Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Kako okončati inostrani diktatorski režim u BiH
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Kako okončati inostrani diktatorski režim u BiH

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
utorak, 26. april 2022.

Prije sada već i više od pola godine napisao sam tekst pod naslovom „Kako i zašto treba tužiti PIK i OHR“. U njemu sam, između ostalog, ukazao da su PIK (tzv. savjet za implementaciju mira u BiH) i OHR (Kancelarija visokog predstavnika u BiH) navedeni kao tužena strana u naslovu tog teksta samo zbog potrebe da naslov bude što je moguće kraći, ali se iza njega nalaze države (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Kanada, Japan i druge) od kojih je sve zlo u dejtonskoj BiH počelo i traje sve do danas. Zlo u vidu inostranog diktatorskog političkog režima oličenog u tim državama i visokom predstavniku, kojim se na najgrublji i u istoriji nezabilježeni način brutalno povređuje suverenost i politička nezavisnost BiH kao međunarodno priznate države, članice Ujedinjenih nacija.

Naime, još kad je tzv. savjet za primjenu mira u BiH, kao neformalna skupina država (SAD, Kanade, Velike Britanije, SR Njemačke, Francuske, Turske, Japana i drugih), čije postojanje nije propisano niti ugovoreno nijednim izvorom prava i koja prema međunarodnom pravu nema nikakva ovlašćenja, u decembru daleke 1997. godine usvojio tzv. Bonske zaključke, tadašnji srpski član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik imao je ustavno pravo da hitno na dnevni red sjednice te zajedničke institucije stavi pitanje tužbe koju BiH treba da podnese Međunarodnom sudu pravde ne protiv PIK-a (onog tzv. savjeta), jer je PIK pravno ništavilo, već protiv svih onih država koje sam maločas poimenično naveo.

Ako se pitate zašto i kako je to moguće učiniti ne samo tada, nego i danas, imajte strpljenja da ovaj tekst pročitate do njegovog kraja, jer u nastavku slijedi odgovor u vidu objašnjenja kako i zašto to treba da se učini.

Najprije treba reći da Bonski zaključci nisu zaključci, kako njihov naziv vara većinu čitalaca, već se u pravnom pogledu radi o međunarodnom ugovoru koji su te 1997. godine između sebe u pisanom obliku zaključili SAD, Kanada, Velika Britanija, SR Njemačka, Francuska, Turska, Japan i druge države, pravno neosnovano se nazvavši tzv. savjetom za primjenu mira u BiH, uprkos tome što postojanje takvog tijela nije dozvoljeno nijednim izvorom međunarodnog prava.

Dosljedno toj činjenici, koja je pravno neoboriva pred svakim sudom, te države nisu imale pravo da išta naređuju Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi, članici Ujedinjenih nacija, niti da bilo koga trećeg, pa ni pojedinca zvanog visoki predstavnik u BiH, ovlašćuju da može bilo šta nametati kao pravni akt u BiH, a kamoli kao ustav ili zakon. Ovo treba stalno ponavljati, pa i ovaj put, zato što je Poveljom Ujedinjenih nacija kao najvišim opštim pravnim aktom te svjetske organizacije propisano, snagom imperativne norme opšteg međunarodnog prava, da se Organizacija Ujedinjenih nacija (čiji član je BiH) temelji na "načelu suverene jednakosti svih svojih članova i da, dosljedno tome, ništa u Povelji UN-a ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države(član 2. stav 1. tačka 7. Povelje UN-a).

Dosljedno toj činjenici, koja je pravno neoboriva pred svakim sudom, te države nisu imale pravo da išta naređuju Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi, članici Ujedinjenih nacija, niti da bilo koga trećeg, pa ni pojedinca zvanog visoki predstavnik u BiH, ovlašćuju da može bilo šta nametati kao pravni akt u BiH, a kamoli kao ustav ili zakon

Kada se to propiše na takav način, koji je, ponavljam, imperativna norma opšteg međunarodnog prava, onda to obavezuje i sve one države koje se 1997. godine sastaše na neformalnom skupu u Bonu. 

Drugim riječima, one su tada, kao i prije i poslije toga, sve do danas, imale pravnu obavezu da, kada zaključuju međusobni ugovor, bez obzira što ga pravno neosnovano zovu Bonskim zaključcima, poštuju suverenitet BiH kao države i da se uzdrže od bilo kakvog miješanja u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH kao države. Međutim, SAD, Velika Britanije i ostale navedene države su tada zaključile međusobni ugovor i u njemu ugovorile, suprotno navedenoj imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, da OHR jednoj suverenoj državi može da nameće svoje odluke i mjere, što je OHR nakon toga i činio. Istina, tim ugovorom iz Bona 1997. godine za OHR nisu bile ugovorene riječi zakon, odnosno ustavni amandman, da i to OHR može nametati, niti je ugovoreno da odluke i mjere OHR-a imaju zakonsku i ustavnu snagu. Ali, činjenica je da je OHR ovdje i to nametao, za šta snose odgovornost ne samo visoki predstavnici u BiH, već i svaka od onih država koje su potpisale Bonski ugovor 1997. godine, pošto se nikada nisu ogradile od takvog protivpravnog ponašanja OHR-a.

Uzimajući u obzir prethodne lapidarno izložene argumente, svaki od srpskih članova Predsjedništva BiH koji su tu funkciju obavljali od 1996. do danas imao je pravni osnov i dužnost da postavi pitanje tužbe koju BiH treba da podnese Međunarodnom sudu pravde protiv onih država koje su u Bonu 1997. godine zaključile navedeni ugovor.

Jer, taj ugovor je pravno ništavan, saglasno važećoj Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora. Tom konvencijom, čije članice su i BiH i sve one države koje spomenuh, propisano je da pojam "ugovor" znači međunarodni sporazum koji je u pisanom obliku sklopljen između država (član 2. Konvencije). Zatim je u članu 3. Konvencije propisano da, i kada se radi o međunarodnim sporazumima koji nisu obuhvaćeni tom konvencijom, to "nije na štetu primjene na te sporazume svih pravila izloženih u toj konvenciji kojima bi bili podvrgnuti prema međunarodnom pravu nezavisno od Konvencije".

Sada dolazimo do ključnog detalja u svemu ovome. Naime, sve i kada bi one države koje se okupiše u Bonu 1997. godine rekle da su one tada donijele zaključke i da to navodno nije međudržavni sporazum, a jeste, i tada ih obavezuje navedena odredba člana 3. Bečke konvencije koja, kako smo vidjeli, kaže da to "nije na štetu primjene na te sporazume svih pravila izloženih u toj konvenciji kojima bi bili podvrgnuti prema međunarodnom pravu nezavisno od Konvencije". A jedno od tih pravila, propisano u članu 53. Bečke konvencije, kaže: "Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava. U svrhu ove konvencije, imperativna norma opšteg međunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje".

I tako, korak po korak, raspetljava se, na pravno valjani način, Gordijev čvor zvan tzv. zaključci (u stvari međudržavni ugovor) iz Bona od 1997. godine. Taj čvor raspetljava citirana norma člana 53. Bečke konvencije, jer ona, silom međunarodnog prava, čini ništavim svaki ugovor - sporazum koji je suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava.

A jedna od takvih normi je ona sadržana u članu 2. stav 1. tačka 7. Povelje UN-a, koja tako jasno zabranjuje svakome, pa i onim državama koje se sastaše u Bonu jer su sve one članice UN-a, da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države. Usljed toga su ti tzv. Bonski zaključci ništavi jer se njima, uključujući i njihov dio koji se odnosi na OHR, flagrantno krši imperativna norma opšteg međunarodnog prava iz Povelje UN-a na koju je maločas ukazano. Zbog toga su ništavi i svi akti OHR-a (njegovi tzv. ustavni amandmani, zakoni i drugi akti) koje je OHR protivpravno nametao u BiH od 1997. godine do danas.

Na osnovu svega navedenog BiH (njeno Predsjedništvo) može u svakom trenutku, pa i sada, donijeti odluku o podizanju tužbe pred Međunarodnim sudom pravde, jer kad Povelja UN zabranjuje svakome da se miješa u poslove koji su po svojoj suštini unutrašnja nadležnost države, i kada Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora propisuje ništavost kao pravnu posljedicu, u tom slučaju nikada ne može zastarjeti pravo na podnošenje tužbe

Svemu rečenom, treba dodati član 103. Povelje Ujedinjenih nacija. Njime je propisano da „U slučaju sukoba između obaveza članova Ujedinjenih nacija na osnovu ove Povelje i njihovih obaveza na osnovu bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma, prevagu će imati njihove obaveze iz Povelje“. Kada se citirana odredba Povelje UN primijeni na tzv. Bonske zaključke i još takozvanija „Bonska ovlašćenja OHR-a“, to znači da ti zaključci (u stvari sporazum koji su između sebe zaključile SAD, Velika Britanija i ostale navedene države, kojim su međusobno ugovorile da krše suverenost i političku nezavisnost BiH, i da za to kršenje ovlašćuju visokog predstavnika) ne može imati prevagu kao međunarodni sporazum nad Poveljom UN. Jer, ta povelja je jasna kada propisuje da je svaka država članica UN jednako suverena i politički nezavisna u odnosu na UN i na bilo koju drugu državu, usljed čega je Poveljom UN propisano (snagom imperativne pravne norme) da ništa ne ovlašćuje Ujedinjene nacije niti bilo koju državu da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države. Ovo stoga što je svaka država, pa i BiH, jedino nadležna da samo ona, njene nadležne državne institucije, suvereno pravno uređuju svako unutrašnje pitanje, i da u tom pravcu donose svoj ustav, zakone i druge pravne akte.

Eto, tako stoje stvari na terenu međunarodnog prava. Na osnovu svega navedenog BiH (njeno Predsjedništvo) može u svakom trenutku, pa i sada, donijeti odluku o podizanju tužbe pred Međunarodnim sudom pravde, jer kad Povelja UN zabranjuje svakome da se miješa u poslove koji su po svojoj suštini unutrašnja nadležnost države, i kada Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora propisuje ništavost kao pravnu posljedicu, u tom slučaju nikada ne može zastarjeti pravo na podnošenje tužbe.

Zato Narodna skupština Republike Srpske u što skorije vrijeme treba da svojim odgovarajućim aktom zaduži srpskog člana Predsjedništva BiH da iznese kao tačku dnevnog reda donošenje odluke Predsjedništva BiH o podizanju tužbe pred Međunarodnim sudom pravde protiv navedenih država, zbog njihovog flagrantnog i brutalnog kršenja Povelje UN na štetu suverenosti i političke nezavisnosti BiH.  

Za očekivati je da ostali članovi iz sadašnjeg Predsjedništva BiH neće glasati za podnošenje tužbe, ali će time pasti sve maske i biće i formalno jasno da je sve što su do sada ovdje protivpravno učinili visoki predstavnik i one države iz fantomskog savjeta za primjenu mira u BiH bilo urađeno u dosluhu sa prije svega bošnjačkim političkim Sarajevom i zarad njegovih interesa, a na štetu vladavine prava i Republike Srpske.

Od toga ovaj njihov koluzioni projekat ne može spasiti ni pozivanje na to da su akti visokog predstavnika bili prihvaćani u ovdašnjim parlamentima. Takav prigovor je pravno (a i moralno) neodrživ, jer kada je visoki predstavnik u svojim aktima pisao „da oni stupaju i ostaju na snazi sve dok ih u tom sadržaju i bez bilo kakvih promjena i uslovljavanja ne usvoje ovdašnji parlamenti“, onda to nije pravo, već kriminal koji je jednak kriminalu u kojem razbojnik uperi pištolj u leđa žrtvi i kaže joj: „Pare ili život“. Kada žrtva da pare razbojniku, onda to nije posljedica njenog dobrovoljnog pristanka, pa zato žrtvino davanje para ne može nikada konvalidirati kriminal razbojnika. Jednako tako stoje stvari i sa nasiljem visokog predstavnika i država članica tzv. savjeta za primjenu mira na štetu suverenosti i političke nezavisnosti koja isključivo pripada BiH kao državi članici UN.

Narodna skupština Republike Srpske svojim aktom treba da zatraži od zvanične Srbije da pokrene tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv navedenih država, i tako učini kraj diktatorskom i tiranskom političkom režimu koji su te države i visoki predstavnik nametnuli u dejtonskoj BiH

 Međutim, i kad se ostali članovi Predsjedništva BiH ne slože sa podizanjem tužbe, i u tom slučaju postoji lijek, a on se zove Republika Srbija. Ona kao članica UN-a i jedan od garanata Dejtonskog sporazuma takođe može u svako doba da tuži one države koje su zaključile ništavni ugovor iz Bona 1997. godine. Zato u tom slučaju, koji je više nego izvjestan, Narodna skupština Republike Srpske svojim aktom treba da zatraži od zvanične Srbije da pokrene tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv navedenih država, i tako učini kraj diktatorskom i tiranskom političkom režimu koji su te države i visoki predstavnik nametnuli u dejtonskoj BiH. A Međunarodni sud pravde ne bi imao pravnog osnova da odbaci ili odbije tužbu, pošto bi time i sam povrijedio Povelju UN, kao najviši izvor prava po kojem je on, saglasno članu 38. Statuta tog suda, dužan da odlučuje, tj. povrijedio bi pravnu normu iz Povelje UN o obavezi poštivanja suvereniteta i političke nezavisnosti svake države članice UN.  

S tim u vezi treba imati u vidu sadržaj Dejtonskog mirovnog sporazuma. Njega ne čine samo aneksi (od 1 do 11), kakvo shvatanje se neosnovano odomaćilo kod nas, već i nešto što kao Opšti okvirni sporazum za mir u BiH prethodi tim aneksima. Taj Opšti okvirni sporazum kao strane ugovornice su potpisale tadašnja Republika BiH, SR Jugoslavija i Republika Hrvatska. Opšti okvirni sporazum sadrži 11 članova, koje su ugovorile tadašnja Republika BiH, SR Jugoslavija i Republika Hrvatska, a taj njihov sporazum su samo posvjedočili EU, Francuska, SR Njemačka, Rusija, Velika Britanija i SAD. Između ostalog, članom 5. tog ugovora je ugovoreno (i preuzeto kao obaveza) da ugovorne strane „pozdravljaju i podupiru Ustav BiH“ te da će, kako stoji u verziji na hrvatskom jeziku, „poštovati i promicati ispunjenje obaveza u skladu s njim“ – tj. u skladu s Ustavom BiH – moja opaska. Isto stvari stoje i sa Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, i visokim predstavnikom. Naime, u članu 8. Opšteg okvirnog sporazuma tadašnja Republika BiH, SR Jugoslavija i Republika Hrvatska su ugovorile da pozdravljaju i podupiru Aneks 10, dakle ne podupiru i ne pozdravljaju i ono što je kasnije samovoljno stvoreno kao fantomski savjet za implementaciju mira u BiH i takozvana „bonska ovlašćenja visokog predstavnika“. Jer, ništa od toga nije ugovoreno nijednom riječju u Dejtonskom mirovonom sporazumu, a to znači ni u Aneksu 10 tog sporazuma.

Dakle, kada imamo u vidu ko su ugovorne strane Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a to je između ostalog i SR Jugoslavija, te uzimajući u obzir da je Srbija kao država pravna nasljednica SR Jugoslavije, onda to u pravnom pogledu znači sledeće. Već smo vidjeli da je članom 5. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH  ugovoreno da će i SRJ, a sada je to Srbija, poštovati i, kroatizovano rečeno, promicati Aneks 4, tj. Ustav BiH, što znači i suverenost BiH, propisanu Ustavom BiH, u kojem nema mjesta za OHR i njegova protivpravna „bonska ovlašćenja“ niti za tzv. savjet za primjenu mira u BiH. Riječ promicati, tačnije rečeno ugovorna obaveza Srbije da promiče Ustav BiH i nepovredivost suvereniteta BiH kako proizlazi iz tog ustava (i Povelje UN) daje pravo Srbiji kao nasljednici SRJ da, u ispunjavanju te svoje ugovorne obaveze, podnese tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv SAD, Velike Britanije, Njemačke i ostalih država. Jer, ponoviću i time završiti ovaj tekst, Srbija to čini kao ugovornica u ispunjavanju svoje ugovorne obaveze promicanja Aneksa 4 (Ustava BiH) i suvereniteta BiH koji su povrijedile navedene države, udružene sa OHR-om.

To pravo Srbija ima ne samo na osnovu međunarodnog ugovora čija je strana ugovornica (Opšti okvirni sporazum za mir u BiH), već i na osnovu Statuta Međunarodnog suda pravde. Članom 34. stav 1. Statuta je propisano da samo države mogu biti parnične stranke pred Međunarodnim sudom pravde, dok je članom 36. stav 1. Statuta propisano da se „Nadležnost Suda prostire na sve sporove koje stranke iznesu pred njega, kao i na sve slučajeve naročito predviđene u Povelji Ujedinjenih nacija ili u ugovorima i konvencijama na snazi“. A Opšti okvirni sporazum za mir u BiH je i te kako na snazi.

 

Anketa

Da li mislite da će se Srbija pridružiti sankcijma EU protiv Rusije?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner