Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Strana ekonomija u srpskoj privredi
Ekonomska politika

Strana ekonomija u srpskoj privredi

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Ristanović   
nedelja, 10. novembar 2013.

„Tuđa ruka svrab ne češe“ ili zlatni dani ekspertske imigracije

Analizu srpske privrede u ovom radu započeću jednostavnim pitanjem: da li su nama potrebne nama obrazovne institucije? Na prvi pogled može zvučati čudno da se rad na ozbiljnu temu na još ozbiljnijem mestu započne ovim pitanjem, ali svakodnevno se u javnosti suočavamo sa izjavama da stvaramo neupotrebljive kadrove. Zapravo, već 15-20 godina stručni ljudi ne pronalaze mesto u Srbiji. Ranije je bila praksa da naši ljudi odlaze u svet samo zbog boljih plata i uslova rada, a danas su prinuđeni da odlaze jer i ove mizerne srpske plate počinju da im otimaju stranci. Ovo je očito nova era „proterivanja“ obrazovanih, stručnih ljudi iz zemlje. Zato još jednom pitam - trebaju li nama uopšte obrazovne institucije? 

Vlada Srbije (ova, kao i prethodne) pozivanjem stranih stručnjaka i njihovim angažovanjem na najdelikatnijim mestima u strukturi državne administracije i privrede neozbiljno se odnosi i na grub način podriva sopstveni obrazovni sistem i dezavuiše nivo znanja najobrazovanije kategorije stanovništva kojom zemlja raspolaže. Kada treba privući strane investitore, srpski političari se hvale kako Srbija ima kvalitetnu i visoko obrazovanu (i jeftinu) radnu snagu, a kada treba da se vodi država onda za to nismo kadri. Potcenjivačkom odnosu vlade prema domaćim stručnjacima na neki način se pridružuju i članovi Fiskalnog saveta, koji vele da treba generalno više oporezovati ljude sa većim primanjima (predlog uvođenja solidarnog poreza koji Vlada za sada nije prihvatila). Pa gospodo, među tim „preplaćenima“ su i ljudi sa većim zvanjima i višim nivoima obrazovanja. Kakvu poruku šaljete mladima? – Ne učite! Vama to ne treba, jer kad država postane neefikasna i nesolventna snosićete podjednako teret “stezanja kajša“! Da li je potrebno da se u eri visoke tehnologije i inovacija lišimo preostalog visoko-obrazovnog kadra? Jasno je da je svetskim moćnicima u interesu da u narodu postoji što manje učenih ljudi kako bi istima lakše manipulisali, pogotovo u poluperifernim zemljama poput Srbije, ali treba li da budemo saučesnici u tome?

Sa jedne strane, mogu generalno da prihvatim poziv stranim iskusnim stručnjacima za pružanje određenih savetodavnih usluga u specifičnim oblastima u kojima nema dovoljno znanja domaćih stručnjaka, i sa merljivim i jasno određenim ciljevima i rokovima. S druge strane, postoje vrlo snažni argumenti koji mi nalažu da se tome protivim u konkretnim slučajevima. Navešću nekoliko razloga za takav stav. Na primer, ako već postoje tehničke runde pregovora sa MMF i SB, kao i sa EU, ne vidim potrebu za dodatnim angažovanjem stranaca, pa makar i za minimalnu konsultantsku premiju. Naime, na tehničkim rundama pregovaranja o sporazumima može se doći do različitih iskustava, uvida, saznanja, modela itd. Kod pojedinačnih savetodavnih usluga toga nema. Postoji samo konačan rezultat, baš kao na semaforu. Takva situacija je daleko nepovoljnija za zemlju domaćina. Primer kako obično funkcioniše jedan angažman: dostave se svi podaci inostranom stručnjaku da izvrši analizu određene teme kroz njemu poznate i proverene modele i metode. Uglavnom je reč o univerzalnim modelima koji odgovaraju svakoj državi (bez obira na njene karakteristike) i svakom vremenskom periodu (bez obzira na ekonomsku situaciju u okruženju ili u regionu). Nakon tri meseca stignu rezultati ekspertize, koje prati opširna ekonomsko-politička interpretacija. A modela nema nigde! Vi zapravo ne možete da proučite način rada niti metod putem kojeg se došlo do konačnog rezultata, tj. zaključka koji treba da implementirate u postojeću ekonomsku politiku zemlje. Za to vreme naša „podrška“ sedi i čeka. Kada se završi analiza i dostave rezultati onda su kreatori ekonomske politike pred svršenim činom. Zašto? Pa jednostavno, šta ako se rezultati ne uklapaju u tekuću ekonomsku politiku, u petogodišnji program vlade ili važeću strategiju razvoja! Država se nalazi u situaciji da iz postojećeg ekonomskog mozaika vadi kamenčić i na njegovo mesto sada treba da umetne novi, nazovi ekspertski, kamenčić. A oblik novog kamenčića uopšte ne odgovara upražnjenom mestu u mozaiku. Dakle, sve je zatvoreno i nema mogućnosti za korekcije u hodu. Ponašamo se kao da ekonomija nije dinamična nauka i da se mehanizmi unutar nje ne odigravaju i ne prate ostale discipline (socijalne, društvene...).

Osim toga, najveći nedostatak ovog pristupa nalazim u činjenici da se u tom procesu novi kvalitetni kadrovi uopšte ne stvaraju. To je ujedno i najveći nedostatak ovog društveno-političkog (ne)sistema – nema novih kvalitetnih ljudi koji bi zamenili stare. Setimo se samo pre tridesetak godina koliko je trebalo vremena da prođe da biste „upali“ u tim koji vodi sastanak sa inostranim predstavnicima kompanija ili država. Trebale su godine i godine iskustva i znanja, ali i prolivenog znoja. Da čitaoce ne uvodim u zabunu, ne gajim nikakve aluzije na račun kvaliteta i znanja stranih stručnjaka, ali nas smatram kadrim da se sami borimo sa svojim problemima. Uzgred, sami sebi smo ih, uz malu pomoć sa strane, i natovarili na sopstvena i leđa budućih generacija! 

Šlagvort za celu ovu priču daje mi upravo okončano Evropsko prvenstvo u košarci. Uočljivo je da su sve zemlje iz našeg komšiluka uvezle ponekog stranca u tim, udelili im državljanstva, a njihova deca sede na klupi i „pikaju tri na tri“. Ipak, i pored našeg nešto lošijeg rezultata, a ni komšijske reprezentacije sa sve strancima se nisu baš proslavile, iskreno se nadam da našim sportskim „vizionarima“ neće u budućnosti pasti na um slična ideja.

Ali zato smo majstori da to „uvlačenje stranaca u igru“ (u)učinimo tamo gde je još crnje i gore – u politički, ekonomski i društveni život. Možda autor teksta, staromodan kakav jeste, ne shvata nove trendove, ne razume proces globalizacije i opšte finansijalizacije, ali je prosto neverovatno da nema nikoga u Srbiji ko bi mogao savetovati naše čelnike. Delom se slažem da su i brojni prethodni, dugogodišnji savetnici (pojedini su proveli u vlasti i oko vlasti i preko 20 godina) ispričali svoje priče, ali ne mirim se sa tvrdnjom da smo ostali bez kvalitetnog kadra. Kako je za pomenutim „ljudima za sva vremena“ trebalo odavno ugasiti svetlo i zatvoriti vrata, tako sada treba krenuti iznova, ali sa novim pristupom i kvalitetnim novim ljudima. Ne slažem se sa pojedinim čelnicima da kvalitetnih ljudi u Srbiji nema (uzgred, time na izvestan način podrivaju i sopstveni kvalitet), jer merilo kvaliteta nije subjektivna kategorija, niti je mera broj nastupa u emisijama „Da, Oko, Ne“. 

No, ukoliko se donosioci odluka čvrsto drže svog izbora, onda sam slobodan da predložim da na sledećim izborima neizostavno bar jedna izborna lista bude „Lista stranih eksperata“, spektralnih a ne spektakularnih biografija. Da bar znamo da imamo izbor da ih sami izaberemo, a ne da se pokondire oni za koje smo glasali na svim prethodnim izborima i da nam niotkuda nameću znane i neznane, po njima kvalitetne ljude za koje ne znamo da li razmišljaju svojom glavom ili pak slušaju šta im se kaže (to ćemo izgleda saznati kad već bude kasno za korekcije).

Elem, da se ovaj rad ne bi sveo na nušićevsku satiru a la „Dr“, krenimo u analizu stanja srpske privrede, ali sa krilaticom „možda ovog puta tuđa ruka i svrab počeše“. Da ne bude zabune, zaista bih želeo i ne sumnjam u to da se situacija u zemlji može popraviti, ali ne treba zaboraviti da - kada ste na dnu privredne aktivnosti - čak i male promene su vidne i daju pozitivne rezultate. Tada ćemo u slavu nazdravljati drugima za, uvideće se kasnije, ne baš velike rezultate. Doduše, Srbi su uvek bili dobri domaćini i uvek bolji drugima nego samima sebi.

Srpska ekonomija za ponavljače

Pokušavam da pronađem neku aktuelnu ekonomsku temu o kojoj nije bilo reči, ali bez uspeha. Sve je provučeno kroz papir već bezbroj puta. A i rašta pisati, odnosno kome/čemu? Sve ionako ostaje mrtvo slovo na e-papiru. Brojne konstruktivne predloge mogli smo videti i na ovim internet stranama, ali šta vredi kad smo unapred znali da neće dosegnuti dokle bi trebalo. Nema razloga da i ovoga puta ne bude tako, ali ipak pođimo redom, bar zbog znatiželje cenjenih čitalaca.

Privredni rast se 2013. u odnosu na prethodnu godinu i nešto popravio (posmatrano kvartal na kvartal), ali u ovoj godini vrednosti su gotovo nepromenjene (oko 1,5%). Beleži se usporavanje inflacije i sve su indicije da će inflacija biti prepolovljena u odnosu na 2012. godinu. Deficit budžeta i javni dug i dalje probijaju dozvoljene ili željene granice. Tu može biti vidnih poboljšanja samo ukoliko dođe do rasta BDP-a, tj. onog trenutka kada privreda krene uzlaznom linijom. Nikako neće matematička gimnastika, između prihodne i rashodne strane budžeta, popraviti sliku javnih finansija. Kada govorimo o finansijskom sektoru - ništa bolja slika. Krediti su sve skuplji a i nema ko da ih uzima. Uz to, banke su sve sklonije da odobravaju loše i rizične kredite. Istovremeno, toliko je niska tražnja za dinarima da nema prostora za povećanje kreditne aktivnosti banaka. Realni sektor ni ne pomišlja na kreditiranje obrtnih sredstava niti nove investicije, jer se trenutno toliko uparložio da vodi računa samo o izmirivanju obaveza prema državi – tj. porezima. To otuda što se realni sektor, ili bar najveći njegov deo, bori sa hroničnom nelikvidnošću i nesolventnošću. Od takve ekonomije ne može se očekivati zapošljavanje ili otvaranje novih radnih mesta. (Bojim se da bi stara, pouzdanija i tačnija metodologija računanja broja zaposlenih u Srbiji pokazala da je sadašnja stopa nezaposlenosti u zemlji i preko 40%.) Životni standard i dalje u padu. Cene prehrambenih proizvoda iz potrošačke korpe beleže rast samo u 2013. godini od oko 8,2%. Realan rast zarada u dinarima gotovo da se ne menja od 2009. godine, s tim da je najnepovoljniji početkom 2013. godine (što je posledica pada BDP-a u 2012. godini od 1,7%). Daleko je nepovoljnija slika stanja naših najstarih sugrađana, jer su realno penzije u padu, u dinarima posmatrano, taj trend ide sve od 2010. godine. Ako bi posmatrali ove veličine u evrima videli bismo mračnu sliku životnog standarda u Srbiji. I, statistički, najnižu u Evropi. 

Srpska privreda bi možda davala dobre rezultate kada bi postojala nacionalna strategija razvoja. Otrcane su priče da neke strategije postoje ili da se postojeće ne primenjuju (to svi već znamo!), ali niti jedna od njih nema u temelju rast i razvoj srpske ekonomije. Sve su koncipirane kroz prizmu procesa globalizacije, na interesima moćne manjine, a koji se u nacionalnim strategijama ostvaruju kroz poslovanje velikih kompanija. Tako se i naša strategija razvoja postavlja prema poslovanju samo velikih igrača – ranije Sartida, danas Fijata. Timare se velike javne kompanije, kao ovce koje se šišaju čak i zimi, dok se ozbiljnim i konkurentnim kompanijama postavljaju novi nameti. Da li bi podsticaji jednom srpskom brendu kao što je smederevski Milan Blagojević dali pozitivne efekte na privredu? To ne vidimo! Da li bi mogli biti pandan ako ni po čemu a ono pažnji koja se u javnosti posvećuje Gorenju? Baš bih voleo da pogledam jednu razvojnu strategiju koja je uključila u svoju prognozu proizvodnju ili izvoz napred pomenutog ili nekog drugog domaćeg preduzeća. Metalac iz Gornjeg Milanovca pokazuje dobre rezultate zahvaljujući sposobnom menadžmentu.

Brojne slične primere bi mogao da iznese svako od nas. Ali se takvim primerima ne služe naši političari i njihovi savetnici, jer oni nisu kvalifikovani za oživljavanje privredne aktivnosti i za otvaranje novih radnih mesta. Oni su pre za „genijalna“ rešenja poput onog besmislenog predloga o oporezivanju druge nekretnine. Sad, zamislite četvoročlanu porodicu koja živi od dve prosečne plate u stanu od 45 kvadrata i koja nasledi stan od 40 kvadrata i to im država dodatno oporezuje. A recimo, ne oporezuju se dvočlane porodice u salonskim stanovima od po nekoliko stotina kvadrata. Baš pravedan i proporcionalan princip oporezivanja! I još se očekuje da će takav pristup dovoljno napuniti državnu kasu. A odakle? Visokim poreskim nametima neće biti pogođeni osiromašeni građani već i privredni subjekti koji ionako slabo posluju. Kako okrenemo, kola će se razbiti na krajnjem potrošaču (običnom građaninu) koji će plaćati proizvode po cenama u koje će biti ukalkulisano svako dodatno opterećenje od strane države. To se odnosi i na poljoprivredne proizvode na samoj pijaci. I opet ćemo imati siromašne i još siromašnije, koji će na kraju pasti na nejaka pleća državnog budžeta i bićemo ponovo na nekakvom početku. Povećavaće se broj socijalno ugroženih i broj javnih kuhinja, a državna kasa će biti sve praznija i neće moći da pripremi ni marendu, a kamoli topli obrok.

U daljoj analizi negativnu bilansnu stranu ću preskočiti jer su tu naši čuveni inostrani eksperti i „lekari“ MMF-a sa čuvenim receptima za smanjenje javnog duga, preko smanjenja fiskalnog deficita i ograničavanja državnih garancija, uz oporezivanje iznadprosečenih zarada i penzija. Iskustva nam govore da se oni neće obazirati na realni sektor privrede i prihodnu stranu naše ekonomije. A ko je još video da velike finansijske institucije odobravaju kredite namenjene industriji?

Naša pozitivna bilansna strana uopšte ne obećava. Kada smo kod izvoza treba reći da su trenutno najveći izvoznici NIS i FIAT. Njihovi kapaciteti su gotovo iskorišćeni i tu se ne može očekivati nekakav spektakularan izvoz iznad već planiranog. Uzgred, da budemo pošteni još sve „fiće“ u SAD nisu ni izašle sa placeva dilera koji su ih tamo uvezli. Novih velikih izvoznika nema. Manjih izvoznika ima, ali to nije dovoljno. Potrebno je širiti izvozni asortiman jer se razvijene ekonomije, naši spoljnotrgovinski partneri, polako oporavljaju od krize i postoje realni osnovi za očekivani porast izvozne tražnje. To je potrebno iskoristiti. Prihodna strana budžeta sledeće godine neće se puniti prema očekivanjima. Videćemo šta će reći novi Zakon o budžetu za 2014. godinu. Prirodnih resursa nemamo, pa možemo nastaviti dalje. Prilika je da se izvoz obrazovanih sada pojača, jer će već svršene i besplatne visokoobrazovane jedva dočekati u zapadnom svetu. Pogledajte tek njihovu statistiku! Drastično je smanjen broj ljudi na fakultetima. Na sve strane se dozvoljavaju studije samo na engleskom jeziku, što je pre 10-ak godina bilo nezamislivo na univerzitetima, recimo po Nemačkoj. Njihova plata u privredi je dovoljno visoka da se niko ne želi latiti knjige. Tako da im naši ljudi sa diplomama dobro dođu – nisu ih školovali, manje ih plaćaju od rezidenata na istim radnim mestima i sa istim kvalifikacijama, nemaju mogućnost brzog napredovanja, dobijaju manje složene poslove itd. Na hiljade je otvorenih konkursa za inženjere u jednom Simensu i sličnim kompanijama. Kod njih se prave unije budućih inženjera kako bi zadržali svoje stručne ljude i otplatili njihove stečene diplome. Mi smo već jedan kontingent lekara i medicinskog osoblja ispratili u Nemačku. Pitam se šta ćemo sa ovom manje obrazovanom radnom snagom kada se završe radovi na objektima za Olimpijske igre u Sočiju. Od čega će živeti radnička klasa? Kako njih motivisati? Oni nisu srećne ruke ili možda ne umeju da prihvate motive države kao naši gostujući savetnici, do kojih sigurno ne dopiru vapaji pauperizovane radničke klase u Srbiji.

Očekivane investicije mogu dati dobre rezultate po ekonomiju samo ako sinergija izvora kapitala i izvora stručnih vladinih savetnika bude zadovoljavajuća – spajamo kapital sa istoka i znanje sa zapada. I taj kapital je obojen međudržavnim aranžmanima pre nego realnom ekonomskom slikom. Investicije države su takođe smanjene. I tako će biti i naredne godine, kada neće biti prostora za proizvodne javne investicije i uslova za produbljivanje deficita po tom osnovu. A kada nema državnih investicija nema ni privatnih investicija. Smanjeni obim stranih direktnih investicija (SDI) u ovoj godini se nepovoljno odražava na kapitalni deo platnog bilansa. Srpska ekonomija beleži pad investicija u fiksni kapital BDP-a i to će biti još jedan kamen spoticanja To je nešto što zabrinjava, ali da budemo pošteni i nema se odakle. Koliko god kritikovali pristupe i poteze članova Vlade, oni se nalaze u veoma lošoj poziciji. Takođe, ni stanje u poljoprivredi im ne ide na ruku. Rast poljoprivredne proizvodnje nije na očekivanom nivou, biće manje više na prošlogodišnjem nivou, tako da to nije prostor za veći rast ukupne ekonomije.   

Ima li izlaza? Svakako da ima! Ne bih se ponavljao sa nekolicinom autora koji su i na ovim stranama davali veoma uverljiva i racionalna rešenja. Poći ću samo od nekoliko površnih stvari. 

Ono što država neće ni pokušati da uradi

Da bi država profunkcionisala potrebno je odmah promeniti nekoliko zakona (o radu, NBS i poreskom sistemu), pa tek tada krenuti, prvo na realni, a potom i finansijski sektor. Ovde ne favorizujem namerno realni sektor nad finansijskim, već zbog činjenice da je finansijskom sektoru već pomognuto i to u značajnoj meri. Realni sektor je ostao na cedilu već dva puta. U prvom navratu i od države i od bankarskog sektora, a drugi put samo od bankarskog sektora. I to nije tako samo u Srbiji, takva situacija je u celom svetu. Drugi razlog favorizovanja realnog nad finansijskim sektorom je taj što se takvim pristupom može razmišljati i o upošljavanju armije nezaposlenih. Tercijarni sektor nema tu apsorpcionu moć. Podsticaji takvom programu u okviru dugoročne strategije razvoja mogu biti prihvatljivi i sa pozitivnim efektima na privredu. Tada bi se lakše „progutao“ nešto veći deficit budžeta od planiranog (2,5-3% BDP za 2014. godinu). Kada se privredna aktivnost pojača onda će i deficit budžeta i javni dug biti niži, pre svega zbog višeg imenioca, tj. BDP-a. Ako već imamo jednačinu, ne vidim razlog zašto se većina analitičara zadržava samo na jednom njenom delu – u ovom slučaju, na brojiocu.   

Uz niske zarade, veliki broj nezaposlenih i nejak sektor malih i srednjih preduzeća (MSP), neminovno će se produbiti problem lične potrošnje. Kako i država smanjuje (nerealno veliku) javnu potrošnju tako dolazi do smanjenja agregatne tražnje, te izostaje važna komponenta daljeg rasta i razvoja proizvodnje. Znači, kako vodimo računa o inostranoj tražnji tako ne smemo zanemariti domaću tražnju. I to je važna komponenta privrednog rasta. Ako je postojala podrška za kupovinu automobila FIAT za rezidente u Srbiji, zašto ne bi napravili sličnu akciju podrške za kupovinu bele tehnike pomenute fabrike Milan Blagojević iz Smedereva. Zar se na taj način ne bi povećala proizvodnja, kvalitet, proizvodni asortiman, pa i izvoz, na kraju krajeva? Pitam se, retorični naravno, kako nam je sluh tako slab kada su u pitanju glasovi koji predlažu podsticaje domaćoj industriji? Kreatori ekonomske politike u Srbiji materinski se odnose prema stranim kompanijama i velikim i neefikasnim javnim preduzećima, potpomažući očuvanje njihove monopolske pozicije, a maćehinski prema domaćem privatnom preduzeću i privatnom sektoru. Uzgred, kada je Vlada izašla sa nekakvim predlogom podsticaja domaćem privatnom sektoru? Kada ćemo videti neku „popularnu meru“ koju će pohvaliti privatni sektor i sektor MSP? Očito ne tako brzo, jer sve snage su uprte u dalje „stezanje kajša“.    

Poljoprivreda ostaje grana na koju moramo da se, kartaškim rečnikom, „vadimo“. Vraćamo se na „makaze cena“ koje su bile karakteristične za posleratnu SFRJ. Pri tome, moramo biti svesni da ne može sve da bude dar od boga i majke prirode. Nakon silnih decenijskih odlaganja, hitno se mora napraviti adekvatna strategija razvoja poljoprivrede. Jedna od prvih mera u tom pogledu treba da bude obezbeđivanje sredstava poljoprivrednim gazdinstvima za navodnjavanje i obnavljanje kompletnog sistema protivgradne zaštite, kao i stvaranje novih otpornih sorti biljaka i kvalitetnih đubriva. U sferi poljoprivrede nezaobilazna je uloga države i kod plasmana proizvoda, i to različitih faza prerade. Tek primenom svih navedenih mera moguće je očekivati veći doprinos poljoprivrede BDP-u zemlje u narednim godinama. 

Na kraju, najveći problem sa kojim se susrećemo danas jeste ograničena primena mera ili ograničeni efekti glavnih ekonomskih politika - fiskalne i monetarne. Istina je i to da smo za takvu poziciju dobrim delom i sami krivi. Sumirano, mere ekonomske politike moraju biti usmeravane u povećanje likvidnosti realne ekonomije, kroz adekvatnu realokaciju raspoloživih budžetskih sredstava, podsticanje kreditne aktivnosti u pravcu izgradnje infrastrukture i investicija u razvoj privrede, povlačenje odobrenih međunarodnih kredita odobrenih sektoru MSP (čime bi podstakli ceo privatni sektor) i adekvatnu regulativu u finansijskom sektoru. Sviđalo se to nama ili ne, država je na potezu!