Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Globalna ekonomska kriza i Srbija
Ekonomska politika

Globalna ekonomska kriza i Srbija

PDF Štampa El. pošta
Nikola Turajlić   
četvrtak, 15. januar 2009.

U mom tekstu objavljenom u NSPM 17.9.2008, dao sam svoje viđenje uzroka globalizacije i svetske finansijske krize i naznačio nastupanje globalne ekonomske krize kao i  njene uzroke.

Ne želeći da to ispada kao samohvala, moram konstatovati da su se moja tvrđenja o  uzrocima globalizacije i finansijske krize, kasnijim događanjima u potpunosti potvrdila, kao i  predviđanje o nastupanju globalne ekonomske krize.

Priznajem da sam iznenađen naglim nastupanjem krize i njenim intenzitetom, jer nisam očekivao da će se posledice finansijske krize trenutno preneti na potrošnju.

No, sada bih izneo svoje viđenje uzroka i trajanja globalne ekonomske krize, mera ekonomske politike u svetu radi njenog savladavanja, kao i njenih posledica na ekonomiju Srbije. Pre svega bih izrazio čuđenje nad činjenicom da se ekonomska misao u svetu, kao i  u Srbiji, ne bavi stvarnim uzrokom krize, iako je isti evidentan i predviđen od strane starog dobrog Marksa već vek i po unazad. Da li je politička korektnost toliko ovladala ponašanjem ekonomskih mislilaca da se isti ne usuđuju iznositi ono što je očito, te da započnu raspravu o traženju izlaza iz kataklizme koja može uslediti. Preovlađujuće viđenje finansijske krize kao uzroka same ekonomske krize može se uporediti sa uzimanjem temperature kao dijagnoze oboljenja. Odgovor na pitanje šta je osnovni uzrok nastupajuće globalne ekonomske krize je jednoznačan i neporeciv, a glasi: strukturna greška kapitalizma koja se sastoji u nemogućnosti trajnog održavanja ravnoteže između proizvodnje i potrošnje roba i usluga. Neravnotežu uzrokuje izvlačenje dela novostvorene vrednosti iz procesa (profit i svi oblici štednje stanovništva kao drugi oblici imobilizacije kapitala, npr. državne devizne rezerve). Ravnoteža proizvodnje i potrošnje trajno se održava tako što se profit i ušteđeni novac pretvaraju u kapital i vraćaju u proces formom kredita stanovništvu, firmama i državama. Ovo funkcioniše bez problema do momenta kada finansijski kapital ne preraste propusnu moć realnog kreditnog tržišta, kada se traže nova tržišta i stvaraju novi kreditni produkti, što po pravilu nema očekivane efekte, a ima za posledicu svetsku finansijsku krizu o kojoj je dosta napisano. Neravnotežu između proizvodnje i potrošnje potenciraju u velikoj meri: tehnološki napredak, globalizacija, inflacija i aktuelna poreska politika, jer dovode do smanjenja kupovne moći stanovništva, a time i pada potrošnje. Tehnološki napredak koji se sastoji od automatizacije proizvodnje roba i usluga, te informatizacije izaziva masivno ukidanje radnih mesta i nezaposlenost, što ima za posledicu smanjenje potrošnje.

Globalizacija je proces koji uzrokuje, pored ostalog, dislokaciju (izmeštanje) proizvodnje roba i usluga iz razvijenih zemalja sa skupom, u zemlje s jeftinom radnom snagom, što izaziva propadanje industrijske proizvodnje i nezaposlenost, a time opadanje kupovne moći kod prvih i neznatno povećanje kupovne moći kod drugih, zbog velike nesrazmere plata (i do dvadeset puta).

Inflacija je stalno prisutna u razvijenim zemljama, iako u malim postocima i u kombinaciji sa tehnološkim napretkom i globalizacijom, izaziva realno smanjenje plata radnika koji se ne bune, iz straha da ne ostanu bez posla (zbog tehnološkog

viška ili izmeštanja proizvodnje) što, istovremeno, predstavlja smanjenje potrošnje najmasovnije kategorije stanovništva. Nastojanje vlasnika i upravljača kapitala da ne plaćaju ili smanje porez na profit, dovela su do toga da su firme fiktivno registrovane u poreskim rajevima ili su poreske stope izrazito smanjene i teret prebačen, putem indirektnih poreza na potrošače, a što je zbog povećanih cena izazivalo dalji pad potrošnje. Dakle, vlasnici kapitala u razvijenim kapitalističkim zemljama su uz asistenciju svojih demokratskih vlasti, učinili sve što se dalo u destrukciji kapitalističkog sistema, a to znači da su, dugoročno gledano, radili u korist vlastite štete. Finansijska kriza, pored toga što ima isti osnovni uzrok, istovremeno je bila i katalizator u izbijanju ekonomske krize kao i u njenom ubrzavanju na taj način da je uzrokovala značajni pad potrošnje zbog otežavanja uslova na kreditnom tržištu i strahu potrošača od neizvesne budućnosti.

Kakva je bila reakcija vlada u svetu na svetsku finansijsku, a potom i na ekonomsku krizu?

Vlade bogatih zemalja su upumpavanjem biliona dolara i eura u finansijske institucije, garancijom štednih uloga od strane države i gromoglasnom propagandom, uspele privremeno ugasiti finansijski požar, a to je bio manji, gotovo, moglo bi se reći, bagatelni problem. Guverneri američke, evropske, britanske i drugih centralnih banaka kao besni štampaju pare, a svi ostali, u horu, nariču kako će to da plaćaju poreski obveznici. Međutim, svetska ekonomska kriza, koja se za sada očituje, može se reći, bez preterivanja, kolapsom metalurgije, građevinarstva, autoindustrije, transporta i nekih drugih delatnosti s tendencijom

da se po principu spojenih posuda prelije na celokupnu svetsku ekonomiju jeste nerešivi problem, koji kod svetskih moćnika i vlada izaziva paniku i njihove očajničke pokušaje da poduzmu mere za zaustavljanje recesije ili negativnog rasta kako to liberalni ekonomisti radije nazivaju umesto da upotrebljavaju gnusne termine, kao što su kriza ili depresija.

Kako su krediti jedini poznati efektivni instrument za stvaranje potražnje, a realno kreditno tržište je, zbog prezaduženosti većine stanovništva, firmi i država praktično opustošeno, to je ravnoteža između proizvodnje i potrošnje narušena bez realne perspektive da se ponovo uspostavi, kako se to dešavalo pri ranijim recesijama.

Mere koje poduzimaju vlade bogatih zemalja u savladavanju ekonomske krize svode se na spašavanje industrija koje zapošljavaju veliki broj radnika, davanjem finansijskih injekcija. EU najavljuje masivno finansiranje javnih radova, smanjivanje poreza i slično, što bi trebalo da dovede do privrednog rasta. Efekti ovih mera na globalnu ekonomsku krizu, ako se izuzme psihološki efekt, jesu bagatelni, jer ne rešavaju osnovni problem pada potražnje, za koju „bolest“ nema novog leka, a na stari (kredite) je postala rezistentna. Prevedeno na konkretnu praksu to znači da finansijske injekcije koje SAD i EU daju automobilskoj industriji ne mogu rešiti problem pada prodaje auta, koji je osnovni uzrok kolapsa u ovoj grani. Dakle, iz navedenog sledi nedvojben zaključak da je kapitalistički sistem u sadašnoj formi (korporacijiski kapitalizam) potrošen, a nema izgleda da se uspostavi nekakva nova forma funkcionalnog kapitalizma, jer sadašnje političke i finansijske elite tu činjenicu nisu ni priznale, a kamoli angažovale na promišljanju novog, efikasnog modela.

S obzirom na to da se praktično u svetu ništa efektivno ne poduzima na razrešavanju krize, to se ista produbljuje sa nesagledivim efektima i dugoročnim trajanjem. Stiče se neodoljivi dojam da se kapitalističke elite ponašaju kao komunističke pred slomom sistema, jer praktično ništa efektivno ne poduzimaju za razrešenje problema, već svoju nesposobnost pokrivaju jeftinom propagandom. Indikativna je izjava jednog engleskog katoličkog biskupa koji je naveo da je komunizam umro 1989. godine, a  kapitalizam 2008.

Posebno su smešne prognoze zapadnih elita koje se odnose na trajanje krize i svode se na nekoliko meseci ili, u najgorem slučaju na godinu dana, što je izraz njihovog neshvatanja problema ili, u najboljem slučaju, kupovanju vremena. Povlačenje paralele sa krizom iz '30-ih godina i uvažavanje tadašnjih mera ekonomske politike kao recepta za izlaz iz krize, pokazuje neshvatanje od strane  zapadne ekonomske elite. Ova ekonomska kriza je neuporediva sa sadašnjom, jer se nije odvijala u uvetima sveopšte prezaduženosti. Tada je, otvaranjem kreditnog tržišta državama (javni radovi) firmama, kao i aktivnom stanovništvu, ekonomska aktivnost (potrošnja) ubrzano oživela i došlo je čak do ekonomskog buma. Ekstremni pad cene nafte na svetskom tržištu proizvodi nadu kod zapadne ekonomske elite da bi isto moglo biti impuls za oživljavanje svetske ekonomije, umesto da ih zabrinjava, jer je nafta krv koja hrani proizvodnju i svetsku trgovinu i pad potražnje za istom ukazuje na to da ove pomalo zamiru.

A kako Srbija dočekuje svetsku ekonomsku krizu ?

Izjave premijera i članova vlade da globalna ekonomska kriza neće uopšte ili značajnije uticati na privredu Srbije, pa čak da predstavlja njenu šansu, da će se, u najgorem slučaju, prepoloviti ekonomski rast, da će inostrani investitori pohrliti u Srbiju kao obećanu zemlju, da bi povodom Nove godine, svoj optimizam korigovali u pravcu priznanja da će, ipak, ista delovati i na Srbiju, te da dolaze teška vremena, govore o tome da istom upravljaju osobe koje nisu u stanju proceniti događanja u svetu, a  pogotovo premišljati mere kojima bi se ublažile posledice nadolazeće ekonomske elementarne nepogode.

Da bi se ocenile šanse srpske ekonomije u suprotstavljanju svetskoj ekonomskoj krizi, treba dati grubu analizu dosadašnjeg tranzicionog procesa i stanja srpske privrede.

Sve dosadašnje demokratske vlade, kojima vezivno tkivo čine takozvani „eksperti“ (neoliberalni ekonomisti) lečile su srpsku ekonomiju od starih komunističkih bolesti i pripremili je (kako to proizlazi iz njihovih izjava) tako dobro, da Srbija može bez straha čekati na nadolazeću pandemiju. Konstanta ekonomske politike demokratskih vlada bila je bespogovorna primena Vašingtonskog konsenzusa, što znači u grubom: stabilni kurs dinara, otvaranje domaćeg tržišta i  privatizacija.

Stabilnim kursom dinara (po „ekspertima“) postiže se kontrola inflacije i stabilnost ekonomskog ambijenta za investitore, što je u osnovi tačno, jer se istim kočena inflacija i privlačeni finansijski investitori, koji su lepo zarađivali na visokim kamatama, a koji se sada u finansijskoj krizi povlače.

Negativne strane stabilnog kursa su da je zbog dvocifrene inflacije na godišnjem nivou domaća proizvodnja toliko poskupela da je teško prodajna na domaćem tržištu, a praktično neprodajna na stranim tržištima (osim u bivšim bratskim republikama u okruženju). Na drugoj strani, pojeftinjuje se roba iz uvoza i time pomaže odliv deviza i zaduživanje u inostranstvu. Ovakav kurs poskupljuje deviznu cenu domaće radne snage, zbog čega su praktično izostale u Srbiji obećavane takozvane „grinfild“ investicije.

Otvaranje srpskog tržišta , tj ukidanje carina na uvoznu robu po „ekspertima“ predstavlja pripremu domaćih proizvođača na svetsko tržište, a što će u uvjetima povećanje ponude jeftinih roba u globalnoj ekonomskoj krizi pre biti njena eutanazija.

Na traljavo provedenu privatizaciju malih i srednjih društvenih firmi je šteta trošiti reči, ali je neoprostivi greh nepravovremena ponuda na privatizaciju strategijskih firmi i davanje koncesija. Nekoliko godina unazad, kada su svetski investitori kao besni leteli po svetu i razbacivali kapital, srpske vlade su mudro čekale da se, budimo dobronamerni, poveća tržišna cena.

U oceni efekata rada dosadašnjih demokratskih vlada, nesumnjivo je da su iste privatizacijskom rasprodajom društvene imovine finansirale svoj eksperiment, dok su građani i firme svoju, kao i državnu potrošnju (putem carina i poreza) finansirali kreditima inostranih banaka, što znači – pojeden minuli i budući rad Srbije.

Dakle, kakvi su izledi da Srbija pobedi tako silnog protivnika kakav je globalna ekonomska kriza? Što se tiče optimizma i vere u sebe, kao i svemoguću nevidljivu tržišnu ruku, tu ekspertska vlada nema problema. Međutim, tako nešto je bilo dovoljno u prošla vremena, a sada su promenjene okolnosti što znači: Vlada se dalje ne može oslanjati u finansiranju javne potrošnje na privatizaciona, investiciona, kao i kreditna sredstva, jer se, zbog finansijske i ekonomske krize povukao inostrani kapital.

Dosadašnji ekonomski rast se u dobroj meri zasnivao na povećanju usluga finansijskog sektora i uz njih vezane trgovine, gradnje i ovisnih ekonomskih aktivnosti, što će, u uvetima krize svetskog finansijskog tržišta i sve goreg kreditnog rejtinga Srbije, izostati.

Glavninu srpskog izvoza sačinjavaju sirovine i poljoprivredni proizvodi za kojima potražnja na svetskom tržištu opada, a cene su prepolovljene.

Izvoz ostalih roba već sada pokazuje znatni pad zbog smanjene potražnje na izvoznim tržištima, a ovaj trend će se nastaviti s daljim intenziviranjem ekonomske krize.

Kada se gore navedenom pridoda značajni pad unutrašnje potražnje roba i usluga koji će uslediti, pored navedenog, kao i zbog povećane inflacije uzrokovane devalvacijom dinara i inflatornim očekivanjima, zbog zamrznutih plata i penzija, povećanog broja nezaposlenih, to se očekivanja „eksperata“ o povećanju BDP za samo 3% mogu uzeti, u najboljem slučaju, za provokaciju zdravog razuma. Vlada nije do sada razradila protivkrizni program, ali se najavljuju palijativne mere.

Premijer najavljuje podršku izvoznicima sredstvima Narodne banke, što praktično znači štampanje novca, a postoji rizik da mu to pređe u naviku i za druge svrhe.

Ministarka finansija najavljuje povećanje PDV za slučaj nužde, što je u suprotnosti s merama zapadnih vlada, koje nameravaju isti snižavati radi povećavanja potrošnje.

Ostali ekonomski članovi vlade nisu se izjašnjavali o svojim merama, ali „koridori“ su podesni da se proglase za srpski „nju dil“.

Guverner Narodne banke zahteva snižavanje plata i penzija što se, očito, ne uklapa u protivkrizne mere zapadnih vlada.

U celini gledano, iz izjava tvoraca ekonomske politike ispada da je glavni krizni problem Srbije velika potrošnja, a njihove svetske kolege iz petnih žila nastoje da povećaju potrošnju.

Na kraju, pisac teksta izražava svoju sumnju da tim, koji sačinjavaju „eksperti“ čiji su uzori prouzrokovali svetsku finansijsku krizu i ubrzali svetsku ekonomsku krizu, kao i njihovi asistenti koji su se dokazivali u kreiranju samoupravnih ekonomskih odnosa, imaju dovoljan kapacitet da Srbiju odbrane od globalne ekonomske aždaje.