Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Najveće Obamino iskušenje
Savremeni svet

Najveće Obamino iskušenje

PDF Štampa El. pošta
Vasilije D. Mišković   
utorak, 17. novembar 2009.

Godinu nakon izbora za američkog predsednika, Barak Obama nalazi se na velikim iskušenjima. U svetu koji se prebrzo menja, treba izgraditi novo mesto za Ameriku koja se i sama nalazi u procesu preobražaja čiji konačni rezultat nije sasvim predvidljiv. Ali je zato lako uočiti koliko je prepreka na Obaminom putu. Previše je loših vesti o stanju američke ekonomije, bankrotstvima na stotine banaka i nekadašnjih džinova američke ekonomije, kojima kao da nema kraja, neverovatnih vesti o gubitku vrednosti i uloge doskora nezamenljivog dolara, rastu nezaposlenosti koja je najveća u protekle tri decenije i povećanom broju siromašnih među Amerikancima. Opadanje podrške predsedniku i njegovim demokratama među američkim biračima teško da mogu da ublaže ograničen uspeh u stišavanju ekonomske krize paketom vladine pomoći i savladavanje prve stepenice u usvajanju projekta reforme zdravstva.

Pad Obamine popularnosti direktno je povezan sa produženom recesijom i daljim socijalnim raslojavanjem u društvu, kao i kontroverzama u vezi sa predloženom reformom zdravstvenog sistema – njegovi domaći oponenti uspešno eksploatišu strah birača od novog oporezivanja. Frustriranost stanovništva zbog teške ekonomske situacije i sporost vlade u njenom saniranju i oporavku je magično sredstvo za usmeravanje nezadovoljstva prema novom predsedniku. Problemi i nedovoljno snalaženje nove administracije u važnim spoljnopolitičkim pitanjima reflektuju se i na položaj Obame u unutrašnjim pitanjima. Ekonomska kriza i otpor predloženoj reformi zdravstvenog sistema, uz dilemu oko upućivanja novih trupa u Avganistan i pitanja završetka dva dugotrajna rata, povratilo je u život opoziciju. Republikanci su konsolidovani nedostatkom vidljivih Obaminih uspeha, i zadaju udarce po svim slabim tačkama njegove spoljne i unutrašnje politike, i time izazivaju dodatnu nervozu u Obaminom timu.

S obzirom da su sledeće godine midterm izbori, Obama je u vremenskom tesnacu – rok u kome mora pokazati svoju sposobnost da donese konkretne odluke i ostvari rezultate koji će biti vidljivi, meri se u mesecima. Problem je u tome što odlučivanje koje, na primer, ima u vidu očekivanje „dobrih vesti“ iz Avganistana do leta naredne godine, može da utiče na donošenje pogrešnih odluka o daljem angažmanu u Avganistanu u ovom trenutku (analogno „vijetnamskoj dilemi“ Lindona DŽonsona), tj. da multiplikuje broj pogrešnih odluka i ishoda usled izbora pogrešnog vremenskog rasporeda. Ali Obama ne samo da je primoran da donese izuzetno važne odluke u vrlo kratkom roku (dosta vremena je potrošeno u uhodavanju administracije), već kontinuirano mora da pronalazi načine kako da prevladava brojne „tehničke“ prepreke u sprovođenju tih odluka, od kojih je problem pridobijanja većine radi izglasavanja zakona i ratifikovanja međunarodnih sporazuma u Kongresu, posebno u Senatu, jedan od najneizvesnijih. Ono što je izvesno, jedino vidljivi uspesi na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu garantuju Obami (po principu pozitivne povratne sprege) dovoljan nivo podrške u javnosti i kredibilnosti kod političkih partnera koja je neophodna za pridobijanje šire podrške za sprovođenje dugoročnih reformi. I obratno, početni neuspesi i prolongirano nesnalaženje u toj „dijalektici unutrašnjeg i spoljnjeg“ smanjuju mogućnosti za uspeh takve politike.

Ništa ne uspeva tako loše kao neuspeh

Ono u čemu su saglasni pobornici i protivnici Obame je to da značajnih i vidljivih uspeha Obame u spoljnoj politici – na stranu prijateljski osmesi, tapšanje po ramenu i preuranjena nagrada Nobelovog komiteta – još uvek nema, dok se nevolje gomilaju na horizontu. Frustriranost Obamine administracije neuspehom misije u Avganistanu izaziva veliko komešanje i rasprave u Vašingtonu o tome da li Amerika ponavlja greške SSSR-a iz Avganistana, a oklevanje Obame da pošalje dodatne trupe na meti je oštrih kritika kod kuće i podstiče dodatnu nervozu kod američkih saveznika. Odnosi sa evropskim saveznicima se komplikuju i razlike između EU i SAD u pogledu na brojna pitanja se umnožavaju. Resetovanje odnosa sa Rusijom ne ide potrebnom dinamikom kojom bi se olakšala pozicija SAD u Evroaziji i, na primer, omogućili pomaci u rešavanju pitanja iranskog programa za obogaćivanje uranijuma. I dok Avganistan svakim danom postaje sve veća „mora po izboru“ za Obamu, otvara se nova kriza sa mogućim dalekosežnim posledicama u jedinoj muslimanskoj zemlji koja poseduje nuklearno oružje, Pakistanu. Pokušaj državne sekretarke Hilari Klinton na nedavnoj bliskoistočnoj turneji da pridobije Pakistan za iskreniju saradnju u borbi protiv talibana i nespretan pokušaj da iznenadnom promenom strategije približi stavove Netanjahua i Abasa (a ne razumevajući internu dinamiku palestinske politike i značaj zaustavljanja naseljavanja za mirovni proces), završili su se fijaskom što je izazvalo dodatno nepoverenje u Pakistanu i na Bliskom Istoku i povlačenje Abasa, dok je u samoj Americi neuspešna kampanja Klintonove dočekana sa podsmehom (diskretno i iznenadno Obamino brifovanje Netanjahua i Ehuda Baraka teško da će doprineti brzom ispravljanju napravljene štete).

Obamina lična popularnost delimično ublažava antiameričko raspoloženje u svetu, ali nedovoljna je da bi predstavljala realni oslonac za značajniju podršku Obaminim proklamovanim ciljevima, bar dok se ne vide konkretna dela koja bi pokazala stvarnu i nedvosmislenu promenu u odnosu na dosadašnju američku politiku. Vreme za obećane promene ističe i prostor za Obamino delovanje se sužava. Nedostatak suštinske promene u američkoj spoljnoj politici imalo bi, kratkoročno posmatrano, za posledicu jačanje saradnje američkih rivala na antiameričkim pozicijama, stabilizovanje trenda udaljavanja decenijskih saveznika, počev od zemalja „Stare Evrope“, preko Turske, Japana i drugih zemalja jugoistočne Azije, do onih u „bliskom susedstvu“ SAD – zemalja Latinske Amerike, dok srednjoročno može imati ozbiljne posledice po stabilnost samih SAD.

Obama se nakon deset meseci efektivne vlasti na mestu predsednika najveće svetske sile nalazi u vrlo teškoj situaciji. I dok s prozora Bele kuće uživo posmatra kraj unipolarnog momenta i neočekivano brz uspon novih svetskih sila iz Azije i Latinske Amerike, anticipirajući posledice po svoju uzdrmanu državu i sebe samog, možda mu kroz glavu provejava pitanje: Kako se nekom kao što sam ja, čoveku koji je donosio nadu u promene ne samo Amerikancima, desilo da uplovi u takvu beznadežnu ”savršenu političku oluju”?

Obama kao zatočenik Bušove politike

Nesporno je da je Obama u državi zatekao nezavidnu situaciju kao posledicu minulog rada republikanca DŽordža Buša mlađeg u dva predsednička mandata, ali ne treba zaboraviti ni dva predsednička mandata demokrate i srbofoba Bila Klintona. Bušova politika predstavljala je u znatnoj meri kontinuitet Klintonove politike deregulacije (pre svega finansijskih) tržišta, što je jedan od ključnih uzroka sadašnje finansijske i ekonomske krize (da ne zalazimo dublje u prošlost), i agresivne, militarizovane spoljne politike „globalizacije“ – zapravo beskrajne ekspanzije američke imperije drobljenjem poraženog hladnoratovskog protivnika i rasparčavanjem, a sve uz pomoć evropskih saveznika, starih nacionalnih država prvenstveno u Evropi. Klintonov „humanitarni” liberalistički intervencionizam uvežbavan na Balkanu protiv Srbije i srpskog naroda u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i na Kosovu dobio je svoj prirodni nastavak u neokonzervativnom intervencionizmu DŽordža Buša mlađeg. Odmah nakon kontroverznog događaja od 9/11 Buš ga je zaogrnuo plaštom  "rata protiv terora" i proširio na Bliski i Srednji Istok, pa i na same SAD (tj. protiv unutrašnjeg neprijatelja) i proglasio, sasvim prigodno, za rat koji nema kraja.

Zajednička nit koja se provlači kroz četiri predsednička mandata Klintona i Buša mlađeg, pored tradicionalne američke politike sistematskog slabljenja i “obuzdavanja“ zemalja koje nisu saveznici ili vazali SAD stvaranjem regionalnih saveza koji onemogućavaju „koalicije osporavanja“ američke dominacije, jeste strategija učvršćivanja rezultata pobede u Hladnom ratu i obezbeđivanje svetske dominacije SAD – po principu „uzmi sve što ti monopolarni momenat pruža“, milom ili silom, odnosno, da budemo precizniji, korišćenjem „meke“ ili „tvrde“ moći. Sintagma američki nacionalni interes postala je univerzalna dogma kojom se „opravdavalo“ pravo SAD na konačnu reč u međunarodnim poslovima, u diplomatskim, ekonomskim i vojnim pitanjima, u okviru postojećih međunarodnih organizacija i institucija, uključujući OUN, ili mimo njih. I sasvim očekivano, ideja primarnosti američkog nacionalnog interesa je prirodno evoluirala ka politici zaobilaženja „tromih i neefikasnih“ OUN i izmeštanju donošenja važnih odluka o međunarodnim poslovima iz Saveta bezbednosti, ka ad hok telima poput Kontakt grupe, Koalicije voljnih, Lige demokratija i hipertrofiranog NATO od sada sa globalnim pretenzijama i novim ciljevima.

Posledice su poznate: „razobručena Amerika“ uterivala je proteklih godina i decenija ostatku planete svoje nacionalne interese – i „demokratiju“, kako je glasilo objašnjenje za javnost – najpre usisavanjem bivših istočnoevropskih zemalja i državolikih entiteta u atlantske vojne, političke i ekonomske strukture – sve praćeno pompom i uzvišenim rečima o zajedničkoj budućnosti u ujedinjenoj Svetoj Evropi. A potom i direktnim vojnim intervencijama prema onima koji nisu na vreme shvatili da saradnja sa SAD „nema alternativu“, a koji se sasvim slučajno nalaze na strateškim pravcima energetskih koridora, na Balkanu, Kavkazu i Srednjem Istoku. Rezultat je niz „oslobođenih“ država na čijim teritorijama su najpre oformljene nove baze za američku vojsku i/ili NATO (vojska SAD je raspoređena u 125 država), da bi potom te iste zemlje bivale podvrgnute politici „demokratizacije“ i ”izgradnje nacije” (o čemu se, uzgred, već izdaju i priručnici). Regionalizacijom i podsticanjem etničkih manjina u zaposednutim zemljama ka stvaranju kvazidržava i državolikih entiteta, proizvodi se niz slabih, neuspelih država, kontrolabilnih polu-protektorata čiji se vazalni status potom formalizuje i stabilizuje učlanjenjem u atlantske organizacije u kojima odlučujuću reč imaju SAD.

I tako je trebalo da bude nekoliko narednih decenija. Al’ nije tako bilo suđeno.

Prerastezanje imperije

Istorijski obrazac propadanja imperija koji podrazumeva dugotrajni rat i veliki spoljni poraz u ratu i opadanje ekonomske moći ponovio se i na primeru SAD. Zaglibljena skoro čitavu deceniju u Iraku i Avganistanu, preterano vojno angažovana u svetu, sa ogromnim deficitom koji zbog troškova ratova i ekono-džihada dostiže astronomske brojke, suprotstavljena novim svetskim silama koje uspostavljaju međusobnu saradnju mimo, i nasuprot nje – Amerika je porazila sebe i našla se u fazi poznog Rima.

Gubitak globalne hegemonije SAD konačno je stavio na dnevni red pitanje održivosti američkog modela ekonomskog rasta, tj. samog neoliberalnog modela ekonomije. Kolaps hipotekarnog tržišta i angloameričkog bankarskog sistema, koji se preneo na realni sektor izazivajući recesiju, porast nezaposlenosti i siromaštva u SAD i EU, objavili su svetu da su SAD kao lokomotiva svetske ekonomije u defektu, i otpočelo je hitro prestrojavanje vagona na drugi kolosek i prikopčavanje za novu – kinesku kompoziciju.

Nastankom, dubinom i trajanjem ekonomske krize „bez presedana“ u posleratnom periodu, stvari su počele da se menjaju i na globalnom nivou. Prioritetni spoljnopolitički partneri SAD postaju Kina, kao najveći poverilac, koja (ne samo zbog toga) postaje „neophodna nacija“ za SAD, Indija i druge azijske sile u usponu, a posebno Rusija kao glavni vojni rival i zbog njenog uticaja na rešavanje ključnih problema u koje su SAD upetljane u Aziji. Evropa, odnosno EU, postaje polagano drugorazredni partner SAD, sa kojim se ima sve više nesuglasica o najvažnijim međunarodnim pitanjima.

Situacija je komplikovanija no ikad – toliko je novih aktera i različitih scenarija (haos u svetskim odnosima je prestao da bude „kontrolisani haos“, odnosno prestao je da bude kontrolisan od strane SAD) tako da nije moguće praviti kredibilna dugoročna predviđanja, ali sve je jasnije da nasleđena, u suštini hladnoratovska taktika Vašingtona više ne daje rezultate te se u rešavanju ključnih pitanja sve češće postupa ad hok, od slučaja do slučaja.

U Vašingtonu je napokon sazrela svest o potrebi odlučnog redefinisanja spoljnopolitičkih prioriteta SAD. Postupak je u toku i sprovodi se sektorski – Avganistan, Pakistan (AfPak) i Irak, redefinisanje ciljeva i delovanja NATO, resetovanje odnosa sa Rusijom, Kinom, Japanom, resetovanje odnosa sa Britanijom, „starom Evropom” i sve snažnijom postlisabonskom EU, sa zemljama Nove Evrope (u koje spada i Srbija), sa susedima, uz pokušaje poboljšanja inter-američkih odnosa, odnosa sa Kubom i zemljama Latinske Amerike itd. Šta je moguće postići i koja su ograničenja?

Ograničenja za novu politiku su brojna: ekonomsko opadanje SAD i brz rast novih svetskih ekonomskih sila, opadanje vojne moći SAD i delegitimisanje intervencionističkog modela, konfuzija u pogledu ciljeva i budućeg delovanja ostarelog NATO, proćerdani kredibilitet i autoritet SAD na međunarodnom planu, gubitak kontrole nad glavnim proizvođačima nafte i gasa i nad glavnim putevima transporta energenata (naftovodima i gasovodima), distanciranje Turske i njeno okretanje ka Rusiji i Srednjem Istoku, okretanje Latinske Amerike ka samostalnom rešavanju sopstvenih problema u neposredovanoj saradnji sa svetom; ekonomska zavisnost od Kine i drugih inostranih poverilaca i investitora u SAD, ogroman deficit, pad vrednosti dolara i sve izvesnija zamena dolara kao svetske rezervne valute korpom valuta zemalja u usponu.

Interna ograničenja su inercija u delovanju i prenaseljenost administracije i savetodavnih tela (poput CFR i onih iz senke) starim kadrovima, čije mišljenje i percepcija su oblikovani u hladnoratovskom miljeu – i koji se već predugo motaju u i oko vlasti, a da to ne bi ostavilo ozbiljne posledice po sposobnost kreativnog razmišljanja u i oko administracije i otežavalo kreiranje nove i uspešnije politike prilagođene novim okolnostima. Upravo zbog tih uticaja, Obamino veliko iskušenje leži u riziku da ne uspe da prevlada u sebi DŽordža V. Obamu. Primoran je da u kratkom roku donese nekoliko kompleksnih odluka, čije posledice nije moguće u potpunosti predvideti, ali koje će odrediti u najvećem ne samo status i budući položaj SAD u svetu koji se dramatično brzo menja – pogotovo za staromodne hladnoratovske stratege u Vašingtonu koji još uvek značajno utiču na Obamine odluke – već i njegovu sopstvenu političku budućnost. I u tom odlučivanju konvencionalna vašingtonska mudrost „ako ne ide na silu, uzmi veći čekić“ neće mu biti od velike pomoći. Oni koji su saučestvovali u dovođenju SAD na ivicu provalije, praveći od toga uspešne karijere i lično bogatstvo, teško da mu mogu pomoći da je iz tog ambisa izvuče. 

Padanje džina

Ukoliko prevlada arkanska politika u i oko vašingtonske administracije koja već po navici zagovara kreiranje novog kontrolisanog haosa u svetu – verovatna posledica bi bila nagli slom američke imperije. Taj slom bi bio proizvod zajedničkog delovanja, s jedne strane, ekonomski i vojno dovoljno jakih suparnika SAD na globalnom planu koji su, kako se pokazalo na primeru SEK-e, pročitali igru i pronalaze odgovarajuću zajedničku protiv-igru kojom umanjuju štetu i preokreću proizvedeni „kontrolisani haos“ u svoju korist, a na drugoj strani su unutrašnje slabosti iscrpljene supersile. Pad američkog Golijata ne bi bio bezbolan po međunarodno okruženje, ali unutar same zemlje on može imati vrlo opasne posledice. Eventualni nagli slom američke imperije nosi veliki rizik jačanja autoritarne vlasti u SAD, koja bi bila u stanju da – u konfuziji koja bi mogla nastati pogoršanjem ekonomske situacije u zemlji i u strahu od unutrašnjih nereda i nemira na granicama – odgovori represijom nad sopstvenim stanovništvom i suspenzijom demokratskog poretka. Stavljanjem represivnog aparata države pod punu kontrolu takva vlast teško da bi se ustručavala – što pokazuje i tragično iskustvo iz poslednje decenije sa Balkana, Kavkaza i Srednjeg Istoka – da primeni brutalnu silu, uključujući čak i ograničenu upotrebu taktičkog nuklearnog oružja, u borbi za preostale raspoložive resurse energenata, hrane i vode, ili kako bi sprečila eventualni raspad SAD. Zbog mogućih katastrofalnih posledica takav razvoj situacije nikome ne može biti u interesu. 

Obama je prinuđen na kompromise sa svetom

Mogućnost eventualnog naglog sloma Američke imperije može se sprečiti zajedničkim delovanjem ključnih svetskih aktera na stabilizovanju svetskog sistema, kreiranjem nove, poliarhične strukture međunarodnih odnosa (proces koji je u sferi real-politike već dobrano odmakao) i stvaranjem mreže novih funkcionalnih međunarodnih institucija kojima bi se uredili međusobni odnosi u ekonomskoj, političkoj i bezbednosnoj sferi. Već je izvršena primopredaja svetske ekonomske vlasti između G7 i G-20 u skladu sa novim odnosima snaga, u toku je reforma načina odlučivanja i funkcionisanja MMF-a i Svetske banke; na dnevnom redu je reforma Saveta bezbednosti UN i osnaživanje uloge OUN kao najvažnijeg panela za odlučivanje o pitanjima od međunarodnog značaja – proces koji već izaziva nervozne reakcije u nekim krugovima.

Realizovanje takve mreže starih-novih funkcionalnih međunarodnih institucija poslužilo bi i kao neka vrsta sigurnosne mreže za SAD i druge velike zapadne sile koje gube težište i ulogu u međunarodnim odnosima koje su imale od kraja Drugog svetskog rata do danas. Rusija, Kina i druge sile u usponu postupile bi stoga razumno i u skladu sa svojim dugoročnim interesima i interesima celokupne svetske zajednice ukoliko bi pružile ruku sve ranjivijem Obami i pomogle mu da novi početak njegovog predsedničkog mandata otpočne promišljenim odlukama i takvom sinergijom spoljne i unutrašnje politike koji bi vodili kontrolisanom i bezbednom prizemljenju „šatla“ sa američkom posadom.

Što se tiče Obaminih prioriteta, završetak ratova i povlačenje iz Iraka i Avganistana, uz značajno smanjenje troškova za vojsku su neophodni uslovi za kakvu-takvu konsolidaciju države. Oporavak američke privrede je druga strana iste medalje zato što “spremnost Vašingtona da okonča makroekonomsku neravnotežu zavisi od njegove spremnosti da stvarno prihvati jedan pluralistički svet – svet u kome su centri moći u Evropi, Kini, Japanu, Latinskoj Americi, Bliskom istoku. Ali do toga neće doći sve dok se Amerika ne odrekne svoje imperijalne misije.”

Ta misija je završena. Američka imperija je propala i američki narod čeka lidera koji će ga povesti da u miru zauzme svoje novo mesto među narodima koje zaslužuje. Da li je Barak Obama spreman za takvo iskušenje?