Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Nastanak ruskih oligarha
Ekonomska politika

Nastanak ruskih oligarha

PDF Štampa El. pošta
Rajko Bukvić   
subota, 02. januar 2010.
Sažetak: Procesi privatizacije koji su obeležili tzv. tranziciju istočnoevropskih privreda tokom devedesetih godina prošlog i početnih godina ovog veka ostavili su mnogo teorijskog i empirijskog materijala koji će sigurno još dugo biti predmet proučavanja. Naročito je interesantan i značajan ovaj proces u Rusiji, najvećoj i najbogatijoj zemlji bivšeg tzv. socijalističkog bloka, gde je masovna vaučerska privatizacija bila praćena raznim mahinacijama koju je organizovala vladajuća klika okupljena oko bivšeg predsednika Jeljcina, njegove porodice i prijatelja. U radu se razmatra jedan od mehanizama kojima je ovaj proces realizovan – mehanizam založno-kreditnih aukcija, koje su sprovedene pred kraj 1995. i kojima je 12 giganata ruske (i svetske) privrede praktično besplatno prešlo u privatne ruke, oformivši definitivno sloj oligarha. Prema priznanju jednog od kreatora i protagonista celog ovog procesa, na taj način je plaćana politička podrška snagama koje su izvele ovu, kako on kaže, „normalnu“ revoluciju. Postavlja se, međutim, pitanje, a na koje taj protagonist nije dao odgovor – čija je to podrška toliko važna i toliko skupa: da li domaćih tajkuna (poput bankara Potanjina i sličnih, koji su ovaj mehanizam i inicirali i na njemu se enormno obogatili) ili nekog drugog?

Ključne reči: založno-kreditne aukcije, privatizacija, Rusija, oligarsi, politička podrška, narodna imovina.

Uvod

Jedna od najbitnijih karakteristika procesa tranzicije istočnoevropskih privreda u poslednjoj deceniji 20. i na početku 21. veka svakako je privatizacija. Pokrenuta uglavnom s javno proklamovanim ciljem povećanja efikasnosti ovih privreda, ona je po svojim razmerama prevazišla verovatno sve do sada postojeće promene svojinskih odnosa i tako pružila ogroman teorijski i empirijski materijal koji će sigurno još dugo biti predmet naučnih razmatranja i istraživanja. To se odnosi, naravno, ne samo na motive, principe i načine sprovođenja ovog zamašnog (ne samo) ekonomskog procesa, već i na njegove rezultate, koji su u mnogo većoj meri upitni i kontroverzni, i koji isto tako sigurno u velikoj meri nisu opravdali entuzijazam i očekivanja i stručnjaka i najširih slojeva. Bar u onoj meri u kojoj su ta očekivanja bila iskrena, tj. onakva kakvim su javnosti predstavljena.

Naredni tekst nema ambicije da ocenjuje celinu ovog složenog i protivrečnog procesa. Umesto toga ograničiće se na samo jednu epizodu (ako je dozvoljeno da se tako nazove), naizgled jedan mali deo onoga što se tokom tog procesa događalo. Ali značaj onoga što taj mali deo predstavlja, ali i skriva, nikako nije za potcenjivanje. Naprotiv, ova epizoda ostala je u istoriji savremene Rusije kao jedna od najskandaloznijih i najžalosnijih, tokom koje je, kao rezultat dogovora, mali broj fizičkih lica došao do vlasništva nad 12 najprofitabilnijih preduzeća Rusije. Ishod svega bilo je da je Rusija dobila 27 svetski poznatih oligarha koji su za svega nekoliko meseci pokrali oko 100 milijardi dolara od ruskog naroda (ne računajući veliki deo prirodnih resursa, koje i dalje eksploatišu ta preduzeća). (Gončarov, 2006.)

Kratka predistorija

U savremenoj (neo)liberalističkoj teoriji privatna svojina važi bespogovorno za nesumnjivo nadmoćnu u odnosu na državnu, odnosno sve oblike kolektivne svojine.[1] Iako nisu nova[2], ova shvatanja naročito su osnažena nakon političkih promena u Evropi tokom druge polovine osamdesetih, demisioniranja partijskih nomenklatura u istočnoevropskim zemljama i urušavanja istočnoevropskih privreda i društava. Stoga je jedan od ključnih reformskih zahteva na prelazu u devedesete godine prošlog veka (ili zahteva tzv. Vašingtonskog konsenzusa) upravo i bila privatizacija, pomoću koje će, shodno tome, biti uspostavljena efikasna tržišna privreda, zasnovana naravno na privatnoj svojini.[3] Ovakva, previše simplifikovana, shvatanja bila su predmet brojnih razmatranja i kritika, a njihov pregled (bez dovođenja u vezu s Vašingtonskim konsenzusom) dat je u Bukvić, 1992. Ipak, većina zastupnika (i propagatora) privatizacije bila je u određenoj meri oprezna, ističući da privatizacija nije cilj, već sredstvo do cilja.[4] Međutim, i oni su naglašavali da su za uspeh privatizacije neophodni uslovi brzina i sveobuhvatnost (Vukotić, 1993: 58). Brzinu, obuhvatnost i slične odlike zahtevali su i drugi akteri i izvođači ovog procesa. S tom dopunom što su se izvođači potrudili da prvo „pripreme teren“.

U Rusiji, koju razmatramo u ovom tekstu[5], glavni kreatori i izvođači privatizacije, odnosno ukupnih reformi, bili su Anatolij Čubajs i Jegor Gajdar. Po preporuci Vlade SAD, MMF i MBOR u osnovu reformisanja ruske ekonomije stavljen je program grupe zapadnih eksperata na čelu sa DŽefrijem Saksom. „Pripremu terena“, nakon prethodno izvršene kriminalizacije društva, još pri Gorbačovu[6], činile su liberalizacije cena i spoljne trgovine. MMF je savetovao da se liberalizacija cena izvede što pre, a to je učinila Gajdarova vlada.[7] Vaučeri (oko 150 miliona čekova, s nominalnom vrednošću od po 10.000 rubalja) podeljeni su stanovnicima Rusije od oktobra 1992. do februara 1993, dok su cene liberalizovane decembra 1991, neposredno nakon Beloveškog dogovora o rasturanju SSSR-a.[8] Nakon toga „angažovana“ je štamparija novca – do jula 1992. novčana masa je po zvaničnim podacima porasla sedam puta, da bi tokom cele 1992. rast cena dva puta premašio rast novčane mase[9]. Ali nominalna vrednost vaučera, čijim je srećnim vlasnicima (svim stanovnicima Rusije) Čubajs s TV ekrana poručio da će u najskorijoj budućnosti za svaki vaučer moći da kupe po dva automobila volga, računata je po doreformskim cenama. Po tim cenama procenjivana su i preduzeća koja se privatizuju. Međutim, ne samo to. U „pripremu terena“ spadalo je i neprimenjivanje zakona o indeksaciji[10], za koji danas uopšte malo ljudi zna, a prema kome je indeksacija novčanih dohodaka i štednje morala da se obavlja svakog kvartala. Shodno preporuci MMF-a, a u sklopu brze privatizacije, zaustavljen je proces predaje preduzeća u svojinu radnih kolektiva, proces koji je u to vreme bio u punom toku. MMF je podvrgao oštroj kritici ovaj oblik kolektivne svojine, smatrajući ga neefikasnim.[11]

Tabela 1. Indeksi potrošačkih cena 1991–1999 (decembar prema decembru prethodne godine)


Izvor: Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki, http://www.gks.ru.

Vaučeri su mogli da se prodaju na tržištu, tako da je brzo stvoreno veliko sekundarno tržište, što je često isticano kao pozitivna strana ruske privatizacije, ili da se investiraju u sopstvene kompanije u kojima su postojali programi akcioniranja, ili najzad da se ulože u tzv. čekovne investicione fondove. Pred kraj 1993. u Rusiji je bilo oko 600 takvih fondova, a među njima najpoznatiji su bili: Pervый vaučernый investicionnnый fond, Alьfa-kapital, Moskovskaя nedvižimostь, Saha-invest, Vяtkainvestfond i dr. Obećanjima visokih kamata, ponekad i do nekoliko stotina procenata godišnje, većina njih uspela je da dođe do ogromne količine vaučera. Samo prva dva od pobrojanih fondova (čiji su vlasnici bili Mihail Haršan i Petar Aven) uspeli su da dođu do 4,5, odnosno 2,5 miliona vaučera. Fondovi su, međutim, uskoro počeli da „iščezavaju“, zajedno s džakovima prikupljenih vaučera, dok se istovremeno približavao rok – posle 31. decembra 1993. vaučeri će se smatrati anuliranim i biće tako pretvoreni u bezvredne papire. U kombinaciji s naglim siromašenjem stanovništva, što je uzrokovalo da je značajan broj vaučera prodavan na ulici po zanemarljivim cenama (tokom zime 1993/94. nominalna vrednost vaučera svedena je na oko 7 dolara)[12], to je vodilo ka munjevitom približavanju tržišne vrednosti vaučera nuli.

Opšti plan privatizacije predviđao je da se najveći deo ruske industrije privatizuje za dve godine, pri tome da se 29 odsto kompanija proda za vaučere na aukcijama, 51 odsto da se podeli rukovodstvu i radnicima kompanija, dok je ostalo trebalo da ostane u vlasništvu države da bi kasnije bilo prodato za gotovo ili za obećanja investicija.

Tokom 1993–1994, u sledećoj etapi, sprovođene su čekovne aukcije, mesečno oko 800 aukcija. Više od 70 odsto akcija preduzeća bilo je realizovano za vaučere. Pri tome, i ovde je izvođač reforme (Čubajs) uveo suštinsku novinu, koja je bila nepoznata čak i osvajačima Divljeg zapada prilikom raspodele zlatonosnih deonica – ko prvi preda prijavu, dobija i pravo prednosti u kupovini akcija. Uz to, zaposlenima u preduzećima koja se privatizuju, nezavisno od broja vaučera koje su posedovali, nije bilo dozvoljeno učešće na aukcijama. Najzad, aukcija je mogla da bude sprovedena čak i ako postoji samo jedan učesnik s jednom jedinstvenom prijavom. U svemu tome, kako je priznao drugi kreator i izvođač privatizacije J. Gajdar, vaučer nije imao nikakvog značaja, osim socijalno-psihološkog, što je u skladu i s teorijskim stavovima i s rezultatima koji su ovim oblikom privatizacije ostvareni u svim postsocijalističkim zemljama (Drašković, 2002: 108). Najveće naftne kompanije, metalurški i rudarski kombinati, drvoprerađivački kompleksi, automobilske fabrike, preduzeća mašinske industrije, luke i druga preduzeća ponuđeni su odjednom na prodaju, iako su kritičari ovog koncepta (Javlinski i njegov plan 500 dana) smatrali da treba ići postepeno, počinjući od malih radnji, restorana, a tek potom preći na prodaju preduzeća lake industrije, i najzad do teške industrije i nalazišta prirodnih resursa.

Kao rezultat, sve što je izneto na prodaju kupljeno je po smešno niskim cenama, koje s realnom vrednošću preduzeća nisu imale ništa zajedničko. Prema podacima P. Hlebnjikova, velikog poznavaoca problema, šest industrijskih giganata, „brilijanata u kruni ruske industrije“, bilo je prodato na vaučerskim aukcijama dvadeset puta jeftinije od njihove tržišne vrednosti – Gazprom, RAO EЭS, Lukoйl, Rostelekom, Юganskneftegaz, Surgutneftegaz. Najdrastičniji je primer Gasprom, kompanija kojoj je pripadala trećina gasnih resursa cele planete, koji je bio jedini dostavljač gasa u bivšem Sovjetskom Savezu i glavni dostavljač gasa u zapadnu Evropu. Gasprom je bio najbogatija kompanija Rusije, da je bio zapadna kompanija samo njegovi gasni resursi vredeli bi na tržištu od 300 do 700 milijardi dolara. A na vaučerskoj aukciji on je prodat za 250 miliona dolara. (Hlebnikov, 2001.)

Međutim, ne samo tih šest giganata, naravno. Slične cene postignute su i za Uralmaš – 3,72 miliona dolara[13], Čelяbinskiй metallurgičeskiй kombinat (3,73), Kovrovskiй mehzavod (2,7), Čelяbinskiй traktornый (2,2) itd. Jurij Lužkov se žalio da je njegov (hemijski) institut prodat za 200.000 dolara, iako u njemu rade pravi specijalisti, od kojih svaki toliko godišnje stvori, iako u njemu postoji eksperimentalna proizvodna baza u kojoj se mogu razvijati nove tehnologije, i najzad iako je tih 200.000 zapravo cena jednog spektofotometra. (Hlebnikov, 2001.)

Založno-kreditne aukcije

I tada su mladi reformatori, u narodu prozvani „dečaci u roza pantalonicama”, izmislili novu stvar – tzv. založno-kreditne aukcije. Ideju o zalaganju državnih akcija u velikim preduzećima u banke radi dobijanja kredita, u čemu je srž založno-kreditnih aukcija, prvi je obznanio na jednoj sednici Vlade marta 1995. Vladimir Potanjin, predsednik poznate Oneksim banke (Onэksim-bank). Pravi autor te ideje bio je američki biznismen ruskog porekla Boris Jordan, koji je od 1992. do 1995. upravljao moskovskim odeljenjem CS First Boston. Početkom 1995. on je osnovao kompaniju Renessans kapital, a partner mu je bio Potanjin. U to vreme oni su zajedno razradili ovu ideju. Potanjinov predlog Vladi sastojao se u sledećem: konzorcijum banaka (Menatep, MFK, ONЭKSIMbank, Stoličnый bank sbereženiй, bank Vozroždenie, Alьfa-bank) daće Vladi kredit na godinu dana uz zalogu akcija 12 najprofitabilnijih preduzeća Rusije. Suma kredita iznosila je 650 miliona dolara, tačno onoliko koliko je bilo potrebno da se popuni rupa u federalnom budžetu. Kroz godinu dana Vlada je morala ili da otkupi akcije preduzeća ili da ih ostavi učesnicima pogodbe na strani konzorcijuma.

Tokom 1995. godine, naime, iznenada se pokazalo da država nema novca, i to uprkos inflaciji koja je značajno povećala prihodnu stranu budžeta. Potrebe za novcem bile su toliko velike da je država bila „prinuđena” da organizuje piramidu državnih pozajmica.[14] U svakom slučaju, prihodi budžeta bili su 37 milijardi dolara, a rashodi oko 52. A novca nije bilo jer je vlast dala novac koji se iznenada pojavio („privremeno slobodna” devizna sredstva u iznosu od 600 miliona dolara) privatnim bankama[15], uzimajući mnogo manju kamatu nego što je sama plaćala kada je od drugih pozajmljivala. Privatne banke, kojima je ta ista država činila više od usluge (Centralna banka je davala kredite s kamatnom stopom od 120 odsto, a privatne banke od 300 odsto; a to su bile još i tzv. opunomoćene banke, koje su dobile pravo da rade s budžetskim novcem, na primer V. Gusinski i njegova Most-bank ili M. Hodorkovski i njegova Menatep banka), odbile su da državi daju kredite bez zaloge, odnosno bez materijalnog obezbeđenja. I država je, naravno, na takve uslove pristala.[16] Vlada je odobrila projekt i na njegovo čelo formalno je stao Potanjin. Ukaz predsednika (Jeljcina) o sprovođenju aukcija objavljen je avgusta 1995, a Vlada je obećala da će vratiti kredit već 1. januara 1996. Posle aukcije za Sibneftь (28. decembra 1995), kada je već bilo jasno da je cela stvar prerasla u lakrdiju, podigla se galama i Vlada je, reda radi, produžila ovaj rok do 1. januara 1997. U zalog su, dakle, stavljeni kontrolni paketi akcija koje je država imala u preduzećima koja još nisu rasprodata. A takva su bila preduzeća iz naftne industrije, metalurgije...

Glavna borba među konkurentima nije vođena na aukcijama, već tokom leta 1995, kada su se vodeće banke međusobno borile da steknu pravo da daju vladi kredite pod predviđenim uslovima. Tokom te borbe nekoliko vodećih komercijalnih banaka (Most-bank Vladimir Gusinskiй, Inkombank Vladimir Vinogradov, Alьfa-bank Pёtr Aven, Rossiйskiй kredit Vitaliй Malkin) ispalo je iz uskog kruga privilegovanih učesnika i tako lišeno prava da učestvuje u predstojećim aukcijama. Kao najvažniji faktor u toj borbi pokazalo se poznanstvo s Tatjanom Djačenko, Jeljcinovom kćerkom. Ona je podržavala Berezovskog, a njen muž se zbližio s Abramovičem. Prema pukovniku Streljeckom, jednom od neposrednih svedoka, Jeljcin se nije bavio time ko će pobediti na predstojećim aukcijama, već je taj posao prepustio Černomirdinu. (Hlebnikov, 2001.)

Šema založno-kreditnih aukcija bila je jednostavna. Na otvorenim aukcijama država izlaže zaloge a potencijalni kreditori nude različite iznose kredita. Pobeđuje onaj ko predloži najveći kredit. Otvorena pitanja (s kakvom kamatnom stopom uzimati kredite i na koji rok, ko upravlja akcijama za vreme zaloga) rešena su do septembra, kada su Državni komitet imovine, Ministarstvo finansija i Administracija predsednika objavili usaglašeni dokument. Ključne stvari odnosile su se na odluku da obračuni s bankama ili radi vraćanja kredita ili o prelasku zaloga u svojinu kreditora počnu tek u drugoj polovini sledeće godine (što je bilo usmereno na dobijanje podrške kreditora za izbor Jeljcina) i da se na aukcije ne dozvoli pristup inostranih investitora.

Akcije preduzeća ocenjene su od strane same Vlade smešno malim vrednostima, neuporedivim ne samo s tržišnom vrednošću preduzeća, već ni s njihovim godišnjim profitom. Ali ne samo to – federalni budžet za narednu godinu nije predvideo nijednu jedinu rublju za otkup zaloga od banaka! Očigledno, država se nije spremala da vrati kredite i da otkupi zaloge. U pitanju je, prema tome, najjednostavnija predaja ovih preduzeća u privatne ruke, i to faktički besplatno. Uz proceduru koja znači vremensko „rastezanje” otuđivanja državne svojine i prethodno organizovanje nečeg što liči na konkurs.[17]

Upravo je tako bilo. Norilьskiй nikelь, recimo, svetski je monopolist u proizvodnji niza dragocenih metala, i na svetsko tržište dostavlja više od 40 odsto platine i tzv. platinske grupe, proizvodi više od 90 odsto nikla i 60 odsto bakra u Rusiji, proizvođač je zlata i srebra, s rezervama svih pobrojanih ruda za narednih stotinak godina. Godišnji promet kombinata bio je oko 2,2, a profit oko 1,5 milijardi dolara. A postoji još i onaj deo proizvodnje koji se zove „državna tajna”. I sve to pripalo je – Vladimiru Potanjinu i njegovoj grupi[18], i to za 170 miliona dolara. Pa neka neko posle kaže da u tranziciji nije bilo uspešnih preduzetničkih ideja! I to ne bilo kakvih preduzetničkih ideja već upravo onakvih kakve je kao neophodne isticao Stiglic.[19] Sama aukcija bila je krajnje „interesantna i neizvesna“. Pored Oneksim banke postojao još jedan pretendent: Banka MFK (Meždunarodnaя finansovaя kompaniя), pri čemu su Oneksim banka i MFK banka jedna drugoj dale garancije. Obe banke bile su Potanjinove, a ostali konkurenti bili su odstranjeni i nisu ni učestvovali na aukciji (Oneksim banka bila je i organizator prijema prijava na aukciju). Tako je, recimo, kompanija-ćerka banke Rossiйskiй kredit (AO Kont) objavila nameru da Vladi dâ kredit od 355 miliona dolara, ali njoj nije dozvoljeno da učestvuje na aukciji zbog „nedovoljnih finansijskih garancija”. I tako je, u „oštroj” konkurentskoj borbi sa samim sobom, Potanjin uspeo da pobedi. Na sličan način pobedio je na još tri aukcije.

Jedan od prvih pobednika založno-kreditnih aukcija bio je Mihail Hodorkovski. Njegova Menatep-bank i finansijske kompanije Berezovskog davale su jedne drugima uzajamne garancije. Na založno-kreditnim aukcijama njega je interesovao nedavno stvoreni holding Юkos, druga po veličini naftna kompanija u Rusiji koju su činili Samaraneftegaz (izvozom njene proizvodnje bavio se Berezovski)) i Samarskiй NPZ. Početkom novembra 1995. Menatep je naredio drugim zainteresovanim učesnicima da odustanu od aukcije. Ipak, na aukciji se pojavio konzorcijum koji su činili Inkombank, Alьfa-bank i banka Rossiйskiй kredit, s ponudom od 350 miliona dolara, što je bilo mnogo više i od početne cene (150 miliona) i od drugih ponuda. Međutim, pošto je registracijom prijava rukovodio Menatep, ovom konzorcijumu nije bilo dozvoljeno učešće, s obrazloženjem da je deo kapare konzorcijum uneo u vidu državnih kratkoročnih obligacija a ne u gotovom (pri čemu je kapara, na zahtev Jukosa, bila određena u dvostrukom iznosu u odnosu na početnu cenu)! Zaista kuriozitet svoje vrste – država (odnosno, Čubajs) odbila je da kao kaparu uzme svoje obveznice!

I na aukciji za prodaju akcija kompanije Sidanko prijavu je podneo Rossiйskiй kredit, ali je opet Onэksim-bank registrovao prijave, i ova prijava nije prihvaćena. Navodno, Rossiйskiй kredit nije položio kaparu.

Poslednja u seriji aukcija bila je za akcije Sibneft-a, jedne od najvećih naftnih kompanija na svetu, s istraženim zalihama jednakim zalihama Amoco i Mobil zajedno. Radi sticanja ovih akcija bila je specijalno formirana Neftяnaя finansovaя kompaniя (NFK), za koju je kasnije Berezovski priznao da pripada njemu. Na aukciji su bila dva konkurenta: pored NFK još i Inkombank, čija je metalurška kompanija-kći Sameko ponudila 175 miliona dolara. Na samoj aukciji, međutim, pojavio se direktor Sameko i izjavio da povlači prijavu. Da bi se održala aukcija, bio je potreban još jedan učesnik, i pojavio se Tonus, kompanija koja je predstavljala interese Menatep banke, sa cenom od 100,1 milion dolara, 100 hiljada više od početne cene. Cena NFK-a bila je 100,3 miliona. Nakon dve godine Sibneftь je prodavala svoje akcije na ruskoj berzi, i njena vrednost je procenjivana na 5 milijardi dolara.

Tokom nepuna dva meseca, u novembru i decembru 1995, održano je ukupno 12 založnih aukcija. (Buškov, 2005: 81–82; Koh, 2004.)

1) 3. 11. 1995. Ponuđeno 40,2 odsto akcija Surgutneftegaz. Pobedio nedržavni penzioni fond Surgutneftegaz. Cena 300 miliona američkih dolara.

2) 17. 11. 1995. Ponuđeno 38 odsto akcija RAO Norilьskiй nikelь. Pobedila Oneksim banka. Cena 170,1 milion američkih dolara.

3) 17. 11. 1995. Ponuđeno 15 odsto akcija AO Mečel. Pobedilo TOO RabiKom (već vlasnik paketa od 25 odsto akcija Mečela). Cena 13,3 miliona američkih dolara.

4) 17. 11. 1995. Ponuđeno 25,5 odsto akcija Severozapadnog rečnog brodarstva. Pobedila Banka MFK. Cena 6,05 miliona američkih dolara.

5) 7. 12. 1995. Ponuđeno 5 odsto akcija Lukoйla. Pobedio sam Lukoйl. Cena 141 milion američkih dolara.

6) 7. 12. 1995. Ponuđeno 23,5 odsto akcija Murmanskog morskog brodarstva. Pobedilo ZAO Strateg (faktički – Banka Menatep). Cena 4,125 miliona američkih dolara.

7) 7. 12. 1995. Ponuđeno 51 odsto akcija Sidanko. Pobedila Banka MFK (faktički – konzorcijum MFK i Alьfa-gruppa). Cena 130 miliona američkih dolara.

8) 7. 12. 1995. Ponuđeno 14,87 odsto akcija Novolipeckog metalurškog kombinata. Pobedila Banka MFK (faktički – Renessans kapital). Cena 31 milion američkih dolara.

9) 8. 12. 1995. Ponuđeno 45 odsto akcija ЮKOS-a. Pobedilo ZAO Laguna (faktički – Banka Menatep). Cena 159 miliona američkih dolara.

10) 11. 12. 1995. Ponuđeno 20 odsto akcija Novorosijskog morskog brodarstva (Novošip). Pobedilo samo brodarstvo. Cena 22,650 miliona američkih dolara.

11) 28. 12. 1995. Ponuđeno 15 odsto akcija AO Nafta-Moskva. Pobedilo ZAO NaftaFin (faktički – menadžment samog preduzeća). Cena 20,01 milion američkih dolara.

12) 28. 12. 1995. Ponuđeno 51 odsto akcija Sibnefta. Pobedilo ZAO NFK (faktički – konzorcijum Berezovskog i Abramoviča). Cena 100,3 miliona američkih dolara.

Ukupna izlicitirana cena bila je, dakle, oko 1,1 milijarde američkih dolara. Međutim, država faktički nije uzela toliko novca. Cena za Nornikelь, prema dogovoru s Državnom komisijom imovine, ostala je na računu Oneksim banke. Po nekim ocenama, Banka je na taj način zaradila 50–80 miliona dolara. Dalje, prema uslovima konkursa Banka je bila obavezna da u Nornikelь tokom 1996–1997. investira jednu milijardu dolara. O tome, međutim, nije moglo biti reči, s obzirom na to da je ukupni sopstveni kapital Banke 1. januara 1996. iznosio 2.491.443 miliona rubalja[20]. Međutim, ni to nije bilo sve. Prema svedočenju rukovodioca Centra geopolitičkih istraživanja Instituta Evrope RAN Konstantina Sorokina, tokom 1996. grupa Oneksimbank-MFK uspela je da izdejstvuje još niz olakšica:

- odloženo je vraćanje niza kredita koje je Nornikelь uzeo, u ukupnom iznosu od 400 milijardi rubalja,

- obustavljeno je obračunavanje kamata i penala na te pozajmice,

- iz inostranih kredita koje je Ruska Federacija trebalo da dobije na ime Vlade (tj. države), na Nornikelь je usmereno 200 miliona dolara, a prenos tih para trebalo je provesti kroz Oneksim banku,

- doneta je odluka o sniženju carina na opremu za kombinat koja je nabavljena u inostranstvu.

Na taj način, po Sorokinovoj računici, ukupni obim pomoći koju je obećala država približio se iznosu od 1,5 milijardi dolara. Naravno, ni država nije ispunila sva obećanja, ali se procenjuje da realna vrednost olakšica koje je država dala Nornikelь-u odgovara sumi kredita koju je ovaj dao državi. (Zubkov.)

Međutim, i pored ovakvog „uspešnog“ poslovanja, u narednom periodu Nornikelь je zapao u velike probleme. Rentabilnost je opala sa 89 odsto u 1995. na 23–27 odsto u 1996, profit je smanjen sa 5,5 na 1,5 triliona rubalja[21], uplate u budžet smanjene su 653.785 miliona rubalja na 234.986 miliona. S druge strane, dok je 1994. kombinat dugovao federalnom budžetu 41.725, a u 1995. 125.917, u 1996. taj dug je porastao na 743.132 miliona rubalja. I sve to iako je došlo do porasta proizvodnih pokazatelja. Kako ističe Zubkov, sve to može da znači samo jedno: Oneksim banka je počela da „skriva“ značajan deo profita od poreske obaveze. (Zubkov.)

Kakav je bio epilog aukcija? Kada je naredne godine Jeljcin ponovo izabran za predsednika Rusije, jedan deo učesnika ovog „posla“ ušao je u Vladu – Potanjin je postao njen potpredsednik, a Čubajs je došao na čelo kremaljske administracije. Uz takav odnos snaga odlučeno je, i lako sprovedeno, da se tema ZKA zatvori. I možda bi tako i ostalo, barem znatno duže nego što je bio slučaj, da se nisu pojavili J. Boldirev, koji je tu temu pokrenuo 2000. u Obračunskom domu Ruske Federacije (Boldыrev, 2004: 418), a znatno kasnije i Andrej Bunjič, predsednik Saveza preduzetnika i arendatora Rusije (SPAR), koji je u 2005. predao Moskovskom arbitražnom sudu zahtev za poništenje rezultata založno-kreditne aukcije naftne kompanije ЮKOS. Tada su u javnost doprle mnoge nepoznate, ili pak manje poznate i dobro skrivane pojedinosti o ovim aukcijama.

Što se tiče Obračunskog doma RF, nalazi njegove Analize procesa privatizacije državne svojine u Ruskoj Federaciji u periodu 1993–2003 nedvosmisleni su: skoro sve privatizacije u ovom periodu u Rusiji bile su ekonomski prestupi, odnosno nezakonite.

Rezultati i politička podrška

Demografski rezultati

U početnim periodima privatizacije jedan od najčešće isticanih zahteva bila je njena pravednost, odnosno socijalna izdržljivost ili prihvatljivost. Ovaj zahtev, međutim, kasnije se postepeno povlačio, ustupajući mesto obaveznosti i brzini, pre svega, ali i ostalim ciljevima. Ipak, kod pojedinih autora socijalna prihvatljivost zadržana je kao bitan princip i znatno kasnije, pri čemu je ona definisana kao „onemogućavanje masovnog transfera društvenog kapitala u korist države, malog broja bogatih pojedinaca ili insajdera“.[22] I bez ikakvih dokazivanja, međutim, jasno je da je privatizacija rezultovala upravo onim što je, navodno, trebalo sprečiti. I baš s tog aspekta nije lako naći razlog potiskivanju principa socijalne prihvatljivosti privatizacije. Može se pretpostaviti da su protagonisti, ostvarivši svoje ciljeve (koji naravno nisu javno proklamovani), zaključili da to pitanje ne treba pokretati. I da bi to moglo da bude i opasno. Kao, uostalom, i pitanje efikasnosti. Tako da su to pitanja koja uglavnom pokreću oni koji su i unapred bili protiv ili bar uzdržani kada su privatizacija i neoliberalne reforme u pitanju.

Slika 1. Broj žrtava političkih represija u SSSR 1921–1953 (prvo polugođe)

Izvor: Konstruisano na osnovu podataka iz (Zemskov, 1994).

Izuzeci, naravno, i ovde postoje[23], ali se njihov glas ili ne čuje ili se jednostavno prekida poznatim diskvalifikacijama i etiketama. Tako, recimo, kada A. Cipko, koji nikako nije bio protivnik reformi i privatizacije, kaže da su one bile nečovečne, da se u Rusiji liberalna ideja razišla ne samo s demokratijom, već i s humanizmom, te da su antikomunističke revolucije, pozvane da restauriraju privatnu svojinu, po svojoj prirodi bile amoralnije nego socijalističke, da su bile više opterećene niskim strastima, lopovlukom, korupcijom itd., Vladimir Mau mu odgovara poznatom etiketom – za njega (Cipka) ubistvo miliona ljudi moralnije je nego otimanje miliona dolara (M a u, 2002:65). Pri tome, Mau ne samo što menja temu razgovora (moral antikomunističke revolucije), već u cilju diskvalifikacije koristi – mit. Priče o milionima žrtava boljševičkih (staljinističkih) represija godinama cirkulišu u javnosti, povećavajući se s vremena na vreme zavisno od toga koji „autoritet” (A.V. Antonov-Ovsejenko, R.A. Medvedev, O.G. Šatunovska, R, Konkvest, A. Solženjicin i dr.) i kada tim pričama dâ doprinos. A kada je to, na kraju, bilo potrebno potegnuti kao krajnji argument, Komsomolska pravda objavila je 4. juna 1991. jedan Solženjicinov intervju iz 1976, u kome je rečeno da je profesor Kurganov na posredan način izračunao da je od 1917. do 1959. samo od unutrašnjeg rata sovjetskog režima protiv svog naroda, tj. od njegovog uništavanja glađu, kolektivizacijom, zatvorima, logorima itd. (uključujući i građanski rat) poginulo 66 miliona ljudi, dok je tokom Drugog svetskog rata, zbog lošeg vođenja rata itd., dakle direktnom krivicom režima i njegove vojske, stradalo još 44 miliona. Dakle, od socijalizma (komunizma) izgubljeno je 110 miliona ljudi. (Zemskov, 1994: 116.) I to nije jedinstven primer da se brojke žrtava penju do stotinak i više miliona. Ne iznenađuje, stoga, ni vest da je (bivši) predsednik SAD Buš na otkrivanju spomenika žrtvama komunizma u Vašingtonu, 12. juna 2007, izneo brojku od 100 miliona, koji se doduše ne odnose svi na SSSR.

Slika 2. Natalitet i mortalitet stanovništva Rusije 1970–2004. (broj rođenih i umrlih na 1000 stanovnika). Izvor: Preuzeto iz (Batčikov i Kara-Murza, 2006: 38).

Možda nije čudno da su ovakve priče prihvatane ranije. Ali otkada je 1989. odlukom Prezidijuma AN SSSR obrazovana komisija za utvrđivanje gubitaka stanovništva, na čijem čelu je bio dopisni član AN SSSR Ю.A. Polяkov, i od kada je ona dobila pristup ranije istraživačima nedostupnom materijalu i dokumentima OGPU-NKVD-MVD-MGB i objavila rezultate istraživanja, to je u najmanju ruku čudno. Komisija je istraživala period 1921–1953 (prvo polugođe) i došla do rezultata prikazanih na ovde specijalno formiranom grafikonu (slika 1). Ukupno je prema ovim rezultatima osuđeno 4.060.306 ljudi, od toga na smrtnu kaznu 799.455. Naravno, kako ističe i Zemskov, iako je ovaj broj neuporediv s pominjanim desetinama i stotinama miliona, on je zastrašujući. Upravo stoga, bila bi greška upuštati se u ocene da li je to mnogo ili malo, čak i bez obzira na istorijski kontekst.[24]

Do kraja osamdesetih ovi podaci nisi bili poznati javnosti, ali su od tada u više navrata objavljivani u naučnoj periodici, što je izazvalo određene polemike u kojima su nalazi Zemskova bili osporavani. Međutim, konačni rezultat je ipak da se danas na univerzitetima (uključujući, naravno, i zapadne) ova materija uči po podacima Zemskova.

Potrebno je istaći da je ovo istraživanje nešto kasnije u određenoj meri dopunjeno: 2. avgusta 1992. objavljeni su zvanični podaci MBRF koji se odnose na ceo period 1917–1990. Prema njima, u celom pomenutom periodu osuđeno je 3.853.900 ljudi, od toga na smrtnu kaznu 827.595. Prema ovim nalazima, u periodu koji je istraživala Komisija bilo je nešto manje žrtava, a razlika potiče iz tretmana nekih osuđenih kao kriminalaca, koji su kod MBRF razdvajani u dve grupe, od kojih je jedna u istraživanjima Zemskova (GARF) obuhvaćena u okviru političkih, dok je kod MBRF iz toga isključena, jer su to bili kriminalci (opljačkali fabrike, kolhoze i dr.) ali zbog težine dela tretirani kao posebno opasni državni prestupnici, dakle imali su isti tretman kao i politički. (Zemskov, 1994.) U svakom slučaju, statistika MBRF nije suštinski promenila nalaze Zemskova.

Međutim, u priči o žrtvama ne treba se zaustaviti na tome. V. Poljevanov, koji je bio neposredni Čubajsov naslednik na čelu Komiteta za imovinu (od 15. 11. 1994. do 24. 1. 1995, kada je smenjen), svedoči da je na njegove pokušaje da promeni strategiju privatizacije Čubajs rekao: „Što se vi uzbuđujete za te ljude. Umreće trideset miliona. Oni se nisu upisali na tržište. Ne mislite o tome – izrašće novi.” (Krutakov, 2000.) Ali, nije reč samo o pričama. Najvažnija i najporaznija karakteristika onoga što je donela tranzicija, i pre svega privatizacija, može se okarakterisati onako kako to čine Prokofjev i Maksimenko: „Kvintesencija i integralna karakteristika uticaja politike jeljcinizma na društvo postalo je izumiranje ljudi.” (Prokofьev i Maksimenko.) Verovatno to najbolje ilustruje pojava nazvana Ruski krst (vidi sliku 2), koja je prvi put registrovana u 1992. u Rusiji: krive dinamike rađanja i smrtnosti presekle su se. Specijalisti iz istorijske demografije jednodušni su u tome da takvi gubici stanovništva kakvi su pali i nastavljaju, a padaju na sudbinu Rusije podnose samo zemlje koje ratuju. Opadajuća kriva na grafikonu smanjenja stanovništva Rusije u devedesetim godinama prošlog veka stvarno ima nagib kao u periodu Velikog otadžbinskog rata i nemačko-fašističke okupacije.

Slika 3. Prirodni priraštaj stanovništva RSFSR i RF (1967–2004) na 1.000 stanovnika

Izvor: Preuzeto iz (Batčikov i Kara-Murza, 2006: 37).

Na ove probleme dramatično je skrenuo pažnju UNICEF, procenivši u 1993. više od pola miliona smrtnih slučajeva kao rezultat neoliberalnih „reformi”, a koje on inače uglavnom podržava (Čomski, 1999: 26[25]). Mada je to vrlo mučno pitanje, ali tek u kontekstu ovakvih podataka, i naravno uzimanjem u obzir istorijskih okolnosti, moglo bi se, možda, govoriti o nekakvom kvantitativnom ocenjivanju žrtava političkih represija pre 1990.[26] Međutim, to u svakom slučaju nije predmet ovog rada.

Kretanje stanovništva Rusije prikazano je u tabeli 2. Ukupan broj stanovnika smanjen je sa 147,0 miliona iz 1989. (prema popisu) na 146,6 u 2001. (procena na dan 1. januara), ali što je najznačajnije nastavio je da opada i posle toga, tako da je u 2008. došao do nivoa od 142,0 miliona. Kao što se vidi iz tabele 2, u 2006. i 2007. došlo je do samo manjeg ublažavanja raskoraka između rođenih i umrlih, ali je negativna razlika još uvek vrlo velika. Pokazuje se da su izgleda preoptimističke bile ocene o preokretanju demografskih tendencija kao rezultat mera (između ostalih i čuvene premije od 10.000 dolara za svako rođeno dete) koje je ruska država preduzela radi poboljšavanja negativnih demografskih kretanja (Petrović, 2007: 122). Ono što je učinjeno tokom „mutnih vremena” (Buškov) očigledno se ne može tako lako i brzo popraviti. Pod uslovom da se na tome uopšte nešto i radi.[27] Ili je možda krajnji cilj – ostvariti ono što je kao zadatak još krajem osamdesetih postavila Margaret Tačer: na teritoriji SSSR ekonomski je opravdano da živi 15 miliona ljudi. (Paršev, 2005: 5.)

Tabela 2. Prirodno kretanje stanovništva

(u 000)

Izvor: Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki, http://www.gks.ru.

Uostalom, jedna izjava M. Tačer sama po sebi možda i ne mora mnogo da znači – problem treba sagledati u širem kontekstu. A tu se pokazuje sledeće. Još od 1975. kao zvanični dokument i rukovodstvo za delovanje u američkoj spoljnoj politici figuriše Memorandum Saveta za nacionalnu bezbednost poznat kao NSSM-200 (National Security Study Memorandum), čiji je osnovni cilj preduzimanje konkretnih mera za smanjivanje broja stanovnika u suverenim državama, ali bez izazivanja snažnog protivdejstva vlasti i građana u njima. A smanjivanje stanovništva treba ostvarivati pre svega smanjivanjem nataliteta, gde je posebna uloga predviđena za službe planiranja porodice. (Medvedeva i Šišova, 1999.) Pri tome se ne beži ni od metoda hirurške sterilizacije. Tu se već moramo prisetiti poznate ličnosti, koju optužuju za Drugi svetski rat: „Propaganda mora preporučivati dobrovoljnu sterilizaciju” (Egorova, 1997). Ili, da se od propagande vratimo na stvarnost – na prisilnu sterilizaciju u vreme Indire Gandi. A Indija je bila, to je verovatno mnogima nepoznato, prva među trinaest zemalja protiv kojih je pokrenut demografski rat prema NSSM-200.

Ekonomsko-socijalni rezultati

Što se tiče ekonomskog i socijalnog aspekta reformi, opšta je ocena da su one pre svega u ogromnoj meri uvećale raslojavanje stanovnika Rusije prema dohotku. Odnos ukupnih dohodaka 10 odsto najbogatijih i 10 odsto najsiromašnijih iznosio je 1991. godini (u SSSR-u) 4,5 dok je u SAD, na primer, bio 5,6. Za samo tri godine on je enormno povećan, tako da je u 1994. iznosio 15,1 (prema zvaničnim podacima, a prema nekim ocenama sociologa celih 18,9). Otada je ovaj odnos dalje povećavan, i na početku 2000-ih već je dostigao iznos od preko 60 (Prokofьev i Maksimenko). U svojoj čuvenoj knjizi Stiglic navodi još neke poražavajuće podatke (Stiglic, 2004: 162): dok je u 1989. samo dva odsto stanovništva Rusije bilo u stadijumu siromaštva, krajem 1998. udeo siromašnih se popeo na 23,8 odsto ukupne populacije, ako se kao norma koristi potrošnja od dva dolara dnevno. Da li je, uz takve pokazatelje, uopšte umesno govoriti o socijalnoj prihvatljivosti privatizacije, odnosno ukupnih reformi?

Međutim, nije to osnovni ekonomski problem. On se, zapravo, sastoji u ogromnom padu proizvodnje, odnosno bruto domaćeg proizvoda (tabela 3). Takav pad u mirnodopskim uslovima predstavlja nešto verovatno nezabeleženo u ukupnoj ljudskoj istoriji. Taj pad Stiglic naziva pustošenjem i ističe da je on bio veći od pada koji je Rusija (tj. SSSR) imala u Drugom svetskom ratu: tokom 1940–1946. industrijska proizvodnja SSSR-a opala je za 24 odsto, dok je u periodu 1990–1999. industrijska proizvodnja Rusije opala za 60 odsto. (Stiglic, 2004: 153.) „Rusija je, zaključuje on, dobila najgori od svih mogućih svetova – ogroman pad proizvodnje i ogroman porast nejednakosti.” (Stiglic, 2004: 163.) A Stiglic ne razmatra demografske probleme.

Tabela 3. Kretanje bruto domaćeg proizvoda Rusije 1992–1999.

* Milijarde rubalja, posle denominacije 1998.

Izvor: Preuzeto iz (Valяnskiй i Kalюžnый, 2002: 411).

Jedan od najvažnijih zadataka novi vlasnici kapitala videli su, iz raznih razloga, u iznošenju kapitala iz zemlje.[28] I to nikako nije bilo iznenađujuće. Kada je 1998. MMF uprkos upozorenjima odlučio da podržava Rusiju i kurs rublje davanjem velikih kredita (4,8 milijardi dolara), i kada su te pare ekspresno završile na računima oligarha, „neki od nas su se šalili da bi MMF učinio svima život lakšim da je taj novac poslao direktno na račune oligarha u kiparskim i švajcarskim bankama” (Stiglic, 2004: 153). Postoje različite procene o tome koliko je kapitala završilo na računima u inostranstvu. Jednu od umerenijih daje tabela 4. Međutim, bilo je i drugih podataka i ocena. Tako je RIA Novosti 15. 9. 1998. objavila rezultate istraživanja ekonomista RAN i Univerziteta Ontario, prema kojima se u periodu 1992–1997. bilo legalnim ili polulegalnim putem izvezeno 200 milijardi dolara, što je ocenjeno kao jedan od ključnih faktora krize (Paršev, 2005:108–109).

Tabela 4. Odliv kapitala iz Rusije

Izvor: Podaci raznih izvora. Preuzeto iz (Valяnskiй i Kalюžnый, 2002: 414).

Politička podrška

Ogromna polarizacija u intelektualnim krugovima ključni je razlog malih mogućnosti da se objektivno sagledaju i analiziraju rezultati reformi, i privatizacije posebno. Retki su oni koji su u stanju da trezveno sagledaju šta se oko njih dešava i da preispitaju svoja gledišta. Jedan od idejnih protivnika komunizma, aktivni učesnik u borbi protiv komunističke vlasti, A. S. Cipko, redak je primer (svakako uz Solženjicina): on nije podlegao euforiji zbog rušenja „omraženog“ režima, već je bio u stanju da objektivno sagleda šta je učinjeno tokom „reformi“: „Naša privatizacija je bila lopovska, u bescenje, a ponekad su prosto otimali od naroda njegovu svojinu. Trećina naroda davi se u bedi, lišena osnovne slobode – slobode da živi, nema slobodu ishrane, nema slobodu da ima potomstvo, da vaspitava decu. Druga trećina stanovništva živi u siromaštvu i bespravlju, i njoj nije ni do kakve politike. Ovim nepredviđenim rezultatima inteligentske revolucije mogu se dodati dva miliona napuštene dece. Već se ne mogu prebrojati dečaci i mladići koji su se dali ‘na iglu’, sablažnjeni kriminalnim svetom. Za vreme reformi izgubljen je značajan deo nacionalnog suvereniteta, suštinski je oslabljena vojna i ekonomska bezbednost zemlje, izgubljena su mnoga geopolitička preimućstva istorijske Rusije, značajan deo nacionalne proizvodnje, naučno-tehničkog i ljudskog potencijala zemlje.“ (Cipko, 2002:5.)

Međutim, ne vide svi situaciju u Rusiji takvom. V. Mau, jedan od vodećih liberalnih ekonomista i protagonista reformi, potpuno je suprotnog mišljenja: „U ekonomici mi smo uopšte učinili sve, kao i svugde (...) nikakvih originalnih, vanrednih odluka u toj sferi nije bilo, sve se uklapalo u skup mera određenih takozvanim ‘Vašingtonskim konsenzusom’.“ (Mau, 2002: 63.) Pri tome, on nije u stanju, ili ne želi, da dovede u pitanje Vašingtonski konsenzus, nezavisno od rezultata koje je njegova primena donela. Stoga je, svakako, dobro da to procenjuje neki neutralni autoritet. A takav je Stiglic, recimo. Njegova ocena je, međutim, drugačija, iako se ne dovodi u pitanje privatizacija, već samo način njene provedbe.[29] Mau, međutim, tvrdi upravo suprotno: „U celini, privatizacija je bila sprovedena sjajno (...) Privatizacija, sprovedena kod nas, do detalja je ponavljala ono što se dešavalo u vreme velikih revolucija u prošlosti, posebno engleske i francuske. To jest, slaba vlada, nemajući nikakvih resursa, počinje da preraspodeljuje svojinu radi dobijanja političke podrške i pronalazi u tom cilju vaučerski mehanizam (...) Čim vi počinjete za političku podršku da plaćate nepokretnošću, ispostavlja se da je ta nepokretnost mnogo potcenjena. Mada uopšte nije potpuno jasno na koju bi se cenu tu trebalo orijentisati. Na primer, sporiti se da li je skupo ili jeftino prodat ‘Norilski nikl’ u 1995. moguće je samo u sledećem kontekstu: ako bi cenu ustanovili više ili niže, da li bi Zjuganov došao na vlast u junu sledeće godine ili ne?“ (Mau, 2002: 66.)[30]

Naravno, i same založno-kreditne aukcije bile su ocenjivane na sličan način. Njihov glavni arhitekt, A. Čubajs, odbio je prigovore po kojima su one bile nameštene i i po kojima je država za njih dobila malo para: „Ne zaboravite da je to bila ogromna suma”, rekao je povodom aukcije za Jukos. (Hlebnikov, 2001.) Ali ovde opet postoji zamena teza – čak i kada bi se pretpostavilo da aukcije nisu bile nameštene, očigledno je da država nije imala za cilj da dođe do više novca. O tome govori kao minimum činjenica da stranci nisu bili pušteni na aukcije. Koliko su bili spremni da plate inostrani strateški investitori može se suditi prema prodaji akcija Lukojla, u jesen 1995, nekoliko meseci pre aukcije na kojoj je 5 odsto sopstvenih akcija Lukojl platio 35 miliona dolara. Tada je američka naftna kompanija Arco kupila 6 odsto akcija Lukojla za 250 miliona dolara.

Založno-kreditne aukcije bile su svakako loše privatizacije – Stiglic ih označava kao „najflagrantniji primer loše privatizacije” (Stiglic, 2004: 168), ali se pri tome, iz neznano kakvih razloga, čudi što vlada nije vratila dobijene kredite, kao da nije bio u stanju da vidi celu pozadinu mahinacije. Založno-kreditne aukcije predstavljale su, po Stiglicu, konačnu fazu bogaćenja oligarha, male družine ljudi koji su uspeli da zavladaju ekonomskim, ali i političkim životom zemlje. U jednom trenutku oni su čak tvrdili da kontrolišu 50 odsto bogatstva zemlje.[31] Pri tome, Stiglic pravi jasnu razliku između ruskih oligarha i američkih barona-pljačkaša Harimana i Rokfelera, s kojima oligarhe upoređuju njihovi branioci: dok su u Americi baroni-pljačkaši stvarali društveno bogatstvo, gomilajući pri tome novac za sebe, u Rusiji „oligarsi su opljačkali imovinu, ogolili je, ostavljajući svoju zemlju mnogo siromašnijom”. (Stiglic, 2004: 168.)

Založno-kreditne aukcije imale su, svakako, katastrofalne posledice za Rusiju. Država se u jednom mahu lišila značajnog dela preduzeća koja su punila budžet, što se pokazalo kao kobno vrlo brzo – nakon nepune tri godine državni finansijski sistem je krahirao.

Zaključna razmatranja

Založno-kreditne aukcije imale su, dakle, bar tri jasno vidljiva rezultata: konačno bogaćenje oligarha[32], iznošenje kapitala iz zemlje i drastično smanjivanje fiskalnih prihoda države. Postavlja se pitanje u čemu je, ipak, bio njihov smisao?

Pukovnik V. A. Streljecki smatra da je država prodavala u bescenje akcije navedenih preduzeća zato što je prodavala sama sebi: došlo je do srastanja državnog aparata s generatorima ideja, s Potanjinom, Berezovskim, Bojkom, Gusinskim i drugima. Ti su ljudi znali kako treba krasti, a da bi krali, bio im je potreban savez s državnim činovnicima. A državnim činovnicima je takođe bio potreban novac. (Hlebnikov, 2001.) Hlebnjikov smatra da su založno-kreditne aukcije bile samo redovna etapa u strategiji jeljcinskog režima – interesi zemlje žrtvovani su u korist interesa bliskog kruga oligarhâ. Izvori ovih korumpiranih odnosa nalaze se u sporazumu Berezovskog i Jeljcina o štampanju Jeljcinovih memoara u 1994. Njihovo zbližavanje prokrčilo je put i drugim oligarsima, koji su u tome videli pravilo, pravilo koje je postavila najviša vlast, i koje treba slediti. Iako su ove aukcije sigurno gurnule Rusiju na put kraha (avgust 1998), one su za Jeljcina i njegov režim imale neprocenjivu zaslugu: primorale su oligarhe da podrže reizbor Jeljcina. Pošto su aukcije imale dva dela (1995. oligarsi su davali zajmove državi, ili ih bar obećali, a 1996. trebalo je da usledi i predaja preduzeća u ruke oligarha), Čubajs i njegova ekipa dobili su garancije da će pobednici na aukcijama učiniti sve moguće za reizbor Jeljcina. Na taj način, oligarsi i Jeljcinova vlada postali su saučesnici u pljački. (Hlebnikov, 2001.)

Ovu sliku upotpunjuju i potvrđuju još dva momenta. Najpre, pažnju u navedenom Mauvom tekstu privlači „priznanje“: (slaba) vlast je za političku podršku plaćala nepokretnostima, tj. preduzećima, opštenarodnom imovinom. U svetlu tog priznanja čak je potpuno bespredmetno (to i V. Mau kaže) da li je pri tome za te nepokretnosti (preduzeća) postizana ili ne nekakva objektivna cena, bitno je drugo – vlast je uzurpirala (= pokrala) narodnu imovinu, a šta je s njom radila (za koliko para ju je prodala, tj. ustupila i kome) tek je drugorazredno pitanje. Priznanje koje je dao Mau ipak je samo delimično. Ostaje otvoreno pitanje – čiju je to političku podršku vlast plaćala narodnom imovinom? Mau tu nije eksplicitan, za razliku od, na primer, J. G. Jasina, uticajnog ideologa ruskog oligarhijskog kapitalizma, koji se o smislu privatizacija obavljenih preko založno-kreditnih aukcija izjašnjava otvoreno: „Jeljcin je prekršio tadašnji ustav, odnosno pribegao je državnom prevratu. To je omogućilo da se zadrži kurs reformi... Jedini socijalni sloj tada spreman da podrži Jeljcina bio je krupan biznis. Za svoje usluge on je hteo da dobije primamljive delove državne svojine. Osim toga oni su hteli da direktno utiču na politiku. Tako su se pojavili oligarsi.“ (Batčikov i Kara-Murza, 2006.)

Ipak, da li je ovime sve rečeno? Da li se sve završava na političkoj podršci ruskih oligarha i na srastanju ruskog krupnog biznisa i Jeljcinove vlade? Naravno, nije lako tvrditi da postoje i dalji tragovi, ali neki momenti ukazuju i na takve mogućnosti. Već citirani pukovnik Streljecki ističe da je pouzdano ustanovljeno da je celokupna privatizacija u Rusiji sprovedena pod budnim okom američkih specijalnih službi. (Valяnskiй i Kalюžnый, 2002: 326). Takođe, dobro je poznato, i ne jednom je pisano o tome, da je i Gajdar postao premijer po direktnom uputstvu Amerikanaca. (Paršev, 2005: 198.) Da li bi ove napomene trebalo prenebregnuti i svrstati ih u prokažene teorije zavere? Pitanje bar s aspekta autora ovih redova ostaje otvoreno. Iako ono što piše Hlebnjikov daje dodatne argumente: mnogo visokih činovnika iz vlasti bilo je uvučeno u različite afere sa strancima. Oleg Lobov, zamenik premijera i rukovodilac Saveta bezbednosti, bio je optužen da je prodavao oružje sekti sudnjeg dana Aum Šinrikjo i da im je omogućio obuku u tajnoj vojnoj bazi u centru Rusije. Istraga je prekinuta, a Lobov je odstranjen iz vlade. Viktor Baranjikov, ministar bezbednosti, bio je jedan od glavnih pokrovitelja poznatog trgovca Borisa Birštajna i njegove kompanije Siabeko s ograncima u Torontu i Cirihu. Siabeko je Baranjikovu i prvom zameniku ministra MVD, prilikom njihove posete Cirihu, platio kupovine (za dve dame) u vrednosti od 300.000 dolara. I oni su udaljeni sa svojih mesta, ali istrage nije bilo. Ovih sablazni nisu bili oslobođeni ni mladi reformatori. Ministar finansija Boris Fjodorov omogućio je 1993. kompaniji Golden Ada trgovinu brilijanata, zlata i juvelirskog antikvarijata, izvezenih iz Rusije, u vrednosti od 178 miliona dolara. Još veće afere vezane su s imenom A. Čubajsa. On je najpre 1996. uložio u državne vrednosne hartije 3 miliona dolara koje su ruski biznismeni beskamatno pozajmili dobrotvornom fondu koji je vodio Čubajs. Sličnim operacijama i „predavanjima i konsultacijama” on je za nekoliko meseci zaradio 300.000 dolara. Godinu dana kasnije on i njegovi najbliži saradnici iz vlade (Koh, Kazakov) dobili su po 90.000 dolara za (nenapisanu) knjigu o privatizaciji u Rusiji. Posle skandala, knjiga se pojavila, ali tek nakon dve godine. A honorare je platila filijala Oneksim banke. Jedan od najvećih projekata koje su Amerikanci (na koje se Čubajs veoma oslanjao) vodili u Rusiji bio je projekt razvoja ruskog tržišta vrednosnih papira; koordinator je bio Harvardski univerzitet, a novac je išao iz USAID-a. Maja 1997. USAID je, međutim, odbio da dodeli poslednju tranšu (14 miliona dolara). Pokazalo se da su dva američka konsultanta (Andrej Šlajfer i DŽonatan Hej, koje je preporučio DŽ. Saks), koristeći svoje veze s ruskim tržištem vrednosnih papira, upotrebljavali sredstva za lično bogaćenje. Američko ministarstvo pravde započelo je istragu, ali optužbe nisu podignute. Istovremeno, kontrola Ruskog obračunskog doma pokazala je da je Sveruski centar privatizacije, privatna neprofitna organizacija, povezana s Čubajsom, a koju je sponzorisao novac sa Zapada, prisvojio velike sume, i da su te sume otišle direktno saradnicima Čubajsa i krupnim političarima, u zamenu za podršku tržišnim reformama. Sam Jeljcin je, ako ništa drugo, do grla bio upleten u aferu oko izdavanja knjige njegovih sećanja Zapiski prezidenta.

Već i navedeno, a to je tek manji deo, dovoljno je da ukaže da niko iz vrhova vlasti nije bio imun na korupciju, i da su u tim stvarima često učestvovali i stranci. A dokle je sve to išlo, zaista nije lako proceniti.

Literatura

Analiz processov privatizacii gosudarstvennoй sobstvennosti v Rossiйskoй Federacii za period 1993-2003 gg., Sčёtnaя palata Rossiйskoй Federacii, Olita, Moskva, 2004. Internet: http://rusref.nm.ru/priv00.htm.

Avramović, Dragoslav, „Demokratizacija svojinskih odnosa“, u: O svojini i svojinskim promenama, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ekonomski zbornik, knj. XI, Beograd 1997, str. 3–14.

Batčikov, Sergeй i Sergeй Kara-Murza, Neoliberalьnaя reforma v Rossii, 8-я meždunarodnaя konferenciя Globalizaciя i razvitie, Gavana, 6–9. 2. 2006. Internet: http://sovserv.ru/vbb/showthread.php?t=80777.

Boldыrev, Юriй Юrьevič, O bočkah meda i ložkah degtя, Эksmo i Algoritm, Moskva 2004, 448 str.

Bukvić, Rajko, „Neke dileme u vezi sa privatizacijom“, u: Transformacija svojinskih odnosa – teorijski i empirijski aspekti, Srpska akademija nauka i umetnosti i Centar za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka, Ekonomski zbornik, knj. X, Beograd 1992, str. 227–242.

Bukvić, Rajko, „Tranzicija u Rusiji: liberalizam u izvedbi ‘porodice’“, Nova srpska politička misao, godina XV, broj 3–4, 2007, str. 291–315.

Buškov, Aleksandr, Hronika mutnogo vremeni. Dom s privideniяmi, Olma-Press, Moskva 2005, 560 s.

Valяnskiй, Sergeй Ivanovič i Dmitriй Vitalьevič Kalюžnый, Ponяtь Rossiю umom, Эksmo, Moskva 2002, 544 s.

Govoruhin, Stanislav, Velika kriminalna revolucija: ima li Rusija budućnosti?, Filip Višnjić, Beograd 1995, 176 str.

Gončarov, Semen, Zakonnы li zalogovыe aukcionы? Kak vernutь sobstvennostь narodu? http://www.km.ru/magazin/view.asp?id=CA1 

Egorova, M. V. Duma o sekse, Duэlь, № 15 (37), 29. 07. 1997. Internet:
http://www.duel.ru/199715/?15_1_3
.

Zemskov, Viktor Nikolaevič. Političeskie repressii v SSSR (1917–1990), Rossiя XXI, № 1–2, 1994.str. 107–125.

Zubkov, Valentin. Lovkostь ruk i... „Nornikelь” naš. O razvorovыvanii russkoй promыšlennosti. Internet: http://www.voskres.ru/articles/nikel.htm.

Kolesov, Valentin, Perestroйka soznaniя posle 1985 goda. Internet: http://www.moskvam.ru/2005/02/kolesov.htm.

Koh, Alьfred, Zalogovыe aukcionы, ili Alьfred Koh pered sudom narodov, 2004. Internet: http://www.lebed.com/2004/art3935.htm.

Krutakov, Leonid, Imperiя. RAO EЭS: Optom i v roznicu, Stringer, sentяbrь 2000. Internet:
http://www.komporomat.ru/page_9754.htm
.

Livšic, Rudolьf Lьvovič, Provincialьnaя demšiza, Эksmo, Moskva 2003, 477 s.

Mau, Vladimir Aleksandrovič, „V Rossii proizošla normalьnaя revolюciя. Ona zaveršilasь“, u: Desяtь let, kotorыe potrяsli..., Vagrius, Moskva, 2002, str. 61–70.

Medvedeva, Irina i Tatьяna Šišova, Demografičeskaя voйna protiv Rossii. Demografiя, planirovanie semьi i genocid: analitičeskiй doklad, 1999. Internet: http://www.pravoslavie.ru/anait/global/demograf.htm.

Milinčić, Ljubinka, Oligarsi: ljudi koji su ukrali državu, Sofos, Beograd 2007, 164 str.

Paršev, Andreй,Počemu Rossiя ne Amerika, Krыmskiй most – 9D, Moskva 2005, 411 s.

Petrović, Dragan, Demografska obeležja savremene Rusije, Srpsko geografsko društvo, Beograd 2007, 150 str.

Prokofьev, Юriй i Vladimir Maksimenko, Elьcinizm kak яvlenie rossiйskoй obщestvenno-političeskoй žizni. Internet: http://www.otechestvo.org.ua/main/20072/109.htm.

Sačkov, Vяčeslav, K voprosu o čislennosti „žertv kommunizma” v SSSR. Internet: http://libelli.ru/works/zeki.htm.

Froяnov, Igorь Яkovlevič, Pogruženie v bezdnu (Rossiя na ishode XX veka), Izdatelьstvo S.-Peterburgskogo universiteta, Sankt-Peterburg 1999, 800 s.

Hlebnikov, Pavel Юrьevič, Krëstnый otec Kremlя Boris Berezovskiй ili Istoriя razgrableniя Rossii, 2001. Internet: http://www.fictionbook.ru/author/hlebnikov_pavel/?sort=date

Cipko, Aleksandr Sergeevič, „Osleplenie i nakazanie“, u: Desяtь let, kotorыe potrяsli..., Vagrius, Moskva 2002, str. 5–23.

Cipko, Aleksandr Sergeevič, „Rossiя k dialogu ne gotova“, u: Desяtь let, kotorыe potrяsli..., Vagrius, Moskva 2002, str. 212–222.

Čomski, Noam, Profit iznad ljudi. Neoliberalizam i globalni poredak, Svetovi, Novi Sad 1999, 196 str.

Chomsky, Noam, Profit over People. Neoliberalism and Global Order, Seven Stories Press, New York, 1999, 167 pp.

Drašković, Veselin, „Masovna vaučerska privatizacija i neoinstitucionalna teorija prava svojine“, Ekonomika preduzetništva (Beograd), godina XXXVIII, broj 2, 2002, str. 107–109.

Lieberman, Ira W. et al. „Masovna privatizacija u Centralnoj i Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom Savezu: komparativna analiza“, Ekonomika (Beograd), godina XXXI, broj 11–12, 1995, str. 19–39.

Maksimović, Ivan, „Neka iskustva transformacije svojine u SR Jugoslaviji“, u: Ciljevi i putevi društava u tranziciji, Institut društvenih nauka Beograd – Institut socialьno-političeskih issledovaniй Moskva, 1996, str. 195–222.

Stiglic, Džozef E, Protivrečnosti globalizacije, SBM-x, Beograd 2004, 308 str.

Trocki, Lav, Izdana revolucija I, Otokar Keršovani, Rijeka 1973 [1936], 247 str.

Vukotić, Veselin. Privatizacija i razvoj tržišne privrede, Institut društvenih nauka – Centar za ekonomska istraživanja, Beograd, 1993, 176 str.

Vuletić, Vladimir, „Protekcionizam i slobodna trgovina u vreme globalizacije“, Sociologija (Beograd), godina XLVI, broj 1, 2004, str. 45–70.


[1] U iznetom stavu potrebno je podvući reč bespogovorno, pošto su u tom pogledu (neo)liberali daleko ortodoksniji čak i od najortodoksnijih komunista i marksista. Tako se, recimo, čak i kod jednog krajnje satanizovanog L. Trockog (Trocki, 1973: 9) može pronaći vrlo relativizovan i umeren stav prema podruštvljavanju sredstava za proizvodnju u Rusiji, odnosno SSSR-u: „Rusija nije ušla u proletersku revoluciju zato što je njezina privreda bila najzrelija za socijalistički preobražaj, nego zato jer se ta privreda nije više mogla razvijati na kapitalističkim temeljima. Podruštvljenje sredstava za proizvodnju pokazalo se kao bitan uvjet da se zemlja prije svega izvuče iz barbarstva: to je zakon kombiniranog razvoja zaostalih zemalja.“ (Podvlačenje u originalu.)

[2] Ovakva shvatanja, odnosno kritika kolektivne svojine, uglavnom se vezuju za Austrijsku školu (Mizes, Hajek i dr.). Mizesovo delo Socijalizam objavljeno je 1922.

[3] Naziv Vašingtonski konsenzus prvi je upotrebio 1990. DŽ. Vilijamson, označavajući njime skup preporuka koje su prethodne godine američke i svetske ekonomske i finansijske institucije pripremile i predložile zemljama Latinske Amerike. Prema Vilijamsonu, lista tih preporuka je sledeća: fiskalna disciplina; preusmeravanje javne potrošnje ka visokoprofitabilnim i oblastima koje će obezbediti podizanje ukupnog dohotka; poreska reforma usmerena na snižavanje i proširivanje poreske osnove; liberalizacija kamatnih stopa; klizajući kurs valuta; trgovinska liberalizacija; liberalizacija u sferi stranih direktnih investicija; privatizacija; deregulacija; zaštita prava privatne svojine. (Prema: Vuletić, 2004, 54, f. 14.)

[4] Videti, recimo (Vukotić, 1993: 58). Pri tome, Vukotić ovo ističe kao prvi (dakle, najvažniji) princip privatizacije.

[5] Sličnosti s analognim procesima u drugim zemljama, uključujući i Srbiju (odnosno SFR i SR Jugoslaviju), ne idu na dušu autoru ovog teksta. One bi se pre mogle smatrati zakonitostima privatizacije.

[6] „Gorbačova, političara novog talasa, manje od svega su brinuli interesi poštenih ljudi. (...) Može se reći da se u periodu perestrojke i ubrzanja, tempo kriminalizacije stanovništva i ubrzao. Krasti je postalo ne samo korisno, nego i bezopasno. Nova vlast, ona koja se osnovala u Kremlju posle 1991. godine – učinila je nešto neverovatno – ona je pretvorila državu u logor kriminalaca. Sa kriminalnim zakonima, kriminalnim moralom, sama slaba i beskarakterna, ta vlast je počela da vrbuje pristalice na najpodliji način. Pod velom klase vlasnika ona je stvorila klasu lopova.“ (Govoruhin, 1995: 53.)

[7] Ruski program privatizacije pokrenut je juna 1992, nakon što je Parlament usvojio Državni program privatizacije državnih i lokalnih preduzeća u Ruskoj Federaciji za 1992.

[8] I. Frojanov u kapitalnom delu Pogruženie v bezdnu (Rossiя na ishode XX veka) podvlači da nije slučajno što je realizovan ovakav redosled događaja – rasturanje velike zemlje pa onda pokretanje „reforme“ (Froяnov, 1999: 717–718). Jeljcin i njegova ekipa, naime, dobro su shvatali da ono što je moguće sprovesti u Rusiji, nije bilo moguće u okvirima SSSR-a, a jedan od ključnih članova Jeljcinovog tima u Beloveškim pregovorima bio je – Gajdar.

[9] Podaci preuzeti od (Buškov, 2005: 64).

[10] Zakon ob indeksacii denežnыh dohodov i sbereženiй graždan v RSFSR, № 1799-1 od 24. oktobra 1991.

[11] Nisu dovoljno jasni razlozi ovakvog stava MMF-a. Pogotovu ako imamo u vidu da je u SAD početkom ovog veka u delimičnoj ili potpunoj svojini radnika oko 12.000 preduzeća, a slično je i u zapadnoj Evropi. A takva preduzeća su, kako neki autori ističu, u proseku efikasnija od tradicionalnih kapitalističkih firmi (Valяnskiй i Kalюžnый, 2002: 294), iako u nekima od njih radnici i nemaju pravo upravljanja.

[12] Jednostavnom računicom odavde se može izvesti da su gigantski industrijski i prirodni resursi Rusije bili procenjeni na sumu od oko 5 milijardi dolara. (Hlebnikov, 2001.) Inače, nezavisno od toga, nominalna vrednost vaučera bila je određena nisko, tako da je po cenama s početka 1992. ona označavala da je celokupna ruska industrija bila procenjena na vrednost od 100 milijardi dolara.

[13] Novi vlasnik, bivši komsomolski radnik, mladi biohemičar, kupio je Uralmaš za hiljaditi deo ne vrednosti fabrike, već vrednosti njene godišnje proizvodnje. (Kolesov, 2005.)

[14] O ovim šemama (GKO – gosudarstvennыe kaznačeйskie obяzatelьstva), koje su puno dejstvo i efekte ostvarile u 1998. godini, pisali smo u tekstu „Tranzicija u Rusiji: liberalizam u izvedbi ‘porodice’“ (Bukvić, 2007: 301 i dalje).

[15] Vrlo je čudna situacija da se „slobodna“ sredstva pojavljuju onda kada se ne isplaćuju penzije i zarade iz budžeta.

[16] Kako ističe Boldirev (Boldыrev, 2004: 55), to je bio jedinstven slučaj u svetskim razmerama da država daje pozajmice privatnim bankama bez zaloge, a da istovremeno od tih istih banaka uzima pozajmice sa zalogom.

[17] Da je konkurs bio fikcija (kao i svi drugi slični konkursi u organizaciji vlasti), priznali su, u suštini, sami njegovi organizatori. Kada su ih, naime, 1999. optužili za nesavesni rad pri sprovođenju konkursa za prodaju paketa akcija telefonske kompanije Svяzьinvest, oni su se branili izjavivši: prvi put smo organizovali pošten konkurs, a niko nije zadovoljan. (Boldыrev, 2004: 56.)

[18][18] MFK banku osnovao je Potanjin 1992, i na nju su prenete operacije koje je ranije obavljala MBЭS, državna kompanija, u kojoj je Potanjin počinjao svoju karijeru. Sa svojim partnerom Mihailom Prohorovim Potanjin je 1993. osnovao još jednu banku sa „spoljnoekonomskim“ nazivom: ONЭKSIMbank (Obъedinennый эksportno-importnый bank).

[19] „Trebalo je stvoriti novu vrstu preduzetništva – ne onu vrstu koja je zaobilazila pravila vlade i zakone“. (Stiglic, 2004: 150.)

[20] U novembru i decembru 1995. kurs američkog dolara bio je 4.544 i 4.609 rubalja za jedan dolar.

[21] U 1995. i 1996. prosečan kurs dolara bio je 4.553 i 5.130 rubalja za jedan dolar.

[22]  D. Avramović, na primer, isticao je ovo kao jedan od najbitnijih „načelnih principa“ privatizacije i krajem 1996. (Avramović, 1996: 3.)

[23] Gotovo nestvarno izgleda kada se danas čita knjiga Velika kriminalna revolucija poznatog ruskog reditelja Stanislava Govoruhina, objavljena u Rusiji 1994, a prevedena i objavljena kod nas 1995. „Eto šta se desilo. Hteli smo reformu, a dobili smo Kriminalnu revoluciju“, kaže on već u predgovoru (Govoruhin, 1995: 6).

[24] Ne menja značajno navedene cifre ni podatak da nisu svi osuđeni na smrt zaista i bili ubijeni. V. Sačkov tako navodi da je u periodima 1930–1931. i 1937–1938. pogubljeno 95 odsto od ukupnog broja osuđenih na smrt.

[25] U izdanju na srpskom jeziku ovo mesto je netačno prevedeno – ne pola miliona godišnje, kako je napisano, već pola miliona u 1993. (Chomsky, 1999: 24.)

[26] Možda bi ovim razmatranjima trebalo dodati makar i elementarne podatke o žrtvama kriminala, gde se navodi (Livšic, 2003: 469) da je od 1994. godišnje od kriminala stradalo oko 30.000, s tendencijom porasta, što bi na nekom uporedivom vremenskom odsečku (32 godine) dalo brojku od 960.000. Ovde bi svakako trebalo uzeti u obzir i broj stanovnika u bivšem SSSR-u i današnjoj Rusiji. Na istu temu Hlebnjikov (Hlebnikov, 2001) navodi da je u periodu od 1992. do 1997. u Rusiji ubijeno 169.000 ljudi. I sam Hlebnjikov doživeo je istu sudbinu.

[27] U Rusiji od 17. decembra 1991. postoji Rossiйskaя associaciя Planirovanie semьi (RAPS), od 1993. filijala Međunarodne federacije planiranja porodice (IPPF). Na njenim vodećim mestima nalaze se od početka ljudi iz najviših ešalona vlasti. Oko njenog delovanja već dugo se vode oštre polemike, praćene povremenim skandalima: bivši predsednik Putin izjavio da je prioritet nove vlasti zaustavljanje izumiranja nacije. Ali 7. juna 1999. osnovana je još i Međuresorna komisija za socijalno-demografska pitanja, čiji su ciljevi u najmanju ruku diskutabilni, a čiji su članovi takođe ljudi iz uskih vladajućih slojeva, među njima i oni koje je imenovao upravo Putin (Inga Ivanovna Grebeševa je izvršni direktor RAPS-a, a Putin ju je imenovao za člana Međuresorne komisije). A programi i rad RAPS-a i Međuresorne komisije pod velikim su znakom pitanja. (Valяnskiй i Kalюžnый, 2002: 384. i dalje.)

[28] Stiglic kao jedan od ključnih razloga iznošenja kapitala iz zemlje navodi nelegitiman karakter privatizacije. „Te privatizacije (privatizacije putem založno-kreditnih aukcija – R.B.) nisu imale politički legitimitet. I (...) sama činjenica da nisu imale politički legitimitet zahtevala je od oligarha da hitno iznesu prisvojeni novac iz zemlje pre nego što nova vlada, koja bi pokušala da poništi privatizaciju ili na drugi način potkopa njihovu poziciju – dođe na vlast.” (Stiglic, 2004: 168.)

[29] „Iz pregleda Svetske banke o desetogodišoj istoriji tranzicionih ekonomija, postalo je jasno da privatizacija, u odsustvu institucionalne infrastrukture (npr. način korporacijskog upravljanja), nije imala pozitivne efekte na rast. Vašingtonski konsenzus je i ovde postavio pogrešne osnove. Lako je uvideti veze između načina na koji je privatizacija izvedena i promašaja.“ (Stiglic, 2004: 166.)

[30] „Sjajno“ sprovedena privatizacija imala je kao direktni rezultat da je 70.000 preduzeća koja su privatizovana donelo ruskoj državi 9 milijardi dolara! Poređenja radi, u Latinskoj Americi, gde je sve zapravo i počelo, privatizovano je 279 preduzeća za 30 milijardi dolara! (Krutakov, 2000.)

[31] U jednom intervjuu Fajnenšel tajmsu 1996. Berezovski je izjavio da više od polovine ruske ekonomije kontroliše sedam bankara (Potanjin, Berezovski, Gusinski, Smolenski, Fridman, Hodorkovski, Aven), koji su finansirali Jeljcinovu predizbornu kampanju. To je nazvano semibankiršćina, slobodno prevedeno – vladavina sedam bankara. (Milinčić, 2007: 18.) Analogija se odnosi na prelaznu vladu sedam bojara koji su vladali Rusijom 1610. posle poraza vojske Vasilija Šujskog u ratu protiv Poljaka.

[32] A. Koh je još decidniji: „Pre 1995. oligarhâ nije bilo.“ (Koh, 2004.)