Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Bauk nezaposlenosti i zbunjeni sindikati
Ekonomska politika

Bauk nezaposlenosti i zbunjeni sindikati

PDF Štampa El. pošta
Dragan Kostić   
četvrtak, 18. jun 2009.

U borbi protiv nezaposlenosti najopasniji protivnik je samozavaravanje. Ono je, na jednoj strani, trajno prisutno u težnji svake vlasti da formalnim smanjenjem evidentiranih nezaposlenih lica ulepša stvarnost i time ''dokaže'' uspeh i u toj oblasti. Na drugoj strani, ono se javlja kroz sporadične ideje o revolucionarnim rešenjima kojima bi se sve, navodno, iz temelja izmenilo na bolje. A, šta je sa realnošću?

Mnogobrojni slučajevi radničkog ''bunta u prazno'' dokazuju da još nismo načisto ni oko upotrebe osnovnog sindikalnog oruđa: prava na štrajk. U razvijenim državama, štrajkovi su izgubili ideološka obeležja i postali (pojednostavljeno rečeno) čisto ekonomska kategorija. Naime, kad postoji ''skriveni'' ekstra profit, poslodavac će biti prisiljen da popusti i deo tog profita odvoji za smirivanje strasti i nastavak rada, pre ili nakon što gubici zbog obustave počnu da nagrizaju smisao postojanja firme. U suprotnom, štrajk ne samo da je ''pucanj u prazno'' nego i opasnost po dalju egzistenciju zaposlenih, zbog novog urušavanja ionako lošeg stanja.

Da li u našim sindikatima (podružnicama i centralama) postoji kadrovska osposobljenost za izradu takvih procena i analiza? I, da li se, bar, tome teži? Nije li pozicija sindikata kao samoproklamovanog spasioca firmi (radnih mesta) uzrok čestog nepotrebnog uplitanje u poslove saniranja i poslove menadžmenta uopšte? Sindikat je tad u lagodnoj poziciji kibicera, koji predlaže prvu kombinaciju koja mu padne na pamet, bez obaveze da sagleda svu problematiku i bez posledica za slučaj neupeha. Time se kod zaposlenih stvara iluzija da je spas uvek moguć i da su problemi uvek proizvod nečije loše namere, a ne posledica tržišnih uslova poslovanja.

Glavni uzrok velike nezaposlenosti leži u opštem tehnološkom napretku. Po dokaze za to ne moramo ići u beli svet, do robotizovanih proizvođača automobila sa sablasnim pogonima bez i jednog jedinog radnika. Dovoljno je da pogledamo primer Elektrodistribucije Beograd. Koliko bi samo u toj kompaniji, da nije kompjuterske obrade podataka, bilo novih radnih mesta? Verovatno za dve do tri hiljade trenutno nezaposlenih, i to onog najsuficitarnijeg kadra – srednjoškolskog profila i ženske radne snage. I proces globalizacije učinio je svoje. Kompanije nemilosrdno izmeštaju proizvodnju ka regionima u kojima za neke poslove, poput jednostavnijih operacija u proizvodnji odeće, plata iznosi 2 (i slovima: dva) dolara nedeljno. Ako neko misli da može ovde da bude konkurentan u sličnim poslovima i da nadomesti plate zaposlenima do iole pristojne zarade za naše pojmove (od startnih konkurentskih 800 dinara mesečno) ili je lud ili je poslovni genije.

Kod nas se, više nego u drugim zemljama, pribegava i prelivanju protesta van lokacija same firme (na ključne saobraćajnice ili ispred zgrade vlade), a sve da bi se izazvala veća pozornost, što najčešće dovodi samo do prihvatanja nerealnih obećanja izrečenih u cilju hitne deblokade. Doduše, nisu nepoznati ni pokušaji menadžmenta/vlasnika velikih kompanija da namerno provocirajući štrajkove (najavama otpuštanja) vrše pritisak na vladu kako bi im ova pomogla, direktno ili kroz razne olakšice (metod će u uslovima svetske finansijske krize biti sve više korišćen). Donekle su specifični štrajkovi zaposlenih u javnim službama, kod kojih se ide na širenje nezadovoljstva na korisnike usluga, s tim da se i ti štrajkovi mogu pravilno valorizovati ekonomskim pokazateljima.

Pod sam pojam štrajka uvukli su se svakojaki protesti. Među njima se po svojoj brojnosti i krajnje ekstremnim oblicima izdvajaju oni iz domena vlasničkih odnosa u privatizovanim preduzećima. Bilo da se zaista radi o vlasničkim akcijama koje nisu izdate saglasno zakonskoj regulativi i ugovorima, ili da je reč o umišljenim pravima na akcije (ohrabrenim ''brižnim'' savetodavcima), očigledno je da su i tu sindikati zatečeni u svojoj oveštaloj matrici delovanja. U principu, odnosi među vlasnicima izlaze iz delokruga sindikata, ali je tu, istovremeno, prisutna i očigledna borba za puko preživljavanje ljudi koji su članovi tih istih sindikata. Verovatno bi jedan poseban zakon o Zaštiti prava malih akcionara rešio mnoge nedoumice i zalude, pre svega oko raspodele prava i odgovornosti.

Velika zabluda vezana je i za instituciju davanja otpremnine. Pojedini analitičari ukazuju na to da pregovori o visini (uslovima) otpremnine, ma koliko spolja izgledali kao borba do poslednje kapi krvi, ipak imaju samo psihološki značaj. Jer, šta se događa ako nedovoljan broj zaposlenih prihvati uslove za dobrovoljni odlazak? Tad jedan broj zaposlenih (do procenjenog viška) biva izbačen sa posla, uz uslove koji su već ustanovljeni za dobrovoljni odlazak. Znači, razlika je u tome što su oni koji su sami otišli sačuvali dostojanstvo kroz privid da sami upravljaju sopstvenim životom, a ostali ušli u fazu potencijalno velikih psihičkih depresija i nesagledivih, iz njih proisteklih, posledica.

Kod ovolikog broja zabluda na kojima treba ozbiljno poraditi, zašto stvarati nove? Ideja o preregistraciji sindikalnih udruženja u političke stranke predstavlja dvosekli mač. Gubi se mogućnost udruženog svepolitičkog (apolitičnog) nastupa prema državi i poslodavcima, a stvara stranka (stranke) bez garancija da će sutra istinski zastupati radničke interese. Tu spada i pokušaj stvaranja raznih posredničkih tela. Bez pravih instrumenata u rukama, ona su samo ''rame za plakanje'' i dodatna transmisija za kupovinu vremena do pravih ''biti ili ne biti'' pregovora.

Sigurno da sindikalnim liderima nije lako da deluju u zemlji u kojoj ni mnogi ''iskusni'' direktori, a kamoli novokomponovani biznismeni, o radničkim pravima ne znaju gotovo ništa. Čak ni to da za vreme štrajkova nema otpuštanja, jer neki i tad pokušavaju da pišu otkaze (štrajkova ne bi ni bilo kad bi se radnici mogli jednostavno otpustiti i primiti novi). I, sve ovo uz istovremenu transformaciju samih sindikalnih organizacija, koje takođe moraju proći kroz proces tranzicije (a ne usputnih prepravki). Problemi se ipak ne mogu rešiti namernim zaobilaženjem postojećih i stvaranjem novih crnih rupa.