Visoki predstavnik nije OHR

U šta se izrodila institucija civilnog koordinatora svih ovih godina, i na osnovu čega je djelovala? Kako se desilo da visoki predstavnik postane OHR? Otkud protektorat nad BiH, dostojan kolonijalne prakse iz prošlih vjekova?

Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma ustanovljena je instititucija Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, a ne kancelarija OHR. Kancelarija OHR je u službi visokog predstavnika, a ona je postala dominantna. Dakle, Aneks 10 pod nazivom: "Sporazum o civilnom sprovođenju mirovnog rješenja" potpisale su sljedeće potpisnice:

Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, pa su te potpisnice označene kao strane.
Prema članu 1.2. tog aneksa, "strane" traže da se odredi visoki predstavnik. Iz te formulacije "TRAŽE" proizilazi da se visoki predstavnik po međunarodnom pravu, mora i ponašati kao punomoćnik strana i u skladu s njihovom voljom i traženjem. Prema članu 5 Aneksa 10 visoki predstavnik na terenu je konačni autoritet za tumačenje Sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja. Znači, ne i cijelog Dejtonskog sporazuma, ne vojnog dijela, ne mnogo čega drugog, nego samo Aneksa 10.

Među stranama potpisnicama ovog aneksa, jesu i dva entiteta BiH - Federacija BiH i Republika Srpska. Ova činjenica daje neotuđivo pravo Republici Srpskoj kao potpisnici Aneksa 10 i jednoj od "strana" da razmatra djelovanje i akta koje donosi visoki predstavnik. To niko ne može zabraniti, niti ocijeniti da je napad na autoritet visokog predstavnika. To nije samo pravo Republike Srpske, već i obaveza, jer je visoki predstavnik svoj mandat dobio, između ostalog i od nas, Republike Srpske. To je istovremeno i obaveza Republike Srpske prema svim njenim građanima, kao i svim građanima Bosne i Hercegovine, radi očuvanja mira i stabilnosti u BiH. Time Republika Srpska snažno manifestuje svoju obavezu da učini sve da Bosna i Hercegovina funkcioniše po Ustavu, zakonima, izbornom rezultatu. Ako neko želi drugačije, onda on uvodi krizu u BiH s vrlo izvjesnim, a nesagledivim posljedicama. U skladu s tim biće adresirana i odgovornost pred međunarodnom javnošću i institucijama za zaštitu međunarodnog prava.
U članu 2 Aneksa 10 koji nosi naziv: "Mandat i metodi koordinacije i održavanje veze", stoji da visoki predstavnik: nadgleda sprovođenje mirnog rješenja; održava tijesne kontakte sa "stranama", a vidjeli smo koje su strane potpisale Aneks 10, koordiniše aktivnosti civilnih organizacija i agencija u BiH, poštujući pritom njihovu autonomiju u okviru njihovog djelokruga rada, a tek po potrebi im može davati opšte smjernice o uticaju njihovih aktivnosti na sprovođenju mirnog rješenja.

Prema članu 2.g. Aneksa 10 visoki predstavnik će: "Olakšati, ukoliko procijeni da je to potrebno, prevazilaženje svih teškoća koje nastanu sa civilnim sprovođenjem."

Kako će se to raditi, Aneks 10 ne precizira, ali iz navedenih formulacija prethodnih tačaka u kojima stoji da visoki predstavnik nadgleda, održava kontakte, podstiče saradnju, koordiniše aktivnosti, poštuje autonomiju, daje opšte smjernice, proizilazi da je to način postupanja u njegovom ovlašćenju radi olakšavanja prevazilaženja svih teškoća, a ne nametanje zakona, ustavnih amandmana, reformi, smjena i prijetnji.

Kao obaveza visokog predstavnika, članom 2.f. Aneksa 10 navedeno je da će biti obavezan da samo četiri adrese periodično izvještava, Ujedinjene nacije, Evropsku uniju, Sjedinjene Države, Rusku Federaciju i druge zainteresovane vlade, strane i organizacije o napretku i sprovođenju mirovnog sporazuma u vezi sa zadacima predviđenim u Sporazumu o civilnom sprovođenju mirnog rješenja.

Na Bonskoj konferenciji u decembru 1997. Vijeće za implementaciju mira – PIK, koja je održana dvije godine nakon zaključenja Dejtonskog sporazuma, Karlos Vestendorp kao visoki predstavnik, naknadno je pristao da o napretku i sprovođenju mirovnog sporazuma, obavještava i PIK. Zato je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo pristanak visokog predstavnika, da ih uvrsti među adrese za izvještavanje u skladu sa članom II.f. Aneksa 10. Drugim riječima, PIK zahvaljuje, jer se time nije i definitivno ugasila Konferencija o bivšoj Jugoslaviji. Od konferencije koja se bavila cijelom Jugoslavijom, samo je BiH dobila PIK kao netraženo nasljedstvo. Bez obzira na krize i neriješene situacije u Istočnoj Slavoniji, sukobe u još i danas spornoj Makedoniji, Kosovu, samo BiH ima pravo i čast da ima dodatne koordinatore. Da visoki predstavnik nije pristao da o napretku civilne implementacije obavještava PIK, ne bi bilo nikakvih posljedica, niti bi bilo kršenja međunarodnog ugovora, ali vjerovatno ne bi danas ni bilo PIK-a.
Šta se dešavalo od 1995. do 2008. godine?

Vijeće za implementaciju mira (PIK) nije organ ni tijelo predviđeno međunarodnim ugovorom, u svom članstvu nema ni država potpisnica, ni drugih strana iz Dejtonskog sporazuma, pa time nema ni formalne nadležnosti za provedbu mira u BiH. Kako stoji na internet stranici OHR-a, PIK na različite načine pruža podršku mirovnom procesu, obezbjeđujući finansijska sredstva, dajući trupe u sastav SFOR-a, sada EUFOR-a, te visokom predstavniku "daje političke smjernice".
Na bonskom zasjedanju PIK-a, doneseni su zaključci, između ostalog i oni koji se tiču djelovanja visokog predstavnika. Od tada egzistiraju takozvana bonska ovlašćenja koja je visoki predstavnik koristio da: nameće zakone i njihove izmjene i dopune; nameće amandmane na ustave Federacije BiH i Republike Srpske; smjenjuje izabrane funkcionere ili lica koja vrše javnu službu, sa zabranom učešća na izborima, a potom je neke od njih vraćao na scenu svojom odlukom o pomilovanju; oduzima građanska prava i lična dokumenta, bez validnog postupka i prava na žalbu.
S obzirom da PIK nema ishodište u međunarodnom ugovoru, on ne može imati ni ovlaštenje da "kreativno" tumači, niti da dopisuje međunarodni ugovor, dajući "bonska ovlašćenja" visokom predstavniku. U pravu postoji princip da se nekome ne mogu dati ni prenijeti prava koja nema ni sam davalac.

Za proteklih deset godina, visoki predstavnik je više od 800 puta koristio "bonska ovlašćenja", od čega 300 puta kada su u pitanju propisi.

Mandat visokog predstavnika i njegovo djelovanje po ocjeni Savjeta Evrope je "nepomirljivo s demokratskim principima da OHR donosi izvršne odluke, a da za njih ne snosi odgovornost, niti obavezu da opravda njihovu validnost, a da pri tome nema pravnog lijeka". Zato je Savjet Evrope tražio od Venecijanske komisije da odredi koliko je ovakva praksa u skladu sa osnovnim principima Savjeta Evrope, posebno s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Venecijanska komisija je još u martu 2005. godine u svom izvještaju konstatovala "da ako je postojala u ranijem periodu, nakon zaključenja Mirovnog sporazuma, potreba da visoki predstavnik vrši široka ovlašćenja, sada je takav aranžman fundamentalno nekompatibilan s demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji".
Od ovako jasne ocjene Venecijanske komisije prošle su tri i po godine, a u nekim glavama se ništa nije promijenilo.

(Autor teksta je premijer RS; tekst je objavljen u banjalučkom dnevnom listu Fokus 15.oktobra 2008. godine)