Filip Švarm: Vučić - naš najverniji čitalac

Što li predsjednik Srbije gleda na svim onim televizorima u svom kabinetu? Za dva sadržaja čovjek može biti siguran. Prvi je sport (obratite pažnju na jučerašnji komentar Dragoljuba Žarkovića), a drugi – vijesti. Direktor programa N1 Jugoslav Ćosić sa punim pravom vjeruje da Aleksandar Vučić najviše gleda ovu kablovsku televiziju pošto na onim sa nacionalnom televizijom, kako kaže, "tačno zna šta će na njima biti".

Isto vrijedi i za pisane medije. Šef države i vladajuće partije uglavnom lista Vreme, Nin i Danas uz još par štampanih izuzetaka. To dokazuje činjenica da brižljivo udara recke kada je i kome Dragan Đilas dao intervju, odnosno, infantilni pokušaj omalovažavanja pisca Srđana Valjarevića u domaćoj javnosti, lica sa naslovne strane našeg prošlog broja.

Za najnaprednijeg lidera u ovom dijelu kozmosa, mi smo Miškovićeve, Đilasove, tajkunske i, uglavnom, plaćeničke i izdajničke novine. Naime, ne izvještavamo o režimskim Potemkinovim selima, borimo se protiv dominantnog govora mržnje, otvaramo ključne probleme našeg društva i zastupamo javni interes. Zato nas Vučić i časti različitim uvredljivim epitetima i zajedno sa čitavom vertikalom vlasti, odbija nam izjave i intervjue. Prosto – da pokažu svima kako sa nama nije uputno imati posla. Zauzvrat, šef države je stalno u udarnim terminima televizija sa najprizemnijim rijalitijima i naslovnim stranama tabloida koji lijepe mete na leđa svakom oponentu aktualnog režima. Ima i razloga – za jedne i druge svako njegovo prazno obećanje i samohvalisanje ravno je objavi sa nebesa.

„Ja nisam Đilas da imam medije. Nemam ih. U vreme dok smo bili u opoziciji nismo imali nijednu televiziju na kojoj smo mogli da se pojavimo“ - Vučić u emisiji na televiziji „Prva“ (30. maj 2019.)

Da nije Vremena i ostalih nezavisnih medija, Vučić bi i dalje znao što se zaista dešava u državi na čijem je čelu. Međutim, sudeći po našem tretmanu, on bi to isto vrlo rado uskratio najvećem broju građana. Jer kad ljudi čitaju, onda razmišljaju, uspoređuju, pitaju i učestvuju u javnom životu a ne samo mehanički aplaudiraju kao statisti u vlastitom životu. Zbog toga za nas nema fer tržišne utakmice niti ičeg nalik na normalno djelovanje u normalnoj demokratskoj državi.

Cijena koju plaćamo za svoj rad po profesionalnom i moralnom novinarskom kodeksu je ogromna – u zdravlju, porodičnom životu, standardu, radnim uvjetima, tretmanu u društvu... Ipak, kao što smo gurali do sada, tako ćemo gurati i dalje – nikad nećemo odustati. Svi imaju pravo da saznaju informacije i stavove od javnog interesa, a ne samo onaj jedan čitalac bez obzira koliko nam bio vjeran.

Podržite borbu za dostojanstvo i opstanak medija.

(Vreme)