Dobrica Ćosić: Hrvati su iz 20. veka izašli kao pobednici jer su imali Tita

Za knjigu "Moj beogradski dnevnik" Darko Hudelist priredio je i svoj nikad objavljeni intervju s Dobricom Ćosićem iz 2011. koji u Magazinu predstavljamo u skraćenom obliku

“Budući da sam dotad, do veljače 2011, uglavnom već prikupio sav materijal koji mi je bio potreban za knjige na kojima radim, a bio sam i u vrlo zreloj fazi rada na ‘Mom beogradskom dnevniku’, nije mi smetala ova Ćosićeva težnja da se na jedan malo drugačiji (recimo, taktički promišljeniji) način predstavi hrvatskoj javnosti”, piše u uvodu za ovaj intervju Darko Hudelist.

Zašto u svojim romanima - počevši od prvijenca ‘Daleko je sunce’ iz 1951. sve do ‘Vremena smrti’ iz 1970-ih, a i kasnije - toliko inzistirate na postavljanju pitanja cijene srpskih žrtava u oba svjetska rata, Prvom i Drugom? Što se za Srbe dogodilo nepovoljno u oba ta rata?

— Srbi su oba svjetska rata izgubili u miru. Zato sam u svojoj pristupnoj besjedi u SANU 1977. i izgovorio onu kompromitantnu misao: ‘Srbi dobivaju rat, a gube mir!’

Zašto su baš Srbi, po vašem mišljenju, ispali gubitnici?

— Hrvati su stvorili svoju nacionalnu državu. Slovenci također. Ta su dva naroda ostvarila svoj nacionalni cilj. Ne u potpunosti, ali stvorili su neku svoju državu koju oni smatraju pobjedom. Zašto vi slavite 1991? Zato što ste te godine ostvarili svoj vjekovni nacionalni cilj.

A što Srbi slave?

— Srbi više ne slave. Srbi slave Sretenje, zbog sretenjskog ustava (iz 15. veljače 1835., op. aut.), kada je jedan u biti beznačajan, ali sadržajno ipak značajan pravni dokument naznačio srpsku državu, još u tursko doba. Dakle, Srbi su kapitulirali sa svojom afirmacijom pobjeda u ratu.

Ali u Hrvatskoj se smatra da su Srbi, kao saveznici sila Antante, u Prvom svjetskom ratu pobijedili. Hrvati su tu na neki način čak malo i zavidni Srbima, jer su u tom istom ratu bili na poraženoj, austrougarskoj strani. Mnogi Hrvati misle da se Srbi prave i važnima veličanjem svoje uloge u Prvom svjetskom ratu: probojem Solunskog fronta, svojom ‘albanskom golgotom’ zimi 1915. na 1916. itd... Moje pitanje glasi: zašto Dobrica Ćosić toliko hvaljenu srpsku pobjedu svodi na njezinu suprotnost, tj. poraz?

— Ne poričem ja srpsku pobjedu na Kajmakčalanu i u bitkama na tzv. Istočnom frontu. Ali poričem cijenu tog rata i te pobjede. Cijena je bila grandiozna. Kao što sam vam već protumačio, Srbi su napravili povijesnu grešku što 1915. nisu prihvatili ‘Londonski pakt’. Povijesni ishod neuspjeha Kraljevine Jugoslavije pokazuje da su oni taj rat izgubili. Ishod rata pokazuje da je ta pobjeda uzaludna, tragična i samo jedna velika žrtva.

Ali poslije tog rata je nastala jedna nova država.

— Vrlo nesretna država, neuspješna u svakom pogledu.

Govorimo o Kraljevini Jugoslaviji.

— Tu državu, kao što znate, Hrvati nisu htjeli. Hrvati, kao što znate, nisu glasali za Vidovdanski ustav. Vi također znate da je vođen veliki referendumski, plebiscitarni otpor ujedinjenju, gdje je HSS skupio, ako se ne varam, 160 tisuća potpisa protiv ujedinjenja. A ulazak Hrvata u Narodnu skupštinu u Beogradu završio je srpskim zločinom, ubijanjem braće Radić. I, u suštini, moralnim krahom te države. Tada je propala Kraljevina Jugoslavija: ona nije propala 1941, ona je propala 1929.

Kako tu gledate na Sporazum Cvetković - Maček iz 1939.? Franjo Tuđman je na njega gledao oduševljeno jer je smatrao da je Banovina Hrvatska, koja je nastala tim Sporazumom, ideal neke buduće samostalne hrvatske države. Oživljavanje Banovine Hrvatske bio je, na neki način, njegov ideološki projekt.

— Svakako. Ne mislim da je pogriješio u tom mišljenju.

Da sintetiziramo. Prvi i Drugi svjetski rat - je li ta dva rata Srbija dobila ili izgubila?

— Historijski ih je izgubila.

A tko im je oduzeo pobjedu?

— Oduzeta im je u Maastrichtu. Odluka u Maastrichtu, u prosincu 1991. Prihvaćanje secesije po Ustavu iz 1974.

To dolazi poslije, ali u razdoblju, npr., Drugog svjetskog rata - što su Srbi krivo napravili?

— Pa nije bilo dobro to što smo se borili pod Kominterninom ideologijom i što naša komunistička braća iz drugih zemalja nisu bila za Jugoslaviju, nego su htjela iskoristiti tu borbu za stvaranje svojih samostalnih država - što su i iskoristila.

A vi to tada niste znali?

— Za vrijeme rata nisam znao. Tu sam ideju prvi put čuo od Edvarda Kardelja 1957, kad smo pisali Program SKJ.

Nije mi jasno: zašto, po vašem mišljenju, Srbi non-stop, u 20. stoljeću, ispadaju kao gubitnici, a Hrvati kao pobjednici? Ispada da su Hrvati genetski superiorniji spram Srba.

— Pa, Hrvati kao prednost imaju Tita. To je ogromna prednost. Odlučujuća prednost.

Mislite da je to uzrok svemu?

— Nije uzrok svemu, ali je odlučujuća prednost jer je Tito zaokrenuo taj brod, pod utjecajem hrvatske i slovenske komunističke elite, na 8. kongresu SKJ 1964. I polako vodio k amandmanima i Ustavu iz 1974.

(...)

HUDELIST O DOBRICI ĆOSIĆU: NEMA ĆUD ZLOČINCA, ALI KARADŽIĆ JE NjEGOVO DJELO

Dobrica Ćosić ima mekanu prirodu, međutim ta blaga narav, kad god bi tijekom naših dugih razgovora posumnjao u mene, u trenu bi se znala preokrenuti. Tada bi se obraćao povišenim tonom, komesarski, počeo bi ispitivati kakvu to knjigu o njemu pišem, kako će on biti u njoj prikazan, zašto Hrvati mrze Srbe i zašto mrze njega. Njegov karakter sadrži obje komponente: i blagost i tu, komesarsku, crtu, kaže Darko Hudelist, publicist i novinar tjednika Globus, čija nova knjiga “Moj beogradski dnevnik” u izdanju Profila za nekoliko dana izlazi iz tiska.

Hudelistova knjiga je “grupni portret” glavnih likova političke scene Srbije koji su, potkraj 80-ih i početkom 90-ih, uglavnom okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), stvarali ideološku platformu za projekt velike Srbije, čije se realizacije “drugim sredstvima” prihvatio Slobodan Milošević. U galeriji tih likova središnje mjesto zauzima Ćosić, “otac srpske nacije”, akademik, književnik i političar, kratko vrijeme (nepunu godinu dana, od lipnja 1992. do svibnja 1993.), predsjednik takozvane Savezne Republike Jugoslavije, točnije - saveza Srbije i Crne Gore.

Portret Dobrice Ćosića, kakvoga je u svom “Beogradskom dnevniku” prikazao Hudelist, nipošto nije kroki, već slojevita slika s najfinijim nijansama, 3D snimka 90-godišnjeg Ćosića. Hudelist je od 2006. do 2011, u brojnim susretima, proveo sate i sate u razgovoru s Ćosićem, što mu je kao vrsnom novinaru, ali i osobi s istančanim darom zapažanja, dalo priliku da dubinski snimi čovjeka, čije su političke ideje, kad se Milošević prihvatio njihove realizacije, ostavile tragične posljednice na sudbine stotine tisuća ljudi.

Razdoblje života u kojem je naizmjence, mjesec dana živio u Beogradu, mjesec u Zagrebu, sastajući se i razgovarajući s Ćosićem, Mihajlom Markovićem, Dejanom Medakovićem, Borisavom Jovićem…, Hudelist ne naziva uzalud svojim životnim pothvatom. Da bi ga ostvario, unajmio je stan u Beogradu (prvo u Knez Mihajlovoj, potom u Zmaj Jovinoj). Probiti, međutim, tvrd obruč oko Ćosića, punog nepovjerenje prema hrvatskom novinaru koji mu dolazi netom nakon što je objavio knjigu “Tuđman: Biografija”, činilo se nemogućom misijom.

“Ćosić me, kad sam do njega pokušao doći krajem 80-ih, hladno odbio. Sada, kad sam odlučio preseliti se u Beograd, kako bih radio na projektu radnog naziva ‘Raspad Jugoslavije’, htio sam ići na sigurno”, govori Hudelist dok razgovaramo u njegovom zagrebačkom stanu.

“2006, kad sam krenuo u ovaj svoj životni poduhvat, koji sam dugo planirao, nisam ništa htio prepustiti slučaju”, piše Hudelist u knjizi “Moj beogradski dnevnik”. “Zamolio sam dvojicu svojih kolega iz Beograda da mi osiguraju kvalitetan kontakt s Ćosićem i da ga uvjere da me ne smije odbiti. Bili su to ondašnji glavni urednik NIN-a Slobodan Reljić i vodeći srpski publicist u zadnjih nekoliko desetljeća, autor dvije knjige o Dobrici Ćosiću i čak četiri knjige o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković, Slavoljub Đukić. Dobio sam, na vrijeme, signal i od Reljića i od Đukića da će me Ćosić rado primiti i razgovarati sa mnom, koliko bude trebalo. I to sam, negdje u rano proljeće 2006., smatrao riješenim.”

Stvari su se, međutim, nenadano zakomplicirale. Kad ga je Hudelist iz Zagreba nazvao kako bi dogovorio prvi susret, Ćosić mu je hladno izgovorio da nema želje s njim se sastati jer je pročitao neke njegove tekstove i da ga je to što je pročitao strahovito razočaralo, a zbog nakaznih stajališta o Srbima i njemu osobno - kako mu je rekao - čak i uvrijedilo.

“Oblio me hladan znoj. Što sad to treba da znači?”, piše Hudelist u knjizi “Moj beogradski dnevnik”. “Srećom, u tom istom telefonskom razgovoru brzo smo ustanovili da se on zabunio te me zamijenio za nekoga drugoga. Ispričao mi se, odmah, zbog te omaške. I tada smo se dogovorili da ćemo se, kad u svibnju 2006. dođem u Beograd, sastati, upoznati se i dogovoriti se o svemu.”

Tako će ubrzo, 10. svibnja 2006, doći do njihova prvog susreta, na trećem katu zgrade u kojoj je smještena SANU. Nakon prvog i više nego kurtoaznog razgovora s čovjekom koga Hudelist naziva “većom institucijom od same SANU”, tijekom sljedećih godina zaredat će njihovi susreti na manje službenim mjestima: po beogradskim restoranima i kavanama, no ponajviše na Dedinju, u Ćosićevoj vili, odakle se potkraj 2007. preselio na Palilulu, pa čak i u Ćosićevu rodnom kraju, u Velikoj Drenovi, nadomak Kruševca.

Autor Darko Hudelist

(Jutarnji list)