Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ko je Žan-Pjer Ševenman?
Savremeni svet

Ko je Žan-Pjer Ševenman?

PDF Štampa El. pošta
Mila Alečković-Nikolić   
utorak, 20. oktobar 2009.
Pored manje ili više beznačajnih briselskih namesnika koji kao muve zuje oko Srbije, ovih dana u otadžbinu stižu i neka zaista velika imena. Uz zvuke „Uvertire 1812“ stići će u Beograd ruski predsednik, a u skromniju posetu, takođe u oktobru, dolazi i jedna vrlo značajna figura francuske politike. Ko je Žan-Pjer Ševenman, Francuz koji će biti prisutan na ovogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu i koga će 29. oktobra uveče ugostiti Kolarčev narodni univerzitet u Beogradu, u organizaciji Fonda „Slobodan Jovanović“?

U najboljoj tradiciji francuskog socijalnog i nacionalnog modela, bivši francuski ministar odbrane i ministar policije jedan je od retkih koji su decenijama ostajali dosledni svojim idejama. Nasuprot onima koji nacional-socijalizam vezuju samo za Adolfa Hitlera, Žan-Pjer Ševenman, kao i tzv. degolisti sa levice, u doktrini spoja „ideja levice sa vanpartijskom otadžbinom“ (socijalni degolizam šezdesetih godina prošlog veka: Rene Kapiten, Filip de San Rober, Kristijan Peru, Pol Mari de la Gors i dr.) znali su da je ova doktrina, u slučaju da je ne zastupa neki ludak, jedna od najozbiljnijih u realizaciji nacionalne ideje spojene sa socijalnom pravdom.

Francuski pojam nacije nije biološki pojam, već je od vremena kapesijanskih kraljeva politički pojam, a pored bedževa, kapa, truba i drugih „fenomena“, jedan od prvih znakova brige za svoju naciju, odnosno suštinski „noumen“ jeste upravo nahraniti je dovoljno i pravedno. Za razliku od De Gola koji je sebe nazivao „nacionalnim čovekom centra“, odbijajući uporno pridev „desno“ koji su mu nadevali francuski trockisti, Ševenman za sebe već decenijama jasno govori da je nacionalni levičar koji poštuje degolističke ideje i vrednosti ustava Pete republike. To ujedno znači da je borac protiv „režima partija“ koji je oličavala francuska Četvrta republika do 1958. godine, i koji oličava današnja Srbija. Međutim, malo ko zna da je Žan-Pjer Ševenman i autor jednog rada o francuskom političkom piscu Morisu Baresu, poznatom po suprotstavljanju nemačkom dominatorskom nacionalizmu.

Ševenman je bio član patriotskog pokreta Filipa Rusijona „Otadžbina i razvoj“ (Patrie et Progres). Upravo u degolističkom duhu, on je tvorac sintagme „američka levica“, koju, kao i „anglosaksonsku socijaldemokratiju“, godinama napada kao izdajice svakog pravog socijalizma. Kako je bilo moguće da anglosaksonski „socijalisti“ novog globalnog talasa dosledno slede sve Bušove ekonomske imperijalne ratove i da u tome ne vide nikakvu protivrečnost? U ovoj kritici Ševenman je svakako u pravu.

Tragedija srpskih umnih ljudi kroz istoriju bila je upravo ta što su u većini slučajeva ostali zaslepljeni engleskim elegantnim parlamentarizmom jednog doba, dok, zapravo, nisu sagledali kuda vodi utilitarizam jedne mnogo dublje istorijske tradicije. Ideja protestantskog nužnog bogaćenja, naglašenog individualizma i stare teorije o predestiniranoj nejednakosti ljudi koja se, uprkos industrijskoj revoluciji u praksi nije izgubila, u svojoj vulgarnoj ratno-osvajačkoj varijanti postviktorijanskog doba pružila se do modernog globalističkog vremena, unučeta teorije DŽeremija Bentama, stvarajući današnji simulakrum i karikaturu socijalizma.

Za Ševenmana, koji je kao i svi Francuzi ipak iznikao iz kontinentalne Rusoističke tradicije, i koji je, dakle, tipični predstavnik francuskog socijalnog modela, ovakav tip isključivo finansijsko-individualističke demokratije, u kojoj svako drugo ljudsko, političko, moralno i intelektualno pravo pada ispod finansijskog prava i podređeno je njemu, predstavlja, naravno, samo vampirsku senku levice.

Nasuprot tome, Žan-Pjer Ševenman osnivač je Centra pod nazivom CERES, odnosno ustanove koja se bavi istraživanjem socijalizma i socijalnih procesa. Na prethodnim izborima u Francuskoj Ševenman je jasno podržao Segolen Rojal, pišući joj u kampanji političke i geopolitičke govore, u trenutku kada su, na veliku sreću, počeli da je napuštaju oportunisti tipa Bernara Kušnera. Za Kušnera je Ševenman dao kratku definiciju: „On nosi uniformu totalitarne globalno-policijske misli ...sa duplom postavom iznutra. Napravio je tragedije svuda gde se našao, a posebno na Kosovu.“

Ševenman je republikanac i danas rukovodi republikanskim i građanskim pokretom MRC. Ovo opet može da zbuni samo one koji građansko odvajaju od nacionalnog, kao što je to slučaj u današnjoj Srbiji, budući da francuski model, model stare politički shvaćene nacije (nastale iz nekoliko rasa i nekoliko konfesija), ovakvu podelu u politici i političkoj borbi odavno smatra besmislenom.

Poznavanje Srbije i rusofilstvo                        

Kao i svaki obrazovani Francuz, Žan-Pjer Ševenman vrlo dobro poznaje istoriju Srbije. On, naravno, nema ništa zajedničko sa „briselskim larvama“ koje nam se svaki dan legu po državi, izdajući različita naređenja, preskripcije, savete, pohvale i kazne, a pri tome ne znajući ništa o zemlji u kojoj su. Ti „činovnici sivih odela“, kako ih u svojoj knjizi Krik koji tera zle duhove naziva Dominik de Vilpen, kod Ševenmana izazivaju prezir, kao i šef krojačke fabrike u Briselu koji je u istom štofu sašio odela i severnjacima i južnjacima, a zatim im naredio da ih svi oblače na isti način i da mu se zahvale na istom jeziku. Ševenman otvoreno tvrdi da je borac protiv takvog modela Evrope, odnosno njegova borba svrstava se u degolističku ili možda čak Tirijarovu (a mnogo ranije još staru Lajbnicovu) ideju Evrope u specifičnostima i svojstvenostima, odnosno, u ideji „ujedinjene Evrope naroda i nacija“.

Žan-Pjer Ševenman poznat je i kao neko ko je digao glas protiv bombardovanja Srbije, a još devedesetih godina prošlog veka, kao ministar policije u Parizu, davao je veliko obezbeđenje štiteći srpsku crkvu Sveti Sava od napada ekstremista i osvetnika. U toku rata na prostoru bivše Jugoslavije, kao i u toku suđenja Slobodanu Miloševiću, bio je u Francuskoj žestoko napadan i optuživan da je branilac Srba, iako se on u stvari samo držao po strani od bučnog orkestra lobističkih optužbi i rulje koja je na čitavu Srbiju bacala kamenje. Posebno ga je napadao Bernard Anri Levi, nazivajući ga pogrdno „Če iz Belforda“ i „proruski, prosovjetski i prosrpski agent“. Kao odgovor Leviju, Ševenman je poručio da ovaj predstavlja „sušto oličenje globalističkog kapitalizma i da igra ulogu dobro plaćenog, ali samo sitnog telegrafiste globalnog Carstva.“

Verovatno nije ni potrebno dodati da je Ševenman borac protiv ideologije i slike sveta NATO, budući da ovakvo opredeljenje spada u sam degolistički aksiom. Žan-Pjer Ševenman pisao je i predgovor za knjigu Jirgena Elzasera Kako je ihad stigao u Evropu o američkoj utilitarnoj zloupotrebi islamista širom planete.

Sloboda je u ostavci, ne u ćutanju

Ševenman je jedan od retkih političara Zapada koji je umeo da dâ ostavku u trenutku kada se nije slagao sa politikom zemlje koju je predstavljao. Kao francuski ministar odbrane, odstupio je onda kada je Francuska uzela učešće u prvom ratu u zalivu, oštro se suprotstavljajući ovoj intervenciji. Ostao je upamćen po rečenici: „Ako si ministar koji se ne slaže sa politikom svoje države, moraš ili da demisioniraš, ili da umukneš.“ U najboljoj tradiciji francuske političke slobode, izabrao je prvo.

Možda je dobro da Srbija u kojoj se tako nešto već dugo nije dogodilo, gde se iz fotelja troma tela mukom izvlače tek kada narod uzme ralje u ruke i pripreti guranjem u blatnjavi jarak, vidi da postoji i ovakvo shvatanje politike. Kod nas se bivši političari i stranački funkcioneri najčešće pošalju u diplomatiju kako bi se za nekoliko godina ohladio narodni gnev i zaboravile njihove korupcije (izuzetke podrazumevamo). Običan svet, nažalost, takve Minhauzene, kasnije često mora da oslovljava sa „ekselencijo“.

Žan-Pjer Ševenman, možda poslednji autentični francuski nacionalni levičar post-De Golovog doba, nema nijednu finansijsku mrlju na savesti, niti se u svojoj karijeri prevrtao iz partije u partiju. Danas on piše knjige, proučava ideje socijalne pravde kojih se nijedan pravi naslednik francuske istorije nije odrekao, odgovara oštro i šaljivo svakom protivniku i sasvim slobodno, bez zaštite i pratnje, šeta Bulonjskom šumom.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner