Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kako su bogati postali bogati i zašto siromašni postaju siromašniji
Ekonomska politika

Kako su bogati postali bogati i zašto siromašni postaju siromašniji

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Vuković   
ponedeljak, 09. jun 2008.

Pitanje o bogatstvu i siromaštvu različitih naroda i društava ugledni norveški ekonomista i pisac ove knjige Erik Reinert postavio je sebi još pre četrdeset godina kada je kao gimnazijalac posetio Peru. On je tada uočio kontrast između oskudice koja je vladala u glavnom gradu Limi i vrlo pristojne produktivnosti Peruanaca koji su radili kao šoferi, prodavci, frizeri ili hotelijeri. Dakle, lenjost ili niska produktivnost nisu uzrokovali svuda primetnu bedu u toj državi. Docnije, nakon sagledavanja istog problema u nekim drugim zemljama Trećeg sveta – nesrazmere između stepena produktivnosti i nivoa blagostanja, Reinert je odlučio da napiše knjigu koja će dati odgovor na vrlo prosto pitanje: “Zašto šofer u Frankfurtu ima realnu platu 16 puta veću od plate podjednako efikasnog šofera u Nigeriji, kao što je nedavno Svetska banka izračunala?” (str. 6). Drugim rečima, autor ove nevelike studije od 156 strana rešio je da, barem delimično, razjasni jedan od fundamentalnih problema svake ekonomske i socijalne teorije – šta je to što uslovljava da neka društva žive u izobilju, a druga pak u bedi i oskudici.

Reinert već u uvodu knjige ulazi u srž problema, konstatujući da je Engleska, uprkos savetima Adama Smita o slobodnoj trgovini, čitav vek bila zabarikadirana iza više uvoznih carina nego Francuska, koja se inače tretirala kao tvrđava protekcionizma. Danas, dok DŽordž Buš propoveda slobodnu trgovinu, Sjedinjene Države subvencionišu svoju poljoprivredu i štite svoja visokotehnološka preduzeća. Postoji ogroman jaz između retorike i stvarnosti, odnosno, kako tvrdi Reinert, “bogate države imaju tendenciju da siromašnima nameću teorije koje one same niti koriste, niti su ikada koristile” (str. 10). Prema njemu, postoje dve glavne grupe ekonomskih teorija, i ekonomisti se odlučuju za jednu ili drugu grupu zavisno od toga da li daju savete sopstvenoj deci ili deci u Africi. Teorija koja je danas vladajuća proriče da će slobodna trgovina stvoriti izjednačavanje cena faktora proizvodnje ili, drugačije rečeno, da će cene radne snage i kapitala biti iste u celom svetu. Taj stav se zasniva na već čuvenom postulatu o “komparativnim prednostima” i specijalizaciji u određenim delatnostima u kojima je pojedinačna zemlja efikasnija od drugih. Po ovoj teoriji, ako bi i ostale nacije prihvatile isti princip i bavile se samo onim delatnostima gde imaju komparativne prednosti, svi bi bili na velikom dobitku – svetska trgovina bi se odvijala na bazi optimalnih cena, i svako bi imao koristi, bilo u svojstvu prodavca ili kupca robe i usluga. Prema tome, za decu iz Afrike sledio bi (hipotetički) savet da ostanu pri proizvodnji recimo kafe ili banana, jer tu leže njihove komparativne prednosti. Međutim, kako lucidno zapaža ovaj Norvežanin, “malo koji ekonomista bi danas rekao svojoj deci da je svejedno da li će započeti svoju karijeru kao advokati ili kao spremačice jer je 'izjednačavanje cena faktora proizvodnje' odmah iza ugla ili zato što imaju 'komparativnu prednost' u tim delatnostima. U ličnom životu makroekonomisti uviđaju da je izbor ekonomske delatnosti ključan za životni standard njihove dece [ ... ] Na nacionalnom nivou, standardna ekonomska teorija 'dokazuje' da će jedna imaginarna nacija sastavljena samo od spremačica biti podjednako dobrostojeća kao nacija sastavljena samo od berzanskih brokera. Ekonomisti, dakle, decu u Africi savetuju na osnovu potpuno drugačijih shvatanja od onih koje koriste kada savetuju sopstvenu decu” (str. 11).

Prva grupa ekonomskih teorija, inače dominantnih u svetu, zasniva se na metaforama preuzetim iz fizike (recimo teorija 'nevidljive ruke' koja drži Zemlju u orbiti oko Sunca, ili metafora ravnoteže iz fizike 1880-ih godina). I dok su sami fizičari napustili ovakva shvatanja, u ekonomiji se ona tvrdoglavo održavaju i stvaraju teoriju koja se gradi odozgo nadole, odnosno “pretpostavke iz sveta fizike nameću se stvarnosti. Tu teoriju ekonomisti koriste kada se obraćaju afričkoj deci” (str. 11). Druga grupa ekonomskih teorija zasniva se na iskustvu i gradi se odozdo nagore. Modeli iz ove grupe često se baziraju na biološkim metaforama i kvalitativnom razumevanju koje se ne može kvantifikovati (str. 12). Ovde dolazimo do ključne razlike između ove dve grupe teorija ili, prostije rečeno, između “fizičkog” i “biološkog modela”. Kako tvrdi Reinert, “za razliku od modela iz fizike, kod kojih je ekonomska politika ista i nezavisna od konteksta (situacija u kojoj se nalazimo je nebitna), biološki modeli daju različite predloge zavisno od situacije u kojoj se država nalazi. U nekim slučajevima je slobodna trgovina veoma dobra, u nekim ne” (str. 13). Norveški teoretičar nije pristalica samo jednog modela, on ističe njihovu komplementarnost, ali, kako se odmiče u čitanju knjige, može se uočiti naklonost ka tzv. biološkoj metafori.

Bazična odlika prve grupe teorije (“fizičkog modela”) jeste visok nivo apstrakcije. Adam Smit je, po Reinertovim rečima, odstranio iz svoje teorije fenomen proizvodnje pošto nju i trgovinu svodi na tzv. rad. Dejvid Rikardo je nastavio Smitovim stopama sa još apstraktnijom teorijom koja se temelji na “ radu ” – veličini bez ikakvih kvaliteta – kao merilu vrednosti. Najzad, tragajući za rešenjima za probleme kapitalizma, Karl Marks je usvojio Rikardovu radnu teoriju vrednosti, inače potpuno stranu nemačkoj ekonomskoj misli i tradiciji. Po Reinertu, i liberalne i komunističke ekonomske teorije su iznikle iz Rikardovog apstraktnog sistema i stoga ih opterećuju slične slabosti. One su zanemarile takve pojmove kao što su novo znanje, inovacije, preduzetništvo, vođstvo i sposobnost organizacije. Kako tvrdi Reinert, “na osnovu svog zajedničkog porekla u Rikardovom imaginarnom, statičkom svetu bez trenja, ni komunistička ni liberalistička teorija državi ne daju neko posebno mesto. Kod Marksa država treba da nestane” (str. 19).

Nešto dalje, on smatra da “zbog bliske veze između komunističke planske ekonomije i liberalizma, ekonomistima je lako da idu od jedne do druge političke krajnosti – od toga da budu levo orijentisani rikardijanci, do toga da budu desno orijentisani rikardijanci. Na izvestan način ova dva krila rikardijanaca predstavljaju zajednički front protiv alternativne ekonomske teorije zasnovane na iskustvu, teorije koja se fokusira na strane, nerikardijanske elemente kao što su istraživanje, inovacije, preduzetništvo i vlasništvo” (str. 20).

Reinert ističe kao posebnu slabost tzv. standardne teorije preteranu upotrebu kvantifikacije, jer “korišćenje matematike suzbija kvalitativno razumevanje”.

Značajan deo njegove analize kritički je usmeren na preteranu šematizaciju i neumereno apstrahovanje – bitne odlike radova klasičnih liberalnih ekonomista poput Adama Smita. Kako kaže, sa Adamom Smitom iz ekonomskih modela su nestala tri bitna pojma koji su neophodni za razumevanje ekonomskog rasta. Pre svega, to je pojam inovacija ili novih dostignuća , zatim, sa Smitom ekonomski rast nije više sinergijski fenomen (drugim rečima, njegovoj teoriji nedostaju strukturne veze: recimo, plata frizera zavisiće od proizvodne strukture u državi čiji je žitelj – što su inovativnije delatnosti i što je dinamičnija ekonomija, i dotični frizer će dosegnuti viši životni standard), i konačno, sa Smitom nestaje shvatanje da su privredne delatnosti kvalitativno različite kao nosioci ekonomskog rasta. Današnja teorija globalizacije smatra, po Reinertu, da su različite privredne delatnosti “ kvalitativno iste kao nosioci privrednog rasta” , što je kobna zabluda, jer skupljanje perja i proizvodnja kompjutera ne mogu prizvesti jednake učinke, ma koliko neka zemlja uživala u komparativnim prednostima kod skupljanja perja.

Šta se u globalnoj ekonomiji dešava sa zemljama koje se specijalizuju za uzgoj recimo malina ili banana, ili za vađenje određenih ruda? Kao snažne argumente za globalizaciju, Reinert navodi tri razloga: efekat tzv. ekonomije obima (što je veće tržište i što više možemo da proizvedemo, roba će imati niže troškove proizvodnje); zatim, tu su tehnološki razvoj i inovacije (kod velikih tržišta troškovi inovacija i istraživanja se mogu raspodeliti na veći broj potrošača, pa će sve u ukupnom skoru biti jeftinije); i konačno, postoje argumenti sinergije i klastera (znanje najviše napreduje kada više preduzeća, i komplementarnih i konkurišućih, rade zajedno). Međutim, “države koje se specijalizuju za izvoz sirovina doći će pre ili kasnije do suprotnog efekta od ekonomije obima, naime do opadajućih prinosa” (str. 62). Ako izvozite proizvode sa visokim fiksnim troškovima (recimo avione ili kompjutere), onda možete očekivati i efekte ekonomije obima (što više prodate proizvoda, smanjujete njihovu cenu proizvodnje i dobijate prednost nad konkurentima). Osim toga, stvarate velike barijere za nove takmace i zato je jako teško konkurisati firmama poput Microsoft-a . Ali ako se povinujete teoriji komparativnih prednosti, ako u jednoj državi nema alternativnog tržišta rada, ako nema industrije, onda će stanovništvo morati da živi samo od prirodnih resursa. Kako slikovito objašnjava Reinert, “posle određene tačke, biće potrebno sve više i više rada da bi se dobila ista količina sirovina. Nastaće pritisak na plate. Zamislimo, na primer, da je Norveška najbolja država na svetu u gajenju šargarepe i da zbog toga nemamo nikakve druge privredne delatnosti. Pošto bismo iskoristili najbolju zemlju, šargarepe bismo morali da gajimo na sve lošijoj i lošijoj zemlji. Svaka nova tona šargarepa bila bi skuplja i skuplja ( podsetimo se za trenutak, kod kompjutera vlada obrnuto pravilo, prim N. V. ), ali cena na svetskom tržištu ne bi reagovala na to. Što bismo se više specijalizovali, utoliko bismo bili i siromašniji” (str. 63). Nešto dalje, navodeći primer Australije, koja je uprkos bogatim prirodnim resursima izgradila industrijski sektor koji po efikasnosti nije konkurentan engleskom ili američkom, Reinert zaključuje da “alternativno tržište rada u industriji obezbeđuje minimalnu platu, koja čini da nećemo sve dublje tonuti u siromaštvo ili istrebiti ribu iz mora i istrošiti rudnike. Država koja se specijalizuje za prirodne resurse – bez alternativnog tržišta rada u industrijskom i uslužnom sektoru – doživeće, dakle, suprotan efekat od onog koji doživljava Bil Gejts: što više poveća proizvodnju, utoliko će proizvodnja svake dodatne jedinice biti skuplja” (str. 63).

U skladu sa ovom šemom, u svetu se formira dihotomna geoekonomska struktura. S jedne strane, “bogate države će zasnivati svoju privredu na novom znanju i inovacijama kod kojih vlada zakon rastućih prinosa (ekonomija obima). Dakle, njihove prednosti u svetskoj trgovini biće u komparativnim prednostima koje su stvorili ljudi. Siromašni će se specijalizovati za komparativne prednosti koje je stvorila priroda, koje će pre ili kasnije davati opadajuće prinose, jer je jedan od faktora proizvodnje dat prirodom i Gospodom Bogom, u ograničenim količinama i sa različitim kvalitetima (zemlja, nalazišta rude, jata riba)” (str. 64).

Kada se sa terena prakse pređe na teorijski nivo, može se lako uvideti, prema Reinertovom mišljenju, da je debata o globalizaciji “nastavak binarne argumentacije iz hladnog rata. Tržište je dobro, država i plan nisu”. Međutim, u stvarnosti, okolnosti uopšte nisu tako jednostavne kako se to često zamišlja. Po mišljenju ovog Norvežanina, “bogatstvo nacije će zavisiti od toga šta ona proizvodi”. Što se tiče slobodne trgovine, ona nije apsolutni lek, jer ako je danas ona korisna, recimo za Norvešku, za neku drugu naciju, koja se nalazi u nekoj potpuno drugačijoj situaciji, ta ista slobodna trgovina može biti krajnje destruktivna. Nažalost, kako konstatuje Reinert, “današnja ekonomska teorija je toliko apstraktna da nije u stanju da uzme u obzir situaciju u kojoj se pojedinačne zemlje nalaze. Zbog toga se isti ekonomski lek prepisuje svim državama, nezavisno od njihove situacije” (str. 71).

Od ekonomskih teoretičara koje Reinert posebno uvažava i citira izdvojili bismo dvojicu – Vernera Zombarta i Fridriha Lista. Kod Zombarta, Reinert posebno naglašava njegovu teoriju o “pokretačima” kapitalizma u koje spadaju: preduzetnik (osoba sa inicijativom da se nešto proizvede ili stavi u promet); država (tvorac institucija – zakona, infrastrukture, škola, univerziteta i sl.); i konačno, proces mašinske proizvodnje (mehanizacija i povećavanje efikasnosti produkcije). Tek u “pomoćne faktore” spada ono o čemu naši (srpski) ekonomisti pričaju do besvesti: kapital , radna snaga i tržišta . Kako zapaža Reinert, “oko toga da je kapital sam po sebi, bez inovacija i preduzetništva, sterilan, slažu se i konzervativni Šumpeter i radikalni Marks. Bez ljudske volje i inicijative, kao što je slučaj u životinjskom svetu, kapital, radna snaga i tržišta su besmisleni pojmovi” (str. 74).

Nakon Drugog svetskog rata usledila je žestoka formalizacija ekonomije, a matematika je postala glavno sredstvo komunikacije. Ekonomija se udaljila od nauka poput sociologije, a približila se naukama kao što je fizika. Ipak, mnoge faktore kao što su preduzetništvo ili inicijativa nije moguće kvantifikovati i svesti na brojeve ili simbole. Kvantifikaciji podležu samo Zombartovi pomoćni faktori: kapital, tržište i radna snaga. Shodno tome, novoklasičari su prestali da izučavaju pokretače kapitalizma i sav svoj intelektualni napor su usmerili ka analizi pomoćnih faktora. Na kraju, došlo se čak i do toga da jedan od zagovornika globalizacije Martin Volf tvrdi za Zombarta da je fašista i marksista (str. 74–75).

Prevodeći rezultate teorije na praksu, stiglo se, kako reče jednom prilikom Šumpeter, do banalnog shvatanja da je sâm kapital pokretač kapitalizma. Počelo se verovati da se može stvoriti kapitalizam “šaljući kapital u siromašne zemlje gde nema ni preduzetništva, ni državne politike, niti bilo kakvog industrijskog sistema. Rezultat toga je da pozajmljujemo pare siromašnim državama sa kamatama koje su daleko iznad prinosa koje mogu da postignu specijalizujući se za sirovine” (str. 76).

Drugi teoretičar kojeg Reinert naročito uvažava je svakako Fridrih List. Njegove preporuke su posebno aktuelne danas, kada se grubo i bez ustezanja nameće jedan te isti kalup ekonomske politike (nema državne intervencije, nema protekcije, princip “otvorenih vrata”) svim zemljama, bez obzira na to da li je reč o bogatim ili siromašnim članicama svetske zajednice.

Reinert navodi osnovne Listove preporuke koje se tiču vođenja privredne politike u jednoj zemlji. U početnoj fazi nacija mora proći kroz period slobodne trgovine radi povećanja tražnje za industrijskom robom. Nakon toga, sledi interval u kojem male države izgrađuju sopstvenu industriju uz odgovarajuću zaštitu. U sledećoj fazi treba da nastupi integracija sve većih geografskih oblasti na istom stupnju razvoja. Tek nakon ovog (trećeg) stadijuma, kada sve nacije imaju konkurentan industrijski sektor, može doći do globalne slobodne trgovine (str. 108).

Oslanjajući se na Zombartove i Listove uvide, Reinert dolazi do zaključaka koji u eri apsolutne dominacije neoliberalnog diskursa mogu izgledati potpuno jeretički. Recimo, norveški stručnjak konstatuje da će ljudi u zemlji sa neefikasnim industrijskim sektorom živeti daleko bolje od ljudi u zemlji bez industrije. Nešto dalje, on tvrdi da je veliki problem sa globalizacijom onako kako se ona danas sprovodi u tome “što države koje bivaju deindustrijalizovane doživljavaju drastičan pad prihoda. U većini zemalja Latinske Amerike plate su dostigle vrhunac otprilike u isto vreme kad i u Peruu. Oni su bili najbogatiji kada su prema Svetskoj banci sve pogrešno radili , kada su štitili neefikasnu industriju. Isto se odnosi i na više zemalja u Aziji, kao što je Mongolija, i na većinu zemalja Drugog sveta, uključujući i Rusiju” (str. 109).

Sumirajući svoje analize, praktična iskustva različitih zemalja i teorijsko nasleđe niza ekonomskih mislilaca, Reinert tvrdi da postoje dva puta za planetarnu ekonomiju. Prvi model pretpostavlja globalizaciju i tržišta rada, što bi u perspektivi prouzrokovalo da milijarde siromašnih nagrnu u zemlje blagostanja koje su tokom istorije vodile merkantilističku politiku. To bi verovatno dovelo do velikog pada plata u bogatom delu sveta. Drugi obrazac jeste alternativna strategija globalizacije, zasnovana na sugestijama Fridriha Lista. Listov projekat podrazumeva integraciju u slobodnoj trgovini sve većih regiona na istom nivou razvoja. Drugim rečima, siromašnim zemljama se mora omogućiti da vode istu onu politiku koju su nekad vodile danas bogate i moćne zemlje. Krajnji rezulat bi mogao biti da svi imaju komparativne prednosti, ali ne u proizvodnji sirovina, već u znanju (str. 133).

S obzirom na preovlađujuće teorijsko usmerenje kod naših profesora ekonomije, “eksperata”, privrednih “analitičara” i ministara koji su svoj “razvojni put” počeli od “tetkinog kauča”, pravo je čudo da se prevod ovakve knjige uopšte pojavio u Srbiji. Za mnoge od njih Reinertovo pozivanje na filozofe poput Ničea ili Gadamera, ili na ekonomske mislioce iz 17. veka, kao što su Antonio Sera ili Zekendorf, moglo bi izgledati kao “čista ekscentričnost”, dok bi zalaganje za veću ulogu države i fleksibilan pristup slobodnoj trgovini verovatno bilo ocenjeno kao anahronizam.

Tokom naše tzv. tranzicije, nad Srbijom je prohujao turboliberalni uragan, koji je mnoga preduzeća “okitio” sa već čuvenim katancem na ulaznoj kapiji. U isto vreme smo slušali priče o tome kako će nas upravo uzgajanje šljiva i malina, branje šumskih proizvoda (pečurki i lekovitog bilja) i slične delatnosti (gde uživamo “komparativne prednosti”) “podići” i izvući iz stagnacije. Danas, kada se konačno shvatilo da se bez solidno razvijenog industrijskog sektora ne može ući u društvo bogatih država, kroz razne olakšice i beneficije, mi bukvalno plaćamo strancima da podižu fabričke pogone po Srbiji. Neoliberalni koncept, koji bez milosti “gura” domaća preduzeća da se “takmiče” sa onim inostranim, ne ostavlja svoje negativne posledice samo u domenu ekonomije, već i na socijalno-političkom planu. Tako je recimo, veliki priliv uvozne odeće i obuće “oduvao” sa domaćeg tržišta mnoge srednje i sitnije proizvođače konfekcije iz Novog Pazara i okoline. Tamošnja omladina je sve teže pronalazila bilo kakav posao, a pojedinci su izlaz iz socijalne bede i egzistencijalnog očaja počeli da pronalaze u skraćivanju čakšira i puštanju brade bez brkova – u sredini koja se nikada nije posebno isticala verskim fundamentalizmom dobili smo vehabije.

Reinertova knjiga nas opominje da ukoliko želimo da budemo deo razvijenog sveta, naše komparativne prednosti treba da budu znanje, nove tehnologije, inovacije i agresivni preduzetnički duh, a ne plodno tlo, rudna nalazišta ili jeftina radna snaga. Iz njegove studije može se posredno zaključiti da je bolje da se u svetu prepoznajemo po sofisticiranom industrijskom proizvodu, nego po malinama, bureku ili pečurkama. Naravno, i poljoprivredni proizvodi treba da budu važan deo našeg izvoza, ali poljoprivreda ne može biti supstitucija za industrijski sektor koji treba da bude “kičma” srpske ekonomije. Tek sa razvijenom industrijom, jakom poljoprivredom i snažnim uslužnim sektorom, uz gustu mrežu zdravstvenih, obrazovnih, naučnih i kulturnih institucija, Srbija može pretendovati na ulogu lidera u južnoj Evropi. U suprotnom, bićemo samo sirovinski privezak razvijene Evrope, čiji će žitelji preko leta dolaziti u “egzotičnu” Srbiju da se malo “izduvaju” na Egzitu ili u Guči.

Zbog niza zanimljivih stavova i analiza Reinertovu knjigu t r eba svakako pročitati. Ona opominje, podstiče na razmišljanje i preispitivanje i, što je najvažnije, razbija uobičajene predrasude o tome kako funkcioniše planetarna ekonomija. Njena analitičnost, kritički duh i inventivnost mogu biti obrazac i za domaće ekonomske pisce koji često, umesto da prosvećuju, srpsku čitalačku publiku “hipnotišu” trivijalnim istinama i “gotovim” rešenjima.