Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Kome u BiH smeta Vuk Jeremić?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 20. jun 2012.

(Pres RS)

"Ima nečeg novog u ovom ludom svetu, nečeg zastarelog u sistemu Ujedinjenih nacija i mnogo čega balkanskog na ovom našem Balkanu, kada je Vuk Jeremić mogao da bude izabran da vodi Generalnu skupštinu jedine organizacije koja je uspjela da okupi sve države otkako se ljudski rod počeo dijeliti po državama.“

Tako piše u prvoj rečenici komentara novinara i diplomate Hajrudina Somuna objavljenog u sarajevskom „Oslobođenju" od 15. juna. A mi bismo mogli dodati: „Ali, zato nema ništa novo ni iznenađujuće u funkcionisanju nemoguće države Bosne i bošnjačkom stavu prema Srpskoj, Srbiji i Srbima..."

Najnoviji povod za unutrašnje razilaženje spoljnim povodom postala je, eto, i funkcija predsednika Generalne skupštine UN. BiH je jedina zemlja na svetu koja je na globalnom glasanju na Ist Riveru ostala uzdržana jer Nebojša Radmanović i Bakir Izetbegović sa pridruženim Željkom nisu prethodno mogli da se slože da li da podrže kandidata iz susedne Srbije ili iz podalje Litvanije. Kandidatu Vuku Jeremiću, kao Srbinu, pa još iz Srbije, za bošnjačku podršku nije bilo dovoljno ni što mu je, prema svojevremenom pisanju sarajevskih medija, „rahmetli nena po ženskoj liniji od Pozderaca". Štaviše, ispalo je da su predstavnici Federacije hteli da BiH podrži litvanskog kandidata, iako Bakir, Suljo i sl. verovatno nikad u životu nisu videli ne samo dotičnog baltičkog diplomatu, nego ni njegovu zemlju, niti sreli ijednog njegovog sunarodnika. A kandidatu Litvanije, opet, nije ni padalo na um da svrati na Baščaršiju, predstavi se i zatraži podršku, jer je i on, kao i njegovi sarajevski navijači, valjda računao da ako su na istoj strani jedina supersila i zapadni saveznici plus balkanski sateliti, onda „nema greške". Međutim, „greška im se ipak potkrala" pa je Vuk, uprkos predviđanjima i bez tog jednog glasa iz Sarajeva, uspeo da pobedi, i to čak sa dvocifrenom razlikom.

I umesto da se pokriju po ušima što su krivo proračunali ishod izbora i našli se na gubitničkoj strani u Generalnoj skupštini UN, što su propustili priliku da simboličkim gestom doprinesu unapređenju odnosa u BiH i u regionu, bošnjačka političko-medijska sprega ponaša se po principu „ko izgubi, ima pravo da se ljuti". Ali gde su im bar neki argumenti? Zašto bi to bilo tako „ludo", „novo", „neobično", „anahrono" i „balkanski" što je Jeremić uspeo? „Nije problem samo u košarkaškom omeru glasova 99:85 za Vuka, nego ko je za koga glasao", veli Somun. „Za Litvanca su, između ostalih, navijale i glasale još uvijek najjača svetska sila - Amerika i najsnažnija evropska - Nemačka. Za Srbina su bile Rusija i Kina, uz njih Indija, Brazil i Indonezija, zemlja sa najviše muslimana na svetu. Iako se svijet razbija u više blokova, duhovi Hladnog rata između Istoka i Zapada kao da se vraćaju pod novim plaštom" - objašnjava Hajro zašto se ibreti. Poznajem Somuna još od njegovih gimnazijskih dana i novinarskih početaka i znam da nije neupućen, ali kakve veze ima to što su za Litvanca navijale SAD i Nemačka kada se nije glasalo ni u NATO-u, ni u EU, nego u Ujedinjenim nacijama, gde je odnos snaga, zna se, drugačiji? Šta ima loše u tome što su za Srbina glasale zemlje kao što su Rusija, Kina, Indija i Brazil, kada to znači da je, pretvoreno u broj stanovnika tih zemalja, Jeremić zapravo dobio podršku demokratske većine cele planete, a razlika se može izraziti u desetinama miliona glasova? Na osnovu čega, pak, zaključak da pobeda Srbina, a ne Litvanca, znači vraćanje duhova Hladnog rata kada ni Indija ni Brazil, pa ni Srbija, nisu tokom Hladnog rata bile na istoj strani sa Rusijom i Kinom?

A zašto li tek Somun, uz pominjanje Indonezije, dodaje konstataciju da je to zemlja „sa najviše muslimana na svetu", kao da bi bilo prirodno da svi muslimani na svetu dele iste emocije prema Srbima kao njihovi istovernici u BiH? Možda, recimo, baš oni u Indoneziji više drže do toga što je Vukova „rahmetli nena po ženskoj liniji bila muslimanka"? Ili, eventualno, kao bivša kolonija saosećaju sa Srbima koji poslednjih decenija takođe trpe neoimperijalne pritiske Zapada? Ili, zašto da ne, imaju simpatije za srpsko angažovanje na očuvanju prijateljske Jugoslavije? Ili im je, sasvim moguće, važno što Srbija, za razliku od ostalih eks-ju republika, neguje kontinuitet odnosa sa Pokretom nesvrstanih zemalja? Hajrudin, međutim, misli da su ministarstva spoljnih poslova u Indiji, Brazilu, Indoneziji i drugim nesvrstanim zemljama naprosto neupućena u najnoviju istoriju Balkana pa su njihovi ambasadori pri UN „podlegli Jeremićevim uvjeravanjima da se u Srbiji nije ništa promjenilo od vremena Josipa Broza, pa ti tamo ljudi misle kako je Tito bio pobornik četničkog pokreta i kako je Milošević imao pravo sve što je radio po Bosni, Hrvatskoj i Kosovu". Dosledno takvom Hajrinom sprdanju sa mnogo ozbiljnijim zemljama i diplomatijama Trećeg sveta nego što je slučaj sa Bosnom, moguće je čak da oni tamo u dalekoj Aziji i Latinskoj Americi misle da je Tito još živ i zdrav, da je Beograd i danas glavni grad Jugoslavije, da su Vuka Jeremića zamenili za Koču Popovića ili Lazara Mojsova. Šteta što im Somun nije na vreme javio da treba o svemu da se informišu u Sarajevu.

Doduše, ima Hajrudin Somun i neka racionalnija objašnjenja za međunarodni uspeh Vuka Jeremića, Srbije i Srba. „Vuk je imao na raspolaganju podršku vrha vlasti, ljudske i materijalne resurse diplomatije socijalističke Jugoslavije, jedne od najuvaženijih u svetu", kaže Somun, i ponosno dodaje: „U kojoj sam i sam službovao." Ali, to što je srpski kandidat imao podršku doskorašnjeg predsednika Srbije Tadića čini se da je, izuzev u „nemogućoj državi", normalna stvar i nije valjda onom Litvancu njegov šef države podmetao nogu. A što se tiče ljudskih resursa jugoslovenske diplomatije, koji su u vreme Koče, Nikezića i Tepavca u proseku zaista bili izuzetni, sa raspadom zemlje oni su se slobodno razišli po republikama i nacijama, a Bosnu su zapali kadrovi formata Raifa Dizdarevića i Hajrudina Somuna. Po cazinskom poreklu možda su u Sarajevu mogli da se nađu i Vuk Jeremić i Tadić, koji je i po roditeljima i po rođenju „prekodrinski Srbin". A Vukovom uspehu je lično posebno doprineo još jedan sarajevski Srbin, Feodor Starčević, sin inženjera Dušana i majke Ljubice, čuvene profesorke matematike u klasičnoj gimnaziji, koji u SIP nije poslat iz BiH nego je primljen na otvorenom konkursu. Diplomatsku karijeru započeo je baš u jugoslovenskoj misiji pri UN i družio se sa Kofijem Ananom, koji je tada takođe bio početnik. Tokom raspada Jugoslavije i ratnih godina Feđa Starčević je službovao po svetu kao visoki službenik UN jer nije hteo da nastavi da radi kod Miloševića, a ni da počne kod Izetbegovića kao ambasador u Londonu. Ponuda iz Sarajeva stigla mu je u junu 92. baš preko školskog druga Hajre, koji je bio Alijin spoljnopolitički savetnik, pa neće biti da on ne zna da je Feđa danas ambasador Srbije pri UN i jedan od najboljih multilateralaca u palati na Ist Riveru.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner