Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Srbija će morati malo da se ugleda na Srpsku
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Srbija će morati malo da se ugleda na Srpsku

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
petak, 11. mart 2011.

Moram da kažem da odavno nisam prisustvovao debati koja se toliko držala teme i obrađivala je iz različitih uglova. Većina nas ovde ide često po nekim sličnim skupovima, seminarima i debatama, i znamo kako te debate uglavnom izgledaju. Ovoga puta, da li zbog mesta ili zbog teme, kao da smo svi osećali dodatnu obavezu i nastojali da sa više odgovornosti i pijeteta progovorimo o temi koja je očigledno prevelika da bi se mogla iscrpeti čak i u jednoj ovako intenzivnoj debati kakva je danas vođena.

Zato ja današnji skup shvatam samo kao početak priče na ovu temu. I stoga ću samo markirati par važnih tačaka koje do sada možda nisu dovoljno istaknute, iako smo već čuli mnogo toga i onaj ko je pažljivo slušao ovu debatu zaista je mogao dosta da nauči.

1.

Iako verovatno spadam među politički obaveštenije ljude u Srbiji i na prostoru bivše Jugoslavije, moram priznati da dosta od onoga što smo danas čuli iz izlaganja predsednika Vlade i predsednika Republike Srpske meni uglavnom nije bilo poznato. A ako ja to prvi put čujem, mogu pretpostaviti koliko je tek nepoznato široj srpskoj javnosti. To nije samo autobiografska stvar ili neki sporedan detalj, nego to, čini mi se, govori o tome koliko se u suštini slabo poznajemo i koliko još mora da se radi ne samo na uspostavljanju institucionalnih, političkih i ekonomskih veza između Srbije i RS (mada one jesu osnova i podloga svih drugih), nego i na svakodnevnoj uzajamnoj komunikaciji i informisanju, pored ostalog, i kroz formu ovakvih dijaloga.

Hoću da kažem da se o Republici Srpskoj u današnjoj Srbiji strašno malo govori i još manje zna. Za nju se veoma malo, i u svakom slučaju nedovoljno zanimaju čak i naše kolege iz medija i akademskih krugova, a odgovornost za to leži gotovo podjednako na svima, odnosno, kako na onima koji su u Beogradu vladali krajem 90-ih, tako i onih koji su na čelu Srbije bili tokom ove poslednje decenije.

Hoću da kažem da se o Republici Srpskoj u današnjoj Srbiji strašno malo govori i još manje zna. Za nju se veoma malo, i u svakom slučaju nedovoljno zanimaju čak i naše kolege iz medija i akademskih krugova, a odgovornost za to leži gotovo podjednako na svima, odnosno, kako na onima koji su u Beogradu vladali krajem 90-ih, tako i onih koji su na čelu Srbije bili tokom ove poslednje decenije.

Tek poslednjih godina se u tom pogledu nešto počelo menjati. Delom, možda, iz iskreno patriotskih, a nekada više iz marketinških i dnevnopolitičkih razloga, ali je Banjaluka sada postala česta i sve omiljenija destinacija srpskih političara, kako onih iz vlasti, tako i iz opozicije, i to je, nezavisno od motiva, dobra i pozitivna promena, koju treba istaći. Kao što treba istaći i činjenicu da to najmanje deset, pa i više godina posle Dejtona nije bio slučaj.

U čitavom tom periodu, srpski mediji se Republikom Srpskom nisu bavili mnogo. Čak ni ovi relativno nacionalniji mediji, a jasno je da tek one koji su u vlasništvu ili pod kontrolom stranog faktora to pogotovo nije zanimalo. I kad su se bavili Republikom Srpskom i prekodrinskim temama, beogradski mediji su se uglavnom bavili temama kao što je Srebrenica, genocid, ratni zločini i slično. Naravno da i o tome treba da se govori i piše, ali je u ovom slučaju očigledno u pitanju bila planska stigmatizacije srpskog naroda, a naročito Republike Srpske, što je i vama ovde sigurno dobro poznato.

Zašto ovo naglašavam i izdvajam iz mnoštva veoma važnih i značajnih tema koje se tiču sudbine posdejtonske Bosne i Hercegovine i perspektiva Republike Srpske? Pa zbog toga što sam, bez imalo preterivanja ili želje da dramatizujem situaciju, duboko uveren da se i ova bitka, kao i neke prethodne, vodi u Republici Srpskoj, ali se, na kraju krajeva, zapravo dobija ili gubi u Beogradu. I zbog toga bih malo vremena posvetio upravo tom aspektu, dakle, beogradskoj politici i beogradskoj odgovornosti za sudbinu, opstanak i perpektive Republike Srpske.

Vi koji ste odavde dobro poznajete stanje u Republici Srpskoj, znate bolje ovdašnje političke i socio-ekonomske prilike i neumesno bi bilo da vas ja koji dolazim iz Beograda tome poučavam. Ali osećam potrebu da naglasim ili izrazim svoje uverenje da Beograd, uključujući praktično sve vlade u ovom postdejtonskom periodu, nije dovoljno činio i ne čini ni danas dovoljno za Republiku Srpsku, iako za to, kao potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma, ima i formalnopravne obaveze, a da i ne pominjemo etničke, istorijske, religijske, emotivne i sve druge razloge.

Osećam potrebu da naglasim ili izrazim svoje uverenje da Beograd, uključujući praktično sve vlade u ovom postdejtonskom periodu, nije dovoljno činio i ne čini ni danas dovoljno za Republiku Srpsku, iako za to, kao potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma, ima i formalnopravne obaveze, a da i ne pominjemo etničke, istorijske, religijske, emotivne i sve druge razloge.

Milošević je potpisavši Dejtonski sporazum prosto zaklopio tu stranicu i nije joj se više vraćao. Kosovo je naravno iskočilo u prvi plan, ali mislim da su za ovo svojevrsno okretanje glave od Republike Srpske postojali i neki drugi razlozi. Naime, ostala je dilema, barem tada u 90-im godinama, da li je Dejton pobeda ili poraz, da li je to kapitulacija ili ipak maksimum mogućeg koji se u datim okolnostima mogao izvući? Oko toga nije bilo konsenzusa ni u samoj Srbiji, a ni ovde u Republici Srpskoj. Na Dejtonu je ostala senka svega onoga što mu je neposredno prethodilo i onoga što mu je sledilo. Ostala je senka unutarsrpske nesloge, ratnog haosa, Srebrenice, blokade na Drini, gubitka života i teritorije. (Druga je stvar i tema za posebno razmišljanje to što se ono što je 1995. u srpskoj javnosti bilo doživljeno kao kontroverzna i diskutabilna stvar, danas slavi kao jedan od malobrojnih nacionalnih uspeha.)

S druge strane, posle 5. oktobra i smene Miloševića, hit-tema je postala Evropa, reforme, integracije, privatizacije, liberalizacije i pogotovo tada opštenacionalne teme nisu mnogo zanimale srpski politički i medijski establišment. I tako smo došli do današnjeg stanja, kada se klatno opet donekle pomerilo i kada Republika Srpska ponovo polako ulazi u vidokrug političkog Beograda, premda to još uvek nije ni dovoljno ni zadovoljavajuće.

2.

Potpuno je jasno da Beograd sve ovo vreme nije imao dovoljno jasan stav, niti pruža Republici Srpskoj dovoljno snažnu podršku. Naravno da predstavnici Republike Srpske to neće ovako otvoreno reći (mi ne znamo šta se dešava iza zatvorenih vrata), ali mislim da je prilično očigledno da formulacije tipa: „Srbija – odnosno Beograd – podržava svaki dogovor tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini u oba entiteta“ deluju prilično bledo, a ponekad čak i licemerno. Pogotovo ako pogledamo i uporedimo šta u isto vreme govore i kako se ponašaju drugi spoljni akteri Be-Ha priče.

Nema dovoljno vremena da bi se citirale samo poslednje izjave odlazećeg hrvatskog predsednika Stjepana Mesića o Republici Srpskoj, Srbima i Srbiji. Prosto je neverovatno koliko tu ima cinizma, grubosti, pa i direktnog ljudskog i političkog bezobrazluka. I pri tome je stalno paska na Beogradu, stalno je fokus na tome da li Beograd ili Republika Srpska destabilizuje BiH.

Nema dovoljno vremena da bi se citirale samo poslednje izjave odlazećeg hrvatskog predsednika Stjepana Mesića o Republici Srpskoj, Srbima i Srbiji. Prosto je neverovatno koliko tu ima cinizma, grubosti, pa i direktnog ljudskog i političkog bezobrazluka. I pri tome je stalno paska na Beogradu, stalno je fokus na tome da li Beograd ili Republika Srpska destabilizuje BiH. A oni koji govore i zahtevaju likvidaciju Republike Srpske, oni koji govore o Republici Srpskoj kao „republici šumskoj“, „genocidnoj tvorevini“, a Srbe tretiraju kao „remetilački faktor“, oni koji pokušavaju da na silu boga od Bosne i Hercegovine naprave unitarnu državu, e, oni nisu sumnjivi i oni ne ruše Dejton i ne ugrožavaju stabilnost Bosne i Hercegovine.

Tek kada pogledamo šta govore, na primer, Stjepan Mesić, Haris Silajdžić, i Mustafa Cerić, ili turski ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu, i ako bismo to uporedili sa ovim stidljivim izjavicama naših vladajućih političara, tek onda se može steći prava slika o razmerama neadekvatnosti političke podrške koju iz Beograda dobija Republika Srpska.

Srbija, dakle, da zaključimo, nema razloga, a nema ni prava da zatvara oči pred ovim što se dešava u Republici Srpskoj i pred pritiscima kojima je Republika Srpska izložena. Ni Kosovo, ni ekonomska kriza, ni evro-integracije, ni strah od optužbi za „mešanje u unutrašnje stvari BiH“ za to ne smeju biti izgovor.

3.

Skrenuo bih pažnju na nešto s čime je gospodin Dodik završio svoje nedavno predavanje na skupu u Kragujevcu, a to je odnos političke vere, odnosno uverenja i politike. Dakle, postoje neke objektivne okolnosti, gde su zadati neki ekonomski, politički i geopolitički faktori, ali postoji uvek i taj subjektivni, ljudski, individualni element, koji se nipošto ne može i ne sme isključiti i zanemariti.

Ti objektivni faktori su zaista protivrečni i ambivalentni. Među njima ima i elemenata za ohrabrenje, o tome je govorio profesor Stojanović na početku ove sesije, dok neki drugi daju razloga za brigu. Ali kada je u pitanju onaj subjektivni element, moramo se složiti da se tu nešto menja i da se menja u pozitivnom smeru, a to je, pre svega, promena u stavu kako građana, tako i rukovodstva Republike Srpske.

I ja se iskreno nadam da bi to moglo da bude model i za Beograd, odnosno za političke predstavnike Beograda, da se ovoga puta, za promenu, i oni malo ugledaju na mlađeg brata, odnosno na Banjaluku, makar onoliko koliko Banjaluka, razumljivo, ali nekad i bez dovoljno razloga i bez adekvatnog odgovora s druge strane, neprestano gleda u Beograd.

Kao što rekoh, ja već nekoliko godina povremeno dolazim ovde u Banjaluku i već se i golim okom može primetiti koliko je tu sada više optimizma, više odlučnosti i spremnosti da se odupre pritiscima. A to onda povratno utiče i na političke predstavnike da ni oni ne mogu da idu ispod neke crte i minimuma narodnih očekivanja. A još pre samo par godina, prilikom gostovanja u raznim TV emisijama, bilo je mučno gledati kako se predstavnici vlasti i institucija iz Republike Srpske povijaju, uvijaju i izvinjavaju pred bahatim sagovornicima iz Sarajeva i Zagreba, kojima je svaka druga reč bila „Hag“, „genocid“, „zločin“, „takozvana RS“. No, to je sada prošlost. I samo na prvi pogled paradoksalno, ovaj malo samouvereniji stav ne samo da nije pogoršao, nego je naprotiv, čak popravio poziciju RS i njenog rukovodstva, što se, pored ostalog, vidi i po tome što, bez obzira na prozivke i kritike, više nikome ne pada na pamet da, recimo, smenjuje izabrane predstavnike RS, što je doskora bila česta pojava i to za mnogo sitnije „grehe“ nego što su ovi gospodina Dodika. Hoću da kažem da vas, kada pokažete malo kičme i čvrstine, onda i protivnici više poštuju, nego kada se povlačite i ponižavate. I ova porasla nacionalna samosvest se danas vidi na gotovo svakom koraku u Banjaluci i Republici Srpskoj, a to je ono što nam, nažalost, bolno nedostaje u Beogradu i Srbiji.

Kada pokažete malo kičme i čvrstine, onda i protivnici više poštuju, nego kada se povlačite i ponižavate. I ova porasla nacionalna samosvest se danas vidi na gotovo svakom koraku u Banjaluci i Republici Srpskoj, a to je ono što nam, nažalost, bolno nedostaje u Beogradu i Srbiji.

Neću sada da raspravljam o tome čija je to zasluga, a nije ni toliko važno. Pogotovo se moramo kloniti onog koliko jalovog, toliko i opasnog prepucavanja o tome ko su, tobože, više, a ko manje „kvalitetni Srbi“. Mislim da je od presudnog značaja svakako mnogo manje bila „genetika“, a više traumatično iskustvo koje su građani RS preživeli tokom poslednje dve decenije i koje im je omogućilo da steknu jedan zdraviji, normalan i racionalan stav, koji Srbima u Srbiji često nedostaje. Oni su videli i iskusili sve strahote građanskog rata, kao i „čari“ meke okupacije, građanizma i multikulturalnosti, i uglavnom nemaju više iluzija.

Mislim da rukovodstvo Republike Srpske za sada dosta dobro uspeva da balansira (druga je stvar da li će i koliko će u tome uspeti, ali, bar za sada, to dosta dobro čini), na samoj ivici noža i demonstrira jedan zdrav i odlučni patriotizam, istovremeno pokazujući meru racionalnosti i pragmatizma u rešavanju pojedinih pitanja. Neću da idealizujem, niti baksuziram. Ali poenta je da Srbima u Srbiji danas taj balans nedostaje i zato su skloni ili da se preterano olako ophode prema nacionalnim temama ili da podležu pričama tipa „manimo se prošlosti“, „ovo je 21. vek“, „koga to još zanima“, „idemo u Evropu i onda će tamo svi naši problemi biti rešeni“.

Dakle, imamo, sa jedne strane, zavodljivost te evropske mantre, a sa druge, opet, sklonost da se olako upadne u jedan nacionalni defetizam tipa „sve je gotovo“, „sve je propalo“. Ja sam to iskusio na svojoj koži, nedavno, kada je bila reč o Vojvodini. Kada sam nekim svojim kolegama, čast izuzecima, govorio o opasnostima od autonomaštva u Vojvodini, a oni mi kažu – nemoj da preteruješ, nema to veze, pa Srba je tamo 70, 75, 80, odsto. (Na stranu što ih nema toliko – prema poslednjem popisu tek nešto preko 65%, iako se nadam da će taj procenat sada biti nešto veći – niti se vojvođansko pitanje uopšte može svesti samo na etničke brojke.) Znači, problem se najpre ignoriše i bagateliše, a u sledećem trenutku, kada se dogodi nešto kao što je bio ovaj statut Vojvodine, pa nas to lupi po glavi, onda se ode u drugu krajnost i kaže: jao, gotovo je, sve je propalo, nema spasa – ode Vojvodina! A ni jedan ni drugi stav nisu ni tačni niti konstruktivni.

To je ta pogubna, mazohistična klackalica kojoj smo, kažem, malo i mentalitetski skloni, naročito ljudi u Srbiji, i zato onda oni ili sebi dopuštaju jedno neodgovorno nacionalno alakanje (nemam neki bolji i advekatnije izraz), ili završavaju u potpunoj malodušnosti i bežanju od nacionalnih tema. U razgovoru sa običnim ljudima iz Republike Srpske, kao i u razgovoru sa političkim predstavnicima Republike Srpske, kako onim iz vlasti, tako i iz opozicije, primetio sam da ovde gotovo da nema tog nacionalno neodgovornog bahaćenja, tipa „ne može nam niko ništa“, ali nema ni onog kapitulanstva, defetizma i malodušnosti, koje tako često nalazimo u krugovima beogradske političke, kulturne i medijske čaršije. I to je vaša komparativna prednost.

4.

Poslednja stvar koju bih hteo da kažem i da na nju skrenem pažnju tiče se jedne opasne i lukave zamene teza. U poslednje vreme, u diplomatskim i medijskim krugovima, pogotovo u Briselu i u tzv. „regionu“, ali i u srpskim medijima, pozicija RS, a posebno gospodina Dodika, redovno se predstavlja kako neka ekstremistička, radikalna pozicija, u smislu – eto, to je sada jedan ekstrem, pa hajde onda da nađemo neku umerenu i razumnu „sredinu“.

Pozicija srpskog rukovodstva u RS je, zapravo, minimalistička i vrlo umerena. Ona je poslednja linija odbrane nečega što je preostalo kao minumum državotvorne supstance Republike Srpske, koja je izložena permanentnom čerupanju i pritisku da bude svedena na neki „evro-region“ unutar jedinstvene Bosne. Dakle, nešto što je minimum insistiranja na elementarnim nacionalnim interesima i pravima srpskog naroda u BiH predstavlja se kao neki teški ekstremizam.

Moj utisak iz onoga svega što smo čuli danas, kao i onoga što sam u poslednje vreme saznao o kontinuiranom radu na likvidaciji Dejtona i RS jeste upravo suprotan. Pozicija srpskog rukovodstva u RS je, zapravo, minimalistička i vrlo umerena. Ona je poslednja linija odbrane nečega što je preostalo kao minumum državotvorne supstance Republike Srpske, koja je izložena permanentnom čerupanju i pritisku da bude svedena na neki „evro-region“ unutar jedinstvene Bosne. Dakle, nešto što je minimum insistiranja na elementarnim nacionalnim interesima i pravima srpskog naroda u BiH predstavlja se kao neki teški ekstremizam. No, to što se sada dešava sa Republikom Srpskom i kako se u zapadnim medijima, a, nažalost, i u jednom delu srpske, odnosno beogradske medijske i političke javnosti, predstavlja pozicija rukovodstva RS, tako se već godinama predstavlja svaka pozicija koja iole pokušava da vodi računa o srpskim nacionalnim i državnim interesima. To je jedan opasan mehanizam proizvodnje radikalizacije i ekstremizacije, odnosno, preventivnog javnog i političkog žigosanja, po kojem će svaki stav i svaka teza koja nije unapred defektička i kapitulantska i koja ne prihvata apriori naivnu evro-antlantsku mantru, pre ili kasnije biti proglašeni za „ekstremizam“, „nacizam“, „nacionalizam“, „fašizam“ ili kako već kome u kom trenutku odgovara.

Stalni strah da ćete biti na ovaj ili neki sličan način žigosani, proskribovani, marginalizovani ili eliminisani iz političkog života delotvorniji je i pogubniji od stvarnih smena i represije. Međutim, danas u Republici Srpskoj, za razliku od pre nekoliko godina i za razliku od prilika u Srbiji, tog straha više nema i zato Republika Srpska nema svoj pandan LDP-u, „Drugoj Srbiji“ i „Helsinškom odboru“ Sonje Biserko. Republika Srpska nema svog Čedu Jovanovića, nema svoju „drugu Republiku Srpsku“, nema odrođenu i otuđenu intelektualnu elitu i političare sa kompleksom inferiornosti prema svemu što dolazi sa zapada. I zato verujem da Republika Srpska, ukoliko istraje na ovom političkom kursu, uprkos svim problemima i neposrednim opasnostima kojima je izložena, ipak ima budućnost i perspektivu.

(Tekst izlaganja autora na skupu "Republika Srpska: stanje i perspektive", koji će biti objavljen u zborniku "Petnaest godina Dejtonskog mirovnog sporazuma i budućnost Republike Srpske")   

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner