Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Šta evrozona mora da uradi da bi preživela
Ekonomska politika

Šta evrozona mora da uradi da bi preživela

PDF Štampa El. pošta
Volfgang Minhau   
ponedeljak, 08. februar 2010.

(Fajnenšel tajms, 7.2.2010)

Prvo Grčka, zatim Portugal; šta je sledeće? Projekat Evropske monetarne unije ulazi u najopasniju fazu u svojoj jedanaestogodišnjoj istoriji. Prošle nedelje, vlade u okviru evrozone prvi put su započele pripreme za spasavanje jedne od svojih članica. Grčkoj će u jednom trenutku verovatno biti potreban zajam za premošćavanje, a možda i Portugalu. Ali to su male zemlje. Šta god da se desi, to neće dovesti do sloma evra.

Očiglednu i prisutnu opasnost po evro predstavlja Španija. Danijel Gros iz evropskog Centra za studije evropske politike prošle nedelje je na ovim stranicama objašnjavao da je Španija u boljem položaju od Grčke zbog visoke stope bruto nacionalne štednje. Ja, međutim, verujem da bi Španija mogla da prokocka tu prednost. Španija je, kao i Grčka, u velikoj meri izgubila konkurentnu poziciju tokom perioda u kome se oslanjala na pravljenje mehura na tržištu nekretnina u cilju napretka. I dok grčka vlada, možda prekasno, barem počinje da uviđa potrebu za reformom, španski politički establišment i dalje je u fazi poricanja.

Šta će se dogoditi ako Španija upadne u probleme? Da li će evrozona pokleknuti, kao što je prošle nedelje u jednom intervjuu predvideo Nurijel Rubini, profesor ekonomije na Njujorškom univerzitetu? Na ovo pitanje ne može se dati odgovor. Mislim da je mnogo konstruktivnije zapitati se šta evrozona mora da uradi da bi preživela teškoće koje je očekuju. Po mom mišljenju, tri mere su od ključnog značaja za opstanak, a dodatne tri su skoro jednako važne.

Prvi od ključnih uslova je robustan i transparentan sistem upravljanja krizom. Možda će spasavanje Grčke ponuditi model za jedan takav sistem. Ali, bilo kako bilo, to bi moralo da se sprovede formalno i bude odobreno u nacionalnim parlamentima kako bi se zadobio maksimalan stepen legitimiteta. To ne bi trebalo nametnuti diktatom.

Valjani sistem za rešavanje krize takođe bi morao da minimizira moralni rizik. Zemlje koje dobiju pomoć moraće da prihvate delimičan gubitak suvereniteta, pa je zato važno da takav režim ima široku političku podršku u svim državama članicama. Iako članicama evrozone manjka političke volje za davanje bezuslovne pomoći, one prihvataju da jedna drugoj moraju da pomognu za vreme krize. Ta pomoć je, međutim, vezana za uslov da primalac pomoći preduzme korektivne mere.

Drugi važan preduslov opstanka je smanjenje unutrašnjih neravnoteža, koje leže u samom središtu tekuće krize. Taj problem zahteva delovanje kako u zemljama sa velikim deficitom tekućeg računa, kao što su Grčka i Španija, tako i u onima sa velikim suficitom, kao što je Nemačka. Dok bi Španija, na primer, morala da reformiše tržište radne snage radi usklađivanja sa stvarnim zaradama, Nemačka bi morala da primeni mere za podsticanje potrošnje, uključujući zakasnelu reformu poreza na prihod. Upravo zbog takvih neravnoteža grčki problem je izmakao kontroli.

Mesto na kome bi trebalo sprovesti takvu koordinaciju je Evro grupa, koju čine ministri finansija evrozone, a koja je sada zvanična institucija Evropske unije prema Lisabonskom sporazumu. Žan-Klod DŽanker, premijer Luksemburga i predsednik Evro grupe, trebalo bi da te neravnoteže unese u svoj program i da predloži obavezujuće mere.

Treće, EU bi u jednom trenutku morala da se iznova pozabavi trenutno skoro potpuno razvodnjenim predlozima za finansijski nadzor. Ono što je počelo kao nimalo impresivan skup preporuka stručne grupe koju predvodi De Larozije završilo se daljim drobljenjem u zakonodavnom žrvnju Evropske unije. Finansijski sistem ostaje najveća pretnja dugoročnoj stabilnosti ekonomije u okviru evro zone. Fragmentirana finansijska regulativa gubi smisao u jedinstvenoj monetarnoj uniji i potencijalno je pogubna.

Osim ovih osnovnih koraka, postoji još mnogo mera koje bi evrozona mogla, i koje bi trebalo, da preduzme radi jačanja svoje političke i ekonomske kohezije. Najvažnija među njima je održavanje fine političke ravnoteže u Evropskoj centralnoj banci, koja uživa poverenje i poštovanje u tako različitim zemljama kao što su Grčka i Holandija. Ako Angela Merkel, nemačka kancelarka, uspe da instalira Aksela Vebera, predsednika Bundesbanke, kao sledećeg predsednika ECB, bojim se da bi ta ravnoteža mogla biti poremećena. Ne mislim pri tome na geografsku raznolikost među čelnicima ECB u brojčanom smislu, koja se lako može održati. Moja zabrinutost tiče se onoga što će neizbežno biti shvaćeno kao pridobijanje vlasti od strane Nemačke u jednom krajnje osetljivom periodu.

Drugo, evrozona bi trebalo da reši pitanje spoljnog predstavljanja. Prisustvo nemačkih i francuskih predstavnika u organizacijama kao što je Međunarodni monetarni fond, u kojoj svako brani svoju nacionalnu poziciju, naprosto je patetično. Evrozona mora da ojača svoj glas u makroekonomskim debatama u kojima ima vitalni ulog, pre svega budućnost globalnog monetarnog sistema.

I na kraju, EU – a ne evrozona – mora iznova da izgradi svoje unutrašnje tržište, poljuljano tokom krize. To Evropskoj uniji pruža najveću šansu da pokrene proizvodni rast neophodan za dalji razvoj.

Razlog zbog koga sam postao skeptičan po pitanju dugoročnih izgleda evrozone nije inherentna ekonomija monetarne unije, već to što sumnjam u postojanje političke volje da se učini ono što bi bilo neophodno.

(Prevod Vesna Todorović)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner