Početna strana > Debate > Crkva i politika > O krstu i (ne)kompetenciji
Crkva i politika

O krstu i (ne)kompetenciji

PDF Štampa El. pošta
Ivan Radovanović   
subota, 07. januar 2023.

 "Kompetencija je bezuslovno prokletstvo stručnjaka."

Ovako je Karl Gustav Jung, u svoje doba, opisivao probleme svakog tadašnjeg "eksperta", koji pročitao po nešto i krenuo da pokazuje da je ličnost, da zna, i da vredi.

I ništa se nije promenilo. Osim što je "ubeđenje u sopstvenu kompetenciju" kod novih stručnjaka nadograđeno i umišljenim zadatkom koji je njihovoj "kompetenciji" dodeljen.

Ona iskreno veruje da je tu da objasni kako ovaj svet treba da izgleda. Da kaže ko je kriv, ko prav, da objasni neukima, da bičuje nepravoverne, da "kanseluje", osudi, prokaže, i da, za sve to, ne mora baš previše da se umara.

Ona iskreno veruje da je tu da objasni kako ovaj svet treba da izgleda. Da kaže ko je kriv, ko prav, da objasni neukima, da bičuje nepravoverne, da "kanseluje", osudi, prokaže, i da, za sve to, ne mora baš previše da se umara

Prodavati moral, "nemoralnima", najlakši je posao na svetu.

Veliki Komentator, tumač, patrijarh istine i morala, to je danas kompetencija.

Ona postavlja tezu, o okruženju, i onda je dokazuje, istovremeno se i praveći pametna, i zanemarujući, odbijajući i čak osuđujući, sve što se u tezu ne uklapa, sve što je osporava, ili bar budi neku sumnju.

Ima da se misli kako misli Veliki Komentator, i nikako drugačije.

I tu i jeste prokletstvo kompetencije. Pošto se i ona, i njeni nosioci, u tom ćoravom poslu dokazivanja sumanutih teza, vrlo često ozbiljno upropaste.

A kako to rade, poginu na zadatku, najbolje se vidi iz teksta "Majstor od krsta i njegovi progonitelji", koji je, na "Peščaniku", potpisao Saša Ilić, prokletnik kompetencije glavom i bradom, sve da bi nam objasnio kako smo, jelte, nemoralni.

Broj grešaka, faktičkih, koje je počinio, pričajući priču o Mitriću, Svetom Savi i slikaru Janu van Skorelu, gotovo je neverovatan, ali i u savršenoj korelaciji sa pomenutim prokletstvom. Stručnjaku koji dokazuje tezu, zarad teze (Srbija je gnezdo nacoških kultur fašista), sve je dozvoljeno

Njegova teza u tekstu je prosta. Nebojša Mitrić, autor velikog krsta na kupoli Hrama Svetog Save, ubio se, kaže Ilić, jer ga je, sklonog zapadnim vrednostima, progonila nekadašnja nacionalistička kulturna elita, ista ona koja i danas progoni sve zapadnjačko, moderno, i nadasve vredno u Srbiji.

Aferim. Nije da nacionalističke elite nema, i nije da nije Mitrić, baš zbog krsta, bio neomiljen u jednom njenom delu (jeste da ga je Dobrica Ćosić voleo, ali da ne zakeramo mi mnogo), važnije je kako je Ilić pokušao ovu tezu da dokaže.

Nemarno, rekli bi neki, katastrofalno, primetili bi drugi, dok bi se oni najdobronamerniji prosto nasmejali. Crkli bi od smeha. Upiškili se. I tako dalje.

Broj grešaka, faktičkih, koje je počinio, pričajući priču o Mitriću, Svetom Savi i slikaru Janu van Skorelu, gotovo je neverovatan, ali i u savršenoj korelaciji sa pomenutim prokletstvom. Stručnjaku koji dokazuje tezu, zarad teze (Srbija je gnezdo nacoških kultur fašista), sve je dozvoljeno.

Krenimo redom. Pripovedajući, kompetentni naš stručnjak nalazi, moguće s pravom, među Mitrićevim uzorima i Jana van Skorela, holandskog slikara koji je delao u XVI veku. I ne samo to. U van Skorelovoj slici "Petorica članova utrehtskog bratstva jerusalimskih hodočasnika", koju je Mitrić proučavao, Ilić vidi, što takođe može da bude tačno, i verovatnu inspiraciju za konačni izgled krsta na Hramu Svetog Save.

Najpre, Ilić na toj slici vidi kako hodočasnici oko vrata nose "jerusalimski hodočasnički krst". Super, samo što nešto takvo, 1541. godine, kada je slika nastala, nije postojalo.

Sve posle ove postavke, bukvalno je, zbog postavke, sručeno u ponor poluznanja i poluistina.

Najpre, Ilić na toj slici vidi kako hodočasnici oko vrata nose "jerusalimski hodočasnički krst".

Super, samo što nešto takvo, 1541. godine, kada je slika nastala, nije postojalo.

"Jerusalimski hodočasnički krst" (Signum Sacri Itineris Hierosolymitani), je počast (orden, medalja) koju je ustanovio Papa Lav XIII 1901. godine, nekih trista pedeset godina nakon nastanka slike. Ne nosi se oko vrata, nego se kači s desne strane prsa, ali samo u posebnim, jasno navedenim prilikama (u prisustvu Pape, na primer).

Da sve bude još gore, Ilić, u svom tekstu čvrsto veruje da je Mitrić bio ubeđen da baš takav "hodočasnički krst, mora da je imao sin Velikog župana (Sveti Sava lično), kada se vratio sa putovanja po svetim zemljama 1229. i 1234. godine". Šta da vam kažem. Vratio se, bar jednom, sve sa papinim ordenom na grudima. U prisustvu Pape, pretpostavljam.

Naravno, postoji tanušna mogućnost da je i Sveti Sava, poput današnjih turista, pazario i po neku brojanicu, magnet, ogledalce, maramče, zastavicu, pa i neki krstić, možda je i povelju dobio i titulu "hadži", ali, ideja da je među svim tim suvenirima bio i "Jerusalimski krst", dosta je nategnuta, pošto, kako da vam kažem, još nije bio u "prodaji"

Oh, prokletstvo sitnih netačnosti. Sveti Sava jeste bio dva puta u Svetoj zemlji (navedene su tačne godine odlaska), ali se nije oba puta iz nje i vratio. Pri drugom povratku umro je u Bugarskoj, u Trnovu. Bugari su onda, valjda, maznuli papin orden, po drugi put svečano uručen.

I ne samo to, nedovršenost i netačnost nastavljaju da opsedaju Ilićev rukopis, jer on nije ni probao da se obavesti o sledećem - sve što je Sveti Sava pazario u Jeruslimu i Svetoj zemlji (a pazario je svašta, od crkava, manastira, imanja, do kuće Jovan Bogoslova), vrlo uredno je popisano, zabeleženo, pa samo letimični pogled na te spise govori i ono najbitnije, da je najveća relikvija koju je doneo:

Delić sa krsta na kome je Gospod raspet. Kako se taj delić, tog krsta, pretvorio u Papin orden, znaju samo Ilić, a možda i Stvoritelj, mada za drugog nisam baš siguran, osim ako nije hteo da se našali.

Naravno, postoji tanušna mogućnost da je i Sveti Sava, poput današnjih turista, pazario i po neku brojanicu, magnet, ogledalce, maramče, zastavicu, pa i neki krstić, možda je i povelju dobio i titulu "hadži", ali, ideja da je među svim tim suvenirima bio i "Jerusalimski krst", dosta je nategnuta, pošto, kako da vam kažem, još nije bio u "prodaji".

Elem, postoji Jerusalimski krst (bez onog "hodočasnički"), i reč je o heraldičkom simbolu koji potiče iz XI veka. Taj krst bio simbol koji je kao svoj grb usvojio Godfri od Bujona, vođa Prvog krstaškog pohoda, ali je u širu upotrebu ušao krajem XIII i početkom XIV veka, kada je postao i grb kraljevine Jerusalim. Sveti Sava tada uveliko bio mrtav.

No, hajde da zanemarimo greške, i da pogledamo šta je Ilić video u tom krstu, to jest, šta mu se učinilo da je Mitrić video.

Objašnjenja za ovaj krst sastavljen od pet krstova ima puno. Po svakom veliki krst simbolizuje Hrista, dok se četiri manja krsta predstavljaju i kao simboli četvorice jevanđelista (to je jedini podatak koji Ilić zna), ali i kao Hristove rane, i kao strane sveta (o čemu Ilić pojma nema). Šta je u njemu tačno "zapadno", možda oni mali "grčki krstovi", nikakvog znanja nemam, nema ni Ilić, ali da se primio na njega, primio se

Evo šta: Ceo štos sa tim krstom je u tome što je reč o jednom velikom krstu i o četiri mala, grčka krsta, koji se nalaze u kvadrantima njegovih krakova.

Objašnjenja za ovaj krst sastavljen od pet krstova ima puno. Po svakom veliki krst simbolizuje Hrista, dok se četiri manja krsta predstavljaju i kao simboli četvorice jevanđelista (to je jedini podatak koji Ilić zna), ali i kao Hristove rane, i kao strane sveta (o čemu Ilić pojma nema). Šta je u njemu tačno "zapadno", možda oni mali "grčki krstovi", nikakvog znanja nemam, nema ni Ilić, ali da se primio na njega, primio se.

I utvrdio da ga je Mitrić "kristalizacijom" i "stilizacijom" približio "ortodoksnoj, sakralnoj verziji". I da je tako hteo da nam sugeriše (nama nedotupavnima), da je Sveti Sava bio zaslužan za "ono što bi se današnjim jezikom moglo nazvati integracijom u svet tadašnje evropske civilizacije", (čitaj "zapadnjačke", bez obzira što takav termin, u ona vremena, nije postojao). Prevedeno - hteo nas Sava na zapadu, integrisane, civilizovane.

Zaključak: U tom krstu, kojeg još zovu i Krstaški krst, Mitrić je, po Iliću, našao inspiraciju za krst na Hramu Svetog Save, jer je, implicira čitava priča, vajar znao da je Sveti otac znao da je nama mesto na civilizovanom zapadu, a ne ovde gde smo, i da je znao da bi, u takvoj, civilizovanoj Srbiji, na vlasti bili sve sami Ilići, stručnjaci, dok bi drugi radili ono što im i dolikuje, dakle ništa, da nešto ne pokvare, neznalice nijedne.

Onda su tu Mitrićevu nameru približavanja i istorije i današnjice i crkve zapadu, govori ova priča, srpski nacoši provalili, navalili na krst i Mitrića, te se nesrećni čovek ubio.

I, šta da vam kažem, vrlo moguće, zvuči gotovo literarno, predložak za priču, ili roman, samo što je, u svemu, preskočen jedan detalj, sitnica takoreći.

Ilić, naime, u celom tekstu, ni na jednom mestu, ne kaže šta je umetnik napravio i kako izgleda to što je postavljeno na kupolu Hrama..

A Mitrić je, "kristalizacijom i stilizacijom" Jerusalimskog krsta napravio veliki krst u čijim kvadrantima krakova se nalaze - četiri ocila, obrnuta ćirilična slova "C".

Pa vrh! Čitava zavera, a završava se ocilima. Zavetnici u delirijumu. Boško O. se krsti, tek sada je saznao da su ocila "zapadnjički" simbol, i kreće u juriš na Hram, krst da poruši.

I da satre svakoga ko bi se usudio da njemu i Iliću kaže, da, zarad ocila, Mitrić nije morao da gleda samo van Skorelovu sliku.

Pošto je mogao da ih vidi, na primer, i u "istočnoj" varijanti jerusalimskog krsta - na grbu vizantijske dinastije Paleolog na kojem su veliki krst i u kvadrantima njegovih krakova četiri obrnuta slova B (reprezentovali su slogan: Car careva caruje carevima); ili u prvim srpskim srednjovekovnim verzijama krsta sa ocilima (preuzeto od Paleologa); ili na grbu Kneževine Srbije (krst sa ocilima); istom takom grbu Kraljevine Srbije...

Prosta stvar. Mitrić je bio obrazovan čovek, sve mu je ovo bilo poznato, najrealnije je da je povezivao stvari, razne uzore, i napravio krst kakav je napravio.

Naravno, to, nešto obično, logično, našeg kompetentnog stručnjaka ne zanima.

Pa, na kraju sulude konstrukcije, da zasladi, mudro zaključuje kako su umetnici koji su se bavili Jerusalimskim krstom, zapadnim vrednostima, imali zajedničku, tužnu, sudbinu. Samo se Sveti Sava nekako izvukao, lično, ali su njegove namere pogrešno protumačene i naslednici nas oterali na "istok" i u tri lepe materine.

Mitrić se ubio, a ni van Skorel nije mnogo bolje prošao, pošto je kraj njegovog života "obeležen napadima ikonoklasta, koji su uništili jedan deo njegovih radova, a nakon umetnikove smrti i njegovu umetničku radionicu u Utrehtu". Iz Srbije valjda stigli ti varvari, mora da su i barikade postavljali. Pa ti stigni od Amsterdama do Utrehta, sa slikama, ako možeš. Malo morgen.

Budalaština. Jan Van Skorel je bio, koliko uspešan slikar, toliko i uspešan inženjer, čovek koji je razvio ozbiljan posao, i onda umro bogat i u savršenom miru, niko mu radove nije dirao.

Četiri godine posle njegove smrti pokret holandskih ikonoklasta (kalvinizmu privrženi protestantski vernici koji su, poput bili protiv ikona, slika sa religijskim motivima, slikanja Boga...), jeste diljem donjih zemalja organizova "Oluju", u kojoj je uništen veliki deo umetničkih dela, pa i neka van Skorelova, ali on o tom svom mučeništvu pojma nije imao.

Na kraju, još jedan propust, ali za njega nećemo kriviti Ilića, verovatno je čovek permutovao, pa je van Skorelovu sliku datirao u 1451. godinu (umesto u 1541. godinu), u vreme kada se slikar još nije rodio. Dešava se, ali bi "Peščanik" morao da ima urednika koji bi mogao i pročita tekst, a ne samo da ga objavi

Na kraju, još jedan propust, ali za njega nećemo kriviti Ilića, verovatno je čovek permutovao, pa je van Skorelovu sliku datirao u 1451. godinu (umesto u 1541. godinu), u vreme kada se slikar još nije rodio. Dešava se, ali bi "Peščanik" morao da ima urednika koji bi mogao i pročita tekst, a ne samo da ga objavi.

Taj bi kompetentnom stručnjaku onda mogao i da objasni da ne mora da nas zasenjuje prostotom poluznanja da bi se dokazao tako što nama dokazuje opšta mesta o nacionalizmu sklonim elitama.

Uostalom, da nema stručnjaka s ove strane, Ilićeve, koji se ubiše da nam objasne ono što i sami možemo da saznamo, pa usput saznamo i da izmišljaju i lažu, da su na sve spremni, moguće je da bi manje bilo i onih protiv kojih se takvi kao on bore.

Ili bi nam bar manje smetali.

Pošto njima glupost u dokazivanju nacionalnih mitova i mogu da oprostim, sama tema im to nalaže.

Ali ko je naložio ovima, da lože nas da rade nešto hvale vredno, služeći se istim trikovima kao oni najgori s druge strane?

Ko im je naložio da se predstavljaju kao suvereni nosioci i sveg znanja i njegovog tumačenja? Da nas uče, a sami naučili do pola.

To je pitanje. I red bi bio da neko na njega odgovori. Ali kompetentno, stručno. Pa šta bude.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner