Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Ko je kriv za evropsku krizu?
Ekonomska politika

Ko je kriv za evropsku krizu?

PDF Štampa El. pošta
Gideon Rahman   
petak, 12. oktobar 2012.

(Fajnenšel tajms, 1.10.2012)

Valeri Žiskar d`Esten  (Valéry Giscard d’Estaing) je, bez sumnje, bio u kapricioznom  raspoloženju kada je svojim kolegama preporučivao da donose hrabre odluke o budućnosti Evrope ovim rečima: „Treba to da učinite ako želite da vam podižu spomenike na konju!“. Ipak, ova primedba bivšeg francuskog predsednika daje značajan uvid u mentalitet koji je i doveo do ovog današnjeg velikog evrozamešateljstva.

EU mora sada da se nosi sa posledicama te uobraženosti – te manije veličine ovih “evropskih velikana“ prethodne generacije. Oni koji su stvorili evro – kao bivši nemački kancelar Helmut Kol (Helmuth Kohl) i nekadašnji šef Evropske Komisije, Žak Delor (Jacques Delors) –  slagali su se sa D`Estenovim pogledima na knjige starostavne. Međutim, njihova sanjarenja da će kao svoje nasleđe ostaviti Ujedinjenu Evropu, sa zajedničkom monetom u njenoj srži, preobratila su se u noćnu moru.

Može izgledati besmisleno, pa čak i osvetoljubivo, da se usred razbesnele ekonomske i političke krize kritikuju jučerašnji državnici. Pa ipak, pitanje “koga okriviti?“ biće od važnosti u razrešavanju evrokrize. Ona država, ili grupacija država koja će na kraju poneti najveći deo optužbi za tu krizu, izaći će iz nje sa oštećenim interesima , narušenom reputacijom i u defanzivi. Uprošćeno rečeno, za titulu nitkova u ovom igrokazu “takmiče“ se tri grupacije: Nemci; Južni Evropljani i  “Anglo-Saksonci“.

Ogorčenje na Nemačku vlada širom Južne Evrope. Nedavni ilustrativni primer je iz Italije, gde  je “Il đornale“ (Il Giornale) objavio vrišteću naslovnu stranu o nemačkom “Četvrtom rajhu“. Ali, oštra kritika Nemačke se ne ograničava samo na Južnu Evropu. Anatol Kaletski (Anatole Kaletsky), visokocenjeni britanski ekonomski komentator, u junu napisao je kolumnu u kojoj kaže: „Niko ne treba da se iznenađuje tome što je Nemačka postala najveća pretnja Evropi – pa, to se dogodilo i 1914. godine.“

Antinemačko shvatanje kaže da je najmoćnija ekonomija Evrope odbila da prihvati obligacije koje zajednička valuta iziskuje. Sistem evra, kako se tu tvrdi, snažno pogoduje Nemačkoj. Međutim, Nemačka – umesto da uravnoteži evrozonu time što bi dugovanja pretvorila u zajednička – samo žanje koristi sebi, dok ostalom delu Evrope nameće strogu štednju.

Ne iznenađuje da ovo mišljenje skoro da i nema pristalica u Nemačkoj, ni u drugim državama Severne Evrope – davaocima kredita, kako što su Finska i Holandija. Ti severnjaci veruju da su oni sprovodeći [kod sebe] bolne reforme  “izvršili svoj domaći zadatak“. Oni su takođe doprineli stotine milijardi evra fondu za vađenje iz bule. Dominantna priča u Severnoj Evropi jeste da je kriza krivica onih trošadžija – korumpiranih južnjaka, čiji je ideal plandovanje koje finansiraju njihovi marljiviji severni susedi. Gert Vilders (Geert Wilders), vođa holandske Partije slobode, optužio je svog premijera da „ropski kleči pred italijanskom i španskom mafijom“. Mada bi se većina severnoevropskih političara uzdržala od tako zapaljivog rečnika, u Severnoj Evropi ipak preovlađuju nepoverenje i bes prema južnoevropljanima.

Britanski i američki komentatori možda smatraju da su bezbedno udaljeni od takvih grdnji i prekora, ali se varaju. U Evropi postoji snažna struja mišljenja da je istinski zločinac u svemu tome finansijski kapitalizam – onakav kakav se praktikuje u Britaniji i SAD.

Hoze Manuel Baroso (José Manuel Barroso), predsednik Evropske komisije, je na samitu G20 oprezno i stidljivo izneo da „kriza nije potekla iz Evrope... Ona je potekla iz Severne Amerike, pa je  veliki deo našeg finansijskog sektora bio zagađen tom neortodoksnom praksom“.

Mnogi evropski komentatori su se uhvatili uloge koju je Goldman Saks (Goldman Sachs) imao pomažući Grčkoj da stisne i [lažno] umanji iznose svojih dugovanja tokom godina koje su prethodile krizi. Takva vrsta argumentacije vrlo brzo sklizne ka teoriji zavere. U samoj EU ima visokih funkcionera koji istinski veruju da je “Fajnenšel tajms“  učesnik u nekoj “anglo-saksonskoj“ zaveri za uništenje njihove zajedničke valute – evra. (Ako se pitate da li je to zaista tako: nije!) Mnogim pro-evropljanima je primamljivo da zabašure razlike koje postoje u evrozoni time što na drugim mestima – na primer na “anglo-saksonskim“ finansijskim tržištima – traže žrtvene jarce.

Ova retorička prepucavanja su, ipak, više od samo akademskog interesa. Dajući pravce debati, ona će ujedno dati i pravac i oblik budućem toku krize. Argument da je anglo-saksonski kapitalizam kriv već je doveo do pokreta za strožim evropskim finansijskim propisima, kao i do mini-krize u odnosima evrozone sa Britanijom. Dalji pokreti u udaranju po Anglo-Saksoncima bi čak mogli da se završe time da Britanija bude gurnuta tako daleko da sama napusti EU.

Nasuprot tome, ako se južnoevropljani kolektivno saglase da je Nemačka pravi zločinac u ovom  igrokazu, oni bi mogli pokušati da je unutar Evrope izoluju. A – ako Nemci nastave sa verovanjem da su prevare u Južnoj Evropi [i dalje] problem, oni će još energičnije insistirati na strogoj štednji.

Dakle, evo mogućeg kompromisa: radije nego da se sada međusobno optužuju, Evropljani bi trebalo da krivicu bace na “Evropske velikane“ iz prošlosti. Ličnosti kao što su Kol i Delor jesu bili “veliki“ u drugim kontekstima. Gospodin Kol je progurao ujedinjenje Nemačke, gospodin Delor je izgradio evropsko zajedničko tržište. Ali – kad se došlo do evra, oni su jurili svoju veličanstvenu viziju, ignorišući proteste onih koji su sumnjali u realnost toga da zajednička valuta može funkcionisati kod tako različitih ekonomija. Današnja Evropa živi pod posledicama njihove uobraženosti i manije veličine.

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis