Metafizika praznika u BiH

(Pres, 26.11. 2013)

Nastupilo je godišnje doba krsnih slava, koje se proteže sve do kasnog proljeća, ali i nešto kraći period vezan za svetovne, iliti državne praznike. Slavićemo ih, kao i svih minulih poslijeratnih godina, svako isključivo svoje - entitetski i nacionalno.

Dan Dejtonskog sporazuma (15.11), prvi po redu, proslavljen je samo u RS, a ne i u FBiH. Zar ne bi bilo prirodno da taj dan, kada je prekinut građanski rat i započeo mir i kada je ranije međunarodno priznanje BiH dopunjeno i ravnopravnim dogovorom o njenom unutrašnjem uređenju, bude proslavljen i u Sarajevu? Ni govora, jer Alijin potpis na prekid rata Bošnjaci doživljavaju kao potpisivanje kapitulacije, a njegov potpis na državno uređenje kao na raspad BiH.

Dan Republike BiH (25. 11), naprotiv, slave isključivo u bošnjačkom Sarajevu kao sponu vječito spornog i nesigurnog kontinuiteta „beiha“ državnosti sa srednjovjekovnim kraljevstvom bosanskim. U Banjaluci ga, međutim, ne slave, iako su Srbi u antifašističkoj borbi za tu BiH kao dio Jugoslavije dali najveće žrtve, dok su muslimani kao Pavelićevo cvijeće dobrano popunjavali redove domobrana, ustaša i Handžar divizije. A Đuri Pucaru Starom, Srbinu, Krajišniku i komunisti, koji je od osnivanja pa sve do 1960. bio prvi čovjek središnje jugoslovenske federalne jedinice, srušili su spomenik nasred Sarajeva još uoči rata 1992.

Dan eks-Ju (29. 11) nigdje nije zvanično praznik, ali ga privatno obilježavaju veterani NOB-a i jugonostalgičari. Napokon, Dan Repubike Srpske (7.1) u Banjaluci se slavi kao najveći zvanični praznik, a za sarajevske medije predstavlja posebnu inspiraciju za „pljuvanje i psovanje na sva usta“. S obzirom na to da su crno na bijelo priznali RS i da se bore za reintegraciju BiH, bilo bi za očekivati da će poslati bar kurtoazne čestitke, ali kako da jednog dana u godini to učine kada preostalih 364 glasno sanjaju da je ukinu.

Kakva li bi tek reakcija bila da nismo propustili da proslavimo nedavnu godišnjicu (10.11) plebiscita srpskog naroda u BiH za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, Crnom Gorom i ostalim republikama koje to žele? Nema sumnje da bi iz Sarajeva u tome panično prepoznali avet velike Srbije i zahtijevali od Beograda i Podgorice da se službeno distanciraju, iako su ondašnje plebiscitarno opredjeljenje „bosanskih Srba“ za skraćenu Jugoslaviju, vrijeme i događaji prevazišli. Čak ne bi ni pogriješili, jer srpski plebiscit, koji je trebalo da preduprijedi muslimansko-hrvatski referendum, iako nije postigao željeni praktični efekat, jeste izrazio jedinstvo srpskog naroda u BiH u opredjeljenju za zajednički život sa sunarodnicima preko Drine. A redovne godišnje svečane komemoracije su veoma ozbiljna stvar jer podsjećaju i savremenike i mlađe naraštaje kako na ostvarene, tako i na istorijski privremeno neostvarene ciljeve.

Da zvanični praznici imaju veliku simboličku snagu kolektivne inspiracije, da javne svečanosti povodom važnog događaja predstavljaju začetak tradicije, ili izražavaju kontinuitet sa već postojećom, prekid sa njom, ili njenu obnovu, znalo se još u staroj Grčkoj i Rimu, kao i u još mnogo starijim dalekoistočnim civilizacijama. Vlast zato i njeguje „kulturu sjećanja“ i uvodi „zabranu sjećanja“, selektivno u odnosu na velike događaje i ličnosti. Istorijski učestale i turbulentne političke promjene na našim prostorima bile su praćene promjenema zastava, himni, grbova, imena ulica i trgova, pa i praznika. A Titova vlast, koja nam iz današnje perspektive izgleda sve bolja, bila je u tom pogledu nerazumljivo restriktivna.

Kao laička je slavljena katolička Nova godina, ali ne i hidžretska, kao ni pravoslavna po julijanskom kalendaru. Zabrana sjećanja, međutim, nije mogla da znači i uništenje sjećanja, pa se, recimo, tzv. Srpska nova godina slavila i u Tamnom vilajetu, čak i izvan privatnih prostora. Na mjestu gdje se ulica Obala vojvode Stepe račva na Brankovu i Valtera Perića u restoranu „Centar“ i u hotelu „Central“ u Štrosmajerovoj ulici, diskretno je dočekivana „srpska nova“. Okićena jelka bi kao slučajno zaostala još od 31. decembra, muzički repertoar je bio obogaćen sa „Tamo daleko“ i „Marš na Drini“, u ponoć bi nakratko ugasili svjetlo, a stolovi bi bili podijeljeni između penzionera nepartijaca sa staromodno odjevenim gospođama i nalickanih mladih udbaša koji su motrili na jedan ili dva stola sa pripitim gostima srednjih godina, koji bi navratili iz znatilježe ili demonstrativno. Restoran „Centar“ je još ranije bio zatvoren, a pad Berlinskog zida je oazu novogodišnje srpske slobode pod prismotrom u hotelu „Central“ učinio suvišnom.

Preostali, mahom vremešni Srbi iz bliskoistočnog Sarajeva na doček idu u istočni.

Prva postkomunistička 1991. godina u BiH bila je u pogledu praznika tipično tranziciona. Po još neizmijenjenom zakonu, slavljeni su svi stari socijalistički praznici, a na njih su dodati i nacionalni i vjerski, i to sve puta tri. Bila je to karnevalska godina, u kojoj se u Sarajevu svakog mjeseca nešto slavilo, a ostala su foto-svjedočanstva o tome kako su se muslimanski, srpski i hrvatski nacionalno-stranački prvaci, uskoro sukobljene ratne vođe, srdačno grlili po svečanim salama „Holidej-ina“, „Evrope“ i Kluba delegata. Sa ratom je došlo da prazničnog, isto kao i nacionalnog i političkog, udaljavanja koje se nastavilo i u miru. Ne samo da svaki entitet i narod slavi različite praznike nego isti datumi jedne podsjećaju na pobjedu i ponos, a druge na poraz i sramotu, za jedne su dan veselja, za druge dan gnjeva. Ima li za to boljeg a, istovremeno, po budućnost Bosne poraznijeg primjera od izgradnje spomenika Gavrilu Principu u Banjaluci, odnosno Francu Ferdinandu u Sarajevu.

Za mogućnost ili nemogućnost Bosne, zajednički, odnosno zasebni praznici su mnogo dublji indikator od Sejdića i Fincija, Prudskog sporazuma, strukturalnog dijaloga, butmirskog paketa i sličnih uspjeha ili neuspjeha velike politike. Vjerovatno je upravo na to mislio Gavrilov i Francov promućurni savremenik grof Andraši kada je ostavio poruku „BiH ne može da bude država jer nema jednu dušu.“