Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Zašto stari Evropljani ne vole Evropsku uniju
Savremeni svet

Zašto stari Evropljani ne vole Evropsku uniju

PDF Štampa El. pošta
Vilijam Montgomeri   
subota, 28. jun 2008.

Ima nekih zanimljivih kontradikcija u vezi s Evropskom unijom. Na jednoj strani, izgleda kao da svaka zemlja iz bivšeg sovjetskog bloka i bivše Jugoslavije neverovatno želi da joj se pridruži. Ta želja je toliko jaka da su one voljne da se odreknu dobrog dela svoje suverene vlasti i preduzmu ozbiljne reforme birokratije u svim delovima svoje vladajuće strukture da bi to postigle. Lako je videti zašto: njen ekonomski rast, sloboda kretanja i trgovine i dobri susedski odnosi impresivni su još od njenog osnivanja.

Na drugoj strani, izgleda da glasači u starijim zemljama-članicama - u retkim prilikama kad im se uopšte da šansa da izraze svoje mišljenje - stalno odbijaju svaku inicijativu koja dolazi iz EU, od Ustava do različitih ugovora. Poslednja je to učinila Irska, jedina od dve zemlje koja je svojim biračima dala šansu da putem referenduma kažu šta misle o najnovijim suštinskim promenama o tome kako treba upravljati EU i njenim strukturama. Pre toga, Francuska i Holandija, dve članice EU koje su i njeni osnivači, šokirale su sve odbivši na referendumima predloženi Ustav EU. U većini zemalja-članica ankete stalno prikazuju snažna osećanja protiv EU.

Irsko odbijanje Lisabonskog ugovora podseća na staru izreku koja kaže "to je stvarna kriza... ali nije ozbiljna!". Prema očekivanjima, mediji su u početku bili puni naslova po kojima je "EU u haosu" i s "neizvesnom budućnošću". Na površini, to izgleda prilično tačno, pošto svaki ugovor treba da ratifikuju sve članice pre nego što stupi na snagu. U teoriji je zato čitav proces udario u ogromnu prepreku. Ali podjednako predvidljiva bila je reakcija starih evrokrata: proces će se nastaviti i biće pronađen "zaobilazni put" oko ovog "problema". Osim toga, život se u EU i s postojećim strukturama i propisima nastavlja normalno. U stvari, većina ljudi u EU verovatno nije ni primetila čitavu ovu zbrku ili o njoj ima samo nejasnu predstavu.

Šta se događa? Analitičari daju najrazličitije vrste odgovora: Glasači samo izražavaju gnev zbog unutrašnje situacije u svojoj zemlji; ekonomija je u lošem stanju; nezaposlenost je suviše visoka; ugovori/ustav su previše nejasni i malo shvaćeni itd. Sve gore pomenuto može biti savršeno tačno, ali pravi se odgovor može naći u fudbalskim mečevima na Euro 2008. Na čitavom kontinentu zemlje su se prvo takmičile za pravo da se takmiče na Euro 2008. a sada da osvoje titulu šampiona. Desetine hiljada fanatičnih pristalica pojedinih timova putovale su u mesta gde su igrali njihovi timovi da ih podrže. To je naprosto divno gledati. Vidi se nacionalni ponos u njegovom najboljem smislu. Za kratak period vremena, građani neke zemlje nisu podeljeni politikom, socijalno-ekonomskim statusom ili etnicitetom. Ujedinjeni su u podržavanju svog nacionalnog tima. Ponosni su na svoju zemlju. Tačka.

Ono što birokrati u Briselu konstantno ne uspevaju da shvate ili namerno ignorišu jeste važnost ovog osećanja nacionalnog ponosa i suvereniteta. Neskriveni plan onih koji rukovode procesom EU je da stvore virtuelne sjedinjene države Evrope gde će moć u povećanoj meri biti centralizovana u Briselu. EU stalno nastavlja da krnji nacionalni suverenitet i vlast. To je i razumljivo pošto će to zajednički dati zemljama-članicama znatno više moći i uticaja nego što ih imaju odvojeno. Mnogi u Sjedinjenim Državama, na primer, pozdravili bi ovakav razvoj pošto u ujedinjenoj Evropi vide sve važnijeg saveznika u složenom svetu u kome brojne autoritarne vlade ne dele naše poglede o demokratiji.

Cena stvaranja ovakvog moćnijeg centra, međutim, jeste u razblažavanju suvereniteta i značaja pojedinih zemalja-članica do nivoa gde oni gube mnogo svog značenja. Ta elita takođe zna da preovlađujuća većina građana u zemljama članicama sve manje odobrava ovaj put. Odgovor na to nije bio pošten. Umesto da se direktno suoči s ovim problemom i uspostavi stvarni dijalog sa svojim građanima, elita stalno (neki bi rekli nedemokratski) "zaobilazi" prosečnog glasača koristeći prigodan - i daleko prijemčiviji - proces parlamentarnog odobravanja.

Upravo kao reakcija na ovakav pristup i gubitak suvereniteta stalno se javlja da glasači odbijaju inicijative EU. Ljudi žele više nacionalne kontrole nad događajima i sopstvenim životima. Jedan pregled pokazuje da sada 85 odsto svih novih zakona u bloku EU dolazi iz Brisela. Novi Ugovor eliminisao bi potrebu da se o mnogim pitanjima postigne konsensus, što bi značilo da se zemljama mogu nametnuti zakoni protiv njihove volje. Sudski procesi u EU već sada mogu da donose odluke kojima se odbijaju lokalne presude i akcije.

Broj glasača u bilo kojoj zemlji koji bi stvarno želeli da napuste Evropsku uniju nije veliki. Ona im se dopada zbog slobode putovanja, zajedničke valute, lakše trgovine i činjenice da je značajno smanjila ili eliminisala mogućnosti sukoba između članica. Ali u isto vreme, oni žele da zadrže sopstveni suverenitet. I kad god se glasačima da stvarna šansa, oni svoje frustracije i odbijanje pokazuju glasajući protiv novih inicijativa.

Evrokrati sada brinu da bi irsko odbijanje Ugovora moglo imati negativni uticaj na dalje proširenje. Francuski predsednik Sarkozi posebno je upozorio na tu mogućnost. Oni ohrabruju ostatak zemalja-članica da nastave proces ratifikacije ugovora kako bi se Irska suočila s ishodom 25:1. Neki gorko osuđuju Irsku "nezahvalnost" pošto je finansijska podrška EU omogućila Irskoj da od evropskog siročeta postane neto kontributor Unije i ostvari snažan ekonomski rast. Neki računaju da će u nekom budućem vremenu Irska "izabrati" da održi još jedan referendum i da irskim biračima treba jasno staviti do znanja da će ako rezultat bude još jedno "ne" to značiti potpuni izlazak iz EU.

Tužna stvar je da apsolutno nijedan evropski političar nije voljan da razgovara o ovom jazu između težnji evropske političke elite i građana zemalja-članica. Pored toga, niko ne želi da se bavi činjenicom da se građanima rutinski uskraćuje pravo da direktno iskažu svoja mišljenja putem referenduma. Čitav ovaj problem i dalje se svesno ignoriše. Sve dok je to slučaj, situacija će postajati samo još gora. Jer, trik s korišćenjem parlamenata da se izbegne stvarno konsultovanje građana sada se naširoko shvata u svojoj suštini: to je način da se proces kreće napred u pravcu u kojem većina građana EU zaista ne želi da ide.

(Danas)