije amnestiranje zločina, niti mehanička raspodela odgovornosti, već naprosto istina. A istovremeno i preduslov svake zaista trajne saradnje i dobrosudsedstva. Čini se da je Srbija, možda i zato što je u danima i godinama pre i posle «Oluje» pretpela politički, vojni, moralni i medijski poraz, danas daleko spremnija da pređe svoj deo puta ka tom istorijskom srpsko-hrvatskom pomirenju. I čini se da teret (ne)zaslužene pobede za sada sprečava Hrvatsku da učini to isto.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner