Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Turci ponovo jašu

PDF Štampa El. pošta
Slavko Mitrović   
utorak, 27. april 2010.

U jugoslovensku krizu s početka devedesetih godina, pristrasno se uplela i Turska, podržavajući separatizam i secesiju.

Takav pristup koji su imale i neke druge zemlje, ohrabrio je razaranje Jugoslavije, a njene narode gurnuo u krvave građanske ratove. Turska je tada kao i sada, neskriveno podržavala muslimane, pa je među prvima priznavala krnju secesiju i nezavisnost BiH i Kosova. Danas promoviše novu politiku kojom nastoji Balkan reintegrisati na otomanskom nasljeđu, pozivajući se na istorijske veze, zapravo na osmanlijsku petstogodišnju okupaciju. Nova turska ofanziva u regionu, vjerovatno je rezultat procjene da skoro pa nikad neće postati članicom Evropske unije. Zato kroz stvaranje interesne sfere želi pojačati svoju poziciju u ponuđenom "privilegovanom partnerstvu sa EU", iako ga zvanično odbija. Turska je najvažniji saveznik SAD u islamskom svijetu, zato što postoji percepcija da je kao sekularna država, spona sa islamskim državama, značajna i po uticaju na Srednji istok i bivše republike Sovjetskog Saveza, a sadašnje islamske države.

Od Ataturkovog nasljeđa kojim je stvarana moderna Turska, nije previše ostalo. To je vidljivo već dvadesetak godina. Zato napori Turske u približavanju Evropskoj uniji, nisu promijenili stavove ključnih zemalja, poput Francuske i Njemačke koje se protive članstvu Turske, čak to uslovljavajući referendumom svojih građana o tom pitanju. Istovremeno, Evropa od Turske traži da uspostavi civilnu kontrolu nad vojskom koja je tradicionalni čuvar Ataturkovog nasljeđa. U tom cilju se ide i na promjenu turskog ustava, uspostavljenje nadležnosti civilnih sudova nad vojnim licima, pa sve do istrage o vojnim zavjerama u ranijem periodu. Kada se i to provede, Turska će zasigurno biti još bliža islamskim režimima, a to će onda biti još jedan izgovor Evropskoj uniji da je ne primi u članstvo, pored onoga da je to azijska država. Teško je vjerovati da je sadašnja vlast Stranke pravde i razvoja premijera Erdogana i predsjednika Gula, kao ne baš davno zabranjivane islamske Stranke vrline, promijenila programska opredjeljenja u kreiranju turskog društva i države. U takvoj situaciji, Turska je zaigrala igru u kojoj se vide ciljevi. Po osnovu svojih građana bosanskog, sandžačkog, albanskog, čečenskog, abhaskog porijekla, izjavama ministra Ahmeda Davutoglua govori o svojim pravima da utiče na te države, jer su oni tu "došli na konjima. Tokom devedesetih godina suočili smo se s mnogim teškoćama, u BiH, na Kosovu, u Makedoniji. I kada se pojave ove teškoće, gdje Bosanci, Albanci, Makedonci okreću lica? Prema Turskoj! To je istorijski odnos", tvrdi Davutoglu, misleći pritom samo na muslimane u tim državama, jer sigurno tamo ne okreću glavu ni Srbi, ni Hrvati iz BiH. Turska nastoji u svemu i svačemu biti pokrovitelj bošnjačkoj Bosni i Hercegovini - od članstva u Savjetu za implementaciju mira u ime Konferencije islamskih država, pa do traženja da vojnici iz BiH u mirovnim misijama idu pod turskom zastavom i komandom.

Na ovakve aktivnosti Evropska unija ponizno ćuti zbog odbijanja da prihvati Tursku u svoje članstvo, a evropske diplomate privatno se zgražavaju. Dotle Turska želi svoju regionalnu politiku predstaviti kao dogovor sa SAD - direktni ili prećutni, računajući da niko sa strane ne može sa sigurnošću utvrditi šta je od toga istina. Ima dosta zakulisnih igara i dimnih bombi, a rezultat je produbljivanje podjela u balkanskim državama sa islamskim stanovništvom.

Stvara se privid da takvu ulogu Turske u BiH prihvata i Srbija, kroz manifestovanje čestih i srdačnih sastanaka ministara spoljnih poslova Davutoglua i Jeremića, u čije kolo je uključen i Silajdžićev privatni ministar spoljnih poslova Sven Alkalaj. Takvim učestalim sastajanjima Turska želi stvoriti uvjerenje da je Republika Srpska, u zaštiti svog ustavnog i međunarodnopravnog položaja, usamljena i izolovana čak i od Srbije. To je u kontekstu nastojanja revizije Dejtonskog sporazuma i oduzimanja nadležnosti Republici Srpskoj koja joj pripadaju po međunarodnom sporazumu. Republika Srpska ne može prihvatati navodne reforme kojima se stvara unitarna država po mjeri relativno većinskog bošnjačkog naroda. Zato što i u Evropskoj Uniji postoje raznorodna ustavna rješenja u složenim državama poput Belgije, Španije, pa čak i jednonacionalne Njemačke. Nažalost, to ne sprečava neke međunarodne faktore da se za BiH pod firmom evropskih integracija, traži centralizacija nadležnosti i njihova koncentracija u Sarajevo. Međunarodne aktivnosti u kojima se ne vodi računa o složenoj ustavnoj strukturi BiH, kao državi nastaloj međunarodnim ugovorom, sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda, ne vode razumijevanju i stabilnosti. Time se BiH još više udaljava od prijeko potrebnog pomirenja i okretanja zajedničkoj budućnosti, koja će time biti sve manje moguća.

Ni Deklaracija o Srebrenici u Skupštini Srbije nije ništa dobrog donijela. Početkom aprila, dopisnik lista Danas iz Vašingtona, Slobodan Pavlović je javio: "Tokom posjete ministra spoljnih poslova Srbije Vuka Jeremića Vašingtonu, krajem februara, američka administracija bila je upoznata sa konceptom Deklaracije o Srebrenici. Sagovornicima u Vašingtonu je predočena kompromisna formulacija osude zločina, uz objašnjenje da su se "Silajdžić i njegovi u Sarajevu pomirili sa varijantom bez izraza genocid tek poslije velikog pritiska i određenih obećanja Turske, zainteresovane da se i time potvrdi kao jedan od ključnih igrača na Balkanu". Kao finale te februarske priče o turskim i ostalim zakulisnim igrama, Amerikancima je najavljeno da će - poslije usvajanja Deklaracije o Srebrenici - Haris Silajdžić, kao znak dobre volje i početka nove ere u međusobnim odnosima, doći u posjetu Beogradu. U međuvremenu, turski šef diplomatije Ahmet Davutoglu izjavio je da Balkan, a posebno Bosna, predstavlja jedan od spoljnopolitičkih prioriteta njegove zemlje".

Vidjeli smo Silajdžićevu dobru volju na sajmu u Mostaru kome je prisustvovao i Boris Tadić. Silajdžić je govoreći o Srbiji, izjavio da Ilija Jurišić iz slučaja "Tuzlanska kolona" - nevino optužen i nevino osuđen leži u zatvoru u Beogradu, a takođe nevini ratni član Predsjedništva BiH Ejup Ganić po potjernici Srbije uhapšen u Londonu. Dalje je nastavio: "Kome je to u interesu ne znam. Čuo sam gospodina Tadića da kaže da to nije u interesu Srbije, a koja Srbija to onda radi. Dakle, ako nas ne mogu etnički čistiti ovdje, onda nas mogu presretati po Londonu i Beogradu. To će morati prestati".

U tim odnosima Srbije, Turske i Silajdžića za koga turski zvaničnici navode da je njihov favorit u BiH, ne znam ko je lud, a ko zbunjen. Znam jedino da Republika Srpska ne smije biti naivna, kako to često kaže i Milorad Dodik. Ne smije biti ni slučajni učesnik bilo čije predstave o "iskrenoj saradnji u regionu", ni unaprijed ukalkulisana usputna šteta za tuđu korist, pristajući na ukidanje svojih dejtonskih međunarodnih prava. "Tursko kolo" koje se igra skoro godinu dana, nema legitimitet institucija BiH, jer ni Alkalaj ni Silajdžić ne zastupaju BiH, pošto nemaju takvo ustavno ni institucionalno ovlašćenje. Pogotovo nemaju pravo da ostvaruju turske interese u njenom pozicioniranju kao ključnog igrača na Balkanu, pa to što rade je njihova turistička aktivnost koja ne obavezuje BiH.

Pored kurtoazne pohvale Srbiji iz Brisela i Vašingtona za Deklaraciju o Srebrenici, i mlake podrške Sulejmana Tihića, to bi bilo sve od onoga što je Srbija (ne)opravdano očekivala. Reis Mustafa Cerić koji je ne samo vjerski, već i politički autoritet u Bošnjaka, u intervjuu za Rojters, optužio je Beograd "da i dalje pokušava prevariti svijet s lažnim riječima i praznim gestama, a da se negiranjem i ruganjem žrtvama genocida, oni pripremaju za drugi genocid". Cerić nastavlja porukom Evropskoj uniji: "Ne dozvolite ponovo da vas humane suze iz Beograda prevare. Srbija se nije uopšte promijenila, a ono što Beograd radi sa Tadićem samo je prevara." Nakon brojnih Tadićevih izjava o poštovanju integriteta i suvereniteta BiH po Dejtonskom sporazumu, izvinjavanja, poklanjanja žrtvama u samoj Srebrenici, Cerić poziva Tadića da se "bezrezervno izvini za ratne zločine bosanskih Srba i pokrene proces pomirenja". U sarajevskim medijima isto: optužuju Tadića da "nije napravio ni formalni ni suštinski odmak od Miloševićeve politike", uz optužbu da autorskim tekstom u Volstrit žurnalu "podvaljuje i američkim čitaocima, mijenjajući karakter rata na ovom podneblju nazivajući ga građanskim i nijednom ne spomenuvši da je Srbija izvela agresiju na BiH". U kritici Deklaracije nije izostao ni samoreklamerski vaspitač balkanskih barbara, ratni huškač Jelko Kacin, koji je izjavio da Deklaracijom o Srebrenici, Srbija nije napravila korak naprijed, već korak u stranu.

Kada se sve sabere, ispada da je ta deklaracija napravila domašaj koji se zove promašaj. Podijelila je Skupštinu Srbije, političke stranke i javnost u Srbiji, u Republici Srpskoj je naišla na negodovanje, osim onih koje su neki stranci kratko pripeli, što parama, što ucjenama. Šta god da je napisano u deklaraciji, bošnjačkoj javnosti ne bi bilo dovoljno, jer nezadovoljive nije moguće zadovoljiti nikakvim izvinjenjima. Njihov cilj je bio i ostao - ukidanje Republike Srpske kroz razvlašćivanje i oduzimanje nadležnosti. U tome koriste sve - od nametanja krivice Srbiji i Srbima za agresiju i genocid, do instrumentalizacije međunarodne zajednice. To se neće promijeniti, samo će imati razne pojavne oblike. Već viđeno.

(Autor je savetnik premijera RS Milorada Dodika)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner