Šta učiniše Turci

(Press za RS, 14.12.2010)

Šta bi sa turskom diplomatijom na zapadnom Balkanu? Kao što se iznenada pojavila početkom godine, tako se negdje tokom izbora naglo i povukla. Odavno nam nema u goste ni Davutoglua, ni Erdogana ni Gula u Sarajevu, niti bošnjački lideri odlaze u „Stanbol na Bosforu“. Da li se to može objasniti samo činjenicom da je „čovjek za vezu“ Haris Silajdžić neočekivano, a ubjedljivo izgubio izbore za Predsjedništvo BiH, pa sada nema ko da organizuje naizmjenične posjete? Ili je nediplomatski otvorena podrška kandidatu gubitniku pokvarila opdnose sa kandidatom pobjednikom? Vjerovatno da ima i jednog i drugog, ali za Silajdžića kao menadžera bi se lako našla zamjena, a i potcjenjivanje izbornih šansi Alijinog sina nije teško popraviti s obzirom da je tokom rata u BiH ženski dio familije Izetbegović upravo u Turskoj našao toplo izbjegličko utočište. Dakle, pravi razlog turskog povlačenja iz BiH moralo bi ipak biti nešto krupnije. Problem nije bio samo u tome što su pogrešno tipovali na Silajdžića, nego mnogo više u tome što je njegov izborni fijasko pokazao da mi otvorena podrška „porte“ nije obezbijedila glasove birača. Da će drugi pohod Turske na Bosnu izazvati otvoren otpor Srba i uzdržan stava Hrvata, možda su mogli i računati, ali sigurno ne i na manjak entuzijazma kod samih Bošnjaka.

Jeste turski emisar probudio svjest o prisnim vjerskim i kulturnim vezama za vojno-politički moćnom regionalnom silom, jeste dirnuo u staru nostalgiju za begovatom, jeste podstakao fantazije čak o nekoj dalekoj matici i rezervnoj domovini. Nisu, međutim, izostale ni određene rezerve.

Već tokom onog legendarnog Davatogluovog predavanja u Sarajevu kada je turski ministar spoljnih poslova srednjovjekovnu osmansku okupaciju Bosne opisao kao „uspješnu priču koju treba obnoviti“, bošnjačka publika je reagovala podijeljenim osjećanjima. Jeste turski emisar probudio svjest o prisnim vjerskim i kulturnim vezama za vojno-politički moćnom regionalnom silom, jeste dirnuo u staru nostalgiju za begovatom, jeste podstakao fantazije čak o nekoj dalekoj matici i rezervnoj domovini. Nisu, međutim, izostale ni određene rezerve. Uključivanje turske diplomatije kao glavnog aktera u rješavanju problema dejtonske Bosne, Bošnjaci su procjenili kao povlačenje iz igre ne manje naklonjenih, ali neuporedivo jačih igrača poput u SAD i EU. Zatim, u toj zamjeni uloga prepoznali su dugoročno udaljavanje BiH od evropskih integracija iz kojih je Turska po svemu sudeći trajno isključena. Dalje, predvidijeli su da će njihovu tursku vezu komšije protumačiti, a Zapad shvatiti kao, prije svega, islamsku vezu i da će ona tako poslužiti kao argument za dalju disoluciju BiH.

Napokon, bosanski muslimani su još od sloma Osmanske imperije bili stigmatizovani kao „poturice“ odnosno kao prevjernici i izdajice, i tim bremenom su i danas dijelom opterećeni, barem u istoriografiji i literaturi hrišćanske okoline. Zbog daleke osmanske okupacije, Turci su za Srbe arhetipski neprijatelji, a srpska nacija se istorijski afirmisala kroz ustanke protiv ovog viševjekonog okupatora. Taj arhetip je bio prizivan i tokom mobilizacije u građanskom ratu 92–95, ali i u socijalističkoj BiH u nekim ruralnim sredinama i Srbi i Hrvati su, po tradiciji i bez negativnog predznaka, Muslimana oslovljavali sa Turčin. Obnavljanje tursko-bošnjačkih veza sigurno bi oživjelo ovu identifikaciju i dirnula u dugo osporavanu nacionalnu posebnost na koju su Bošnjaci plaho osjetljivi. Podijeljene emocije bošnjačkog naroda prema turskom mogu se danas prepoznati i po tome što svaku identifikaciju sa Turcima doživljavaju kao uvredu, ali i vrlo žučno reaguju na svaku ružnu riječ o Turcima kao da se radi o rođenoj braći. Dobra ilustracija te ambivalencije jeste mlaka podrška turskoj spoljnopolitičkoj ofanzivi na BiH, koja je, istovremeno, praćena žestokim kritikama svih onih koji u tome prepoznaju neoosmanizam.

„Turski povratak na Balkan“ obuhvatio je i Rašku u Srbiji, ali je tamo proizveo nešto drugačije posljedice.

„Turski povratak na Balkan“ obuhvatio je i Rašku u Srbiji, ali je tamo proizveo nešto drugačije posljedice. Dok Izetbegović jr., Lagumdžija i Tihić nisu podijelili Silajdžićevo oduševljenje za približavanje Ankari naspram Brisela i Vašingtona, sandžački vjersko-politički lider Zukorlić se, nakon posjete Erdogana, Gula i dr., osjetio ohrabren da za tri opštine sa bošnjačkom većinom zatraži autonomiju. Iako su turski lideri na mig Zapada stigli u Novi Pazar da pacificiraju lokalnog sunitskog ajatolaha i investicijama u posrnulu sandžačku privredu zaposle njegove potencijalne mlade sljedbenike, sve je krenulo u sasvim drugom pravcu. Tadić i Erdogan su tamo dočekani u takvom dekoru i uz takve ovacije kao da su stigli u Tursku, a ne u dio Srbije. Analiza Miloševićeve i Đinđićeve politike ukazala bi i na ranije unutrašnje propuste, ali činjenica je da zvanični Beograd, nakon „posredovanja turske diplomatije“, sve teže izlazi na kraj sa Zukorlićem. Osioni muftija, koji stiče sve veću popularnost u nevelikoj bošnjačkoj populaciji u Raškoj, tvrdi da je njegovim istovjernicima središte u Sarajevu, a sunarodnicima matica u Bosni. Reis Cerić je od srca prihvatio priliku da svoju nadležnost proširi na Srbiju, a brojne Sandžaklije u vojnom, policijskom i poslovnom miljeu olimpijskog grada na vijaju da im se zavičaj primakne matici. Alija Izetbegović bi to sasvim sigurno odobrio jer je još 90-ih formirao ogranak SDA u Pazaru i S. Ugljanina postavio za potpredsjednika u centrali. Sin Bakir će se naći u velikoj nedoumici. Da li da Zukorlića uputi da lokalne probleme rješava u Beogradu, a ne u Sarajevu? Ili da ga otvoreno podrži i tako i sam postane meta kriti ka koje Bošnjaci obično upućuju susjedima zbog mješanja u unutrašnje stvari druge države?

Analiza Miloševićeve i Đinđićeve politike ukazala bi i na ranije unutrašnje propuste, ali činjenica je da zvanični Beograd, nakon „posredovanja turske diplomatije“, sve teže izlazi na kraj sa Zukorlićem.

Da li da muftiju kao bar formalno samo vjerskog lidera prepusti isključivo reisu? Ili da u tekućim previranjima na granici između Srbije i BiH prepozna dio šireg regionalnog scenarija po kome će, nakon uspostavljanja hrvatskog entiteta, bošnjački entitet biti teritorijalno nami ren u Sandžaku? Bio bi to još jedan korak ka usklađivanju državnih i teritorijalno-etničkih granica na Balkanu. Ostaje jedino nejasno jesu li vladajući islamisti iz Ankare tokom kratkog boravka u Srbiji i BiH, ovome procesu planski ili samo nehotice doprinijeli.