Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Prvo Dejton, a posle Brisel

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
utorak, 25. novembar 2014.

Press, 25.11.14.             

U petak se nije radilo jer se navršila još jedna godišnjica Dejtonskog sporazuma. I uvijek se iznova pitam šta se tog dana zapravo obilježava u Republici Srpskoj. Jedino je nesporno da je to okončanje rata u BiH, i sasvim je prirodno da se prvog dana mira i danas sa radošću sjećaju građani oba entiteta, kao što i američke demokrate s ponosom pamte ovaj svoj “najveći  spoljnopolitički uspjeh u Evropi poslije Drugog svjetskog rata”.

Ali, čim se zađe u sadržinu Dejtonskog sporazuma, mnogo štošta postaje sporno oko slavlja. Da li mi danas slavimo izvorni Dejtonski sporazum u cijelini, uključujući i Aneks IV? Ili ono što je od njega ostalo poslije revizije koju su izveli Vestendorp, Petrič i Ešdaun? Da li slavimo slovo Dejtonskog sporazuma, zajedno sa  njegovim američkim tvorcima, evropskim garantima i bošnjačkim potpisnicima? Ili, mimo originalnog teksta sporazuma, koji je navodno i nestao, slavimo “duh” Dejtona koji dozvoljava više kreativnih interpretacija? Da li 21. novembar obilježavamo kao dan kada je Srpska, kao strana potpisnica u Dejtonu, stekla međunarodno priznanje? Ili tjeramo inat komšijama koji slave samo dan BiH?  Da li nas ovaj datum podsjeća na otete entitetske nadležnosti i pravo da ih vratimo? Ili predstavlja tek  uspomenu na jednu već prevaziđenu etapu na putu u Evropsku uniju?

Ova posljednja floskula da smo “iz dejtonske faze već prešli u briselsku fazu” na putu ka EU kao konačnom cilju, predstavlja jednu od tipičnih leksičkih izuma ciničnih evrokrata. A u prevodu bi trebalo da znači da treba da batalimo Dejton i bacimo se na Brisel.  Prije svega, ko je i kada pitao narod u Srpskoj da li uopšte hoće u EU? A zatim, kada se ovdje narod izjasnio da su mu evrointegracije konačan nacionalni cilj, a izvorni dejtonski status RS već riješeno pitanje?

U anketama, koje su prije izbora pravile stranke u Srpskoj da bi svoje kampanje prilagodile interesima građana, kao prioriteti su, pored odbrane identiteta i suvereniteta Republike, najviše zaokruživali nova radna mjesta, bolje plate i penzije, viši životni standard, borbu protiv korupcije. EU kao i NATO malo je ko zaokružio, pa to niko u predizbornoj kampanji gotovo nije ni pominjao. Ljudi su ovdje naprosto obavješteni da je rast nezaposlenosti i evropski problem, da se i tamo steže kajiš i ne rastu ni plate ni penzije, da životni standard opada u odnosu na prethodne godine, a slučaj EULEKS na Kosovu pokazuje da i u Briselu ne izlaze na kraj sa korupcijom. I bez obzira na evroentuzijazam u drugom entitetu, odnosi Srpske, pa samim tim i BiH, sa Evropskom unijom već su godinama poprilično konfuzni.

Nekad ispada da mi crkosmo da uđemo u EU, a i oni nas tamo jedva  čekaju, ali nam zajedničku sreću kvare “nemarni lokalni političari koji ne vole svoj narod”, kao što nas naprotiv biće brižno vole Van Rompej, Barozo, Junker, Petrič, Ešdaun i Incko,  i dr.  

Ponekad pak izgleda da mi klečeći molimo da nas prime, a oni kažu “E ne može tek tako”. Valja to zaslužiti, slušati što se kaže, ne gunđati zbog Haškog tribunala, ne pominjati Kosovo, osuditi Rusiju zbog Ukrajine itd.  

Nekad opet djeluje kao da oni nas mole, a mi ne pokazujemo dovoljno poleta, upornosti i strpljenja da sačekamo 15-20 godina i usput ispunimo stotine nejasnih uslova, koji se neprestano umnožavaju i proširuju.  

A najprije bi se dalo zaključiti da niti mi hoćemo niti nas oni hoće, nego se tako godinama zamlaćujemo uzajamnim evrodeklaracijama i simuliramo da sve trčimo jedni drugima u susret. I dok su se u Briselu premišljali, primali redom i preko reda, otvarali se i zatvarali, na Balkan pa i u BiH vratile su se Turska i Rusija.  

Situacija se nešto mijenja otkako je Njemačka uzela EU pod svoje, ili bolje rečeno preuzela od SAD. Sistematični, precizni i direktni, Nijemci su se najprije koncentrisali na Srbiju kao ključnu zemlju zapadnog Balkana sa evropsko-ruskim Vučićem, koji je uspio da okupi i evrofilnu nacionalnu elitu koja, sa neodlučnima, broji 30 odsto i rusofilnu bazu koja čini 70 odsto populacije. Sve će ići lako ako Berlin, uprkos Vašingtonu, nađe kompromis sa Moskvom oko Ukrajine, ali u suprotnom Beograd će morati da izabere.

Kako tim povodom stoji u regionalnoj analizi njemačke diplomatije (Politika, 20.11): “Njemačka EU ima samo dvje mogućnosti – ili da nudimo uvijek za nijansu više od Rusa ili da balkanske zemlje uvjerimo da je okretanje ka EU njihov dugoročniji interes”. Pod tim se očito podrazumijeva i Srpska, ali se u daljem tekstu i direktno pominje: “Rusija je vrlo aktivna u BiH i pokušava da preko RS utiče na ključne odluke u BiH. Ovakav razvoj se negativno odražava i na zemlje u regionu – otežava put Srbije u EU”.

Iako samo entitet, Srpska tako ispada čak i regionalno značajna. Ali. što se tiče prve ponude, “umjesto da bude veća od ruske”, za sada se svodi na ometanje ruske, tj. kraka Južnog toka za Srpsku. A što se tiče druge, zatvorena na pet godina za proširenje radi unutrašnje konsolidacije, EU teško da može da bude uvjerljiva perspektiva i na duži rok.

Da bi otvorila vrata Srpske, Njemačka bi prije svega trebalo da se pridruži Rusiji u reafirmaciji Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, odnosno izvornog Ustava BiH, sa otetim nadležnostima entiteta. Republika Srpska u punom kapacitetu ovdje naprosto ima apsolutnu prednost i nad većim ponudama i nad evropskim perspektivama. Zato svake godine i obilježavamo 21. novembar iako često i ne kažemo da li slavimo prvi dan mira, međunarodno priznanje ili se podsjećamo na obavezu da vratimo silom oduzeto.  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner