Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > "Muslimani", "Bosanci", "Bošnjaci" - zbunjivanje i popisivanje
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

"Muslimani", "Bosanci", "Bošnjaci" - zbunjivanje i popisivanje

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 09. oktobar 2013.

(Press, 8.10.2013)

“Bošnjake zbunjuju pred popis!” – bjesomučno se već godinu dana ponavlja u pretpopisnoj kampanji iz Sarajeva, a pri tome se nikako ne imenuje zbunjivač. Pošto smo navikli da su našim komšijama za sve njihove stvarne i izmišljene probleme krivi Srpska i Srbi, a prije svih Mile Dodik, pitali smo se zašto se ovoga puta, mimo običaja, ustežu da to kažu direktno. Najsažetiji i najprecizniji odgovor glasi: zato što su zbunili sami sebe. A to su otkrili na prošlogodišnjem probnom popisu.

Prilikom tog prethodnog testiranja metodologije i ostalih instrumenata ovog velikog i komplikovanog poduhvata, koje se uvijek izvodi prije zvaničnog popisa, pokazalo se da se 92 odsto stanovnika BiH identifikuju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Od preostalih osam odsto, samo dva odsto otpada na nacionalne manjine, kao što su Romi, Jevreji, Crnogorci itd., a čitavih šest odsto na one koji se etnički izjašnjavaju kao Bosanci i Muslimani. (Dani, 4.10.)  Podatak da će brojno stanje nacije biti umanjeno za šest procenata i podbaciti u odnosu na projektovanih 51 odsto izazvao je pravu paniku.

Iako se iza identifikacije Bosanac, a pogotovo Musliman, po svoj prilici krije poneki “nacionalno nesvjesni Bošnjak”, popisna statistika se ne upušta u tumačenje zašto se neko etnički deklarisao ovako ili onako i šta je pod tim podrazumijevao. Inicijativa nekih sarajevskih intelektualaca da se na popisnim listama ove dvije identifikacije tretiraju kao sinonimi za Bošnjak nije mogla da prođe naprosto zato što neki pripadnici ovog naroda svoju nacionalnost sasvim svjesno ne vezuju za etničko porijeklo nego za državljanstvo (BiH), a neki je pak, ne manje svjesno, svode na njene vjerske korijene (muslimani).

Ima, naravno, i onih koji su zaista zbunjeni kontroverznim identitetskim porukama koje bošnjačkom populusu šalju različite nacionalne stranke, islamska vjerska zajednica, civilni sektor i dr. Sa jedne strane, unitaristi iz SDP-a i politički srodnih manjih stranaka ubjeđuju ih da su građani jedinstvene bosanske nadnacije u koju treba da se integrišu i Srbi i Hrvati i koja govori bosanskim jezikom. A aktivisti nevladinih organizacija im se pridružuju poukom da se u civilizovanom, to jest zapadnom svijetu nacionalnost izvodi iz maternjeg jezika i poistovjećuje sa državljanstvom.

Sa druge strane, vjersko vođstvo iz IVZ-a ubjeđuje ih da su prije svega muslimani, što nije netačno s obzirom na to da islam definiše ne samo duhovnu nego i svjetovnu sferu života nacije. Uostalom, muslimanski pokret 90-ih i nisu poveli borci za naciju (Adil Zulfikarpašić, Alija Isaković, Muhamed Filipović i dr.) nego borci za vjeru (Izetbegović, Behmen, Čengić i dr.) osuđeni na Sarajevskom procesu za islamski fundamentalizam. Sa treće strane, SDA kao faktor nacionalno-vjerskog kontinuiteta u promjenama, ubjeđuje ih da, slijedeći zaključke Prvog bošnjačkog sabora, od jeseni 1993. više nisu ni Muslimani ni Bosanci, nego Bošnjaci.  

Elem, zbunjenost od šest odsto, koja je izazvala paniku zbog 51 odsto, proizvela je mobilizaciju od 100 odsto. TV spotove, radio džinglove, oglase po novinama i bilborde po ulicama širom pretežno bošnjačkih kantona, ali i Federacije i BiH, preplavilo je uputstvo za popis: “Nacionalnost mi je bošnjačka, vjeroispovijest - muslimanska, govorim bosanski”. A kao vizuelni identitet tu su i fesovi i mahrame. Istovremeno, Srbe i Hrvate izgleda nema potrebe da bilo ko upućuje da su istovremeno i pravoslavci, odnosno katolici, i da govore srpski, odnosno hrvatski. Pa, kako je primijetio Zlatko Lagumdžija, pretpopisna kampanja u kojoj bošnjačka politička elita svojoj nacionalnoj bazi mora da objašnjava koji joj je etnički identitet, kojem se bogu moli i kojim jezikom govori, djeluje kao uvreda. Ispada da taj narod ni dan-danas ne zna ni ko je ni šta je.

Popisna kampanja 2013. neodoljivo podsjeća na onu iz davne 1971. godine kada su se komitetski aktivisti bili rastrčali po terenu da ubijede muslimane da treba da budu Muslimani. Četiri decenije kasnije ništa se nije promijenilo, izuzev što je pokojnog Atifa (Purivatru) zamijenio politički jedva oživjeli Sejfudin (Tokić). Kako danas instrukcijom Glavnog odbora SDA, tako su i tada bili zbunjeni direktivom Centralnog komiteta SK šta treba da upišu u rubriku nacionalnost. Bili su zbunjeni zašto se mijenja, zašto baš tada, zašto nije ranije, zašto se nameće, zašto nema dogovora sa drugima, zašto nema javne rasprave. A onda taman što su se poslije dvije decenije saživjeli sa etničkim imenom Musliman, koje povezuje zakašnjelu nacionalnu emancipaciju sa dotadašnjim vjerskim nazivom musliman, opet je došao ferman da ga treba mijenjati u Bošnjak. Samo koju godinu kasnije, nanovo promjena naziva jezika, koji začudo nije ni muslimanski ni bošnjački, nego bosanski.         

U želji da i kroz nacionalno ime i naziv jezika sebe i semantički promovišu u izvorni, temeljni, starinski i jedini autohtoni narod koji polaže istorijsko pravo na čitavu Bosnu, muslimansko-bošnjačko-bosanska politička elita je ne samo otuđila i Srbe i Hrvate od BiH, i Republiku Srpsku i “Herceg Bosnu” od zajedničke države, nego i zbunila odnosno dezorijentisala vlastiti narod. Nazivi nacije, jezika, vjere nisu, istina, samo stvar puke konvencije, ali se njihova simbolička snaga u velikoj mjeri zasniva na dugom trajanju, kontinuitetu, postojanosti, tradiciji. “Nacionalno Musliman, muslimanske vjere, koji govori muslimanskim jezikom” ne bi ih zbunjavalo, niti komšije iritiralo.

A i onih šest procenata plus, koji su važni zbog zacrtanih 51 odsto mogli bi da donesu više belaja nego haira. Pokazaće se da je broj ratom nestalih Bošnjaka manji nego što se tvrdilo, zatim da je broj Bošnjaka i Hrvata u Srpskoj veći nego što se pretpostavljalo, da je broj Srba u Federaciji manji nego što se vjerovalo. Natpolovična bošnjačka većina neće ugroziti konstitutivni status desetkovanih Hrvata, ali će psihološko-politički potpaliti ambicije Bošnjaka i izazvati još veće zbijanje redova među malobrojnijim komšijama.

Treba imati na umu da se uzorna demokratska konsocijacija maronita, hrišćana, druza, muslimana i dr. u nekada stabilnom i prosperitetnom Libanu raspala onog momenta kada su ovi posljednji, na osnovu uvećanog brojnog stanja, zatražili preraspodjelu vlasti.  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner