Hronika | |||
Slobodan Antonić: Drugosrbijanske nevolje sa Nemanjom |
subota, 29. avgust 2020. | |
Negde od sredine jula autokolonijalni mediji počeli su da nas gnjave sa spomenikom Stefanu Nemanji. A onda, negde sredinom avgusta – kao da je neko pritisnuo panik-taster – gunđanje i vajkanje pretvorili su se u pravu histeriju. Vladimira Dimitrijevića to ludačko bešnjenje podsetilo je na scenu iz filma Isterivač đavola, kada se đavoimanoj junakinji pred krstom lice okrenulo na zatiljak. Neverovatno je šta je sve, tokom avgustovskih bjesova, rečeno za spomenik:
Ono što je zajedničko svim ovim mahnitanjima bilo je otvoreno insistiranje na distinkciji: 1. mi, nosioci ukusa i kulture, urbani i moderni, stručnjaci i arbitri za lepo; 2. vi, prostaci, skorojevići, palančani, seljaci, koji ružite naš grad. Ili kako to kaže Radina Vučetić, na jednoj strani je „suverena estetika“, „ljudi struke, od integriteta“, a na drugoj „bašibozluk, primitivni i ratnohuškački”, kao zastupnici „neoradikalskog kiča“. A Goran Marković: „Najgore od svega je da je neko, neuk i priprost, preuzeo na sebe da sudi šta je lepo a šta nije“. Jer, o tome šta je lepo, jel` tako, možemo da sudimo samo mi – beogradska elita kulturtregera. * * * Ovaj karakteristični kultur-rasistički stav tipičan je, kao što sam već pisao, za sekularno sveštenstvo i njegovu kontrolu ukusa, kao sredstva obezbeđivanja, najpre, monopolskog položaja u socijalnoj hijerarhiji, a onda i odgovarajuće sistemske rente. U oblasti kulture, ti estetski kapoi neguju dosledni manihejski dualizam: dobro-loše, uzorno-nakaradno, urbano-seljačko, evropsko-palanačko, moderno-retrogradno, progresivno-nazadno, naše-njihovo (tuđe)… (v. ovde 73-77). Iako neprestano nariču nad srpskim duhom palanke (Ugričić: „Duh palanke je u svom patriotizmu i nacionalizmu duh potencijalog nacizma“), zapravo su oni teški palančani. To se lepo vidi po estetskoj poziciji s koje napadaju spomenik Stefanu Nemanji. Sažeo ju je Srđan Milošević u Peščaniku, objašnjavajući šta je to „anahroni umetnički izraz“:
Ova priprosta likovna estetika pandan je jednako primitivnoj književnoj estetici koja je ove godine promovisana s dodelom NIN-ove nagrade (o tome sam pisao ovde). No i tu je primitivizacija estetskih normi samo odraz gubljenja prestiža aktuelnih „čuvara kapija“, koji svoj monopolski položaj moraju da čuvaju sve većom represijom: ideološkom isključivošću i moralnom panikom. Tendencija represivnosti ove estetike najbolje se vidi u njenoj cenzuri određenih umetničkih izraza („figuralnost“, „realizam“, „monumentalnost“), kao i u nametanju praćenja umetničke mode (insistiranje na distinkciji „moderno–demode“). Svako ko ne sledi modu – a oni su ti koji će da nam kažu šta danas jeste umetnička moda – automatski gubi status umetnika (kao Rukavišnjikov), a publika takvih umetničkih izraza automatski postaje „primitivni bašibozluk“. Kao na nekoj palanačkoj svadbi, oni sede i ocenjuju kako se ko obukao, ko je pogodio modu, a ko je demode. „Vidi onu Goricu, kakve su joj cipele – pa to je moda iz devedesetih! Ju-ju, krindž, bruka nam familiju, misliće da smo seljaci…“ * * * Ali, u umetnosti nema mode – svi umetnički izrazi su dozvoljeni, samo ako kod publike mogu da proizvedu emociju. Naravno, nekada je duh vremena takav da određeni načini bolje korespondiraju s publikom. No, heteronomna estetika, koja zabranjuje određene umetničke izraze jeste ono što je, početkom 21 veka, zapravo društveno demode. Međutim, ne smetaju našem sekularnom sveštenstvu neki umetnički izrazi zato što su demode, već zato što se boje da upravo oni imaju estesku snagu da kod publike proizvedu emocije. To je problem naših autokolonijalnih selebritija: strah da će Rukavišnjikovljev Nemanja probuditi emociju – ali, pogrešnu, neprihvatljivu emociju. A to je ono što se nipošto ne sme dozvoliti. Koja je emocija za naše sekularno sveštenstvo najmalignija? To je lepo demonstrirala Ana Tasić, pozorišna kritičarka Politike, komentarišući predstavu Narodnog pozorišta „Srpska trilogija“. U članku pod svojstvenim naslovom „Pseudopatriotski šund ponovo napada“ („Upomoć!“ – S. A), ona je osporila svaku vrednost ovoj „potpuno anahronoj i umetnički bezvrednoj predstavi“, pod optužbom da je – pazite sad! – „društveno opasna“ (Pozorišna predstava društveno opasna? Šta je ovo, 1948? – S. A). A zašto je „društveno opasna“? Zato što, upozorava Tasićeva, „raspiruje ostrašćenosti kojima je politički lako manipulisati – dokaz za ovu tezu su reakcije pretpremijerne publike koja je uz stojeće ovacije pozdravila horsko izvođenje pesme `Tamo daleko`“. Ne znam da li ste shvatili: na kraju predstave srpski ratnici, živi i mrtvi, izlaze na pozornicu i pevaju „Tamo daleko“ – katarzični trenutak za publiku koja, potresena onim što je videla, doživljava emociju. Ali, upravo ta emocija je ferboten. A od tog – da Rukavišnjikovljev Nemanja slučajno ne proizvede tu emociju kod publike – najviše se i užasava naša autokolonijalna elita. Ili, kako reče naš estetičar, Srđan Milošević, „nijedna ideološka asocijacija u vezi s ovim spomenikom nije simpatična“, a sam spomenik je „opredmećenje mentalnog stanja koje je zazivalo Veliku Srbiju“, te „zlokobna manifestacija beznadežne nacionalne paranoje (…) o tobožnjoj ugroženosti srpstva u Srbiji“. Pazite logike: veliki spomenik automatski denotira Veliku Srbiju, a ono što je nedopustivo jeste i sama pomisao o (neo)kolonijalnom položaji Srbije i desuverenizaciji malih zemalja – ne, to bi bila „nacionalistička paranoja“, jer, kao što znamo, u evroatlantskom svetu caruje drugarstvo, kuće su od čokolade, a s neba padaju pečene ševe. * * * Zapravo, glavni problem je što je spomenik previše srpski. Najveći deo zapevanja i proklinjanja naših građanskih selebritija sastoji se iz optužbe da Rukavišnjikov Nemanja nije (dovoljno) beogradski:
Naši kompradori misle da se „srpski“ i „beogradski“ isključuju u oba smera: ono što je srpsko ne može biti beogradsko, a ono što je beogradsko ne može biti srpsko.
Kada, dakle, oni kažu da Beograd treba da bude „kospolitiski“, to za njih zapravo i doslovce znači – nesrpski. Insistiranje na „jugoslovenskom“ karakteru „pravog Beograda“ uistinu i služi tome da se zatome elementi njegovog prošlog i sadašnjeg srpskog identiteta. Naglašavanjem da su oni „Jugosloveni“, ili da su „ravnodušni prema nacionalnom identiteu“, naši selebritiji žele da istaknu svoj „ukus“ i distinkciju u odnosu na bašibozluk (koji sebe vidi kao Srbe). Ovo je za njih veoma važno, o tome neprestano osećaju potrebu da obaveste javnost (čak i kad ih niko ništa ne pita). Jer to je, očigledno, legitimacija njihove superiornosti, a zapravo – znak za za prepoznavanje člana (ili kandidata za člana) ove uticajne kolonijalne kaste.
Naravno, svi smo mi (Srbi) pre 1992. bili Jugosloveni. Ali, ovo nije to – ovo danas je autokolonijalno jugoslovenstvo. Jugoslavizam je sada distinktivni znak ovdašnje kompradorske elite u odnosu na „Srbe“ i neophodna ulaznica za više hijerarhijske položaje u realnoj nadvlasti (u NVO sektoru, „nezavisnim“ medijima, kulturi, itd). Ta nadvlast ima veoma važnu ideološku funkciju obezbeđivanja interesa atlantističkih struktura, tako što normalizuje kolonijalnu upravu, kao i urednu transakcije profita EU/SAD kompanija iz Srbije. Međutim, valja razumeti frustracije svih tih naših „novojugoslovena“ – pošto tek onda možemo da shvatimo njihovu pomamu zbog spomenika: oni se svaki dan bude u zemlji koju ne vole; oni se svaki dan bude u zemlji koju zapravo preziru. A gledajte sada – povrh svega tog, pojavljuje se još i Nemanja: visok 23 metra, vidi se iz pola grada, to srpsko obeležje u sred „jugoslovenskog“ Beograda? Nedopustivo. * * * Sada bi trebalo da nam bude jasno zašto oni, kada spaze Nemanju – makar i u nacrtima, doživljavaju nervous breakdown. Kod njih se automatski rađaju četiri asocijacije: 1. „Pa ja se ovde više ne pitam šta je lepo, a šta demode? Buhaha!“ 2. „Kada ovi Srbi vide Nemanju – on će im se svideti. O, ne!“ 3. „To je obeležavanje teritorije, znak da Beograd više nije naš, jao!“ 4. „Ovo se sigurno neće dopasti našim evroatlantskim prijateljima, šta da im kažem?“ Naravno, kritika Nemanje nije nikakva borba protiv Vučića. Nemanja svakako nije Vučićeva slaba tačka. Svi znamo da on opstaje ili pada na Kosovu. Ali, za „novojugoslovene“ nema i ne može da bude Kosova. Zato histerija oko Nemanje. Jer, šta ako se Srbi sete da je upravo on oslobodio Kosovo od Romeja? I da će ih sada, s 23 metra visine, žalostivo gledati i pitati – a vi? A mi? Možemo mu samo reći: dobrodošao Nemanja, kakav si da si; veliki i nakaradan, „ruski“ i odveć srpski – naš si. I dobro je što su ti krst u desnoj ruči zamenili s mačem. Trebaće nam. (Iskra) Videti još: Nikola Tanasić: Era efemernih neuroza ili spomenik Stefanu Nemanji u epicentru srpskog kulturnog rata |