Federacija BiH se pripaja RS?!

(Press za RS, 25. 10. 11)

Zašto Sarajevo diže dreku, a Banjaluka i OHR ćute na nedavnu senzacionalnu poruku iz Livna? „Livnjaci hoće u Srpsku jer više ne mogu da trpe osmanlijski zulum Bošnjaka u Federaciji!“, saopštili su onomad hrvatski odbornici skupštine ove opštine i najavili referendum o izdvajanju iz „većeg entiteta“. Kako su za medije objasnili inicijatori Toni Miloloža iz stranke Radom za boljitak, i Jakov Perković, samostalni odbornik, obnova džamije u centru Livna u dvostruko većem gabaritu od predratne i sa pratećim sadržajima kompletnog islamskog centra, predstavljala je samo povod da reaguje narod, kada već političari ne mogu da ga zaštite od hegemonije bošnjačke većine. A Veso Vegar iz HDZ-brojke i Anđelko Barun iz HVIDRE dodaju da će tu „inicijativu podržati najmanje 90 odsto ne samo lokalnih nego i svih Hrvata u BiH.

Nema osnova za sumnju u gotovo sve što su naveli buntovni Livnjaci. Ali, pitam se zašto Bošnjaci toliko žale za hrvatskim komšilukom, sa kojim već godinama ne mogu da se nagode ni oko Željka Komšića, ni oko entitets ke vlade, ni oko sastava Savjeta ministara, ni oko jedinstvene države, ni oko medija, jezika ili bilo čega drugog. Čak više ni oko zajedničkog, predratnog, ratnog i poratnog mrskog srpskog neprijatelja, koji ih je do skora izgleda jedino i povezivao. „Ta ideja je nesuvisla i ne može se ostvariti ni za milion godina“ – ljuti se Nijaz Golub, lider livanjskog SDP-a, kao da Hrvati ne znaju sami da procijene gdje im je bolje i koliko će im trebati vremena da se tamo premjeste. Iako u BiH malobrojniji, oni imaju mnogo dužu nacionalnu istoriju i političku tradiciju, a muslimani su uvijek to poštovali i slijedili ih i u vrijeme Antine NDH i u vrijeme Franjine HDZ. Zato bi Nijaz, sa svojim partijskim drugovima i sunarodnicima, možda trebalo da razmisli ne bi li im bilo pametnije da i ovog puta krenu za Hrvatima.

Ako bi se poslije 90 odsto „federalnih Hrvata“ i Bošnjaci teritorijalno i populaciono preselili u RS ostvarili bi mnoge svoje ambicije.

- Bez po muke bi se preko noći našli u ekonomski „boljem entitetu“, a socijalni program je, znamo, jedina preokupacija anacionalnih Bošnjaka, predvođenih Zlajinim i Suljinim platformašima.

- Kada bi se i Hrvati i Bošnjaci, zajedno sa svojim kantonima, priključili RS, praktično bi nestala Federacija, a ukidanje entiteta je prava opsesija muslimansko-bošnjačkih lidera, od Alije, preko Harisa, do Zlatka.

- Posljedica takve spontane integracije bilo bi ostvarenje cjelovite i jedinstvene multikulti zajednice o kojoj u Sarajevu već dvadeset godina maštaju kao o „normalnoj državi“.

- Bošnjaci bi u RS bili brojčano dominantna većina ne samo nad Hrvatima nego i nad Srbima, pa bi dobili proširenu političku pozornicu da glume anacionalne građane i zalažu se za princip jedan čovjek–jedan glas.

- Uključivanjem u RS, Bošnjaci bi ostvarili specijalne veze sa Srbijom i, preko zadovoljnijih Hrvata, bolje odnose sa Hrvatskom, a poznato je koliko se, kao pravi Evropejci, trude oko što boljih odnosa sa sujedima.

- Napokon, i komšije bi dobile Milorada Dodika za predsjednika, a to je, kako su primijetili i strani posmatrači (v.p. Incko, ambasador Srbije u BiH i dr.), kod Bošnjaka davnašnja potisnuta čežnja.

Uz sva nabrojana zadovoljstva, jedino što bi Bošnjacima možda moglo da zasmeta jeste ime reformisane BiH, koje bi, naravno, ostalo Republika Srpska. Ali, taj nagodni narod ili, kako sebi vole da tepaju, „dobri Bošnjani“ sigurno ne bi oko toga pravili problem. Prisjetili bi se one narodne „Zovi me lonac samo me nemoj razbiti!“ i bila bi „mirna Bosna“, odnosno „mirna Srpska“. Srbi u „manjem entitetu“ bi ih komšijski prihvatili jer Bošnjake, bez obzira šta oni sami o sebi mislili, smatraju za svoje bivše sunarodnike i istovjernike čiji preci su prešli na islam. Dodamo li još jednu rečenicu buntovnika iz Livna da je „normalno da Srbi i Hrvati, kao dva hrišćanska naroda žive zajedno“, nema sumnje da bi bratstvo i jedinstvo tri naroda u Republici Srpskoj, uvećanoj za teritoriju sadašnje Federacije, podsjećalo na najbolje dane „socijalističkog samoupravnog zajedništva“ u BiH.

Razdragani komplimentima Hrvata da „najiskrenije zavide Srbima na jedinstvu po pitanju zaštite RS“ i da su „ubijeđeni da im Banjaluka nikada ne bi radila stvari koje doživljavaju iz Sarajeva“, zvaničnici iz Srpske ne mogu da dođu do riječi odgovora na laskave ponude iz Livna. A koje li tek tiho ushićenje mora da je obuzelo naše inostrane dušebrižnike zbog toga što bi tako Hrvati i Bošnjaci našli toplo utočište u RS, što bi BiH napokon postala funkcionalna država i što bi sve to bilo dogovor tri naroda bez posrednika.

Međutim, Incko bi morao da se vrati u autrijsko ministarstvo spoljnih poslova i doradi staž za penziju. Sorensen bi ponovo pakovao tek raspakovane kofere do novog i neizvjesnog međunarodnog rasporeda. Mun bi bio detaširan na neko od novootvorenih opasnih žarišta u arapskom svijetu. Čitava armija nižih službenika EU i SAD u BiH bila bi poslata kući na čekanje, uz višestruko manja primanja nego u Sarajevu.

Srećom po sve da je onaj na početku citirani Toni Miloloža rekao i sljedeće: „Svjestan sam da je u trenutnoj situaciji gotovo nemoguće Livno pripojiti RS, ali je važno da se čuje želja naroda.“