Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Beogradska čajanka
Ekonomska politika

Beogradska čajanka

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Brkić, Branko Radun   
četvrtak, 28. februar 2008.

Da ekonomija može biti zgodno oruđe u funkciji politike, palo je na pamet još pre nekih 250 godina građanima Bostona, tadašnjim podanicima britanske krune, kada su odlučili da brodove Britanske istočnoindijske kompanije olakšaju za 45 tona čaja, bacivši ga pravo u more. Nakon svakim danom sve većih protesta i napada na službenike Istočnoindijske kompanije – uvoznika čaja u koloniju, oni koji su sebe nazvali "Sinovi slobode", a koji bi danas dobili epitet "huligana" smatrali su da je potpuno legitimno nasrnuti na interese krune ako oni zadiru u američke slobode.

Tadašnja engleska imperija je ostvarivala velike prihode monopolom na trgovinu indijskim čajem. Nakon donošenja zakona o čaju, koji je cenu legalno uvezenog britanskog čaja oborio ispod cene krijumčarenog, kolonisti su se odlučili na akciju. Štiteći cenu krijumčarenog, ali neoporezovanog čaja, "Sinovi slobode", maskirani u Mohavk indijance, popeli su se 16. decembra 1773. na brodove Njenog kraljevskog visočanstva i otvorili novo poglavlje slobode, demokratije i ljudskih prava u savremenoj istoriji. Posledice ove pomalo i smešne epizode, osim što su budući Amerikanci iz protesta prešli na pijenje kafe, predstavljaju istovremeno i temelj američke države, ali i moderne zapadne civilizacije, ka kojoj jedan deo srpske javnosti ovih dana čeznutljivo gleda. Naši “amerikanofili” olako zaboravljaju da je danas najmoćnija sila i “lider slobodnog sveta” nastala kao proizvod borbe protiv nepravedne politike jedne daleko moćnije sile, pre svega na temelju “saveza za bojkot”.

U ovom se slučaju ekonomski embargo pokazao kao pokretač i kao efikasno sredstvo mobilizacije jednog društva koje u početku i nije bilo za „raskid sa Londonom“. Pored toga, bojkot britanske robe je s vremenom delovao stimulativno na formiranje sopstvene supstitucije uvoza, to jest na formiranje domaće industrije. Čak i kada su posle rata za nezavisnost normalizovani odnosi na liniji Vašington–London, ostali su protekcionistički zakoni koji su, kako je Hamilton rekao, morali da ostanu pedesetak godina na snazi dok mlada američka industrija ne stasa dovoljno da se nosi sa britanskom. Poznat je primer kako je jevrejska zajednica ekonomskim bojkotom pre Drugog svetskog rata bacila na kolena moćni automobilski koncern “Ford” jer je njihov osnivač i vlasnik napisao knjigu koja je govorila o jevrejskoj zaveri. Nešto skoriji bojkot francuskih vina i krompirića sličnog naziva, sve zbog nedovoljne kooperativnosti francuskog predsednika u iračkoj klanici, slobodni ste da shvatite kao deo već tradicionalnog folklora i oživljavanje nikad zaboravljenih običaja.

OD ČAJA DO OČAJA

Prihvativši se ovim uvodom više nezahvalnog, nego lakog posla da povučemo istorijsku paralelu sa nedavnim pozivom na bojkot slovenačkog “čaja”, podsetićemo čitaoce na to da se čin uništavanja britanske robe teško može smatrati legitimnim, a legalnim nikako. Sa druge strane, srpska država je imala potpuni legitimitet da uvede legalne “kosovske” carine na svu robu zemalja koje su priznale secesiju Kosova, a ništa od toga nije uradila. Imajući ovo u vidu, lako je zaključiti da je Srbija danas u mnogo gorem položaju nego britanska kolonija u 18. veku.

Ovom tužnom stanju srpske države najviše je doprinelo još tužnije stanje duha onih ljudi koji smatraju da se, eto, ništa ne može učiniti i da je popustljiva trpeljivost najbolje rešenje za sve nepravde međunarodnog neprava. Da su na taj način razmišljali i učesnici “Bostonske čajanke”, verovatno danas ne bismo imali ovih nevolja. Međutim, njih nije zaplašila ni britanska moć bez prestiža, niti lična beznačajnost, već su odlučno ustali u odbranu sopstvenog dostojanstva i neotuđivih prava. Da se dostojanstvo ne dobija na poklon, već pripada isključivo onom ko je spreman da se za njega bori, propustićemo da elaboriramo ovom prilikom.

Zavlačeći ruku u vreću sa mogućim protivmerama prema državama koje priznaju Kosovo, srpska vlada je mogla da otkrije ono što je i sama znala – da se tamo ne nalazi bog zna šta. Vojske smo se preventivno rešili, samo da ne bismo slučajno došli u iskušenje da se branimo, kaznena carinska politika ne dolazi u obzir jer država ima više obaveza prema međunarodnim trgovačkim sporazumima nego prema sopstvenom teritorijalnom integritetu. Čak je i zapaljiva patriotska retorika “u pokušaju” dočekana na nož, jer prema rečima ekonomskih analitičara, može ugroziti poverenje stranih investitora da ulažu novac u Srbiju. Doduše, analitičari uvek nekako zaborave da napomenu da su strani investitori, među kojima su Slovenci prednjačili, do sada jedino investirali u spoljnotrgovinski deficit Srbije, koji je tokom tranzicionih godina došao do 15 milijardi dolara. Investitori su investirali samo u potrošnju, ali ne i u domaću proizvodnju. Grade se samo tržni centri i benzinske pumpe, dok su prave grinfild investicije u proizvodne pogone retkost. Kada potrošimo sve što se moglo prodati i založiti (na šta se naša ekonomska politika ionako svodi), “strane investicije” (eufemizam za rasprodaju domaće privrede) svakako će prestati, pa nema razloga da bar jednom ne kažemo ono što zaista mislimo.

Bojkot stranih proizvoda, prema dosad navedenom, nametnuo se kao jedno od retkih preostalih instrumenata nemoćne srpske politike. Državni zvaničnici, koji bi rado izbegli mrke poglede stranog kapitala, ostali bi tako čisti, a spasavanje srpske časti bilo bi prebačeno u korpe potrošača. Kada se napokon predložilo kompromisno rešenje tipa “kako pokazati zube, a ne otvoriti usta”, usledile su prvo javne opomene, a zatim i otvorenije pretnje da to tako neće ići. Argumenti protiv “spontanog bojkota” robe država koje podržavaju secesiju bili su različiti, izazivajući reakcije običnih građana i razumne replike kojima nije bilo mesta u “režimskim medijima”.

Tako smo mogli da čujemo da nema smisla bojkotovati strane banke i kompanije, jer se zapravo radi o domaćim bankama sa stranim kapitalom. Tako smo saznali da su svetske banke u stvari srpske jer posluju u Srbiji, zapošljavaju naše ljude i rade po našim zakonima. Kola su moja, bez obzira na to što su plaćena kapitalom banke, odavno sanja da izgovori svaki vlasnik kola kupljenih na lizing, mada sudska praksa ne potvrđuje da se iko do sada odvažio da sa takvim argumentom izađe pred sudiju. Tvrdnja koja glasi "Ta kompanija zapošljava 2.000 domaćih radika" obavezno izostavi nastavak: “Ali da ne prodajemo njihovu robu, zaposlili bismo još 2.000 radnika za proizvodnju te iste robe.” Naravno, niko normalan ne očekuje da posle osam godina tranzicije ugleda prvi posttranzicioni frižider ili automobil, jer tranzicija nije obećala proizvodnju ovakvih tehnoloških čuda, nego samo umerenu potrošnju, koja će silom spoljnotrgovinskog deficita s vremenom postajati sve umerenija. Ko ne proizvodi, nema pravo ni da troši, starija je mudrost od lekcija o otvorenom tržištu i konkurenciji u vreme globalnih monopola.

Međutim, da pitanje bojkota i nije tako naivno, pokazuju i reakcije medija i “ekonomskih analitičara” koji su gotovo listom „skočili“ protiv i same najave mogućnosti nekog oblika ekonomskih mera protiv država koje priznaju secesiju Kosova. Samo se u neoficijelnim i neformalnim kanalima komunikacije (internet i sms) mogao pročitati poziv na bojkot slovenačke i/ili hrvatske robe, dok se u „kontrolisanim“ medijima moglo čuti gotovo isključivo drugačije mišljenje. Ono što čudi je to što su takve negativne reakcije dominirale iako se pozivalo samo na bojkot robe naših „bivših republika“, dakle, može se zamisliti kakve bi reakcije tek bile da se apelovalo na nekupovinu američke, britanske ili robe nekih drugih, moćnijih zemalja koje su najavile, a posle i priznale „nezavisno“ Kosovo.  

JANŠINA SRBIJA

Da je, čini se, u ovoj i ovakvoj Srbiji gotovo nemoguće sprovesti tako nešto, bilo je izgleda jasno mnogima kod nas, ali i u inostranstvu. To nam je najjasnije predočio Janez Janša koji je poručio da Srbija neće uvesti nikakve kaznene ekonomske mere protiv Ljubljane u slučaju da ona prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Premijer Dežele je odbacio mogućnost nekakvog oblika embarga: „Možda će biti malo napeto tokom nekoliko sedmica (pošto Kosovo proglasi državnost), najavljivaće (Srbija) različite mere, možda će povući neki potez, onako, demonstracije radi.” Na ovakve, neki bi rekli provokativne a drugi duboko istinite izjave, ogorčeno su reagovali čitaoci Politike na njenom sajtu. Odakle tolika samouverenost kod slovenačkog premijera povodom srpske (ne)sposobnosti da se odupre sirenskom zovu slovenačke robe? Čini se da nas poznaje vrlo dobro, pa zaključuje kako smo nesposobni čak i za oštrije ekonomske mere, čak i protiv male Slovenije.

Međutim, neke je poslovne ljude ovako otvorena i provokativna pozicija Ljubljane zabrinula, jer su oni računali da će Srbija, ako išta drugo a ono zbog inata povući neke poteze koji mogu štetiti njihovim poslovima „na Balkanu“. Ovde je došlo i do sukoba politike Ljubljane koje je vezana za SAD sa ekonomskim interesima njenih poslovnih krugova koji zbog toga vrše pritisak na svoju vladu da „spusti loptu“ i da barem ne bude u prvom talasu zemalja koje će priznati secesiju Kosova. Pokazalo se da je sama najava bojkota slovenačke robe imala značajan efekat na tamošnje poslovne i političke krugove, pa se Ljubljana „malo primirila“. Čak su naši pisani i internet mediji bili zatrpani PR produktima u vidu izjava vodećih poslovnih ljudi Slovenije u kojima se oni protive priznavanju secesije Kosova. Bilo to zamazivanje očiju srpskoj javnosti ili ozbiljno suprotstavljanje „balkanskoj politici“ Ljubljane, čini se da je i neformalna najava bojkota ipak neke stvari pomerila.  

Postavlja se pitanje da li je Janša u pravu – da će se javnost Srbije malo talasati, nekoliko nedelja možda, i da će se na tome završiti. Kako se čini iz izjava vladinih funkcionera, kao i iz provladinih medija i provladinih analitičara, izgleda da je premijer Slovenije pravilno procenio “situaciju” jer „Srbi kratko pamte“, a da greše svi oni koji misle da je neka vrsta ekonomskih mera neophodna da bi sačuvali poslednje ostatke nacionalnog ponosa. Mediji su samu ideju ekonomskih mera dočekali na nož – te to je ponavljanje Miloševićevog embarga, te to će više nas koštati nego Sloveniju, te to se ne može realizovati, i tome slično.

Neupućeni čitalac sigurno će odmah pomisliti da se iza Janšine procene krije samo dobro poznavanje srpskog mentaliteta. Svakako da je prisutan i element palanačkog kompleksa koji naša urbana elita gaji prema Zagrebu i Ljubljani, te sa tim u vezi i sklonost da se kvalitet njihove robe precenjuje. Međutim, postoje tu i dublji motivi paralize srpske elite. Ono što mu pruža utemeljeniju osnovu za tako samouverene prognoze pre svega je uvid u petooktobarski tranzicioni ugovor, i to u one klauzule ispisane sitnim slovima na kraju teksta. Iako su mnogi analitičari i političari pokušavali da nas javno opomenu na njihovo postojanje, nikada nisu sakupili dovoljno hrabrosti da ih javno saopšte. Građani Srbije su se ulaskom i dominacijom stranog kapitala na svom tržištu i liberalizacijom uvoza odrekli prava da odlučuju o sopstvenoj sudbini u ekonomskoj sferi. Naša ekonomska politika je ove decenije bila samo servis za izvršavanje MMF-ovskih “saveta” i laka meta za korporativne “lobiste”. Srbija nema ne samo politički suverenitet nad celom svojom teritorijom već je izgubila ekonomski suverenitet na celoj svojoj teritoriji.

Između dva kruga predsedničkih izbora jedan od zagovornika American way of debt” ideologije, Miša Brkić, otvoreno je to i saopštio zbunjenim glasačima u jednom od gostovanja na televiziji. Najavivši rast bankarski kamatnih stopa u slučaju pobede radikala i gotovo siguran gubitak stanova za građane koji su ih uzeli na kredit, poslao je kratku, ali jasnu poruku – glasajte ako smete! Možda zvuči paradoksalno, ali je mogućnost aktivne borbe za Kosovo zatvorena istovremenim otvaranjem filijala stranih banaka koje su potpuno preuzele domaće finansijsko tržište, kao i podizanjem nizova monolitnih stranih supermarketa.

Tek kada bi naša vlada i politička klasa smeli da povuku oštrije diplomatske i ekonomske mere, protivljenje secesiji bi neko u svetu ozbiljnije shvatio. Kada bi se moglo zamisliti da Srbija izvrši jedan efikasan pritisak na one kompanije koje dolaze iz država koje podržavaju secesiju, Kosovo bi nam u perspektivi bilo nešto bliže. Naravno, pametna politika nekada ni ne obelodanjuje ekonomske mere protiv neke druge države. Primer za to je Hrvatska u kojoj se godinama nije mogla naći roba iz Srbije (a i danas je stidljivo prisutna) jer je imala veliki broj “prepreka” (što institucionalnih, što vaninstitucionalnih) koje nije mogla preskočiti. Postoje ekonomske mere koje su javne i kojima se busa politička elita u grudi, a i one o kojima se samo priča u poslovnim krugovima, ali koje su često efikasnije. To odlično znaju i Janez Janša i Miša Brkić, kao što je to znala i Istočnoindijska kompanija pre više od dva veka, kao što su to znali i akteri "Bostonske čajanke", shvativši da je skuplji krijumčareni čaj ipak jeftiniji od jeftinijeg britanskog. To izgleda znaju svi sem nas.