Početna strana > Hronika > "Otadžbina": 17. marta 2014. Srbi su proterani u masovnom broju, a u 6 godina Vučićeve diktature oni u tišini napuštaju KiM
Hronika

"Otadžbina": 17. marta 2014. Srbi su proterani u masovnom broju, a u 6 godina Vučićeve diktature oni u tišini napuštaju KiM

PDF Štampa El. pošta
subota, 17. mart 2018.

 Sedamnaestog marta navršava se punih četrnaest godina od programiranog i teškog zločina nad Srbima u južnoj srpskoj pokrajini učinjenog od strane Albanaca. Do dana današnjeg za te zločine niko nije odgovarao.

Tog 17. marta sa svog ognjišta proterano je više od deset hiljada Srba, ubijeno i ranjeno na desetine njih i zapaljeno i srušeno više od 37 srpskih crkava i manastira. Narodni pokret Srba sa Kosova i Metohije „Otadžbina“ podseća građane Srbije da je pre toga, u periodu od 1999 do te 2004. godine, proterano sa prostora KiM više od 200 hiljada Srba a njih oko 4 hiljade je ubijeno i nestalo. Samoproglašena republika Kosovo se temelji na principu egzodusa i pogroma Srba, na osnovu hrvatskog recepta i po principu što manje Srba lakše se pravi još jedna albanska država na Balkanu. I drugi važan princip, isto preuzet od Hrvata, proterati Srbe u masovnom broju a onda ih vraćati na kašičicu.

Iako je na Kosovu i Metohiji tada bilo više od 50 hiljada vojnika KFOR-a i 10 hiljada UNMIK policajaca oni nisu hteli ili bolje nisu želeli da spreče ovo programirano nasilje koje je sigurno aminovano od strane zapadnih zemalja imajući u vidu da Albanci ne rade ništa na svoju ruku, nego samo slepo izvršavaju naredbe svojih mentora.

Postavlja se pitanje zašto je Zapadu bio potreban ovaj novi egzodus Srba? Razlog je jednostavan. U okolini Prištine, pa i u drugim delovima, Srbi su kontrolisali veliki broj puteva i u slučaju bilo kakvog nasilja nad Srbima oni su izlazili na saobraćajnice i demonstrirali. Sedamnaesti mart je očistio Srbe sa tog prostora i tom prilikom su iz brojnih naselja proterani Srbi a da se nikada više nisu vratili. Od tada je navodno Priština prodisala a srpska naselja kao što su Bresje, Ugljare, Devet Jugovića, Svinjare, Miroč, Slatina, Miloševo, itd. ostali su bez Srba.

Najveći deo proteranih Srba nije ostao da živi na Kosovu i Metohiji već je završio u tzv. centralnoj Srbiji.

Zato danas kada slušamo Aleksandra Vučića i Aleksandra Vulina koji govore hvalospeve o KFOR-u znamo da obmanjuju javnost Srbije jer ta vojna sila NATO pakta za sve vreme od 1999. godine nije htela, a mogla je, da spreči etničko čišćenje Srba.

Srbi sa Kosova i Metohije očekuju od aktuelne vlasti da Kosovo i Metohiju proglase okupiranim područjem i da najtoplije zamole snage NATO pakta da napuste južnu srpsku pokrajinu. Na njihova mesta normalno je da se vrati, a po Kumanovskom sprazumu predviđena, srpska vojska i policija. Povratak srpske vojske i policije je najbolji odgovor Prištini povodom njihove želje za stvaranjem vojske Kosova.

Nažalost, u ovih šest godina diktature Aleksandra Vučića bezbednost Srba na Kosovu i Metohiji je rapidno pogoršana. Ubistvo Olivera Ivanovića je jasan dokaz tome. Za vreme Vučićeve vladavine pogašene su sve institucije države Srbije na Kosovu i Metohiji i otvoren put za dolazak ROSU policije i na sever Kosova i Metohije. Dok su postojale srpske institucije, srpska policija i civilna zaštita, bez obzira što su bili u civilu, Prištini nije padalo na pamet da ROSU policiju šalje na sever Kosova i Metohije.

Te 2004. godine Srbi su proterani odjednom u masovnom broju, a u ovih šest godina Vučićeve vladavine oni Kosovo i Metohiju napuštaju kapilarno i u tišini. Sam podatak da je recimo u bolnici u Kosovskoj Mitrovici 2008. godine rođeno 1054 dece, a 2017. samo 570 govori da Srbi nestaju sa praiskonskog srpskog prostora. Možda je i to deo dogovora Aleksandra Vučića sa onima koji su ga doveli na vlast a koji promovišu „Veliku Albaniju“.

(NSPM)