Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Zelena transverzala

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 23. februar 2011.

(Pres za RS, 22. 2. 2011)

Šta reći i da li uopšte išta reći povodom nedavnog istupa Smaila Čekića na skupu u Bošnjačkom institutu? Vjerovatno je ta nedoumica i proizvela masovno ćutanje među kolegama u RS. Naravno, niko nije zanijemio od šoka, jer takve i slične priče „o fašistoidnom i genocidnom srpskom narodu“ slušamo od komšija već dvije decenije. Prije će biti da su pomenute teze, intenzivnom upotrebom tokom nekoliko mandata Harisa Silajdžića, postale toliko banalne da je domaća publika postala ravnodušna. Čak i međunarodna javnost, prezasićena konstrukcijama o fantastičnim razmjerama srpskih zlodjela u Bosni i na Kosovu, danas sa većim zanimanjem prati izvještaje o zločinima nad Srbima u Sjekovcu i trgovini organima srpskih žrtava u južnoj pokrajini. Ipak, Čekić se potpisuje kao profesor i doktor Univerziteta u Sarajevu, direktor je Instituta za ispitivanje zločina protiv čovječnosti, a pasivno ili aktivno podržali su ga brojni učesnici skupa, pa nije pametno da se potpuno zanemari.

To što Čekiću smeta kosovski mit, pa implicite i istorijska činjenica da su nakon bitke na Kosovu započeli viševjekovna okupacije i nasilje nad srpskim narodom, nije teško objasniti kolektivnim kompleksom pradjedovske kolaboracije.

To što Čekiću smeta kosovski mit, pa implicite i istorijska činjenica da su nakon bitke na Kosovu započeli viševjekovna okupacije i nasilje nad srpskim narodom, nije teško objasniti kolektivnim kompleksom pradjedovske kolaboracije. Iz istih razloga smeta mu i „Gorski vijenac“ i posebno stihovi o istrazi poturica, tim više što je Njegoševo djelo odavno ušlo u evrop sku kulturnu baštinu. Među pojedinačno optuženim muslimanofobima, pored Cara Lazara i Vladike Danila, tu je i neizostavni Dobrica Ćosić, mada se svojevremeno borio za osloba đanje iz zatvora muslimanskog lidera Alije Izetbegovića i primao u kuću njegovog sina i aktu elnog bošnjačkog prvaka Bakira. A, naravno, ništa ne ide ni bez njihovog „bosanskog suflera“ Milorada Ekmečića, iako je svojim naučnim autoritetom Katedru za istoriju u Sarajevu učinio međunarodno poznatom i priznatom. U svoje vrijeme su, pred pritiscima iz CK da se ugledni naučnik ukloni iz nastave, znali da kažu: „Nismo mi protiv stava SK, ali svima nama lična preporuka profesora Ekmečića otvara vrata za usavršavanje na najprestižnijim naučnim institucijama u svijetu?“ I to, dakako, ima svoj psihološki ekvivalent: „Zlo možeš očekivati samo od onih koje si zadužio jer to izaziva kompleks inferiornosti“, zapisao je mudri Andrić.

Ali, šta je zapravo politički cilj bošnjačke elite kada sa nemuštim odobravanjem i medijskim publicitetom ispraća ne samo Čekićeve izjave o srpskom narodu kao fašističkom i genoci dnom? Sigurno da im cilj nije jedinstvenija i funkcionalnija BiH, sa Srpskom i Srbima u njoj. Ako tako misle i govore, onda cilj može da im bude jedino da rasture zajedničku državu, ali se ne usuđuju to otvoreno da kažu pred svijetom. Valjda napokon svjesni da nikada neće dobiti, nekad i negdje možda na uho i obećanu, većinsku dominaciju nad unitarnom BiH, sada traže manje ali svoje, jedan kroz jedan. „Uzećemo samo onoliko koliko možemo prosperitetno kontrolisati!“ – rekao je prije rata Alija. „Potpiši Alija, nek je naša pa makar bila ko avlija!“ - podržali su ga polovinom rata sunarodnici na sarajevskim grafitima. A pošto ni Srbima ni Hrvatima srce ne puca za državom sa Bošnjacima, ispada da je do nje jedino stalo strancima, jer su je ‘92. greškom priznali. Kako nedavno reče američki ekspert Vilijem Montgomeri, međunarodna zajednica bi morala da razmisli o alterantivnom rješenju za BiH, a Čekić i zagranični dio njegove uticajne sandžačke porodice već rade na njemu.

Kako nedavno reče američki ekspert Vilijem Montgomeri, međunarodna zajednica bi morala da razmisli o alterantivnom rješenju za BiH, a Čekić i zagranični dio njegove uticajne sandžačke porodice već rade na njemu.

Čekićeva bizarna i za ovdašnje prilike pomalo već anahrona ratna priča o islamofobnoj fašistoidnosti i genocidnosti ne samo srpskih političara nego i pjesnika, sveštenika i naučnika, pa i srpskog naroda u cjelini, tokom čitave nacionalne istorije, neodoljivo asocira na najnovije ispade njegovog sandžačkog zemljaka muftije Muamera Zukorlića. Glas miltantnog islamizma iz Novog Pazara iz nedjelje u nedjelju u medije plasira sve radikalnije zahtjeve i sve bezobzirnije prijetnje legalnim i legitimnim vlastima u Srbiji. Koliko sam uspio da upratim, posljednja poruka glasi da su muslimani u Srbiji i BiH bili žrtve čitave serije genocida. Počelo je već poslije I i II srpskog ustanka i formiranja moderne države Srbije (pod Karađorđem i Milošem), nastavilo se tokom I i II Jugoslavije (pod Karađorđevićima i Titom), pa onda dođe Miloševićev period, i završava pod Tadićem, koji neće da pregovara sa efendijom muftijom o regionalnoj autonomiji tri opštine sa bošnjačkom većinom. Naravno, ni muftija ni profesor ne pominju da je tome prethodio viševjekovni genocid Osmanlija i poturica nad srpskim življem jer tada taj pojam nije postojao, a ni kasnije se kao danas nije mogao vezivati za sve i svašta. Ne sjećaju se ni masovne participacije muslimana u vlasti NDH i ustaškim zločinima.

Za potrebe sarajevske Zimske olimpijade, koja je predstavljala vrhunac još međunarodno nepriznate bosanke državnosti u okviru već raštimane jugoslovenske, na Koševu je bila sagrađena velika moderna sportska hala za takmičenja na ledu. Bila je u zeleno ofarbana i od anonimnog kuma imenovana kao „Zetra“.

Na djelu je strategija kosovizacije Raške, pa najprije treba dokazati da Bošnjaci, baš kao i Šiptari, ne mogu živi da opstanu pod srpskom vlašću, a onda Sandžak pripojiti budućem bošnjačkom entitetu u raspaloj BiH. Kada je Zukorlić prije desetak godina, uz blagoslov DOS-a, na ledini formirao Islamski univerzitet u Pazaru, dramatičan deficit profesora iz sekularnih nauka samo minimalno su popunjavali građanistički aktivisti sa Beogradskog univerziteta, a velikom većinom aktivisti SDA i SDP sa Sarajevskog. Između ostalih gostovali su medreslija Safet Halilović, sandžaklije Rasim Muminović i Sado Musabegović, Ismet Grbo i dr., pa i sam Smail Čekić, koji evo sada sa Baščaršije sekundira Muameru Zukorliću u Pazaru.

Za potrebe sarajevske Zimske olimpijade, koja je predstavljala vrhunac još međunarodno nepriznate bosanke državnosti u okviru već raštimane jugoslovenske, na Koševu je bila sagrađena velika moderna sportska hala za takmičenja na ledu. Bila je u zeleno ofarbana i od anonimnog kuma imenovana kao „Zetra“. Već te daleke zime 1984. neki zapadni diplomati su se raspitivali za značenje njenog punog imena „Zelena transferzala“. Diskretno su sumnjali da je ime hale istovremeno simbol strateškog političkog projekta teritorijalnog povezivanja muslimana od Bosne, preko Sandžaka i Kosova, Makedonije i Albanije do Male Azije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner