Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Gruba karikatura Nobelovog zaveštanja
Savremeni svet

Gruba karikatura Nobelovog zaveštanja

PDF Štampa El. pošta
Srđa Trifković   
petak, 17. oktobar 2008.
Povodom vesti da je Martiju Ahtisariju dodeljena Nobelova nagrada za mir, „predsednik" samoproglašene tvorevine u Prištini Fatmir Sejdiju izjavio je da je „priznanje više nego zasluženo otišlo u prave ruke". Time je Sejdiju napokon rekao nešto suvislo i istinito, što inače nije njemu svojstveno. Marti Ahtisari je zaslužio Nobelovu nagradu za mir ne zato što je mirotvorac i humanista, već zato što je institucija te nagrade do te mere diskreditovana da nekom boljem od njega ne bi dobro pristajala.

 

Već decenijama, likovi i dela primalaca te nagrade predstavljaju grubu karikaturu zaveštanja Alfreda Nobela. Njome se, u ime uzvišenih moralnih normi, bezočno manipuliše zarad ostvarenja kratkoročnih ciljeva ili zadovoljenja ideoloških predrasuda zapadne političke elite, upravo kao što se Tribunalom u Hagu, u ime prava i pravde, bezočno manipuliše u istom cilju i na sličan način.

Ako pođemo od teoretske pretpostavke da posedovanje Nobelove nagrade za mir predstavlja dokaz uzornog ponašanja jedne dobronamerne, moralno čiste ličnosti, shvatićemo da Marti Ahtisari nije ni prvi, a možda čak ni najgori od dosadašnjih laureata.

Sporni laureati

Menahem Begin je 1978. podelio nagradu sa egipatskim predsednikom Sadatom zbog mirovnog sporazuma iz Kamp Dejvida. Time nije moglo da bude izbrisano sećanje na Beginovu karijeru teroriste iz vremena borbe za nezavisnost Izraela. On je stigao u Palestinu (koja je tada bila pod britanskim mandatom) 1942. i odmah je pristupio ilegalnoj cionističkoj organizaciji Irgun koja je zagovarala terorizam da bi se Britanci prinudili na povlačenje. Begin je 1944. došao na čelo te organizacije i ubrzo započeo sa oružanim napadima na britanske ustanove, policajce i vojnike, ne čekajući kraj rata. Irgun je istovremeno iznuđivao novac od jevrejskih doseljenika i pljačkao banke, čime je finansirao svoje akcije.

Aprila 1948, u jeku rata za nezavisnost, Beginovi ljudi iz sastava Irguna upali su u arapsko selo Deir Jasin nedaleko od Jerusalima i pobili više od stotinu civila. Najspektakularniji napad koji je Begin planirao, a njegovi ljudi izveli svakako je dizanje u vazduh hotela „Kralj David" u Jerusalimu 22. jula 1946. Tom prilikom je poginula 91 osoba, a na desetine povređeno. Begin je bio direktno odgovoran, zbog čega su britanske vlasti za njim raspisale poternicu nudeći nagradu od 10.000 (ondašnjih) funti. Čak se i David Ben Gurion ogradio od Begina, opisavši Irgun kao „neprijatelje jevrejskog naroda".

Godine 1994. nagradu je sa svojim izraelskim sagovornicima podelio pokojni palestinski lider Jaser Arafat. Vrlo brzo je postalo jasno da od nekog trajnog mira u Svetoj zemlji nema ništa. Arafatova „mirovnjačka"faza već drugom polovinom devedesetih je zamenjena novom intifadom i pritajenim manipulisanjem terorizmom od strane lidera PLO kao vazda prisutnim sredstvom političke borbe. Međutim, u trenutku kada je dodeljena, ta je nagrada imala jasnu praktičnu namenu kao dodatno sredstvo pridobijanja palestinskog lidera za mirovne pregovore vođene u Oslu pod okriljem zapadnih sila. 

Akcije PLO

Bez obzira na pravne, moralne i istorijske faktore palestinsko-izraelskog ili ma kog drugog sukoba, pitanje da li je neka ličnost „terorista" ili nije treba da bude razmatrano kroz prizmu počinjenih dela, a ne političkih ciljeva. Ni simpatizeri Palestinaca u složenom bliskoistočnom mozaiku ne bi trebalo da zatvaraju oči pred činjenicom da je Arafat bio klasični terorista: politički aktivista spreman i voljan da pribegava nepredvidivom i nesrazmernom nasilju protiv nevinih žrtava zarad ostvarenja svojih ciljeva.

Arafatov Al Fatah direktno je ili preko svog ogranka „Crni septembar" izvršio na desetine akcija koje spadaju pod klasičnu definiciju terorizma. Podmetanje bombi u civilnim objektima, poput restorana, i saobraćajnim sredstvima, avionima pre svega, otmice i ubistva - nerazdvojno su vezani za PLO u svim fazama njegovog postojanja. „Crni septembar" je prvenstveno zapamćen po napadu na olimpijsko selo i ubistvu 11 izraelskih sportista u Minhenu 1972. Samo nekoliko meseci kasnije, marta 1973, Arafat je iz svoje libanske baze u logoru Shatila lično naredio napad na diplomatsku četvrt u sudanskoj prestonici Kartumu, nakon čega su trojica otetih diplomata hladnokrvno ubijena.

Prošle, 2007. godine nagradu je dobio Al Gor, Klintonov potpredsednik, za svoju borbu protiv tzv. globalnog zagrevanja, a posebno za dokumentarni film „Nezgodna istina". Od tada je izbila na videlo nezgodna istina o Gorovom manipulisanju naučnim podacima u cilju dokazivanja unapred zadate teze o uzrocima „globalnog zagrevanja", kao i o pribegavanju direktnom plagijatu u javnim istupanjima. Sve je to ipak manje strašno od činjenice da je, kao čovek br. 2 u Klintonovom timu, Gor bio zagriženi pobornik bombardovanja Srbije u proleće 1999. i jedan od funkcionera direktno odgovornih za taj agresivni rat vođen uprkos međunarodnom pravu i pravdi.

Sadašnji francuski ministar inostranih poslova Bernar Kušner dobio je nagradu 1999, nedugo posle „humanitarne intervencije" NATO na Balkanu, koju je zdušno podržavao. On je u Oslu dodatno zacementirao karijeru zasnovanu na bezočnoj eksploataciji tuđe patnje u svrhu samopromocije. Ta je samopromocija u slučaju Kušnerovog angažmana oko „ljudi iz čamaca" do te mere prešla sve granice dobrog ukusa da ga se javno odrekla organizacija „Lekari bez granica" koju je on sam osnovao! Kao šezdesetosmaški levičar skovan po kalupu Bernara Anri-Levija, Tonija Blera i Havijera Solane, Kušner je, naravno, zagriženi srbomrzac i svesrdni pobornik zadobijanja naklonosti islamskog sveta kroz podršku muslimanima u Bosni i Šiptarima na Kosovu. U novije vreme ovaj „mirovnjak" je poznat i po tome što je među retkim viđenijim Francuzima koji otvoreno podržavaju Bušov rat u Iraku.

Postmoderna farsa

Ponašanje donosilaca odluka u Vašingtonu, Briselu ili Oslu nije moguće razumeti bez spoznaje osnovnih karakteristika dominantne ideologije savremenog Zapada. Naravno, između utopijskih globalista na liberalnoj levici (Kušner, Gor) i neoimperijalnih globalnih hegemonista na neokonzervativnoj desnici prave razlike nema. Zato se Kušner bez problema prihvatio visokog položaja u „desnoj" vladi proamerikanca Sarkozija. Njihov pogled na svet ukorenjen je u kolapsu evropskog poretka 1914. godine. Zapadna civilizacija ušla je u 21. vek kao sopstvena bleda senka. Njen zahuktali tehnološki razvoj i propratni rast materijalnog standarda proteklih decenija samo prikrivaju njenu kulturnu, moralnu i duhovnu krizu - krizu koja je u korenu predstojećeg finansijskog kolapsa zapadnog sveta.

Donosioci odluka o Nobelovoj nagradi za mir, poput svih ostalih pripadnika zapadne političke elite, dodeljivanjem nagrade Ahtisariju samo su dodatno zakoračili sa onu stranu istine i stvarnosti, baš kao što njihovi akademski ispisnici skloni postmodernizmu i dekonstruktivizmu zakoračiše smelo iza svake estetike. Njihova „kultura" je kult postistorijske, posthumane, tehnološke civilizacije oslobođene svakog morala.

Između prototipova mirovnjačkog humanizma oličenih u Ahtisariju, Kušneru, Goru i njihovim kompanjonima, i onih atavističkih ostataka istinske ljudskosti koji još uvek veruju u lepo, dobro i istinito, u veru, nadu i milosrđe, Srbija će pre ili kasnije morati da napravi izbor, nezamagljen floskulama o „Evropi", kako zarad sopstvenog opstanka tako i zarad svog obraza.