Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Ustavno licemerstvo naše vlasti i opozicije
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Ustavno licemerstvo naše vlasti i opozicije

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
utorak, 08. jun 2021.

Nedavno sam spominjao misao dr Zorana R. Tomića, profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koji kaže da je vrijeme "kadro da učvrsti mitove i zablude", ali i da je "učinak vremena precenjen, prašina te distance ne leči stare rane, ali ih često magli".

S razlogom tu misao moradoh ponoviti na početku ovog teksta, na čije pisanje me je podstakla nedavna kolumna gospodina Slavka Mitrovića pod naslovom "Jes pejper". Naročito su mi privukle pažnju tvrdnje gospodina Mitrovića da "suprotno Ustavu BiH na nivou BiH egzistiraju brojne nadležnosti nastale na osnovu nezakonitih odluka i postupaka".

U njih gospodin Mitrović svrstava "odbranu i Oružane snage BiH sa Ministarstvom odbrane; Visoki sudski i tužilački savjet, Sud BiH i Tužilaštvo BiH; izvorne prihode; kao i bezbjednost i obavještajno-bezbjednosnu službu sa Ministarstvom bezbjednosti".

S obzirom na to da se ovom ustavnom problematikom bavim kontinuirano duže od 20 godina, ne mogu, a da sebi i svima nama ne ukažem kako stvari, kada je riječ o nabrojanim pitanjima, stoje sasvim drugačije od pisanja gospodina Mitrovića.

Kazivanjem koje slijedi ne mogu se izliječiti sada već stare rane postdejtonske Republike Srpske, ali se barem može razbiti magla koju na te rane baca oportunizam, kako vlasti, tako i opozicije u Republici Srpskoj. Kažem to zato što su u tom prodavanju magle javnosti jednaki i naša vlast i naša opozicija.

Ulazeći u tu njihovu maglu moramo znati da su Ustavom BiH (član III.5) propisane dodatne nadležnosti institucija na nivou BiH. To znači da te institucije mogu dobiti i druge nadležnosti, pored onih koje već imaju prema članu III.1. Ustava BiH (spoljna politika, spoljnotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika i druge izvorne nadležnosti propisane potonjom ustavnom odredbom).

Dakle, ne samo te nego i druge državne nadležnosti mogu postati ingerencije institucija BiH, do čega, saglasno članu III.5. Ustava BiH, može doći ako se o tome postigne saglasnost entiteta. I upravo su po osnovu te ustavne odredbe svi poslovi koje je nabrojao gospodin Mitrović prenesene sa Republike Srpske na nivo BiH.

Drugim riječima, saglasnošću Republike Srpske njoj su oduzete i na nivo BiH prenijete nadležnosti vezane za odbranu i Oružane snage BiH sa Ministarstvom odbrane; Visoki sudski i tužilački savjet, Sud BiH i Tužilaštvo BiH; izvorni prihodi; kao i bezbjednost i obavještajno-bezbjednosna služba sa Ministarstvom bezbjednosti BiH

Drugim riječima, saglasnošću Republike Srpske njoj su oduzete i na nivo BiH prenijete nadležnosti vezane za odbranu i Oružane snage BiH sa Ministarstvom odbrane; Visoki sudski i tužilački savjet, Sud BiH i Tužilaštvo BiH; izvorni prihodi; kao i bezbjednost i obavještajno-bezbjednosna služba sa Ministarstvom bezbjednosti BiH.

Da je to tako, dokazuje nekoliko sada već istorijskih činjenica.

Kada je riječ o odbrani i Oružanim snagama, činjenica je da je tzv. komisija za reformu odbrane, na čijem čelu je, ako se ne varam, bio Nikola Radovanović, kadar SDS-a, u svom izvještaju iz septembra 2005. godine predložila da se formiraju Oružane snage BiH kao jedina vojna sila, što je značilo ukidanje Vojske Republike Srpske (VRS).

Ista komisija je dalje predložila da ta jedina vojna sila bude kompatibilna sa NATO-om, što je značilo i predlaganje članstva BiH (dakle, i Republike Srpske) u NATO savezu.

Najzad, u izvještaju komisije je predloženo da Ministarstvo odbrane Republike Srpske i sve komande VRS budu ukinute sa 1. januarom 2006. godine. I tako je i postupljeno, jer je najprije Narodna skupština Republike Srpske (sa sve sadašnjom vlašću i opozicijom) dala svoju saglasnost za to, pa je nakon toga u parlamentu BiH usvojen Zakon o odbrani i Zakon o Oružanim snagama BiH.

Tako su, dakle, današnja opozicija i vlast razvlastili, da ne kažem rasturili Republiku Srpsku u ovoj najvažnijoj oblasti društvenih odnosa, iako nisu morale niti ih je iko na to mogao natjerati. Jeste da je SDS-ov Nikola Radovanović za sve ovo zatim nagrađen mjestom ministra odbrane BiH, ali je cijenu tog njegovog ličnog benefita platila Vojska Republike Srpske, koje više nema.

Na isti način današnja opozicija i vlast (SDS, PDP, SNSD, DNS, Socijalistička partija i ne znam ko sve još ne od njih) dali su u Narodnoj skupštini Republike Srpske svoj pristanak i da se ukine tadašnji Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske te da se formira samo jedan takav savjet, onaj na nivou BiH

Na isti način današnja opozicija i vlast (SDS, PDP, SNSD, DNS, Socijalistička partija i ne znam ko sve još ne od njih) dali su u Narodnoj skupštini Republike Srpske svoj pristanak i da se ukine tadašnji Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske te da se formira samo jedan takav savjet, onaj na nivou BiH. Na osnovu takve skupštinske odluke (kao i iste takve odluke Parlamenta Federacije BiH), tadašnji entitetski premijeri (Pero Bukejlović i Ahmed Hadžipašić) potpisali su sporazum o prenosu ove do tada entitetske nadležnosti na nivo BiH.

Kada je riječ o indirektnim porezima, Ustavom BiH je zamišljeno da se sva pitanja u oblasti finansija i finansijske politike uređuju entitetskim propisima, uz jedinu obavezu entiteta da u omjeru određenom saveznim ustavom iz svojih poreza i drugih budžetskih prihoda obezbijede prihode za budžet BiH. Uprkos takvoj jasnoj ustavnopravnoj poziciji, i ovdje su vlasti Republike Srpske, predvođene tadašnjim premijerom Republike Srpske i liderom Partije demokratskog progresa dr Mladenom Ivanićem, pristale da se razvlasti Republika Srpska tako što će na nivo BiH biti preneseno uređivanje svih pitanja vezanih za uspostavljanje poreza na dodatu vrijednost i sistema indirektnog oporezivanja.

I tako je, kazano jezgrovito, Republika Srpska saglasnošću onih koji su je tada vodili ostala bez ove svoje državne nadležnosti, čemu se nije protivila tadašnja opozicija, a današnja vlast predvođena SNSD-om.

I tako je, kazano jezgrovito, Republika Srpska saglasnošću onih koji su je tada vodili ostala bez ove svoje državne nadležnosti, čemu se nije protivila tadašnja opozicija, a današnja vlast predvođena SNSD-om

Kada je riječ o obavještajno-bezbjednosnim poslovima, tadašnji visoki predstavnik je 17. decembra 2003. godine donio odluku kojom je utvrdio Prijedlog zakona o Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji BiH i uputio ga Parlamentarnoj skupštini BiH.

Odmah pada u oči neustavnost da visoki predstavnik može predlagati zakon, jer to nije propisano nijednim izvorom međunarodnog niti unutrašnjeg prava. U članu 98. tog prijedloga, koji je u stvari bio ništa drugo do naređenje, stoji da se sa 1. aprilom 2004. stavlja van snage Zakon o obavještajno-bezbjednosnoj službi Republike Srpske, što je značilo ne samo kraj te službe, već i potpuno razvlašćivanje Republike Srpske od ovih njenih nadležnosti.

Nažalost, predstavnici Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH su sve to prihvatili i izglasali ovakav zakon. Koliko je duh konformizma uzeo maha u redovima svih predstavnika Republike Srpske, govori i sljedeći podatak.

U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, koja je u martu 2004. godine prihvatila ovaj zakon, razmještaj političkih snaga iz Republike Srpske koje su glasale za taj zakon bio je sljedeći: SDS je imao pet poslanika, SNSD je imao tri poslanika, PDP je imao dva poslanika, a Socijalistička partija je imala jednog poslanika.

Najzad, kada je riječ o Sudu BiH i Tužilaštvu BiH, sa spiska gospodina Mitrovića, činjenica je da je u novembru 2000. godine najprije visoki predstavnik protivpravno nametnuo zakone o tim institucijama. Ali je jednako tako činjenica da je parlament BiH, a to znači i Republika Srpska putem poslanika i delegata izabranih sa njene teritorije, u julu 2002. godine prihvatila taj ohaerizovani zakon, iako ih na to niko nije mogao natjerati. I tada su u parlamentu BiH kao poslanici i delegati iz Srpske bile osobe iz današnje i vlasti i opozicije, koje nisu morale glasati za takav zakon, već su mogle reći ne tiraniji ohaerizma i napustiti svoje funkcije. Naravno, nikome od njih to ni na pamet nije palo, jer je njihova lična korist bila iznad svega.

Da pravna tragedija bude veća, u zaglavlju tih zakona Parlamenta BiH stoji da ih ta institucija donosi na osnovu člana II.4.a) Ustava BiH. A u toj odredbi Ustava jasno piše da "Parlament BiH donosi zakone koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva BiH ili za vršenje funkcija Skupštine po tom Ustavu."

Dakle, Ustav BiH ne dozvoljava parlamentu BiH da prihvata tiranske i autokratske zakone visokog predstavnika, pa su zbog toga neustavni i sudski neprimjenjivi, ako se držimo vladavine prava, ne samo Zakon o Sudu BiH i Zakon o Tužilaštvu BiH, već i drugi tiranski zakoni OHR-a koje je parlament BiH prihvatio na prethodno navedeni način. Istina, ništa od svega toga ne može promijeniti oportunizam vlasti i opozicije iz Republike Srpske sa kojim su, vođeni svojim i samo svojim ličnim interesima, svojom voljom glasali za nešto što je bilo (i ostalo) na štetu Republike Srpske.

S obzirom na ove njihove istorijske greške, ne mogu, a da na kraju teksta ne kažem nešto i o pravu naroda na samoopredjeljenje, jer je i o njemu pisao gospodin Slavko Mitrović u svojoj kolumni.

Istina, on je u njoj samo notirao nešto što je poznato svakome ko je pročitao Ustav BiH i njegov Aneks 1, a to je relevantna odredba Pakta Ujedinjenih nacija o građanskim i političkim pravima, koja propisuje pravo svakog naroda na samoopredjeljenje, što propisuje i Povelja UN-a. S tim u vezi u pravnoj nauci se ističe da to pravo mogu konzumirati narodi koji trpe diskriminaciju i kojima se odriče pravo na predstavničku vladu u takvoj mjeri da je to razgranato i ugrožava opstanak takvih naroda.

Stoga je isprazna priča o pravu na samoopredjeljenje kada se, kako su pokazali primjeri iz ovog teksta, narod putem svojih predstavnika, a to znači i Republika Srpska, samodiskriminišu i dozvoljavaju sopstveni nestanak

Ali, svaki od ovih uslova u sebi podrazumijeva da taj narod i njegovi predstavnici imaju ljubav, samopoštovanje i nepokolebljiv karakter da sačuvaju svoj nacionalni kolektivitet i državu.

Nažalost, vrijeme koje je za nama, kao i samo nekoliko primjera koje sam naveo u ovom tekstu, pokazali su da su vlast i opozicija u Srpskoj gledali i gledaju samo to kako će ostvariti svoje lične interese. Da je drugačije, barem bi sadašnja vlast održala skupštinsko obećanje od prije pet i po godina da normama Krivičnog zakonika zaštiti od daljeg neovlaštenog prenošenja ustavne nadležnosti Republike Srpske, jer upravo oduzimanje tih nadležnosti ugrožava opstanak srpskog naroda i Republike Srpske. Nažalost, vlast to obećanje uporno neće da ispuni, a i opozicija jednako neće da to učini.

Stoga je isprazna priča o pravu na samoopredjeljenje kada se, kako su pokazali primjeri iz ovog teksta, narod putem svojih predstavnika, a to znači i Republika Srpska, samodiskriminišu i dozvoljavaju sopstveni nestanak.

(www.nezavisne.com)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner