Ekonomska politika

Budućnost evra

PDF Štampa El. pošta
Zoran Milošević   
utorak, 31. mart 2009.

Solidarnost koja potiče iz osećaja nacionalne povezanosti i koja označava konsenzus svake poreske unije, na nivou cele Evrope ne postoji. To je strukturni razlog zbog koga će evro proizvoditi sukobe i sporove između različitih članica Eropske unije. Zajednička kamata i kursna lista nikada neće odgovarati svima. Ljudi će na taj način spoznati da su njihove vlade evropskim institucijma ustupile ključne političke instrumente za povećanje nacionalnog blagostanja i obezbeđenje napretka. Zbog toga evro ne može da preživi, iako može da prouzrokuje mnoštvo problema i velike međunarodne konflikte, pre nego što doživi svoj kraj.

Ukoliko Srbija zaista uđe u Evropsku uniju čeka je, između ostalog, odricanje od nacionalne valute. Tu zemlje kandidati za članstvo u EU nemaji nikakv izbor. EU vrši pritiske da se sa priključenjem ukinu i nacionalne valute. Posebno je smešno da u ovim pritiscima učestvuju Danska, Švedska i Velika Britanija, koje ne nameravaju da se odreknu svojih nacionalnih valuta. Državama koje jednom uđu u evropsku monetarnu uniju, dakle, prihvate evro, onemogućeno je da se vrate nazad i ožive nacionalnu valutu, pošto moraju da se odreknu, u korist Evropske centralne banke (ECB), upravljanja vlastitim deviznim rezervama.

Zašto je uveden evro?

Uvođenje evra treba da pomogne u preobražaju EU u politički savez sa brojnim odlikama visokocentralizovane države, pošto evropski kapitalisti i briselski i frankfurtski komiteti žele da bez demokratskih pravila (netrasparentno) odlučuju o svim važnim pitanjima. Bivši španski premijer Filip Gonzales (Felipe Gonzales) je povodom toga izjavio: «Nikako ne smemo zaboraviti da je evro sredstvo tog projekta (projekta političke unije – Z. M.)», a guverner Evropske centralne banke (ECB) Vim Duisenberg (Wim Duisenberg) je izjavio: «Evro je mogo više od valute. Evro je simbol evropske integracije u svakom smislu».1 Osim toga, analitičari ističu još jedan zadatak koji je evro treba da obavi – to je da dokrajči ostatke socijalne države u Evropi.2 To je plan koji bi trebao da zabrine sve dobronamerne ljude.

Svaka država ima vlastitu valutu i to je jedan od znakova njene nezavisnosti. Ukidanje nacionalnih valuta i njihova zamena sa evrom znači prenos jednog od najvažnijih instrumenata državnosti sa države članice na birokratiju EU. Predsednik Evropske komisije Romano Prodi je istakao: «Mač i valuta su osnova nacionalne države: mi smo je preoblikvali».3 Valutno uređenje evra predstavlja srž pokušaja odbacivanja demokratskog nasleđa, koje potiče iz Američke i Francuske revolucije: radi se o pravu naroda na samoopredeljenje. Evro su uveli zato da bi podčinili nacionalne države, kao i da blagostanje stanovnika podrede interesima frankfurtskih bankara i njenih agencija, nad kojim nemamo nikavu demokratsku kontrolu. Novac je, naime, previše važan za blagostanje ljudi, da bi ga prepustili finansijskim elitama.

Ključni problem: evro ukida glavnu ekonomsku polugu nacionalne države – nacionalnu politiku kamatnih i kursnih mera

Nacionalna valuta je od suštinskog značaja za svaku demokratsku i nezavisnu državu, pošto vladi omogućuje uticaj na kamatnu u kursnu politiku, koja obezbeđuje privrednu stabilnost i kvalitet života stanovništva.4 Kamata je domaća cena valute. Sa njom uravnotežujemo troškove kredita i utičemo na pozajmice, investicije, te količinu novca u opticaju. Devizni kurs je cena valute za stanovnike drugih država. Njime država određuje uslove razmene dobara i usluga sa spoljnim trgovačkim partnerima. Ako država duže vreme vodi neprimernu kursnu politiku može postati nekonkurentna. To se iskazuje u niskom privrednom rastu, nezaposlenosti i iseljavanju stanovništva. Bez ventila kamatnih i kursnih mera nacionalne privrede su izložena privrednim potresima, na primer energetskim krizama ili promenama cena na tržištu poljoprivrednih proizvoda ili nekretnina.

S obzirom na to, da se evropske privrede između sebe znatno razlikuju, onda jedinstvena valuta i posledično jedinstvena kamatna i kursna politika nema nikakav smisao. Najveće članice EU (Nemačka i Francuska) su trenutno u recesiji i imaju potrebu za stimulativnim, niskim kamatnim stopama. Neke druge države se nalaze u fazi pregrevanja privrede i imaju potrebu za kamatnim merama koje bi zadržale inflaciju. Politika ECB je takva da uvek koristi najmoćnijima, dakle Nemačkoj i Francuskoj. Kriza u Irskoj je izazvana, između ostalog, i zbog ovakve politike ECB, pošto je ova finasijska institucija podstakla inflaciju u Irskoj. Sukob između država koje imaju potrebu za različitim, sebi prilagođenim, ekonomskim merama je neminovan, a u našem slučaju to znači da ECB mora prestati da vodi jedinstvenu politiku kamatnih i kursnih mera. Drugim rečima, na ovaj način ispada da se stimuliše potreba da se povrate nacionalne valute, odnosno ukine evro.

Gubljenjem siguronosnih mera, kamatne i kursne politike, članicam evropske monetarne unije na raspolaganju ostaje samo prilagođavanje poreske politike i javne potrošnje. Međutim, Pakt za stabilnost i razvoj ograničio je države i na ovom području. Pakt je ovlastio EU da kažnjava one članice evropske monetarne unije koje ostvare godišnji minus veći od tri posto BND. Prekoračenje ovog ograničenja je, opet, često jedini način borbe sa recesijom, što zahteva povećanje javne potrošnje i istovremeno snižavanje poreza. Koncentracija moći u EU, koja teži i harmonizaciji nacionalnih poreskih politika, samo umanjuje poresku gipkost država. Kada nacionalne vlade budu imale potpuno vezane ruke, država se na teškoće može odazvati samo sa snižavanjem plata, rastom nezaposlenosti ili seljenjem radne snage i kapitala iz siromašnih u bogate države, odnosno regije.

Istovremeno ekonomske prednosti evra, kao što je snižavanja transacijskih troškova za pojedince na putovanjima i za preduzeća prilikom spoljne trgovine, te lakše poređenje cena unutar EU, su izuzetno male u poređenju sa političkim i ekonomskim štetama koje evro donosi. Iako unutar evro zone možete provesti nekoliko nedelja kao turista ili gost neke porodice, ostalo vreme se živi i radi u svojoj državi i privredi koja je opterećena sa neprimernom kamatom i kursnom politikom, te posledično sa nekonkurentnošću, nezaposlenošću, inflacijom5 ili niskim privrednim rastom.

Prema tome, jasno je da evro ne vodi privrednom rastu celokupne EU. Naprotiv, monetarna unija vodi centralizovanju države, a to znači da će kapital ići tamo gde najviše donosi profita. Drugim rečima, ljudi koji žele da imaju posao moraće da se sele za kapitalom po celoj Evropi. To će, naravno, oslabiti periferne države, odnosno retko naseljene regije, koje već imaju demografske i razvojne probleme. Osim toga, prema mišljenju Aleksandra Zinovjeva, ovo seljenje ljudi za kapitalom dovodi ih u ropstvo. «Želja milona ljudi iz nezapadnih zemalja da se dobrovoljno presele na Zapad nikako ne utiče na njihov socijalni status u zapadnom društvu. Oni ovde obrazuju naročito postojan socijalni sloj koji je uporediv sa robovima u Rimskoj imperiji. Oni su obespravljeni kao i robovi. U svakom slučaju njihova prava su ograničena u poređenju sa autohtonim zapadnim stanovništvom. Uslovi pod kojima žive su takođe uporedivi sa ropskim. Naravno, s njima se postupa bolje nego sa robovima u Rimu ili u SAD tokom prošlog veka. Pa ipak, oni dolaze u zapadne zemlje spolja, kao jeftina radna snaga, i za one poslove koje građani zapadnih zemalja smatraju nedostojnim da se njima bave. Na primer, u Nemačkoj Turci dobijaju dva ili tri puta manje od Nemaca za isti posao, a ljudi iz bivših komunističkih zemalja koji ovde nelegalno žive spremni su da rade za bagatelu (za platu koja je deset i više puta manja, nego za Nemce). Ovi ljudi se reprodukuju u zapadnim zemljama u svom statusu, kao što su se reprodukovali (a ne samo zarobljavali u ratu) robovi u Rimu. Idilična slika koju grade zapadni ideolozi, da su savremeni radnici tobože svlasnici preduzeća, ili u krajnjoj liniji saučesnici u poslu koji su zainteresovani za njegov procvat, ne odnosi se na razmatrani sloj.»6

Evro nije ni projekat koji će dovesti do umanjenja konflikata u EU. Naime, zajednička valuta ne može da osigura međunacionalne kohezije i mir. Pored toga što su imali zajedničku valutu SSSR i SFR Jugoslavija su se raspali. Godine 1999, kada je EU uvela evro, u svetu je bilo oko 25 ratova, od toga 24 države su imale zajedničku valutu. U periodu između 1989. i 1999. godine u svetu je zabeleženo 108 oružanih sukoba, ot toga je 101 država učesnica sukoba imala zajedničku valutu. Tri četvrtine ovih konflikata se događalo u državama gde je postojao formalni demokratski poredak, na primer u Indiji (Kašmir), Alžiru (islamska gerila), Maroko (Zapadna Sahara), Velika Britanija (Severna Irska), Španiji (Baskija) i Turska (Kurdistan).

Demokratija i evro

Kako da građani EU utiču na odluke ECB, odnosno na području jedinstvene monetarne unije? Prema uvidima u dosadašnju pravnu regulativu iz ovog područja, jasno je da kada guverneri budu imenovani, više neće biti moguće ni smeniti ih ni zameniti. Za njih važi zabrana traženja i primanja upustava ili zadataka od nacionalnih vlada ili bilo koje druge evropske institucije. ECB je u svojoj delatnosti potpuno nezavisna od vlada i parlamenta nacionalnih država – članica EU. U pogledu evropske valute, dakle, birači ne mogu promeniti ništa. Promene vlasti na nivou država članica ili EU uopšte nama uticaja na politiku ECB. Nedemokratska struktura evropske monetarne unije i ECB je do detalja definisana Mastrihtskim ugovorom, koja se ne može menjati bez saglasnosti svih država članica.7

Globalizacija i evro

Evro je ključni instrument u smanjivanju mogućnosti da se nacionalne države zaštite od opasnih efekata globalizacijskih procesa, kakav je, na primer, brzo širenje privrednih lomova iz jedne na drugu državu. Slobodan protok kapitala je, kaže se, motor privredne globalizacije. Međutim, 56. član Mastrihtskog ugovora o EU zabranjuje bilo kakvo ograničavanje slobodnog protoka kapitala unutar EU ili između EU i spoljneg sveta. Mastrihtsi ugovor je očigledno pisan po želji vlasnika kapitala, pošto je to deklaracija o slobodi kapitala, ali ne i ljudi.

U suprotnosti sa ovim napredne snage uvek su težile da ukrote ogromne apetite i intere divlje snage kapitala. Pri tom se (sudeći po dosadašnjim istorijskim iskustvima) kao jedini efikasan aparat pokazala nacionalna država, sa demokratskim postupkom proveravanja elite od strane biračkog tela.

Da li će evro opstati?

Nemački predstavnik u Savetu guvernera ECB, Otmar Ising je rekao: «U istoriji nije poznat slučaj da se neka monetarna unija, koja nije povezana sa samo jednom državom, opstala».8 Nacionalne monetarne unije su istovremeno i poreske unije. Na svojoj teritoriji vode jedinstvenu poresku politiku, udruženu sa sistemom javne potrošnje i proizvodnje. To znači da slabije razvijene regije u proseku plaćaju manje poreze, pri čemu, istovremeno, u njima država podstiče javne radove. Nacionalna solidarnost se manifestuje tako da centralna vlast sa prenosima novca delimično kompezuje razlike između regija i zajednica. Radna snaga se, u svakom slučaju, seli iz siromašnijih u bogatije predele, međutim bez poreske regulative ovo bi bio još izraženiji proces. Na taj način neki regioni bi ostali bez stanovnika. Na evropskom nivou ovakve solidarnosti nema. Evropska monetarna unija nije poreska unija. Politika oporezivanja i javne potrošnje ostaje u nadležnosti nacionalnih vlada, i sve kazuje da će tako ostati (iako se i ovde ograničavaju od strane Pakta za stabilnost, koji ne dozvoljava da nacionalne države imaju godišnji minus veći od tri posto BND).

Zbog toga je malo verovatno da će bogate države mnogo povećati količinu pomoći za siromašne članice, posebno novim državama sa Istoka i onima sa Balkana koje teže da uđu u EU. Siromašnima, dakle, preostaje da se, u poređenju sa svojim konkurentima, pomire sa manjim platama i smanjivanjem socijalne sigurnosti. Ako tako bude, onda stanovnike siromašnih država čeka nezaposlenost i biće primorani da se sele trbuhom za kruhom.

Ovom zaključku se privoleo i poznati ekonomista Milton Fridman, koji je dao dve zanimljive izjave: «Evro će biti izvor velikih problema umesto da bude koristan. Evro je slučaj bez presedana. Koliko ja znam, do sada nije bilo monetarne unije sačinjene od nezavisnih država i koja je imala zvanično propisanu valutu. Bilo je unija zasnovanih na pokriću u srebru ili zlatu, ali ne i na dekretom propisanom novcu, koji teži inflaciji, a koji izdaju politički nezavisne države».9 Drugom prilikom je rekao: «Evro je velika greška. Uveli su ga iz političkih, a ne iz ekonomskih razloga, pošto je to korak ka realizaciji mita Ujedinjenih država Evrope. Mislim da će njegov učinak biti suprotan od očekivanog. Prouzrokovaće sukobe koji će samo otežale opastanak političke unije... Novac je previše ozbiljna stvar da bi ga prepustili saveznim bankarima».10

Solidarnost koja potiče iz osećaja nacionalne povezanosti i koja označava konsenzus svake poreske unije na nivou cele Evrope ne postoji.11 To je strukturni razlog zbog koga će evro proizvoditi sukobe i sporove između različitih članica EU. Zajednička kamata i kursna lista nikada neće odgovarati svima. Ljudi će na taj način, na kraju i možda dockan, spoznati da su njihove vlade evropskim institucijma ustupile ključne političke instrumente za povećanje nacionalnog blagostanja i obezbeđenje napretka. Zbog toga evro ne može da preživi, ali može da prouzrokuje mnoštvo problema i velike međunarodne konflikte, pre nego što doživi svoj kraj.12

Literatura:

Buntuющaя Evropa. Massovыe besporяdki raspolzaюtsя po ES, http://novopol.ru/text59669.html

Vukćević, Dejana: Srbija i pridruživanje Evropskoj uniji, u zborniku: Srbija politički i institucionalni izazovi, Institut za političke studije, Beograd, 2008.

Zinovjev, Aleksandar: Zapad, fenomen zapadnjaštva, Naš dom, Beograd, 2002.

Evrotitanik, ekonomski razlogi proti evru, Skupina Neutro, Ljubljana, 2001.

Coughlan, Anthony: Temeljna kritična dejstva o Evropski uniji, Skupina NEUTRO, Ljubljana, 1999.

Milošević, Zoran: Između Evropske unije i saveza pravoslavnih Slovena, u zborniku: Jedinstvo pravoslavnih Slovena, knj. 1, Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo, 2006.

Milošević, Zoran: Kupovina države, Eseji o stranačkoj korupciji, tržištu lojalnosti u medijima i evroskepticizmu, Institut za političke studije, Beograd, 2008.

Ovčina, Ismet: Političke stranke i demokratija, DES, Sarajevo, 2007.

The Irisc Times, 5. 9. 2001.

Hefer, Sajmon: Evrofili protiv realnosti: realnost će pobediti, Nova srpska politička misao, http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/evrofili-protiv-realnosti-ce-pobediti/

(Rad je nastao u okviru naučnog projekta «Društvene i političke pretpostavke izgradnje demokratskih institucija u Srbiji» (149057D), koji se razvija u okviru Instituta za političke studije u Beogradu, a finansira Ministarstvo nauke Republike Srbije)

Fusnote:

1. Evropska protimaastrichtska zveza, Poziv proti evru, Evrotitanik, ekonomski razlogi proti evru, Skupina Neutro, Ljubljana, 2001, str. 21.[^]
2. Gorazd Kovačič, Evrotitaniku na pot, Evrotitanik, ekonomski razlogi proti evru, Skupina Neutro, Ljubljana, 2001, str. 32.[^]
3. Isto.[^]
4. Simon Wolfson, Evropska monetarna unija – nepremišljen projekt, Evrotitanik, ekonomski razlogi proti evru, Skupina Neutro, Ljubljana, 2001, str. 6. [^]
5. Od 1999. do 2001. godine evro je izgubio četvrtinu vrednosti.[^]
6. Aleksandar Zinovjev, Zapad, fenomen zapadnjaštva, Naš dom, Beograd, 2002, str. 122.[^]
7. Ovo nije jedina nedemokratska institucija u EU. O tome videti: Ismet Ovčina, Političke stranke i demokratija, DES, Sarajevo, 2007.[^]
8. Evropska protimaastrichtska zveza, Poziv proti evru, Evrotitanik, ekonomski razlogi proti evru, str. 26.[^]
9. Sajmon Hefer, Evrofili protiv realnosti: realnost će pobediti, Nova srpska politička misao,
10. The Irisc Times, 5. 9. 2001.[^]
11. Rasprave o mogućnosti nekih država – članica da se odreknu evra već teku. Tako je bivši nemački ministar inostranih poslova, Joška Fišer, izjavio da «Nemačka nije voljna da i dalje obezbeđuje finansijsku potporu privredno zaostalijim zemljama Evrope». Vidi: Sajmon Hefer, Evrofili protiv realnosti: realnost će pobediti, Nova srpska politička misao, http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/evrofili-protiv-realnosti-ce-pobediti/[^]
12. Iako evropski mediji ne pišu o protestima u EU, oni su sve masovniji, posebno u članicama na Istoku (Bugarska, Litvanija, Letonija i estonija). Vidi: Buntuющaя Evropa. Massovыe besporяdki raspolzaюtsя po ES, http://novopol.ru/text59669.html[^]