Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Dejton i AVNOJ

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
petak, 07. decembar 2012.

(Press RS)

U BiH su 25. novembra, istoga dana, proslavljena dva praznika – jedan u Srpskoj, drugi u Federaciji. Već po tradiciji, u pola zemlje se slavi dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a u drugoj polovini dan održavanja ZAVNOBiH-a, dok se na obe strane ona druga godišnjica prećutkuje i ignoriše. Otkuda ova „jubilarna asimetrija" kada se zna da je mirovni sporazum u Dejtonu (i Parizu), pored Miloševića i Tuđmana, potpisao i Alija Izetbegović, kao legitimni predstavnik bošnjačkog naroda, odnosno da su u Mrkonjić Gradu, u prisustvu i hrvatskih i muslimanskih, ipak dominirali srpski delegati? Štaviše, nije teško dokazati da bi entitetski raspored proslava mogao biti obrnut i da bi tako bilo čak mnogo logičnije.

Da budemo sasvim precizni, Hrvati nisu ti koji u FBiH kolektivno proslavljaju godišnjicu ZAVNOBiH-a. Sa izuzetkom malobrojnih potomaka veterana komunističkog pokreta koje je ove godine predvodio Željko Komšić, današnjim Herceg-Bosancima je mnogo bliža uspomena na NDH kao, prema rečima Franje Tuđmana, „izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za sopstvenom državom". Bošnjaci su ti koji u FBiH naveliko kolektivno obeležavaju jubilej Zasedanja Antifašističkog veća naroda BiH iako za to nemaju mnogo više istorijskog osnova nego njihove entitetske komšije. Pavelićevog „cveća hrvatskog naroda" bilo je, takođe, procentualno više među domobranima, ustašama i u SS handžar diviziji nego u partizanima, bar do pada Italije, kada samo najzadrtiji i najgluplji nisu prepoznali da je fašizam gubitnička strana. Sve do tada muslimanske, potonje bošnjačke mase u BiH bile su bar lojalni podanici kvislinške NDH ili su popunjavali njenu zločinačku administraciju. A njihovi politički predstavnici, počev od DŽafera Kulenovića, Ademage Mešića pa nadalje, sedeli su uz skute poglavnika Ante. Da je bilo tako, svedoči i podatak da ni u političkom rukovodstvu, pored Tita, Rankovića, Kardelja, Đilasa, Hebranga, Ivana Milutinovića, Moše Pijade, ni u vojnoj komandi jedinstvenog NOP-a, pored Arse Jovanovića, Ivana Gošnjaka, Koče Popovića, Peke Dapčevića, Koste Nađa itd., nije zabeleženo ama baš nijedno muslimansko ime.

Antifašističku dimenziju AVNOJ-a Bošnjaci slave kao argument pred spoljnim svetom da su tobože bili na pravoj strani u Drugom svetskom ratu. Za unutrašnju upotrebu ZAVNOBiH slave zato što je BiH tada identifikovana kao republika i muslimani kao jedan od njena tri naroda. Pri tome svesno i sistematski prećutkuju da je BiH tada bila priznata isključivo kao federalna jedinica unutar Jugoslavije (AVNOJ), a muslimani nisu bili priznati kao nacija.

Dejtonski sporazum, opet, nije bio nikakav trijumf srpskog naroda u BiH, nego pre poraz njegovog legitimnog opredeljenja da ova republika, nakon secesije Slovenije i Hrvatske, ostane u sastavu ostatka Jugoslavije zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako pobednička strana u građanskom ratu, koji je i započeo upravo zbog nametnutog osamostaljenja BiH, VRS je inostranom intervencijom (NATO bombardovanje okoline Sarajeva i američka logistička podrška hrvatsko-muslimanskim jedinicama u Bosanskoj Krajini) prinuđena na Dejtonski kompromis. Treba se prisetiti sa koliko razočaranja je srpski narod u Srpskoj i BiH krajem novembra 1995. dočekao vesti o sadržaju sporazuma koji je skrojen i potpisan u američkoj vojnoj bazi s one strane Atlantika. Kasniji tok događaja pokazao je da je čak i taj, teška srca prihvaćen, kompromis bio međunarodna prevara, jer je OHR, naknadno naoružan bonskim ovlašćenjima i podržan iz muslimanskog Sarajeva, godinama otimao izvorne nadležnosti RS i prenosio ih na centralne organe. Tek od 2006. rukovodstvo Srpske uspeva da blokira proces centralizacije i unitarizacije, ali ne i da vrati izvorni status entiteta, koji je i sam po sebi bio od Srba iznuđen. Utoliko bi se moglo reći da slaveći 25. novembar Srpska obeležava godišnjicu izvornog Dejtonskog sporazuma, ali samo kao manjeg zla od onoga u šta su ga kasnije pretvorili njegovi tvorci oličeni u OHR-u.

Činjenica da Bošnjaci takođe nisu zadovoljni Dejtonskim sporazumom, ni originalom, koji je njihov lider potpisao u Dejtonu, ni falsifikatom, koji se danas primenjuje upravo po njihovoj meri, ne znači da ne bi trebalo da ga slave. Praktično, mirovni sporazum ih je spasao kapitulacije, jer je sam čin potpisivanja bio samo deo međunarodnog paketa – aranžmana koji je obuhvatao i američku oružanu i logističku podršku u završnim borbama. Kao što ni činjenica da Srbi ne slave godišnjicu ZAVNOBiH-a ne znači da zasluge za antifašistički pokret u Drugom svetskom ratu, kako u Jugoslaviji, tako i u BiH, kao njenom delu, nisu bile pre svega i najviše srpske, ne samo u verziji partizanskog, nego bar delom i četničkog pokreta.

Autentičan odjek minulih događaja ipak se najbolje može prepoznati po konkretnom ponašanju savremenika. U Banjaluci i danas jedna od glavnih ulica nosi ime člana predsedništva AVNOJ-a i predsednika ZAVNOBiH-a, dr Vojislava Kecmanovića Đede. A u centru grada, u parku heroja iz rata 1941-1945, i danas pored ostalih stoje biste Osmana Karabegovića, Šefketa Maglajlića, Hajre Kapetanovića i drugih muslimanskih prvoboraca. I prilikom svakog praznika rukovodstvo Srpske tu polaže cveće jednako kao i na spomenik herojima rata 92–95. U Sarajevu, naprotiv, jedno stepenište na Koševskom brdu koje je nosilo ime prvog predsednika ZAVNOBiH-a preimenovano je u čast jednog od lokalnih komandanata Zelenih beretki. Ime Mile Perkovića, potpredsednika istog istorijskog osnivačkog tela, koji je bio Hrvat, niko i ne spominje. Bista Đure Pucara, vodećeg partizanskog i komunističkog rukovodioca iz BiH sve do početka 70-ih, odavno je srušena, a ime obližnje ulice izbrisano. U glavnom gradu BiH ostala je uspomena na samo ponekog antifašistu, ali pod uslovom da je bio poreklom musliman i da se pisao Musliman, odnosno Bošnjak.

Zato je delovalo nemalo tragikomično kada se bošnjački predstavnik u Predsedništvu BiH onomad isprsio u Sarajevu kao glavni slavljenik obletnice ZAVNOBiH-a. Dobro, Bakir '41. još nije bio ni rođen, ali njegov rahmetli babo Alija je bio već dobrano stasao za vojsku i zasigurno nije bio u antifašističkom pokretu. S obzirom na svoj islamski entuzijazam, verovatno je sa oduševljenjem dočekao velikog muftiju El Huseinija kada je došao iz Kaira u Sarajevo da, po dogovoru sa Hitlerom, animira bosanske muslimane da krenu na Istočni front.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner