Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Pokušaj relativizacije Dejtonskog sporazuma
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Pokušaj relativizacije Dejtonskog sporazuma

PDF Štampa El. pošta
Radmila Nakarada   
subota, 15. januar 2011.

U svojoj diskusiji želim da se osvrnem na dva pitanja – na normativnu relativizaciju koju simbolizuje Dejtonski sporazum i na sužen prostor kritičke refleksije kada je reč o prirodi sukoba i počinjenim zločinima.

1. Nastanak Dejtonskog sporazuma, kao i pokušaji njegove jednostrane suspenzije, reinterpretacije od strane njegovih vlastitih tvoraca, predstavljaju, između ostalog, još jedan iskaz o prirodi međunarodnog poretka koji se kleše od završetka hladnog rata. Smisao novonastajućeg poretka se retorički obrazlaže ne samo kao osvajanje pretpostavki za dosledniju primenu vladavine zakona, već i kao osmišljen proces uzdizanja međunarodnog poretka na viši nivo etičkih načela, kao ubrzana transformacija ka kosmopolitskom poretku. Transformacija ka kosmopolitskom poretku postavlja zaštitu ljudskih vrednosti kao vrhunsku vrednost u ime koje se spoljnim intervencijama može legitimno relativizirati norma suvereniteta. Pomenuta zalaganja i nastojanja su međutim, umesto čvršćih pravnih temelja, sveobavezujućih normi (dakle, podjednako za slabe i jake države), veoma pažljivog rukovanja instrumentima prinude i njihove primene samo kada su zaista sva druga sredstva iscrpljena, propraćena umnožavanjem poglavlja pravne proizvoljnosti, zloupotrebama proklamovane „moralne zavisnosti“ za širenje dominacije na krilima vojnih intervencija, suspendovanjem osnovnih normi međunarodnog prava.

Mandat spoljnih faktora nije vremenski oročen, a njihov regulatorni domašaj se širi/produbljuje u skladu sa spolja definisanim potrebama (koje mogu da odgovaraju jednoj od strana u sukoba, ali ne i zahtevima izgradnje suverene države na osnovu unutrašnjeg konsenzusa).

Sa završetkom hladnog rata, umesto osvajanja snažnijih temelja pravne izvesnosti, sve iznova postaje moguće – nova runda marginalizacije ključne institucije svetskog poretka – Ujedinjenih nacija, sukobi na kontinentu koji se zavetovao da više neće dopustiti ratove na svom tlu, nasilno menjanje granica i iscrtavanje novih geostrateških kartografija, vojne intervencije na temelju konstruisanih pretnji, prisilno privođenje mirovnim sporazumima koji zanemaruju prave korene sukoba, nejednako uvažavaju interese svih strana i kreću se unutar logike pobednika i pobeđenog.

To je širi kontekst unutar kojeg se već skoro dve decenije odvija drama raspada Jugoslavije i konstituisanje novih država. Kada je reč o konstituisanju novih država, vidimo da Dejtonski sporazum nije samo mirovni sporazum već i sporazum posredstvom kojeg spoljni faktor, na temelju svoje premoći, sebi dodeljuju mandat da uspostavi i upravlja bosanskom državom, ali i da menja vlastite propozicije. Mandat spoljnih faktora nije vremenski oročen, a njihov regulatorni domašaj se širi/produbljuje u skladu sa spolja definisanim potrebama (koje mogu da odgovaraju jednoj od strana u sukoba, ali ne i zahtevima izgradnje suverene države na osnovu unutrašnjeg konsenzusa).

Dakle, Dejtonski sporazum je uneo u proces izgradnje nove države istovremeno i visok stepen njene negacije, tj. desuverenizacije. Zbog toga oni koji su Sporazum iznedrili smatraju da ga mogu i ukinuti ili reinterpretirati uz jedno te isto opravdanje – stvaranje, napokon, pretpostavki za stabilnu i funkcionalnu državu. To što njihova vizija ne počiva na slobodnoj volji građana ne predstavlja problem, njihova nastojanja su pokrivena etičkim načelima u čije ime nastupaju. Entitetska struktura pojavljuje se kao prepreka da se postigne željena mera desuverenizacije i unutrašnje ne-autonomnosti i zbog toga se ozbiljno radi na recentralizaciji bosanske države.

Pored relativizacija koja dovode do reinterpretacije norme suvereniteta, a svoje uporište nalaze u novoj etici koja je zavladala međunarodnim odnosima, našu pažnju zaslužuje i činjenica da je u velikoj meri legitimnost upitnosti dovedena u pitanje takođe u ime moralnosti.

Paradoksalno, u isto vreme se u susednoj državi vrše pritisci ka decentralizaciji i regionalizaciji kao ključnim načelima demokratije i evropeizacije. To je samo jedan od paradoksa proizvoljnosti novog normativnog poretka. Drugi se npr. odnosi na činjenicu da se na jednoj strani apsolutizuje načelo samoodređenja, tako da to načelo važi sad i za (privilegovane) manjine, a na drugoj se ono do te mere negira, tako da ne važi za konstitutivne narode. Ukratko, pripisujući sebi privrženost etičkim načelima u ime koje se pojačava spoljna regulacija unutrašnjih prilika slabih država kao što je bosanska uvećava se (pravna) proizvoljnost. Suprotstavljanje proizvoljnostima koje ograničavaju suverenitet, autonomiju, demokratsku volju, nalaže da uprkos relativizaciji međunarodnog prava, kao što je rekao jedan sagovornik, mi moramo da se oslanjamo na njega kao jedno od najjačih oružja u odbrani nacionalnih i državnih interesa.

2. Pored relativizacija koja dovode do reinterpretacije norme suvereniteta, a svoje uporište nalaze u novoj etici koja je zavladala međunarodnim odnosima, našu pažnju zaslužuje i činjenica da je u velikoj meri legitimnost upitnosti dovedena u pitanje takođe u ime moralnosti. Podređivanje istine moralnom ponekad ide do te mere da se dovode u pitanje i osnovna akademska načela, tj. elementarno pravo na preispitivanje utvrđenih „istina“ i postavljanje osnovnihpitanja. Zainteresovanost za ledeni govor činjenica, za uvažavanje složenosti uzroka, motiva, okolnosti drame koje se dogodila se olako otpisuje kao rad u prilog „bekstvu od odgovornosti“, opravdanju zločina, itd.

Upitnost, sumnja, oprez prema donošenju preuranjenih konačnih sudova su gotovo kriminalizovani. To se posebno ispoljava kada je reč o Srebrenici. Pošto je već mnogo toga rečeno o Srebrenici u prethodnim diskusijama, ja ću se zadržati na samo nekoliko opštih komentara. Ako uprkos svim nastojanjima da se tragedija Srebrenice uknjiži u definitivno ispričane priče, postoji sumnja da je bilo prećutkivanja, preuveličavanja/umanjivanja žrtava, sumnje ne treba osuđivati već razvejati neporecivom faktografijom. Niko neće osporiti da se ogromna tragedija dogodila u Srebrenici. Ali njene tačne razmere, način na koji se utvrđuje broj stradalih, objašnjavaju motivi i okolnosti masakra, identifikuju njeni akteri, predstavlja i dalje legitimno polje dodatnih istraživanja. Naravno, nepopravljive tragedije pojedinaca se ne mogu osvetliti hladnim statistikama. Uprkos tome, senke nerazjašnjenosti se moraju strpljivo uklanjati. Proterati sama pitanja u domen nemoralnosti, nepoštovanja žrtava, opravdavanja zločina je prepreka stvarnom pomirenju.

Po mom sudu pomirenje mora da podrazumeva, ponavljam, utvrđivanje neporecivih činjenica, a sve prerano sklopljene korice tome ne mogu tome da doprinesu. Ne manjkaju osećanja sućuti i odgovornosti. Ono što nedostaje je puna istina.

Po mom sudu pomirenje mora da podrazumeva, ponavljam, utvrđivanje neporecivih činjenica, a sve prerano sklopljene korice tome ne mogu tome da doprinesu. Ne manjkaju osećanja sućuti i odgovornosti. Ono što nedostaje je puna istina. Mnoge senke lebde, na svim stranama, pojedine manipulacije i prećutkivanja su već razotkriveni, zbog čega se i pojačavaju sumnje u ono što je nedorečeno. Sumnje sprečavaju pravo suočavanje, jer izviru i iz otpora prema jednom nametnutom tumačenju uzroka raspada Jugoslavije prema kojem su krivice unapred jasno raspodeljene. Po mom sudu, i to je ono čime želim da zaključim, odbojan odnos prema pitanjima je ono što proizvodi ekstremizam i iracionalnosti i verovatno bi bilo dobro na tragu današnjeg razgovora učiniti neke konkretne napore da se utvrdi „beyond reasonable doubt“, šta se desilo i koliko je stradalnika na svim stratištima, a potom da se svako suoči sa vlastitim delom realne odgovornosti.

(Izlaganje na skupu „Petnaest godina Dejtonskog mirovnog sporazuma)

Autor je profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu.