Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Velika očekivanja
Ekonomska politika

Velika očekivanja

PDF Štampa El. pošta
Jelena Obradović   
sreda, 14. januar 2009.

Postoji jedno (opštinsko) mesto u zapadnoj Srbiji (zvaćemo ga K) do koga iz prestonice, ukoliko ste bez automobila, možete stići samo vozom. Nemoguće je, dakle kupiti autobusku kartu, smestiti stvari u bunker, sesti na sedište obeleženo na karti i krenuti ka odredištu u naznačeno vreme. Umesto toga, nužnost vas upućuje na železnički prevoz i prugu Beograd-Bar.

U doba gradnje, negde 70 – tih, cenjeno je da ta pruga nekuda vodi, te su se žitelji K ni krivi ni dužni našli na pomenutoj trasi. Nekih trideset godina docnije, zaključeno je da južni krak autoputa Horgoš – Požega ne vodi nigde, što je stanovnike K ostavilo uskraćene za slabašnu nadu da će neki atobuski prevoznik naći interes da izbegavajući planinske lance zaustavi svoja vozila i u njihovoj varošici.

Upućen, dakle, na isključive usluge „Železnica Srbije“, građanin mesta K se suočava sa situacijama na granici mogućeg, a višegodišnje iscrpljujuće iskustvo neminovno ga podstiče da se zamisli nad fenomenom lične odgovornosti. Jer uprkos nespornim finansijskim i tehničkim slabostima železnica, racionalni putnik je sklon da odgovornost za situacije u koje dospeva personalizuje.

Iako će nekome naredne, (autentične) slike iz života, delovati zabavno u svojoj bizarnosti, redovan putnik iz K, navodi ih, međutim, bez namere da nekoga razonodi. Njegov motiv je, nadasve praktičan: veruje da će se Onaj, koji je obznanio široku, sopstvenu odgovornost, zainteresovati i za njegov problem.

Slika 1. Voz iz Beograda kreće po redu vožnje u 19,25 h, letnje vreme, mesta (za sedenje) dovoljno. Zaustavlja se u Rakovici i stoji. Posle par minuta, dovoljno da putnici shvate da je zadržavanje duže od potrebnog kreću nagađanja o razlozima stajanja. U ovoj stanici to ne može biti ukrštanje (u vozu se češće sreće “ukrštavanje”), pa je prva sledeća pomisao da se pokvarila lokomotiva (u vozu češće “mašina”). Posle pola sata čuje se da voz zapravo čeka radnike železnice iz Makiša. Zadržavanje oko 1 sat i konačno voz nastavlja put K.

Slika 2. Isti polazak, voz kreće iz stanice u 19,25 h, nema veće gužve (uglavnom) se sedi. Stiže se do Lajkovca sa manjim zakašnjenjem. Stajanje opet pokreće dileme – razume se da od razloga zavisi i dužina čekanja. Ispostavlja se da je voz krenuo bez konduktera. Čeka se narednih 1,5 sat i voz je spreman da nastavi put odredišta, sada sa neophodnim personalom.

Slika 3. Isti polazak, nekoliko godina ranije, stajalište Novi Beograd. Zima, sneg, temperatura ispod nule. Voz ne dolazi na vreme. Posle desetak minuta od vremena predviđenog dolaska voza sa razglasa se najavljuje kašnjenje od 30 minuta. Putnici se hodanjem bore sa mrazom. Posle 45 minuta, sa razglasa se očekivano kašnjenje produžava na jedan sat. Neki putnici pale vatru na peronu, manje uporni odustaju. Pošto voz ne stiže ni u novo vreme, iščekuje se isti glas sa razglasa – vreme dolaska voza još jednom se prolongira za 20-30 minuta. Sada su već svi nervozni, mnogi odustaju, na peronu su uglavnom poznanici iz K. Kada posle skoro dva sata sa razglasa bude objavljeno da: “Voz danas, izuzetno, ne saobraća” (citat), stanovnik K shvata da i on ima alternativu – naredni voz koji u 22,10 h kreće sa glavne železničke stanice ka Baru. Žuri da nađe taksi, stigne do vremena polaska voza i uputi se u zavičaj.

Slika 4. Železnička stanica u K, nedelja ili bilo koji drugi dan posle višednevnih praznika. (Mada ni prethodne tri slike nisu najčudnovatije, potiču iz jednog, individualnog iskustva; nasuprot, četvrta slika je opšte mesto i može Vam je opisati svaki stanovnik K.) U jedan voz je nemoguće ući (torbe i putnici sklupčani su i na ulaznim stepenicama vagona), propušta se i drugi (ovaj put ni vrata se ne otvaraju), konačno mašinovođa trećeg voza širokogrudo otvara vrata svoje lokomotive za nestrpljive putnike (ili to čine sami putnici svesni da alternativa – višečasovno čekanje narednog voza ne pomaže) i najzad krećete.

U izboru prethodnih slika izostavljene su česte situacije vožnje bez grejanja ili višečasovnog čekanja nove lokomotive (mašine) koja će zameniti pokvarenu, a sve u uverenju da su takvi problemi rezultat tehničke dotrajalosti srpskih železnica. Umesto toga, izabrani su primeri koji upućuju na pitanje pojedinačne odgovornosti ili organizacionih propusta. Ovo stoga što je situacija sa gasnom krizom u Srbiji, a pre svega način njenog razrešenja povukao putnika iz K da poveruje kako ima rešenja i za njegove nedaće.

Kada je ovih prazničnih dana predsednik Tadić demonstrirao ličnu odgovornost uključivši se telefonski u TV Dnevnik RTS, mnoge građane je unapred ugrejao informacijom da je izdejstvovao da iz susedne zemlje uskoro poteku izvesne količine gasa. Nesrećni putnik iz K otišao je korak dalje - počeo je da mašta o udobnijem putovanju železnicom (za početak, u čistom vozu).

Putnik je samo sabrao dva i dva. Predsednik je odavno obelodanio interes za tzv. NIP, angažujući se kao koordinator resornih ministarstava. Nepoverljivog i naviklog na prizore sličnih beskrajnih sastanaka, putnika iz K ta okolnost nije prodrmala iz višegodišnje putničke letargije. Nije reagovao ni kada je predsednik počeo da posećuje manja i veća gradilišta, čak ga ni osmesi radnika sa obilaznice oko Beograda (koji su očigledno već tada razumeli ne samo simboličnu vrednost fotografija sa predsednikom) nisu probudili.

Moguće je da bi putnik iz K prevideo i dalekosežnu vrednost rečenog predsednikovog uključenja u program RTS, da predsednik lično nije postavio pitanje odgovornosti za energetsku krizu u kojoj se država našla. Valjda obuzet iznenadnim nadama (a budući energetski bezbedan te nedovoljno zainteresovan), putnik nije razumeo predsednikovo sugerisanje da odgovornost snosi vlada koja je prodala Telekom i/ili Mobtel (?). Umesto toga, sebično je poverovao da će uspeti da očigledan interes predsednika za infrastrukturne objekte usmeri i na železnicu.

Iznenađen i srećan što je neko (sam predsednik!) najzad pokrenuo pitanje odgovornosti (koje našeg putnika već godinama obuzima) i ohrabren njegovom neverovatnom operativnošću, rešio je da predsedniku ukaže na još jedan problem.

U to ime, uz velika očekivanja,

Putnik (putnica)