Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Primiče se smrt dolara
Ekonomska politika

Primiče se smrt dolara

PDF Štampa El. pošta
DŽozef Stiglic   
petak, 30. oktobar 2009.

(The National Interest, novembar/decembar 2009)

Dolar je u nevolji. To je jasno, a bilo je to tačno već i duže vremena.

„Zelembać“ je dugo bio ugaonik svetskog ekonomskog sistema. U periodu posle rata u Vijetnamu i naftnih kriza koje su dovele do inflacije, nije se mogla održavati vrednost dolara u odnosu na ostale valute, pa su ostale  države odustale od indeksiranja kursa svojih valuta prema američkoj. Pa ipak, širom sveta su države nastavile da koriste svemoćni dolar za svoje rezerve. Te rezerve su pružale podršku sopstvenoj valuti i državi. To su bili štedni računi sa kojih se u vremenima nužde mogao uzimati novac. Ako bi cena nafte naglo skočila, ako bi žetva bila slaba, ili ako bi poverioci zahtevali povraćaj duga – tu bi bila ta masa novca koja bi se mogla upotrebiti.

Postojalo je dugotrajno poverenje u dolar, što se još i povećalo kada je tadašnji predsednik Federalnih rezervi [američke centralne banke] Pol Volker (Paul Volcker) snizio inflaciju početkom 80-ih godina. Dolar je bio dobar „špajz za vrednosti“. A i to što su i ostali bili voljni da drže američke dolare, bila je velika prednost po SAD – mogle su jeftino pozajmljivati u inostranstvu.

Kako bi se osigurao položaj dolara, do 90-ih godina Amerika se zvanično držala politike jakog dolara. Govori ondašnjeg ministra finansija Roberta Rubina potvrđivali su našu odlučnost da se vrednost dolara održava. I – tokom velikog dela tog perioda, dolar je zaista bio „jak“. Ali, to je imalo malo veze sa tim govorima, mada mi se ponekad čini da je ne samo ministar finansija tako mislio, nego i da su i finansijska tržišta bila tog mišljenja.

Tokom poslednjih osam godina, divljenje dolaru sve je više opadalo. Vrednost mu je bila nestabilna. Ostali deo sveta je gledao kako se SAD rvu sa neuspešnim ratom i sve većim budžetskim deficitom, pa su oni koji su imali velike dolarske rezerve počeli da ih smanjuju (ili da ih povećavaju u manjoj meri no što bi to inače činili). Sve to je vršilo pritisak na snižavanje vrednosti dolara. I, tako su započeli prvi znaci začaranog kruga. Pouzdavanje u snagu dolara je bilo sve riskantnije i riskantnije. Rastući američki deficit i sve veće naduvavanje bilansa Federalnih rezervi čine da su mnogi zabrinuti da će to za posledicu imati inflaciju, a to će potkopati privlačnost američke monete na duže vreme.  

U ovom članku pokušavam da objasnim zašto je dolar u neprilici, ali ću i zapitati da li treba da se brinemo? Šta su posledice toga? Nagovestiću da je to, najvećim delom, i za većinu Amerikanaca verovatno i dobra stvar. Ipak, podešavanje na nižu vrednost dolara neće biti baš tako lako. Jedna od posledica – a to se već i događa – jeste gužva oko sistema dolarskih rezervi. Ja se zalažem za to da bi prelaz na globalni rezervni sistem bio dobar kako za SAD, tako i za svet.

Tokom kratkog perioda od osam godina, raniji predsednik DŽordž V. Buš udvostručio je nacionalni dug SAD (uz skoro nikakve pozitivne rezultate – osim uništene ekonomije). Slika postaje još mračnija, jer se očekuje da će (i to po optimističkom scenariju) u sledećoj dekadi dug da se još udvostruči.

Odnos američkog dugovanja prema sopstvenom BNP je na uzlaznoj kosini povećanja: od 40,8% u 2008. godini na 70% (ili i više) do 2019. godine – a ako se visina interesa vrati na nešto normalniji nivo, sa sadašnjeg od 0,0 – 0, 25%, na – recimo, 5-6% to bi značilo da bi koštanje plaćanja interesa na dugovanja pojela znatan deo poreskih prihoda (20%, ili i više) – osim u slučaju ako bi se povisili porezi. Koštanje finansiranja programa za pomoć ostareloj generaciji rođenoj 60-ih godina [„baby boomers“] samo će još više povećati opterećenje budžeta.

Dobro, deficiti sami po sebi ne moraju da budu problem. Deficiti su, naravno, samo jedna strana bilansa neke države. Na drugoj strani se nalazi imovina [assets]. Ako neka kompanija pozajmi novac kako bi ga uložila u nešto što će dati visoku zaradu, sve dok ti ulozi zaista donose zaradu – niko nije zabrinut[1]. Naš rastući deficit nije za brigu ako se novac troši na obrazovanje, tehnologiju, infrastrukturu; to su sve ulaganja koja su kroz istoriju donosila vrlo visok profit, daleko veći nego interes koji vlada mora da plaća – jer onda profit koji naše društvo dobija daleko prevazilazi troškove. Ali, ako se novac troši na ratove u Avganistanu ili Iraku, na loše isplanirana spasavanja ugroženih korporacija, ili na smanjivanja poreza onim Amerikancima čiji su prihodi ionako visoki – onda ne postoje vrednosti koje odgovaraju povećanim obavezama, i tada itekako postoje razlozi za zabrinutost. Čini se da je to put kojim se spuštamo tokom poslednjih osam godina, i kojim nažalost dobrim delom i dalje glavinjamo[2].

Usto, postojaće velika primamljivost da se pomoću inflacije smanji teret dugovanja, jer inflacija smanjuje stvarnu vrednost onog što se duguje. To znači da će vlada otplaćivati svoj dug dolarima koji vrede manje nego što vrede danas[3].

I tako, dolazimo do sledeće pretnje dolaru: do inflacije.

Baš kao i vrednost bilo kog imetka i vrednosti, SNAGA DOLARA se određuje zakonima ponude i potražnje. Potražnja za valutom je zasnovana na prihodu od držanja te valute, u odnosu na prihod od držanja neke druge vrednosti – tj. na visini kamate držanjem dolara – kao što su npr. kratkoročne državne obveznice, uz uzimanje u obzir i predviđanja o povećanju ili smanjenju njihove vrednosti. Današnja potražnja (pa prema tome i današnja vrednost) najviše zavisi od očekivanja sutrašnje vrednosti – ali sutrašnja vrednost će, sa svoje strane, zavisiti od očekivanja preksutrašnje. Cene su neizbežno vezane za očekivanja u budućnosti, kako bliske tako i daleke. Ako investitori, pa i ljudi uopšte, veruju da će negde u budućnosti doći do visoke inflacije, onda će oni koji poseduju dolare, moći da sa tim dolarima kupuju manje robe. Potražnja za dolarima će onda – a i danas – opasti, pa će otuda (ako sve ostalo ostane nepromenjeno), i u ovom trenutku opadati vrednost dolara.

Igrači na tržištu [kapitala] su posmatrali kako deficit SAD dramatično raste, dok Federalna rezerva (Fed), kako izgleda, neograničeno doštampava novac, pa su strahovi baš od te vrste inflacije – ne odmah, ali nekada u budućnosti, porasli. To nije strah od neposredne inflacije; sada postoji toliko mnogo viška kapaciteta i nezaposlenosti, da je deflacija veća briga. Međutim, postoji briga da će nešto kasnije, kada se ekonomija oporavi porasti inflatorni pritisci.

Postoji strah nekih poverilaca (naročito Kine) da će vlada SAD pokušati da namerno poveća inflaciju – ili da će joj se, iz očiglednih razloga, mlitavo suprotstavljati. Normalno sam sklon da mislim da su te brige preterane. „Inflatiranje“ u cilju otklanjanja duga nije bezbolno. A ako bi Fed to pokušao, naši strani poverioci bi odmah zahtevali više kamate – što je jedini način da se dobije realna vrednost onoga što im se duguje.

U ovom trenutku, Fed želi da održava niske kamate, jer se brine za oporavak. Jedini način da otklonimo zahteve naših stranih poverilaca za višim kamatama bio bi da počnemo da otkupljujemo naš sopstveni dug (baš one kratkoročne državne obveznice koje Kinezi kupuju), kako bismo obezbedili da kamate ostanu niske. Ali, ovo bi samo pogoršalo Fed-ov bilans.

Postoji još jedan razlog zbog koga normalno ne bih bio toliko zabrinut oko porasta deficita i naduvavanja Fed-ovog bilansa. On se krije u genima svih centralnih bankara, pa i naših – a to je da se bore protiv inflacije. To je deo njihovog ličnog identiteta. Ipak, današnja situacija je izuzetna, tako da Fed možda i ne bi morao da bude tako „krut“ u odnosu na inflaciju, kako bi to normalno trebalo. Fed zna da je i sam u velikoj meri odgovoran za nastanak krize. Baš kao i palikuća koji poziva vatrogasce, on sada biva slavljen za svoju pomoć pri gašenju požara. Pod tim okolnostima, ono što on nikako ne želi je da ga okrivljuju da gura ekonomiju nazad u recesiju, baš sada kada izgleda da se ona iz nje izvlači. Ovo sugeriše da bi on mogao i da zgreši u odnosu na opreznost, dok razmišlja da li da baš sada nagazi na kočnicu.

U toj močvari vreba i mogućnost drugačijeg ishoda, koji ne bi bio dobar po Ameriku: Fed će odobriti da kamate unekoliko porastu – dovoljno da na kratke staze priguši inflaciju, ali ne dovoljno i da priguši strahove naših poverilaca od buduće inflacije. Plaćaćemo „inflacionu premiju“, ali nećemo uživati nikakvu pogodnost od inflacije koja bi normalno snizila stvarnu vrednost našeg državnog duga. A usled toga što ćemo biti primorani da plaćamo više kamate onda će, u stvari, inflaciona očekivanja povećati stvarnu visinu našeg državnog duga.

Ali, naši poverioci će morati da se zabrinu i zbog druge mogućnosti. A ona je podjednako opasna, a možda i verovatnija: Federalna rezerva neće namerno pokušati da povisi inflaciju, ali to će ionako učiniti njena nesposobnost da reguliše monetarnu politiku. Pod najboljim okolnostima, i uz najviši stepen ekspertize, monetarna politika je teška. Da bi se ostvarili njeni potpuni efekti, potrebno je šest do osamnaest meseci. Fed mora, i to sa priličnom tačnošću, prognozirati kuda ide ekonomija. Previše energično, ili prerano delanje će gurnuti ekonomiju natrag u recesiju. Odlaganje može dovesti do inflacijskog napada. Procena rizika od trenutka do trenutka je herkulovski zadatak. Neko ko gleda dosadašnje rezultate Fed-a mora da oseća izvestan strah. Fed je u više navrata potcenjivao težinu problema, što je i dovelo do sadašnje krize[4]. A da stvar bude još gora – nalazimo se u nepoznatim vodama: nijedna centralna banka nije bila suočena sa baš takvom situacijom u kojoj se nalazimo.

Fed balansira na nategnutom cirkuskom konopcu (monetarne) politike. Danas mnoge banke imaju „višak likvidnosti“ , što im omogućava da daju pozajmice, pa ipak – one rešavaju da to ne čine, iz straha da im se dug neće otplaćivati. U ovom trenutku želimo da daju više pozajmica, kako bi se ekonomija ponovo pokrenula. Teškoća je u tome da – kada ekonomija počne jačati i oporavljati se – to je baš trenutak kada će naše banke odlučiti da daju više pozajmica. A – to će biti baš onda kada želimo da banke obustave sa preterano slobodnim davanjem pozajmica, kako ne bismo ekonomiju ponovo prenapregli. To dodatno davanje pozajmica bi sa sobom donelo rizik od pojačavanja inflatornih pritisaka.

Standardni recept (monetarne) politike za ove zajmove u nevreme je da se, nekako, smanje bančine mogućnosti i volja da po potrebi pozajmljuje. A i Fed tvrdi da će baš to vešto i činiti – npr. po potrebi izvlačiti taj višak likvidnosti, ili plaćati interes na depozite u federalnoj rezervi, tako da će se smanjiti privlačnost bankama da pozajmljuju. Ipak, mnogi – posmatrajući prošle rezultate Fed-a, i njihovu (kako se čini) zamagljenu kristalnu kuglu[5] nisu baš ubeđeni u to.

Najsvežija epizoda je pokazala da tržišta često nisu u stanju da se sama koriguju i da centralni bankari ne znaju uvek šta je najbolje. Zabrinutosti oko inflacije i Fed-ovih namera i sposobnosti će nastaviti da umanjuju vrednost dolara. Dolar je zaista u neprilici.

Zašto je budućnost dolara tako važna? Globalni finansijski sistem se nazivao sistemom dolarskih rezervi, jer države koriste dolarske rezerve za povećanje pouzdanja u svoje države i njihove ekonomije. Ali dolar više nije dobar špajz za vrednosti. On pruža rizike – bez dobiti. Dobit na (američkoj) kratkoročnoj državnoj obveznici je danas oko nule, a niko – pa čak ni najvatreniji navijač Fed-a ne može tvrditi da je bez rizika. Zato je razumljivo da države koje poseduju velike svote dolarskih rezervi osećaju zabrinutost i nelagodu. Ne žele da vide kako im nestaje teško zarađena ušteđevina. A neke od mera koje će te zemlje u cilju zaštite preduzeti sada, oslabiće dolar i odvratiti svet od sistema dolarskih rezervi.

Premijer Kine Ven Điabao već je snažno izrazio svoje brige (koje u njegovoj zemlji naširoko vladaju) o snazi dolara na duže staze, i – dok smo mi isto tako snažno objasnili da treba da ima potpuno poverenje u dolar, mnogi nisu baš ubeđeni. A, pošto Kina drži toliko mnogo naših obveznica, efekt njenih aktivnosti će se osetiti naširoko i nadaleko. Neke male zemlje koje mogu da sklone veliki deo svojih rezervi iz dolara, već su to i učinile. Ostale će verovatno slediti taj primer – što će biti još jedan razlog za mogući pad vrednosti dolara.

Sada su Kina i Japan suočeni sa jasnim problemom: ako prodaju previše svojih rezervi i to prebrzo, vrednost dolara će dramatično pasti, a to bi potkopalo vrednost ostatka njihovih dolarskih rezervi. Osim toga, to bi otežalo izvoz u SAD. To je neke Amerikance navelo da se teše, misleći da se Kina našla između čekića i nakovnja i da nema izbora osim nastavljanja sadašnjeg sistema. To nije ispravno. Kina odista ima strategije koje može upotrebiti, a mnoge od njih čine budućnost dolara opasnom.

Jedan manevar koji će Peking slediti – do mere u kojoj je to moguće – jeste da nastavi kupovinu dolarskih vrednosti, ali tražiti da ih investira u nešto što je nekako zaštićeno od inflacije i kolebanja na valutnom tržištu, ili bar nešto bolje zaštićeno no što su to kratkoročne obveznice SAD. Jedan od primera je: investiranje u američke obveznice zaštićene od inflacije (Treasury inflation-protected securities: TIPS). Vrednost ovih fondova raste sa inflacijom, tako da su privlačni za one koji strahuju od toga da će ih pogoditi porast cena. Mada one ne štite u potpunosti od kolebanja na valutnom tržištu, one bar štite od inflatornog rizika u vezi s tim. Ova strategija održava snagu dolara, i za one (od nas) koje more brige oko ovog pitanja, to je manevar za koji se nadaju da će Kinezi izvesti[6].

Postoji i drugi manevar – a taj je već deo kineske strategije. On potkopava verovatnoću da će dolar ostati rezervna valuta, i glasi: pomeri mesto prodaje (izvoza). Neki sugerišu da Kina zavisi od izvoza u SAD. Ali, to može biti manje sigurno no što neki Amerikanci veruju. Nekada ranije, postojalo je verovanje da je američki finansijski sistem i da su njegova monetarna/fiskalna politika takvi – da ma šta da se pozajmilo, bilo bi isplaćeno, i to „zdravim“ dolarima. Ovo poverenje je danas narušeno. Umesto toga Peking bi mogao pružiti finansiranje koje bi omogućilo Jugoistočnim Azijatima, Evropljanima ili Afrikancima da kupuju njegova dobra – ili čak i da dozvoli samim Kinezima da kupuju dobra “Made in China”. Jer, kada jedna država pruža „prodavčevo finansiranje“ – istovremeno prodajući dobra i finansirajući tu prodaju, onda ona ima više izbora. Suština prodavčevog finansiranja je da ne nameravaš da tek tako daješ dobra, nego da budeš plaćen – ali kasnije. Kada bi se otplata vršila u dolarima čija se vrednost smanjila, to bi bilo isto kao i kada bi robu prodavao uz veliki popust. Umesto toga, dajući sredstva Africi i drugim zemljama bogatim u mineralnim izvorima, moglo bi rezultirati u dvostrukoj ili trostrukoj dobiti, kao i u povećanju geopolitičkog uticaja, što je naročito od važnosti sada, kada je pažnja  SAD usmerena na druge stvari. Na kraju krajeva, ovo jednostavno znači da će Kinezi kupovati manje dolara i da će vrednost dolara pasti.

Konačni deo te reakcije, a na neki način i najvažniji na duge staze, jeste reforma sistema rezervi putem stvaranja jednog globalnog rezervnog sistema[7]. Za one koji poseduju rezerve, ovaj pristup nudi izglede efikasne (jeftine) diverzifikacije rizika. Koncept da u ovom – tako globalizovanom svetu može opstati tolika zavisnost od valute samo jedne zemlje izgleda abnormalno, a naročito ako je ta zemlja iskusila takva ekonomska i politička kolebanja (kao SAD).

Ključna implikacija po globalni finansijski sistem je: dolar više neće biti rezervna valuta.

SAdašnji sistem je nestabilan, vodi oslabljenoj globalnoj ekonomiji i nije pravičan. On deluje nepovoljno na zemlje u razvoju, ali takođe i nepovoljno i za SAD. To je sistem koji proizvodi samo gubitnike.

Zemlje u razvoju su stavile na stranu stotine milijarde dolara u rezerve koje donose malu dobit, umesto da preduzmu potencijalno veoma profitabilne investicije. Tipično za to, zemlje u razvoju treba da uzimaju zajmove i da troše kako bi rasle. To je dobro za svetsku ekonomiju u celini. Ali, one su oprezne zbog toga što su videle da se dešavalo tokom krize u Istočnoj Aziji 1997, kada, zbog nemanja dovoljno rezervi, zemlje u razvoju nisu bile u stanju da otplate svote koje su uzajmile od Zapada i kada je ekonomska politika koje su im nametnuli Međunarodni monetarni fond (MMF) i američko ministarstvo finansija dovela ne samo do toga što su mnogi videli kao gubitak ekonomskog suvereniteta – nego su pretvorile opadanja u recesije, a recesije u depresije. Kako mi je premijer jedne od zemalja Istočne Azije koja je propatila od krize 1997. u poverenju kazao: „Bili smo u klasi te učionice 1997. Naučili smo šta ti se dešava kada nemaš dovoljno rezervi.“ Reakcija im je bilo ono poznato: „Nikada više!“ Jasno je, te zemlje u razvoju shvataju visoku cenu zbog smanjenja šansi za razvoj kada se više štedi no što se troši, ali su isto tako svesne i još veće cene – kako po ekonomiju, tako i po svoja društva – ako nemaš dovoljno velike rezerve.

Najzad, izgrađujući rezerve, one su povećale ekonomsku bezbednost svojih zemalja, ali su isto tako doprinele slabljenju globalnog skupa potrošnje [global aggregate demand][8]. Ovo je problem koji će verovatno nastaviti da postoji još godinama.  Sve dok je globalni ekonomski sistem toliko nestabilan kao što je bio, i sve dok ne postoje jeftiniji alternativni načini za postizanje željene sigurnosti, one zemlje koje su to u stanju, stavljati će na stranu novac u svoje rezerve.

U ranijim danima, nepromišljeno i ekstravagantno troškarenje zemalja u razvoju bilo je u stanju da neutralizuje štedljivost onih koji su vodili bolje računa (o trošenju). Ali, od kada su te zemlje naučile svoju lekciju, Amerika je postala, takoreći „poslednje pribežište konsumpcije“.

DŽon Mejnard Kejns (John Maynard Keynes) i Robert Trifin (Robert Triffin) sa Jelskog univerziteta istakli su da,  kako zemlje širom sveta stvaraju rezerve u valuti samo jedne zemlje, poverenje u tu rezervnu valutu opada. Rezerve su ustvari samo „priznanice“ zemlje rezervne valute ostatku sveta. Kako se Amerika sve više zadužuje drugima, te države se neizbežno počinju zapitkivati da li će im se dug vratiti – ili da li će se otplatiti dolarima koji išta vrede. A tu je i drugi političko-ekonomski problem: usled toga što zemlje rezervne valute mogu tako lako da se zadužuju (ostale države su voljne da imaju njihove „priznanice“, čak i kada je profit od njih blizu nule), teško je odoleti iskušenju rasipništva. Amerika, u svakom slučaju nije odolela tome. Otud i njen gigantski fiskalni deficit.

Osnovna je ekonomska činjenica da je trgovinski deficit jednak američkim pozajmicama iz inostranstva. Ako nam stranci pozajmljuju više novca (kratkoročne američke obveznice koje stavljaju u svoje rezerve), onda ćemo imati veći trgovinski deficit. Održavanje trgovinskog deficita znači da SAD imaju visok nivo neto uvoza. Ovo – sa svoje strane, znači da ljudi kupuju manje domaćih proizvoda i da nacionalni skup potražnje [national aggregate demand], koji je, jednostavno zbir potrošnje, investicija, vladinih izdataka i neto izvoza, slabi. To je tako, osim u slučaju kada zemlja proživljava period „iracionalnog troškarenja“, što naprimer dovodi do sapuničnog mehura visoke informacione tehnologije (to je bio slučaj u SAD u 1990-tim godinama), ali van toga, skup potrošnje može biti tako nizak da će ekonomija funkcionisati ispod svog potencijala. U borbi protiv te niske potražnje, kao i da bi stimulisala ekonomiju, vlada obično sprovodi fiskalni deficit – tj. troši iznad svojih primanja. Ovo opet ima negativno dejstvo, jer dovodi – uzeto na duge staze, do smanjenja poverenja u tu rezervnu valutu. Pa ipak, to je tipičan kurs koji vode SAD, a izgleda da to i dalje nameravaju. To je ekonomski nezdravo i izaziva ogromne nestabilnosti širom sveta.

Tokom dužeg vremena, činjenica da su one zemlje koje bi trebalo da troše (na investicije) davale pozajmice, a one koje su trebalo da daju pozajmice su uzimale pozajmice, dovela je do neodrživog sistema. Na bizarni  način to je dovelo do neke vrste inostrane pomoći naopačke: siromašne zemlje pozajmljuju Sjedinjenim Američkim Državama trilione dolara, i to sa kamatom od 0%.

Jedan globalni rezervni sistem bi mogao pomoći da se pristupi svim ovim problemima.  Jedan od načina da se razmišlja o tom sistemu bi mogao biti da se zamisli pronalaženje  nekog ogromnog zlatnog rudnika ispod samog MMF-a. Njegov prinos je, recimo, $ 600 milijardi godišnje. MMF bi jednostavno odašiljao zlato svojim članovima (npr. u skladu sa nekom posebnom formulom koja je zasnovana na njihovom prihodu). E, sada – umesto da šalje zlato, MMF izdaje papire koji svakoj zemlji kazuju koliko joj zlata pripada ispod one zgrade MMF-a u 19-oj ulici. To bismo mogli nazvati papirnim zlatom. Jasno je da nam u stvari nije baš neophodno da posedujemo to zlato. Sve što je važno, je poverenje, volja vlada da razmenjuju to papirno zlato (Kejns ga je zvao „bankor“; možemo ga nazvati „globalni zelembać“) za svoju nacionalnu valutu – a to bi se moglo postići međunarodnim sporazumom. U takvoj situaciji, svako poseduje garantovane rezerve.

Ovo bi, na prvom mestu i uglavnom,  pomoglo problemu zemalja u razvoju koje su radije gomilale svoje uštede umesto da ih investiraju. Ali, pomažući ih, to bi bilo od pomoći i celokupnoj svetskoj ekonomiji – to bi bila neka nova vrsta „ekonomije curenja naviše – trickle-up economics”[9]. Svaka zemlja bi držala papirno zlato u svojim rezervama, kao odbojnik u odnosu na rizike sa kojima se suočava. Uzmimo državu koja stavlja 50 milijardi dolara godišnje u svoje rezerve – ali sada dobija tih 50 milijardi u papirnom zlatu i stavlja to na svoj račun kod MMF-a, ili kod „Nove ustanove globalne rezerve (New Global Reserve Facility)” koja bi se mogla oformiti da primenjuje taj novi globalni rezervni sistem. Zbog toga što su im rezerve sada dovoljne za zaštitu od globalnih ekonomskih kolebanja, one ne bi morale da izdvajaju odgovarajuće sume iz svojih tekućih prihoda. Mogle bi da troše te sume, a to bi vodilo povećanju globalne potražnje.

Taj sistem ima još jednu prednost. Jedna druga osnovna ekonomska činjenica je da zbir trgovinskih suficita mora biti jednak zbiru trgovinskih deficita; ako neka zemlja izvozi više nego što uvozi, onda neka druga mora da uvozi više nego što izvozi. Sve dok ima zemalja sa suficitima (kao što su Kina, i donedavno Japan), neke druge zemlje moraju imati deficit. Ali, deficiti su kao vrući krompiri. Zemlje sa preterano visokim deficitom su na bolan način shvatile šta se dešava – može lako doći do juriša protiv valute te zemlje, što dovodi do valutne i ekonomske krize. Ali, ako neka država sa preterano velikim deficitom preduzme mere da ga smanji, deficit se samo preseli u neku drugu zemlju. Nije bilo slučajno što se, posle vladinih smanjivanja trgovinskog deficita istočno-azijskih zemalja, deficit pojavio u drugim delovima sveta. Kako su svi pokušavali da smanje deficite, SAD su postale „poslednje pribežište“ deficita – što je, opet jedna neodrživa situacija. Uz globalni sistem rezervi, sa godišnjom emisijom rezervi iz nove svetske ustanove rezervi, države bi mogle da funkcionišu sa umerenim deficitima i da im se sopstvene rezerve ipak povećavaju. Ovo bi bio daleko stabilniji sistem. A taj sistem bi se mogao tako projektovati da podstiče države čak i da nemaju rezerve – pomoću npr. smanjivanja kvota novih emisija onim zemljama koje imaju stalne viškove.

Već imamo jednog prethodnika globalnog rezervnog sistema u „novcu“ MMF-a, koji se zove „Specijalna prava podizanja – Special Drawing Rights (SDRS)“. Problem je u tome što su emisije bile povremene, male, a taj novac dodeljivan na način koji nije idealan – Amerika dobija najveće porcije.

Komisija eksperata za reforme međunarodnog monetarnog i finansijskog sistema Ujedinjenih nacija (kojoj sam ja predsedavao) zastupala je stav da je utvrđivanje prava na izdavanja SDRS možda najvažnija reforma koja bise mogla na srednje staze preduzeti, ako želimo da imamo zdrav i stabilan oporavak. Novi globalni rezervni sistem nije panaceja[10] za svetske finansijske boljke, ali on bi mogao da učini da globalni finansijski sistem funkcioniše mnogo bolje nego u prošlosti.

Neki u SAD se opiru sve jačim zahtevima za globalnim rezervnim sistemom. Negativni efekti na SAD (kako kao posledica povećane globalne nestabilnosti, tako i pridruženog trgovinskog deficita koji slabi nacionalni skup potražnje) nisu uvek tako očigledni,  kao prednosti toga da se bude u stanju da se pozajmljuje uz veoma niske kamate.

Šta, u stvari, slabiji dolar znači za Amerikance i globalni finansijski sistem? Slabiji dolar znači da Amerika može više da izvozi – i manje uvozi – a to je dobro za radna mesta. Jače tržište rada vodi povećanju nadnica, a to je takođe dobro za radnike. Izvozni sektor profitira, a to je slučaj i sa onima koji konkurišu uvozu.

Sigurno, ovo neće biti dobre vesti za svakog. Oni koji zavise od uvoza - kao oni koji na malo prodaju uvoznu odeću će biti na gubitku. Oni na Volstritu koji su se kladili na jak dolar (i svoj novac investirali u dolarske obveznice, radije nego – recimo, u evro ili jen obveznice) će patiti. Slabiji dolar će – sa povećanjem cene uvoza možda doprineti nešto malo inflaciji. Ako Fed bude patio od inflacione paranoje – možda će reagovati povećanjem kamata.

Kako i kod svake velike ekonomske promene, biće gubitnika i dobitnika. Ne možeš, na osnovu galame pristalica i protivnika, uvek reći da li je neka promena u proseku dobra. Volstritski gubitnici će možda biti glasniji i vidljiviji od mnogih radnika i preduzetnika po glavnim ulicama gradova i gradića koji su na dobitku.

Ali, ovaj sadašnji sistem je jednostavno neodrživ – bez obzira na to kolika je povika sa Volstrita protiv tog stanovišta. Druge države će sve više i više oklevati da pozajmljuju Sjedinjenim Državama pod tako povoljnim uslovima kao u prošlosti, dok će se mane u vezi sa globalnom nestabilnošću verovatno sve više nagomilavati. Sjedinjene Američke Države ne mogu da unilateralno proglase dolar za jedinu rezervnu valutu. Drugi treba da izaberu da li će dolar prihvatiti za svoje rezerve. Amerika možda ne želi da razmišlja o mogućnosti gubitka svog statusa rezervne valute – baš kao i što pokušava da zamisli kako da finansira svoj dolarski 9-to trilionski desetogodišnji deficit. Ali – možda nema ni drugog izbora. U celini uzev, napuštanje dolarskog rezervnog sistema je neizbežno, i suprotno ukorenjenom mišljenju, to će koristiti Sjedinjenim Državama.

Ukratko rečeno, dolarski rezervni sistem se već otrcava. Pitanje je – šta će se sledeće dogoditi? Ekonomisti nisu dobri u proricanju „reda vožnje“ – kada će se sve ovo odigrati? A, stvari se ne odigravaju uvek glatko. Tokom ove krize dolar je, ustvari, ojačao. Uz garancije američke vlade date za novčana tržišta i druge depozite – i s tim da garancija vlade SAD uliva više poverenja nego ona od vlada mnogih zemalja u razvoju – novac je tragao za sigurnom lukom. Amerika – odakle je kriza i krenula, činila se bezbednijom od onih država koje su bile njene nevine žrtve.

A dolar može neko vreme i nastaviti da bude snažan usled toga što  ono što se događa na drugim mestima može biti i gore: brige oko inflacije se pojavljuju i u drugim zemljama. Može doći i do smanjenja poverenja u, recimo, sposobnost Evrope da sređuje svoje poslove, a ako bude tako, dolar može i dalje ojačati – ne zbog poverenja u Sjedinjene Države, nego zbog pomanjkanja poverenja u druga tržišta. Onda nije čudo da uz sve ove nesigurnosti, skoro jedino u šta možemo biti sigurni je da će nestabilnost biti karakteristika tržišta.

Kako se (nadajmo se) krećemo u pravcu globalne rezervne valute, doći će do neizbežnih džombi i rupčaga duž tog puta. Svakako da postoje alternative sistemu SDRS. Možemo stvoriti sistem višestrukih valutnih kurseva, u kome će države raspodeliti  svoje rezerve između dolara, evra i jena. Na duge staze, ovaj sistem bi bio izuzetno nestabilan, jer u jednom trenutku će evro izgledati jači i sredstva će se preseliti u njega, slabeći dolar i jačajući evro. U drugom trenutku može se desiti obrnuto.

Ili, pak, možemo početi da stvaramo regionalne rezervne sisteme. Oni isto tako sređuju i raspodeljuju rezerve za grupu država – ali u manjoj srazmeri – kao što je bila Čiang Mai inicijativa (Chiang Mai Initiative) u Aziji[11] koja se veoma povećala tokom krize. Latinska Amerika vodi diskusije o nečem sličnom. Jedan od načina za stvaranje globalne rezerve je kroz razvoj i kasnije međusobno povezivanje takvih regionalnih napora.

Ma koji put da prihvatimo, hteli mi to ili ne, napuštamo sadašnje uređenje – sistem dolarske rezerve. Postavljaju se samo još dva pitanja: da li će ovo kretanje biti uređeno, ili neuređeno, kao i da li će Amerika igrati ulogu u oblikovanju tog novog sistema koji nastaje? Verujem da će prelaz u novi sistem biti gladak, kao i da će oboje: i SAD i svet biti u dobitku ako prestanemo da guramo glavu u pesak i ako podupremo stvaranje sistema svetske rezerve koji zahteva globalizacija finansijskih tržišta. Kejns je shvatio neophodnost takvog jednog sistema globalne finansijske rezerve još pre 75 godina. Na sastanku u Breton Vudsu (Bretton Woods) 1944. SAD su, u činu ličnog interesa koji je skupo stajao, blokirale punu primenu Kejnsovog plana. To je stara ideja čije vreme je sada konačno nastupilo.


DŽozef Stiglic (Joseph E. Stiglitz) je profesor Kolumbija univerziteta. Bio je glavni ekonomista Svetske banke od 1997-2000. Sa Lindom DŽ. Bilmes (Linda J. Bilmes) sa harvardske Kenedi škole je ko-autor knjige Rat od tri triliona dolara: Stvarna cena konflikta u Iraku[(The Three Trillion Dollar War: The True Costs of the Iraq Conflict (W. W. Norton, 2008)].

(Prevod: Vasilije Kleftakis)


[1] Naši mađioničari sa Volstrita su sve to pogrešno shvatali: Nisu izgledali nimalo uznemireni kada su se nagomilavala dugovanja domaćinstava. Isticali su da za to postoji podloga: kuća čija vrednost uveliko prevazilazi dugovanje. Ali – time su pomagali stvaranju mehura od sapunice – jer realna vrednost imovine je ustvari bila niža od dugovanja. Posledica toga je ekonomska agonija kroz koju sada prolazimo. U ovom trenutku, mnogi su uznemireni videći kako raste vladin deficit – a ne obraćaju pažnju na to da li postoji neka vrednost koja podupire ova dugovanja.

[2] Dok se [vladin] novac slivao u banke, „jastrebovi deficita Volstrita“ odoše na odmor od 15. septembra 2008.g., pa sve do sredine 2009. Ali, čim je postalo jasno da nema više novaca za banke, vratili su se na svoje uobičajene stavove. Primedba prevodioca: Američki politički sleng: “Deficit hawks = Jastrebovi deficita“ su senatori koji stalno naglašavaju potrebu kontrolisanja federalnog budžeta i održavanja niskog deficita.

[3] I to je, takođe, jedan od načina rešavanja problema preteranog dugovanja domaćinstava. Zajmodavcima se takva perspektiva sigurno ne dopada.

[4] Fed nije video taj mehur – čak je i tvrdio da on i ne postoji. Kada se mehur nepouzdanih hipoteka rasprsnuo, Fed je tvrdio da je problem pod kontrolom i da je ograničenog obima. Samo nekoliko meseci pre katastrofalnih događaja iz jeseni 2008. g., tvrdio je – kako privatno, tako i javno – da smo ušli u „mirne vode“.

[5] Aluzija na bistre, providne kristalne kugle gledanjem u koje vračare proriču/čitaju budućnost. (Prim. prev.)

[6] Nije verovatno da će pokušati da izbegnu svoje strahove od inflacije pomoću kupovine realnih vrednosti, kao što su nekretnine ili akcije firmi. Gubici koje je Kina pretrpela u svojoj investiciji u Blekstoun [Blackstone] – kupovinom učešća u toj kompaniji za 3 milijarde dolara, bili su dobro upozorenje. A da li bi Amerika lako prihvatila kinesku kupovinu ključnih (američkih) dobara? Jedna je stvar da uzmeš gubitaša – kao što je Hamer (Hummer). Sasvim je druga stvar da (im) prodaš dobro kao što je UNOCAL. Primedba prevodioca: UNOCAL: Američka naftna kompanija za kupovinu koje su se nadmetali američki gigant Ševron (Chevron) i kineska državna naftna kompanija KNOOK (CNOOC). KNOOK je nudio 67,00 dolara po akciji, a Ševron svega 63,01 dolar. KNOOK je bio voljan da plati ceo iznos: 100% odjednom u gotovom (18,5 milijardi dolara), dok je Ševron nudio 60% u svojim akcijama i 40% u gotovini. Uprkos komercijalnoj logici i uprkos principima „slobodnog tržišta“ koje SAD snažno propagiraju svuda u svetu, američki akcionari nisu prihvatili KNOOK-ovu ponudu i prodali su kompaniju Ševronu za 6% nižu cenu i za svega 40% gotovine.

[7] Predložena nova svetska rezervna valuta koja bi trebalo da zameni dolar, i o kojoj se još vode diskusije. (Prim. prev.)

[8] Zbir svetske potražnje svih vrsta dobara i usluga u jednom vremenskom periodu (zbir izdataka potrošača, izdataka vlada i razlike uvoz-izvoz). (Prim. prev.)

[9] Ekonomska teorija koja kaže da davanjem više beneficija siromašnima, profitiraju i bogati, jer siromašni slojevi su skloni, kada dobiju više finansijskih mogućnosti, da nekritično troše (relativno posmatrano) znatno više na kupovinu roba i usluga nego bogati, a ma kako malo to bilo na individualnom nivou, zbog ogromnog broja siromašnih potrošača, celokupni zbir je jako visok. To stvara veću potražnju za dobrima i uslugama i omogućava bogatima, koji tada investiraju u povećanje proizvodnih i uslužnih kapaciteta, visoku zaradu. Tako se, kako kažu, ostvaruje efekt „ekonomije curenja naviše: trickle-up economics “. (Prim. prev.)

[10] Čarobno sredstvo za lečenje svih boljki. (Prim. prev.)

[11] To je inicijativa u okviru ASEAN pakta (uz još tri pridružene zemlje) započeta posle azijske finansijske krize 2007. g. u cilju njenog savladavanja, uz razmenu međusobnih dugovanja. a nastavljena je i posle toga, tako da je 2009. godine njihov fond iznosio 120 milijardi dolara ( u 2008. g. iznosio je 80 milijardi) . Glavnina sredstava potiče od Kine, Japana i Južne Koreje. (Prim. prev.)