Početna strana > Debate > Crkva i politika > O saboru u Nikšiću - još se nismo iskorenili?!
Crkva i politika

O saboru u Nikšiću - još se nismo iskorenili?!

PDF Štampa El. pošta
Darko Đogo   
utorak, 24. decembar 2019.

Kada ste rođeni u hercegovačkoj porodici, onda su događaji u Crnoj Gori, a naročito u onom dijelu Hercegovine koji danas pripadaju Crnoj Gori za vas stvar kućna, porodična. Pa kako onda ne poći na Crkveno-narodni sabor zakazan za 21.12.2019?

Tako smo pošli rano ujutro iz Foče za Nikšić – ranom zorom, očekujući gužvu kako na magistralnom i „međudržavnom“ putu Foča – Šćepan Polje – Nikšić tako i na samom graničnom prelazu Hum – Šćepan Polje. Gužve nije bilo ni na pomenutojm magistralnom bespuću, ni na samom graničnom prelazu (što me je, moram priznati, prilično začudilo).

Veče prije polaska smo provjerili sa kontaktima u pograničnoj policiji da li će biti moguć prolaz i dobili objašnjenje da ćemo moći da uđemo, ali nije poželjno da nosimo bilo kakva nacionalna ili vjerska obilježja. Osim naprnog krsta i podrasnika drugih nismo ni imali. Policija je sa obje strane granice bila ljubazna i susretljiva.

Kroz kišu i maglu smo doputovali u Nikšić, tačno prema planu, u 8:00 časova. Na svakom od „skverova“ stajala je policija: zaustavljamo se tamo gdje znamo da bi trebalo skrenuti lijevo ka Crkvi Svetog Vasilija Ostroškog, a koji je očigledno zatvoren za saobraćaj.

Ljubazna policija

Policija nas ljubazno upućuje i gdje bismo se i kako mogli parkirati. I to je jedan od trajnijih utisaka: policija je čitavog tog dana bila izuzetno ljubazna, pa čak i nekako posebno pažljiva. Da li ti ljudi nekako slute da im je posao takav da moraju da slušaju vlast koja se otela i čistom razumu i ljudskom obziru pa tom ljubaznošću tiho nam saopštavaju da i te kako razlikuju ono što se baš mora od onoga što se ne mora?

Da li u njihovoj potrebi da budu na ruku nekome ko je došao da kaže kako u ljudima ima još svetog, neotuđivog, beskompromisnog ima i učestvovanja u našoj stvari? Ne znam. Ali shvatam da im lako nije.

 

Parkiramo u jednoj od pobočnih uličica. Kiša tada još uvijek propaduje, a narod iz svih pravaca sabira se Crkvi. Ulazimo u Crkvi. Jutrenje traje: poznati, milenijumski usklici jevrejskoga cara i hrišćanskog proroka, pjesma Bogorodici zatim. Cijelivamo mošti Svetiteljeve. I odmah osjetiš onaj isti mir koji dolazi zajedno sa Svjedokom Hristove Sile. Neko dostojanstvo Sile Božije.

Ljudi pristupaju i okupljaju se. Kraj kivota – momci u crnogorskim narodnim nošnjama. Sa lijeve strane, među okupljenim viđenijim ljudima naročito pažnju svih pobuđuje simbolički bitno prisustvo Miodraga Dake Davidovića.

Liturgija hercegovačkih episkopa

Počinje liturgija. Ono što me odmah ražalostilo jeste činjenica da su među episkopima koji služe gotovo svi – jedan intimni krug prijatelja, najneposrednije povezanih istim porijeklom (iz Crne Gore, Hercegovine, Krajine). Svjestan sam razmimoilaženja po mnogim pitanjima u našem episkopatu. Ali ne postoji razlog, razuman, za svojevrsni tihi bojkot jednog crkveno-narodnog sabora u jednom trenutku kada više nema prostora ta kalkulaciju.

Nivo agresije kojoj je izložena Srpska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori u posljednje vrijeme signalizuje da je tamošnja vlast shvatila da bez polarizacije naroda nikada do kraja neće moći da zaokruži identitetski projekat: već deset godina je u njihovim rukama i nož (i metak) i pogača (od raznih bijelih sortimenata), pa se nisu makli nigdje dalje, a ketmanstvo lažne elite i dalje nije u stanju da ubijedi masu koja pod pritiskom izbora između društvenih privilegija (bilo kakvih) i identiteta čini neprekidne kompromise, ali ne zaboravlja u kojoj Crkvi bi da pristupi onom svetom, onom iznad blatnjave svakodnevice Istorijski momenat u kome je crnogorska oligarhija odlično osjetila da nasilje prema Pravoslavnoj Crkvi prolazi u Ukrajini i Estoniji pod uslovom da si geostrateški „ispravno“ orijentisan čini kontekst za koji možemo da naslutimo da omogućava ovu agresiju koja ne nalikuje na dosadašnje pokušaje i trzavice.

Ali, izgleda da su se veći igrači pobrinuli da pacifikuju sve balkanske kolonijalne upravnike, uključujući i one sa „srpskim“ predznakom, a preko njih i „simfonično“ nijeme velikodostojnike jer prosto ne mogu da vjerujem, pored sve beogradocentričnosti i šumadijocentričnosti mnogih ali ne svih od velikodostojnika u Srbiji da neko ne osjeća koliko je upravo bilo bitno da se pokaže jedinstvo sa arhijerejima SPC u Crnoj Gori.

Pravoslavna Crkva Crne Gore?

Razgovarajući ovih dana sa pojedinim prijateljima iz Srbije slušao sam meni sasvim nepojmljivu tezu o „bojkotu“ Mitropolita Amfilohija i ostalih episkopa okupljenih na saboru zbog toga što, teza kaže, iza svega se krije subverzivni plan prema kome bi on trebalo da osnuje nekakvu „autonomnu“ ili „autokefalnu“ ali „kanonsku“ Pravoslavnu Crkvu Crne Gore

Iako se ne može poreći da je Mitropolit čovjek koji u onakvom kontekstu često lavira između raznih slojeva crnogorskog identiteta, ponekad se poigravajući i sa dvosmislenošću crnogorstva, meni ova teza po sebi ne djeluje vjerovatno.

Ali, uzmimo da je nepobitno tačna: to bi samo značilo da je što hitnije potrebno pažnju Srpske Pravoslavne Crkve prebaciti na Crnu Goru a sjednice Svetog Arhijerejskog Sabora i Sinoda održavati što češće u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji (ali i Republici Srpskoj!)

Gdje je sveštenstvo Republike Srpske?

Srpska Pravoslavna Crkva jeste Pećka Patrijaršija i svaki njen episkop, sveštenik i vjernik ne može gledati sa mӯkom i indiferentnošću šta se dešava u svakom od njenih dijelova, upravo kao što ni cijela svetosavska Crkva ne smije zanemariti stradanje svoje braće u Ukrajini ili Siriji.

Bar je Republika Srpska pokazala, učešćem Episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Dimitrija (kome se, usput, sutorinska parohija i nalazi na prostoru Crne Gore) i Episkopa bihaćko-petrovačkog Sergija da razumije i zna koliko je bitno liturgijom i prisustvom odbraniti Svetinje.

Ali u misaonim ekskursima i životnim nedaćama vraćamo se liturgiji. Carstvo Božije na zemlji, ljudi okupljeni, dragi. Susrećemo se, braća, oci i prijatelji, izmjenjujemo koju riječ. Stižu i prve vijesti o tome da su zaustavili sve organizovane dolaske iz Hercegovine i iz Srbije.

Pretres, pa vraćanje sa granice

Na granici zaustaljaju narod, pretresaju i onda vraćaju. Sveštenstvo, ukoliko putuju automobilima, puštaju, ukoliko su u pratnji naroda – ne puštaju. Oci javljaju da je narod voljan da sačeka koliko god bude trajala blokada granice da dođe da se poklone Svetiteljima. Ne, narod ne prihvata logiku straha.

Vlast je strah „događanja naroda“, ona nastoji da razbije „kritičnu masu“. Ali narod ne dolazi da bi se batrgao sa njihovim strahovima. Ide da se pokloni. I neprekidno dolazi. Ne samo da je Crkva već prepuna. Sav plato ispred nje je prepun naroda. A kiša ne samo da ne smanjuje. Pada i vjetrom zapaduje za vrat. Nekako se do nas probija o. Aleksandar Lekić, đakon sa Cetinja. Mokar kao miš. Stajao je i on napolje dva sata sa narodom. Ozaren, radostan.

Narod koji kisne kad već ne može da bos ide Ostrogu. I osjećaš da je sve na svome mjestu. Da će biti napada. Da nam predstoji nekakva mučna i kišovita i maglovita bitka. Ali da je narod Božiji taj koji zna. Koji je spreman da sebe daje. Da zaboravi ono sa čime danas živimo: potrebu da se skloniš u ćošak.

Pričest i pisma podrške

Narod se pričešćuje. Sav. Kao da i tako ponavlja zavijet Kosovskih junaka. Jer bitaka ima raznih. I raznih etapa istih bitaka. Ali samo ako učestvuješ u onoj vječitoj, Hristovoj bici da Žrtvom pobjediš Nasilje – možeš se nadati učešću u pobjedi Pashalnog Jutra.

Nakon Liturgije – akatist Svetom Vasiliju Ostroškom. Čitanje pisama podrške za koja nisam siguran koliko su uopšte diplomatski „mudar“ a koliko potpuno protivrječan čin (u kom kontekstu je danas moguće čitati pismo podrške i carigradskog patrijarha Vartolomeja i Njegovog Blaženska kijevskog Mitropolita Onufrija koji je žrtva djelovanja istog tog patrijarha?)

Alij, ako je taj momenat bio nekakvo središte potpuno nepotrebnog pragmatizma, momenat čitanja zakletve i oporuke Svetog Vasilija Ostroškog jeste jedan od onih momenata za koje se vrijedilo roditi!

Mitropolit besjedi

Mitropolitov potresni i potreseni ton kojim su riječi zapisane humskim i ostroškim episkopom doprle do naroda kao da ih govori sam Sveti Vasilije i jednodušno i jednoglasno narodno „Amin! Amin! Amin!“ – neopisivi osjećaj jedinstva vjekova u jednom Zavijetu koji je nerušiv i vječit, koji je ujedno u stanju da u nama pronađe iskonske veze sa pasovima naših predaka koji su njime živjeli i da dozove Carstvo Božije tim zvučnim „Amin! Amin! Amin!“

Da, narod, ovaj narod, narod koji se i sam nekako migolji ispod teške stvarnosti vrlo često nesvjestan koliko je ono što smatra vjekovnim novo a koliko je iskosnkog hrišćanstva, ponekad sasvim zaspalog još u nama. Narod koji kisne i iz posljednjeg i prvog atoma bića uzvikuje „Amin!“ – to smo mi. Još se nismo raskorijenili, još su oči anđela brata na našim licima i naše na njegovom.

Polazak doma. Kiša. Nemamo kišobrana. Kisnemo srećni što bar tako svi i dalje učestvujemo u ovom danu. Neka je kiša. Neka pada dažd, kad nema snijega, Gospode…

Susrećem oca Slobodana Lukića, bivšeg studenta i starog prijatelja i njegovu suprugu. Oni nam daju kišobran. Ne treba. Treba. Ne treba. Treba. Treba. Treba kisnuti sa ovim narodom i zahvaliti prihvatanjem prijatelju koji ti kaže: brinuću za tebe. Povratak ka Foči kroz kišu i maglu i nešto što bi na Pivi ličilo na buru.

(frontal.rs)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Koliko će, po Vašem mišljenju, ljudi u Srbiji primiti vakcinu protiv koronavirusa?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner