Bivši sudija vrhovnog suda Crne Gore: Amfilohije i Miraš treba se ujedine i stvore jedinstvenu CPC

 Poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit crnogorsko - primorski Amfilohije Radović i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo mogu u djelo sprovesti inicijativu predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i ujediniti se u ideji formiranja jedinstvene pravoslavne crkve u našoj zemlji, uvjeren je teoretičar prava, naučnik i publicista, bivši sudija Vrhovnog suda, predsjednik Senata Dukljanske akademije nauka, prvi dobitnik naučne nagrade „Akademik Mijat Šuković“ Udruženja pravnika Crne Gore, član Pravnog savjeta CPC dr Čedomir Bogićević.

"Ona treba da bude predmet mudrih glava – filozofa, prosvjetitelja, kulturologa, teologa... Mora imati jasne konstitucionalne uslove ujedinjenja – da sve crkve, svi pravoslavni oblici vjerskih zajednica zadrže svoj identitet. Objedinjavanje ne znači brisanje vjerskog identiteta, nego sjedinjavanje pod jednu vjersku zajednicu u kojoj svako zadržava svoje dogme", ističe Bogićević.

Upozorava da sve glasniji govor mržnje koji stiže iz crnogorskog parlamenta mora biti zaustavljen.

"To je tragični fenomen crnogorskoga društvenoga života. Naš najveći društveno-politički forum zahvaćen je ovim fenomenom koji unosi nemir. Ne treba da smo hladnokrvni ni pred drugim fenomenima koji se iz toga javljaju kao oni u obliku vjerskog fundamentalizma i fanatizma", ističe Bogićević.

U fokusu Vašeg naučnog rada su identitetska i nacionalna pitanja Crne Gore. Naša država i 14 godina od povratka nezavisnosti još ih nije riješila. Zašto?

Pitanja nacionalnog i kulturnog identiteta svakog društva suštinska su, supstancijalna, konstitucionalna svojstva samoodređenja i samoopredjeljenja te zajednice.

Bez tako konstituisanog temelja nijedna ljudska zajednica nema prepoznatljivost materijalnih i kulturnih vrijednosti, kulturne baštine i duhovnoga nasljeđa. U vrijeme kada su cvjetali vjerski ratovi, kolonijalizam, kada su se rađali šovinizam, fašizam, nacizam, od svega toga nije bolovao crnogorski narod. Nego, kao slobodni ljudi, smatrajući da je sloboda konstitucionalni uslov njihovog opstanka, gaje svoje samonikle i jedinstvene ustanove u ljudskoj istoriji koje im daju osoben kulturni i nacionalni identitet – crnogorsko običajno pravo kao autonomno pravo u kome oni uređuju samostalno društvene odnose u svim sektorima društvenog života. To običajno pravo, sjedinjeno sa moralnim kodeksom (honestas heroica montenegrina), izraz je jednog velikog sistema društvene regulacije kao jedinstvenoga etičkoga pogleda na svijet slobodnih ljudi koji je proizilazio iz stvarnih potreba ljudskog života, a ne iz običaja.

Cjelokupna obilježja crnogorskoga identiteta ostaju u egzistenciji i esenciji crnogorskog naroda sve do tragične takozvane Podgoričke skupštine 1918. godine, odnosno i prije toga – do tragičnoga stupanja u osvajačke ratove kakvi su bili prvi balkanski i drugi balkanski rat, kao i Prvi svjetski rat kao imperijalni.

U Krfskoj deklaraciji (1917) donijeta je presuda o nestanku crnogorskoga naroda, crnogorske nacije, Crnogorske crkve i crnogorske države. Za sve to, koliko god su krivi imperijalni zahtjevi i hegemonija velikosrpskog samodržavlja, toliko je kriva i crnogorska vlada i Crna Gora, za svoju propast.

Zašto su i danas aktuelna identitetska pitanja?

Tragične posljedice 1918. biće manifestovane i u narednim vjekovima. Antibirokratska revolucija (1988/89), odnosno treći velikosrpski ustanak, potpuno je dokrajčio crnogorsku samoniklost. Crna Gora se utapa u velikodržavni srpski projekat – cilj je etničko čišćenje Albanaca, Muslimana, nestanak Crnogoraca i Crne Gore, njihova asimilacija, okupacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine...

Ta ‘88/89. ostavila je još tragičnije posljedice nego takozvana Podgorička skupština. Pa se sada pitamo zašto se za ovo kratko vrijeme ništa nije radilo na afirmaciji i revandikaciji crnogorskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta...

Ključni uzrok je što savremena crnogorska država, temeljno njen personalni supstrat (javna i državna administracija) je po svom kulturološkom duhu anticrnogorski, u osnovi je mizantropski, ne priznaje nacionalni, kulturni i duhovni identitet Crnogoraca i svih drugih naroda koji žive u Crnoj Gori, a koji se izjašnjavaju kao Muslimani, Bošnjaci, Albanci, Hrvati... Oni to negiraju. Crnogorska administracija je po svom duhu velikosrpska.

Upravo zbog toga arogantno odbija da se u crnogorski službenički i upravni sistem inauguriše svečana obaveza vjernosti državi Crnoj Gori (zakletva vjernosti po crnogorskom pravnom nasljeđu i tradiciji). To je primarna obaveza u američkoj, japanskoj i francuskoj administraciji.

Nije zaživjela ni upotreba crnogorskog jezika, zašto?

Crnogorski jezik je samo formalno normiran i konstituisan. Nijedna institucija ili medij ga ne koristi. Ta nova standardizacija je samo imenovanje dotadašnjeg srpskog jezika nominacijom imena svoje države i nazvan je crnogorski. Mi kao da se stidimo svoga jezika. Jezik je kuća bića, supstancijalno jezgro nacionalnog i kulturnog identiteta. Brisanje crnogorskoga identiteta javlja se kroz nove naučno-kulturne fenomene kojima se želi jezik četiri naroda – Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca nazvati zajedničkim.

Nijesmo riješili mnoga pitanja zaštite kulturno-istorijske baštine Prije nekoliko godina sam predložio da se djela Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše i Marka Miljanova proglase za kulturno blago crnogorskoga naroda i države. Ta djela ne mogu da uživaju istu autorsko-pravnu zaštitu kao druge autorske tvorevine. To su jedinstveni književni fenomeni po kojima se prepoznaje crnogorski kulturni hod. Kao Šekspir koji uživa kulturnu zaštitu kao blago engleskoga naroda.

Crnogorskom narodu i etničkom biću prijeti asimilacija.

Naše kulturne, akademske i naucne ustanove ne njeguju nacionalni i kulturni identitet, one prosto kao da ne žele da se bave tim pitanjem, smatrajući sebe graanskim institucijama. U našim prosvjetnim programima, na svim nivoima obrazovanja, vrlo malo su dostupni i nepravično se tretiraju udžbenici kojima se njeguje istorijska i kulturna baština crnogorskoga naroda. Cjelokupna politika obrazovanja sve forme svodi na zanatske. Na neki način smo apstrahovali humanističko obrazovanje i sveli ga samo na gole materijalne činjenice. Afirmiše se neoliberalna koncepcija društva u kojoj se čovjek smatra samo sredstvom za ostvarivanje profita i kapitala. To je koncept koji nemilosrdno briše svaki identitet, jer u tim društvima čovjek nije cilj, nego je sredstvo za ostvarivanje ciljeva.

Neoliberalni kapitalizam je na granici fašizma, a crnogorsko društvo je građansko još od Ivana Crnojevića.

Bili ste u Savjetu Pokreta za nezavisnu Crnu Goru 2006. godine. Smatrate li da su institucije, intelektualci, akademska zajednica dovoljno uradili da se država od tada do danas utemelji na pravim vrijednostima?

Današnja ideja vladavine prava svedena je samo na golo načelo zakonitosti, saglasnosti nižih sa višim pravnim aktima – ljudi postaju robovi. Oduzima im se supstancijalno svojstvo da sami grade svoje autonomne odnose. Dva naša fenomena – crnogorsko običajno pravo i crnogorski moralni kodeks, koji su živjeli u svojoj dugoj istoriji od 11 vjekova, a u osam vjekova sa tim načelima kao izrazom simbioze pravde i pravice u svim društvenim odnosima i vrijednostima zasnovanim na pravednome pravu, kako u stvaranju tako i u primjeni, danas su izgubljeni.

Naša tradicija rodila je načelo: zakon koji ne čuva pravdu nije zakon, a najveći filozof prava njemački naučnik Radbruh kazao je da nad zakonskim nepravom stoji nadzakonsko pravo.

Član ste Pravnog savjeta Crnogorske pravoslavne crkve. Tek sada, 26 godina od obnavljanja CPC i pitanje njenog statusa stiglo je na dnevni red crnogorskih vlasti. Predsjednik Milo Đukanović prvo je najavio podršku i zvaničnom vraćanju autokefalnosti, a onda je ponudio i svojevrsnu platformu za rješavanje crkvenog pitanja – objedinjavanje vjerujućeg pravoslavnog naroda u našoj zemlji oko jedne crkve – pravoslavne crkve. Kako gledate na tu ideju? Koliko je ona realna u Crnoj Gori?

CPC ili kako ja smatram da je njeno autentičnije ime - Crnogorska narodna crkva ili samo Crnogorska crkva je od 1767, ukidanjem Pećke patrijaršije i de jure autokefalna. Ona je autokefalna još od Balšića, a temeljno od Ivana Crnojevića. Autokefalnost se ne stiče tomosom. To je samo jedna deklarativna kanonska norma i jedan dokument koji neka Vaseljenska patrijaršija, koja se zvala Fanarska u Carigradu, danas u Istanbulu, a kao zaostalo nasljeđe Istočnoga rimskoga carstva u Carigradu pribavila sebi neutemeljeno pravo da izdaje dekrete o autokefalnosti. Crnogorska crkva nikada nije tražila taj tomos. Crnogorski tomos je prolivena krv za slobodu crnogorskoga naroda duga 11 vijekova.

Što mislite o ideji predsjednika Đ­ukanovića? Smatrate li da je moguće da ona bude ostvarena?

Oficijelni prijedlog predsjednika države Crne Gore Mila Đukanovića duboko je mudar, ekumenski i filantropski, supstancijalno utemeljen na kulturološkim osnovama i prosvjetiteljskom biću sveukupnih subjekata crnogorskoga naroda. Predustoji dug i mukotrpan rad. Ta je ideja uperena s pogledom u budućnost u kojoj će nestati sada toliko izrasli antagonizmi koji su dostigli stepen negacije, nipodaštavanja ne samo vjerskog pogleda na svijet, nego supstancijalne osnove ljudskog dostojanstva zato što neko pripada ovoj ili onoj crkvi

Te dvije crkve jesu potpuno različite. Srpska crkva je suverena, ona je jača od države. Ona je po svom duhovnom, kulturološkom svojstvu i svemu drugom politički subjekt koji ima sasvim druge interese – nestanak crnogorskoga naroda, jezika, kulture, države... Totalni je izraz negacije svega crnogorskoga bića.

S druge strane, Crnogorska crkva je do te mjere autohtona, kako u pogledu ekumenizma kao oblika sjedinjavanja svih ljudi pod jednom božanskom zajednicom, tako i u izrazu običajnih i moralnih pravila preko kojih, kao božanskih normi, gleda na sebe i društvene odnose. Crnogorska crkva nije strogo nacionalna, nego je crkva društvene zajednice svih ljudi koji žive na teritoriji Crne Gore.

Uzeću za primjer Manastir Ostrog – to svetilište nije samo Božji hram pravoslavnih ljudi nego svih religijskih uvjerenja – e, on je simbol te Crnogorske narodne crkve. Zato bi ona i trebalo u budućnosti da se zove Crnogorska narodna crkva ili samo Crnogorska crkva što će bliže opredijeliti njen ekumenski karakter u zajednici budućnosti.

Ideja koju je saopštio Đukanović još nije koncepcijski razvijena, prvo - pod kojim supstancijalnim uslovima može da dođe do objedinjavanja ove dvije crkve.

Ova inicijativa treba da bude predmet mudrih glava – filozofa, prosvjetitelja, kulturologa, teologa i teozofa... Mora imati jasne konstitucionalne uslove ujedinjenja - da sve crkve, svi pravoslavni oblici vjerskih zajednica zadrže svoj identitet.

Objedinjavanje ne znači brisanje, nego sjedinjavanje pod jednu vjersku zajednicu u kojoj svako zadržava svoje dogme. To je ideja pomirenja, a kakav će konačan oblik imati ta zajednica u pogledu naziva najmanje je bitno.

Potrebno je da se konstituišu uslovi pod kojima je moguće takvo ujedinjenje – svi da ispostave svoje zahtjeve. Ključno je da se izbriše pupčana, organičkojuridička veza sadašnje SPC sa Beogradskom patrijaršijom i to je moguće. Crkvena vlast se prostire u granicama državne vlasti – a to je načelo Vaseljenskoga sabora – cuius regio, eius religio. Ona može da zadrži samo kanoničko-dogmatske atribute, ali ta crkva treba da bude autonomni izraz religijske organizacije vjerskoga života srpskoga naroda u Crnoj Gori, a ne da im Beogradska patrijaršija tvori episkopije i kroji ih kroz crnogorski suverenitet ne priznajući našu državu, državni i teritorijalni suverenitet.

Ovakav ekumenski prijedlog iznio sam i na Pravnom savjetu CPC 2015. godine.

Možete li da vidite u toj objedinjenoj crkvi mitropolita Mihaila i poglavara SPC u Crnoj Gori Amfilohija Radovića?

Moguće je. Sadašnji antagonizam i animozitet je do tog stepena izražen da može doći do teških konflikata, može se pretvoriti u građanski sukob. Ako bude volje kod SPC, ovo pitanje je moguće riješiti.

Može li na to imati uticaja zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je u pripremi i koji je izazvao burne reakcije, upravo najviše kod SPC?

Zakon o vjerskim zajednicama koji se sprema ne može riješiti ovo pitanje. Ni crkveno uopšte, ali ne može pravedno riješiti ni pitanje Crnogorske pravoslavne crkve. Ovaj zakon nije dobar, mnogo je lošiji od verzije iz 2015. godine.

Ovaj zakon reguliše samo jedno svojinsko pitanje – pitanje raspolaganja. Svojina ima tri atributa – usus, fructus i abusus. Usus je korišćenje, fructus je produžavanje, a abusus je pravo raspolaganja. Ovim zakonom samo se uvodi svojinsko pravo nominalno na državu i to nekih vjerskih objekata za koje se ne bude dokazalo da su sada u jurističkom smislu Srpske pravoslavne crkve. To je nepotpuno. Crnogorci sada ne mogu ući u svoje bogomolje, a to je njihova opštenarodna svojina, jer su crnogorske crkve gradila bratstva, sela, plemena i država.

To ne znači da Srpska crkva treba da bude deložirana iz tih objekata, jer ih ona nije uzurpirala aktima jurističke prirode, ona se tu našla zbog preimenovanja u Srpsku crkvu 1918, ali je po duhovnom sklopu značila negaciju svega što je crnogorsko. Ujedinjenje je jedini put, jer te narod, a sada je crkva naš mač razdora. To se mora zaustaviti.

Interesantno je da, za sada, osim iz SPC koja nije dala podršku inicijativi ­Đukanovića, nema reakcija. Zašto?

Iako svi, za sada, ćute, vjerujem da će se izjasniti svi vjerski subjekti i ne samo oni. U javnu raspravu treba da se uključe i sve državotvorne i institucije kulture, prosvjetni djelatnici, svaki crnogorski intelektualac i građanin, kao i oni koji žive van Crne Gore. Sučeliće se različiti pogledi, ali između tih pogleda stoji kompromis čiji je cilj budućnost i jedinstvo. Kada ovo kažem gledam u vijekove pred nama, a i predsjednik Crne Gore, siguran sam.

Godinama ste bili sudija Vrhovnog suda. U fokusu javnosti posljednjih mjeseci je izbor predsjednika sudova, među njima i Vrhovnog, a za funkcije su se kandidovale sudije kojima je to treći mandat, iako je on Ustavom striktno zabranjen. Kakav je Vaš stav o tome, smatrate li da su prekršeni Ustav i zakon?

Oni, po slovu konstitucionalnog duha Ustava Crne Gore, ne mogu biti izabrani. Ne radi se o stečenim pravima, nego o svršenim faktima i situacijama u toku - o supstancijalno, činjenično, pravno i fenomenološki strukturnim oblicima i elementima pravnoga bića, jer se norma odnosi na fakta iz kojih se raa i ograničava pravo, a ne na samo pravo, pa, takav činjenični supstrat djeluje i unazad te ne podliježe zabrani retroaktivnosti. Pravno biće i kroz pravnu formu izražava se kao pravni fenomen koji svoju egzistenciju izvodi iz života, a ne život iz prava. To je, prema mom sudu, jasno definisano. Njihov izbor je prekoračenje ustavnih atribucija i ustavne volje.

No, ne smije se zaboraviti da je izvor ove doktrine Ustavni sud Crne Gore koju je konstituisao 2013. godine u postupku ustavno - sudske kontrole materijalno - pravnih uslova za izbor predsjednika države. Iako ta situacija nije istovjetna ovoj, ali je priroda pravne stvari u cjelosti istovjetna jer se odnosi na predmet interpretacije sukoba zakona u vremenu. Ustavni sud tada je definisao to načelo da se ograničenje broja mandata odnosi samo pro futuro - znaci ubuduće, to jeste od stupanja na snagu ustavne, odnosno zakonske norme. Ne pokušavam da aboliram Sudski savjet i sudije Vrhovnog suda, nego samo možda da ublažim njihovu odgovornost.

Ne treba uvoditi sva rješenja kako to traži evropska kultura. U SAD-u nosioci najviših sudskih funkcija u državi biraju se doživotno, jer su to profesionalno strukovna zanimanja. Treba naći mjeru.

U savremenom crnogorskom društvu teško je naći mjeru u bilo kom polju. Kako komentarišete sve izraženiji govor mržnje koji dolazi od narodnih poslanika, iz predstavničkog doma crnogorskog naroda?

To je tragični fenomen crnogorskoga društvenoga života. Naš najveći društveno - politički forum sve više je zahvaćen ovim fenomenom koji unosi nemir. A ne treba da smo hladnokrvni ni pred drugim fenomenima koji se iz toga javljaju, kao što su vjerski fundamentalizam i fanatizam.

Poslanike štiti imunitet. Smatrate li da oni zloupotrebljavaju tu činjenicu?

Oni smatraju da je pravo izražavanja apsolutno slobodno, neovisno u kojoj formi je iznijeto - da li u samom parlamentu ili u oblicima aktivnosti koje zahtijeva poslanička funkcija. To jeste zloupotreba poslaničke funkcije i biće tako sve dok postoji ovaj model izbornog sistema u kome mi ne biramo pojedince, ne biramo individue nego političke stranke. Potrebna je radikalna reforma izbornog sistema u kojem ćemo imati takozvani mješoviti sistem da sa različitih izbornih lista mi zaokružimo pojedince koji će imati legitimaciju izraza narodne volje.

Narodni poslanik je narodni tek kada je izabran na osnovu biračkoga glasa narodnih masa. Sada ne postoji ta veza koja vezuje odgovornost narodnog poslanika sa izrazom narodne volje. Oni kažu - mi smo izabrani predstavnici naroda, a njih niko nije izabrao. Ustavom nemamo definisan nijedan izborni princip. To je prepušteno čak ne ni zakonodavstvu, nego nekim poslovničkim odredbama.

Tek kada 81 poslanik bude izabran na osnovu broja glasova narodnog suvereniteta i biračke volje crnogorskih građana onda on stupa sa legitimacionom voljom, ali legitimacionom voljom u kojoj neće da uživa imunitet.

U 21. vijeku institut poslaničkog imuniteta je prevaziđen. To je oblik dskriminacije jedne grane vlasti i njihovih nosilaca koji nijesu izabrani izbornom voljom građana. Ne postoje društveni, kulturološki, pravni i politički razlozi za dalju egzistenciju poslaničkog imuniteta. Zašto bi oni i drugi Ustavom određeni nosioci imuniteta imali privilegovani položaj u odnosu na druge grane vlasti i druge nosioce funkcija ili građane. Zašto su oni privilegovani u odnosu na jednog ljekara, naučnika, novinara, rudara.

(Pobjeda)