Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Martenove “Pouke iz BiH” poučne za Srpsku
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Martenove “Pouke iz BiH” poučne za Srpsku

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
ponedeljak, 21. mart 2016.

 

“Nakon ratifikacije Dejtonskog sporazuma, međunarodna zajednica je jačanje centralnih struktura Bosne postavila kao svoj ključni cilj. Time bi se zemlja ponovo zacementirala i neutralizovale interne secesionističke težnje. Ovaj proces smo nazvali ‘izgradnja države‘ ” – piše američki diplomata Filip Leru Marten u knjizi “Pouke iz BiH” (Cambridge University Press, 2014) koja je u našoj javnosti ostala bez komentara.  

Marten u knjizi nije objasnio da je nezavisna BiH i sama nastala kao rezultat “internih secesionističkih težnji” u okviru SFRJ i da se raspala istovremeno kada je i međunarodno priznata kao država. Zatim da se nije mogla “ponovo” cementirati jer je još od srednjeg vijeka bila nacionalno-vjerski podijeljena i da su cjelinu održavale okupacije i diktature. Najzad, da je američki projekat “izgradnje država” doživio fijasko ne samo u BiH.

Najvažnije je ipak ono što Marten nije prećutao. U citiranim redovima sasvim eksplicitno stoji da su Vašington i Brisel od početka imali za cilj “jačanje centralnih struktura”, a ne dosljednu primjenu Dejtonskog sporazuma. Dakle, netom pošto je Holbruk skrojio Dejtonski sporazum a Klinton ga supotpisao kao garant, startovala je velika prevara, kamuflirana tezom “sporazum je donio mir, ali ne i političko rješenje i treba ga mijenjati”. Centralnizacija je značila direktno kršenje Dejtona - teško pronađnog balansa između visoke autonomije entiteta i minimalnih zajedničkih nadležnosti u centru. 

Zato se tokom poratne dvije decenije, u stvari, ne vodi borba između američko-bošnjačkih bosnoljuba i, navodnih, srpskih bosnofoba, odnosno za i protiv BiH, nego između protivnika i pristalica Dejtonskog sporazuma. U neravnopravnom hrvanju tokom prvih deset godina, Srpskoj su u kontinuitetu otimane nadležnosti, nametani zakoni i smjenjivani političari, a tek unazad deceniju njena vlast je uspjela da zaustavi proces “jačanja centralnih struktura”. Tome je indirektno pomogla koncentracija Bušove republikanske administracije na druga žarišta po svijetu i direktno doprinijela podrška Putinove probuđene Rusije, ali prije svega odlučna politika Dodikove vlasti na terenu.

Dolazak supruge Klinton na čelo Stejt departmenta oživio je eksperte za Bosnu iliti bošnjačke lobiste, poput Olbrajtove, Ešdauna, Koena, Servera i sl. U ime “nezavršenog posla u Bosni”, krenula je  nova ofanziva na Srpsku, a Dodik je markiran kao kamen spoticanja “međunarodne” misije “jačanja centralnih struktura”. Iako aktivnosti nižeg intenziteta nisu nikad prestajale, izbori u RS krajem 2014. bili su viđeni kao dan D i opozicija okupljena u SZP dobila je podršku Zapada, federalnih medija i uticajnih NVO u Beogradu. Legitimna predizborna kampanja opozicije protiv lidera stranke na vlasti našla se sa nelegitimnim strancima i komšijama na rušenju predsjednika RS.

On i njegovi (SNSD-DNS-SPRS) ipak su pobijedili na svim nivoima (parlament, vlada, predsjednik), izuzev za mjesto člana Predsjedništva BiH. Iako sa poslanikom manje i na nivou BiH, SZP je uključen u koaliciju SDA-HDZ u zajedničkim organima jer su Bošnjaci rekli “samo ne sa Dodikom”. A da je taj ulazak u vlast “na mala vrata” imao svoju visoku cijenu, pokazalo se već na konstitutivnoj sjednici Savjeta ministara BiH. Srpski predstavnici su ćutali kada je bošnjački predsjednik Denis Zvizdić najavio novi ciklus transfera ministarskih resora obrazovanja i poljoprivrede iz Banjaluke u Sarajevo.

Treću izbornu pobjedu zaredom Dodik je iskoristio da ode i korak dalje i da pokuša da rehabilituje izvorni Dejtonski sporazum i iz Sarajeva u Banjaluku vrati sve ono što joj po Aneksu 4 i pripada. Uoči izbora krajem 2014. opozicija je bila ta koja je prigovarala Dodiku i partnerima (DNS, SP RS) što su četiri godine ranije prihvatili kompromis sa Ketrin Ešton, nasjeli na obećanje strukturnog dijaloga te odložili referendum o vraćanju pravosuđa u nadležnost RS. Kada je netom poslije izbora SNSD ponovio istu inicijativu u Skupštini RS, opozicija je bila suzdržana: “Suvišan rizik sukoba sa svijetom.”  Rekacija tzv. međunarodne zajednice bila je, zaista, dramatična. Aktuelni v.p. Incko je pozvao Dodika “da RS vrati sa ruba propasti”, a bivši v.p. Lajčak je na njega apelovao “da prestane da prijeti referendumom i da će organizatori snositi posljedice”.  

Na čemu je sada RS? Naredni mjeseci biće još jedna kritična faza za RS. U ponedeljak je 1. mart i kalendarski početak proljeća, koje se, nakon zimskog mirovanja, uzima za najpovoljniji termin za početak političkih talasanja. A na jesen Srpsku čekaju lokalni izbori. Prema istraživanjima, a i po logici stvari, stranke SZP-a neće se dobro provesti. Njihovu koaliciju sa SDA (i HDZ) u zajedničkim organima, vlast na nivou RS ocjenjuje kao izdajničku. Najblaže rečeno, Bosić i Tadić, a pogotovo Šarović, i čak i Ivanić, nisu u Sarajevu pokazali onoliko nacionalno-entitetskog patriotizma koliko se od njih očekivalo u RS. U isto vrijeme, njihova sistematska opstrukcija Narodne skupštine, kao i fokusirani napadi na predsjednika Republike nisu donijeli očekivani pad vlasti.

Uz takve negativne indikacije, nekoliko mjeseci uoči opštinskih izbora lideri SPZ-a morali bi da budu zabrinuti šta ih čeka već krajem godine. Poslije mogućeg dvostrukog gubitka izbora, izgubiće i spoljnu podršku, i Zapad će potražiti neke djelotvornije partnere u RS i pragmatično i dalje trpiti Dodika do nove prilike. Unutrašnji rascjep u SDS, između kooperativnog vrha i patriotski nastrojenog šireg rukovodstva, dramatično će se produbiti. “Izvorni SDS”, sastavljen i podržan od političkih tvoraca RS i ratnih veterana VRS, već čeka da preuzme veći dio razočaranog članstva i birača.          

Drugim riječima, za SZP, preciznije SDS, moraće nešto hitno da preduzmu još prije toga. Kada je jedan od lidera opozicije, Dragan Čavić, iz skupštinske manjine poručio da SZP prelazi na vanparlamentarne metode borbe, mnogi su to shvatili kao najavu organizovanog izlaska nezaposlenih, penzionera i materijalno ugroženih na ulice. Protesti protiv neoliberalnih zakona o radnim odnosima, niskim penzijama, smanjenju zaposlenih u javnom sektoru i drugih mjera MMF-a, međutim, nisu ono što bi podržali protektori, pa su masovne demonstracije protiv vlasti izostale. 

Šta im preostaje? –Jedino pojačana kriminalizacija vlasti, a prije svega Dodika, koja se upravo proširila i na njegovu porodicu (oca, suprugu, sina, ćerku). Pored “meke noći” jednog privatnog  opozicionog TV kanala u RS, koji djeluje kao biro za kriminalizaciju predsjednika Republike, i u tome nadmašuje one u Sarajevu i na Zapadu, u bitku su se uključili istražni organi i tužilaštvo u Sarajevu, među kojima su i kadrovi SZP, a nalaze se pod direktnom ili indirektnom kontrolom ino-protektora. Poslije niza neuspjelih pokušaja da se Dodik, najprije kao premijer i sada kao predsjednik, optuži zbog svečanih odijela za ministre, zbog skupog rezanog cvijeća koje je često mijenjano u svom kabinetu, ili zbog luksuznih pepeljara u reprezentativnoj zgradi Vlade, na red je nedavno došao “nezakonit kredit” za vilu u Beogradu, što je M. Dodik javnom prezentacijom originalnog ugovora sa bankom takođe opovrgao. Umjesto izvinjenja, “Dodikov” referendum o vraćanju sudskih nadležnosti, opozicija i stranci cinično tumače kao njegov providan pokušaj da sebe lično, sada ispada i porodično, zaštiti od sudova u Sarajevu koji nisu pod njegovim nadzorom i gone ga zbog korupcije. Naftaške veze Bušovih sa saudijskom dinastijom, Bajdenov sin na čelu državne gasne kompanije u Ukrajini, vlasništvo Olbrajtove nad prvim kosovskom mobilnim operaterom i sl. nemaju, naravno, nikakve veze sa korupcijom. Zašto, i pored toga, uzalud ponavljaju te optužbe? 

Prije svega, bjesomučnim ponavljanjem, bar do sada neosnovanih optužbi, ipak ima smsla jer demanti daje manji efekat nego prva informacija. Hiperprodukcija, makar i lažnih optužbi protiv iste osobe, stvara utisak da tu ipak mora da ima nešto.  Zatim, zbog propalih pokušaja da Dodika optuže i osude, za javnost anonimni istražitelji ne snose posljedice, a on je prisiljen da se ponižavajuće neprestano brani, opravdava, objašnjava u medijima. Najzad, više ili manje uspješan tokom više od decenije na vlasti, izrastao je u, poslije  predsjednika-osnivača Karadžića, najmarkantnijeg političara u četvrt vijeka dugoj istoriji RS. Za njega se vezuju najbolje godine poslijeratne Srpske i, posebno, efikasan otpor inostranim i komšijskim pritiscima na Republiku.

“Dodik je dobio sve što je htio za 10 odsto cijene. Pali smo na policijskoj reformi, Savjetu ministara i skupštinskom poslovniku”- vajka se Filip Marten povodom neuspjeha koji je sa v.p. Lajčakom pretrpio u pokušaju da objedini entitetske policije. A kao primjer uspjeha uzima v.p. Pedija Ešdauna. “Njegov stil bio je jedinstvena kombinacija taktičke inteligencije, energije i šarma. Petričev mandat bio je početak beskompromisne upotrebe bonskih ovlašćenja, a Ešdaun je otišao i dalje. Međunarodna prisila, međutim, biće znatno umanjena politikom njegovih nasljednika.”  “Prisila” koju Marten odobrava, neki zapadni autori su uporedili sa kolonijalnom upravom, a Dodik je protiv Eždauna podnio tužbu za sistematsko kršenje međunarodnog sporazuma. Dodik je zaista nezgodan.

Ali, svugdje u svijetu se napad na predsjednika republike smatra uvredom i poniženjem za naciju koja ga je direktno demokratski izabrala. Amerikanci su stvorili pravi kult od funkcije predsjednika, koju svi poštuju, obavljao je Ruzvelt ili Buš junior. Gotovo kao Englezi koji uvijek pomno čuvaju ugled kraljevske porodice, čak i kada se radi o sumnjivoj saobraćajnoj pogibiji princeze Dajane.

Angloamerikanci, dakle, računaju da će, poslije izvjesno najteže presude Karadžiću i mogućeg rušenja Dodika, narod u RS biti uzdrman i da će “jačanja centralne strukture” lako privesti kraju, “neutralisati” entitetski i nacionalni otpor,  zavrišti  “izgradnju države” i “zacementirati” status quo. A to, kako nam otkriva Filip Marten, i jeste “ključni cilj” američke politike u BiH. Njegove “Pouke iz Bosne” napisane su u okviru projekta “Budućnost diplomatije” u Kenedijevoj školi za državnu upravu na Harvardu. Učesnici i budući diplomati već za pet-šest godina će postati neki “asistenti pomoćnika zamjenika podsekretara i sl. za Balkan” u Stejt departmentu. Dakle, politika pritisaka, prisila i prevara neće prestati na duži rok.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner