Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > EU i SAD moraju obratiti pažnju na razbijenu Bosnu
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

EU i SAD moraju obratiti pažnju na razbijenu Bosnu

PDF Štampa El. pošta
Vilijem Hejg i Pedi Ešdaun   
sreda, 30. decembar 2009.

(Fajnenšel tajms, 30.12.2009)

Četrnaesta godišnjica Dejtonskog mirovnog ugovora iz 1995. prošla je nezapaženo u novembru. Prošlomesečni kolaps diplomatske inicijative SAD-EU u Bosni i Hercegovini je prošao skoro nezapažen, kao i činjenica da je hladni mir u Bosni ozbiljno ugrožen.

Bosna može izgledati manje značajna za SAD i njene saveznike no što je to bila. Akutni izazovi u Avganistanu i dalje od njih zahtevaju veliku pažnju. Ali, ni Evropa, ni Vašington ne smeju ignorisati rizik da jedna neuspela država uhvati korena u Evropi.

Brisel se rve sa komplikovanom balkanskom diplomatijom – toliko je prestonica sa kojima se mora opštiti, a toliko malo volje da se donesu teške odluke. EU se nada da će njen prilaz u stilu “sve same šargarepe – a batine nigde“, koji jedino nudi obećanje o mogućem pristupanju u EU, promeniti unutrašnju politiku u Bosni i susednoj Srbiji i dovesti do političke saradnje. Amerika podupire taj pristup, uprkos činjenici da je Bosna udaljenija od članstva u EU od bilo koje druge zemlje-aspiranta.

Ekonomija Bosne je uz stranu pomoć porasla, ali država nije – i danas ona ne funkcioniše. Bosanski Srbi su iskoristili autonomiju koju im je Dejton dao, oslanjajući se na taktiku usporavanja kako bi održali državu podeljenom, i njenu vladu bez funkcije – uz održavanje svojih nada na secesiju, dok i neki bošnjački rukovodioci mogu biti isto tako kruti. Prevaziđen je izvestan otpor samo onda kada je visoki predstavnik međunarodne zajednice – čiji je zadatak da nadzire sprovođenje Dejtona – insistirao na tome. Ali, čak je i taj napor prevazišao strpljenje i kapacitet EU i SAD. Dopušteno je ponižavanje statusa visokog predstavnika, tako da nijedna od strana – a naročito bosanski Srbi – ne obraća pažnju na njegove napore. A sada se predlaže da se ta uloga još više umanji time što će se visoki predstavnik transformisati u specijalnog predstavnika EU i što će mu se oduzeti realna moć – “Bonska ovlašćenja“.

Nacionalistička retorika u svim delovima Bosne će se sigurno povećati kako se sve više primiče sezona izbora. Čak i bosanski Hrvati sve više govore o sopstvenom entitetu i otcepljenju iz federacije sa Bošnjacima.

Ono što se dešava u zadnjem dvorištu Evrope ima značaja: posledice raspada Bosne bi bile katastrofalne. Cepanje te zemlje u nezavisne etničke državice ne samo da bi bilo nagrada etničkom čišćenju – što je svakako moralna anatema – nego bi takođe dovodilo do rizika nastajanja neuspele države u srcu Evrope. To bi bilo plodno tlo za uzrastanje terorizma i kriminala, i monstruozna izdaja prema svima koji su preživeli koncentracione logore, masovne grobnice i preseljavanja 1990-ih godina. Bosna neće samu sebe razrešiti, niti će perspektiva EU integracija biti dovoljna da odvuče tu državu od ivice ponora.

Umesto toga treba da shvatimo da su sve zemlje u tom regionu povezane i da ne mogu da se pojedinačno tretiraju.

Pozivamo SAD i EU da svaka od njih imenuje po jednog specijalnog izaslanika za taj region, koji bi tesno simultano i koordinisano radili i time slali zajedničke poruke i kretali se u pravcu progresa. Moramo da utuvimo bosanskim vođama u glavu da suverenost te države ne potpada pod sumnju i da je njena deoba nezamisliva. Ali, takođe moramo da zemljama – evropskim kandidatima, Srbiji i Crnoj Gori kažemo da se od njih očekuje da podržavaju politiku EU prema Bosni.

Energičan međunarodni pristup mora biti usredsređen na jedini cilj: na jednu centralnu vladu Bosne koja je dovoljno efikasna da ispuni svoje odgovornosti za članstvo u EU i NATO. Svaki bosanski vođa mora da bude za ovu jednostavnu ideju ili protiv nje, ali i da se suoči sa konsekvencama svog odgovora na to pitanje.

Međunarodna zajednica mora biti spremna da upotrebljava kako batine, tako i šargarepe. Za pretnju dobro ciljanim sankcijama protiv političara koji potkopavaju državu Bosnu postoje jaki argumenti.

Priče o zatvaranju Kancelarije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini su preuranjene. Ona treba da bude zatvorena onda kada se ostvare ustavne reforme. U međuvremenu, visoki predstavnik mora da uživa čvrstu podršku EU i SAD, tako da sve strane budu svesne da ne mogu da [na sadašnji način] očekuju i dočekaju kraj međunarodnog prisustva u toj zemlji.

I najzad, EU misija za održavanje mira u Bosni mora tu da ostane, a i da se pojača ako je to potrebno, kako bi se poslala snažna poruka da se neće tolerisati ni secesija ni nasilje.

Danas je, najzad, Radovan Karadžić na sudu u Hagu, optužen za navodni genocid i ratne zločine u Bosni. Dok se on i ostali pozivaju na odgovornost za svoj udeo u jezivim događajima iz 1990-ih, bila bi vrhunska ironija ako bi se njihovi planovi za podelu Bosne i Hercegovine ostvarili samo zato što je međunarodna zajednica toliko zauzeta da je nije briga za to.

Gospodin Hejg je ministar spoljnih poslova britanske vlade u senci, lord Ešdaun je bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ko-autori ovog članka su DŽejms O`Brajen (James O'Brien), bivši spoljnopolitički izaslanik predsednika SAD za Balkan, Morton Abramovic (Morton Abramowitz), bivši ambasador SAD u Turskoj i viši istraživač u Century Foundation, i DŽim Huper, direktor Public International Law and Policy Group[1]

(Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis)

http://www.ft.com/cms/s/0/bf60a826-f4af-11de-9cba-00144feab49a.html?nclick_check=1


[1] The Public International Law & Policy Group (PILPG)  za sebe tvrdi da je neprofitna pravnička organizacija koja pruža besplatnu pravnu pomoć zemljama u razvoju, kao i delovima zemalja koji su u konfliktu, daje savete o formulaciji politike i obuku po pitanjima rešavanja konflikata. Od polovine 1999. OUN je ovoj grupi dala status zvanične NVO, a neki od njenih zadovoljnih klijenata su je 2005. čak predložili i za dobitnika Nobelove nagrade za mir. (Prim. prev.)