Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Evropska unija: Proces ispravnog glasanja
Savremeni svet

Evropska unija: Proces ispravnog glasanja

PDF Štampa El. pošta
Dag Bendou   
ponedeljak, 07. septembar 2009.

(The Examiner, 28.08.2009)

Kad je u pitanju Evropska Unija, svaki glas koji povećava moć Brisela je konačan. Ali zato je svaki glas protiv toga privremen.

Odličan primer za to je Lisabonski sporazum. On, između ostalog, prebacuje odgovornost sa skupština država članica na Evropski parlament, smanjuje broj oblasti u kojim se odluke donose jednoglasno (čime se smanjuje moć veta pojedinačnih država), ustanovljava nove institucije predsednika (umesto prethodnog rotirajućeg rešenja) i ministra spoljnih poslova koji će da gura jedinstvenu spoljnu politiku.

U junu prošle godine, Irci su glasali protiv ovog sporazuma. Budući da sporazum zahteva jednoglasni dogovor, to je u teoriji trebalo da bude kraj. Ali, evropska elita je insistirala da Irska treba ponovo da glasa. I tako će drugog oktobra doći do novog glasanja.

Poslanici Evropskog parlamenta ne žele da se bave nezadovoljstvom koje jačanje vlasti izaziva u narodu. Poslednji predsednik Evropskog parlamenta, Hans-Gert Poettering je otvoreno zagovarao njihovo zaobilaženje: „Vrlo je bitno da pro-evropski poslanici budu složni da se naši protivnici ne bi čuli”.

Prema anketi „Otvorene Evrope“ iz 2007, oko 75% građana Evrope – uključujući solidnu većinu u svakoj državi – želi da glasa svaki put o svakom novom predlogu uvećanja moći Brisela. Lisabonski ugovor bi najverovatnije propao u oko polovini država članica.

Stoga nije ni čudo da je bivši francuski predsednik Valery Giscard d'Estaing, koji je igrao ključnu ulogu u pisanju prvog ustava, zaključio da „referendume treba izbegavati“.

Komesar Evropske unije iz Španije, Joaquin Almunia, je zaključio da održavanje referenduma o komplikovanim pitanjima kao što je Lisabonski sporazum „nije demokratski“. Slično tvrdi i Ministar unutrašnjih poslova Nemačke, Wolfgang Schaeuble: “ne može par miliona Iraca da donosi odluke u ime 495 miliona Evropljana”.

Neki zagovornici Lisabonskog ugovora su predlagali da se Irska izbaci iz EU ili da se svede na pridruženog člana. Većina je ipak bila za to da se Irci nateraju da ponovo idu na referendum. Da bi izbor bio lakši, neke evropske vlade su Irskoj obećale razne ustupke. Irski ministar spoljnih poslova Michael Martin je prošlog decembra izjavio kako će novo glasanje biti o „drugačijem predlogu”.

Međutim, svi ustupci će se desiti jednom u budućnosti, dok u sporazumu nema nikakvih promena. Irski socijalistički poslanik u Evropskom parlamentu, Joe Higgins je ceo proces nazvao “običnom predstavom”. Lorrain Mullally iz “Otvorene Evrope” kaže da: “Uprkos dugim pregovorima i gomili načelnih izjava kako će se rezultat irskog referenduma poštovati, u samom sporazumu nije promenjen ni zarez.

Jedan nemački socijalistički poslanik u Evropskom parlamentu je zapretio da, ako referendum ne uspe ni iz drugog puta, Irskoj sledi „izolacija“ i „drugorazredni status“. Britanski poslanik Daniel Hannah kaže kako mu je prijatelj Irac rekao: „nismo se borili protiv britanske čizme da bi nam komandovali Belgijanci“.

Takođe, ni poljski, ni češki predsednik još uvek nisu potpisali ugovor. Ako britanski konzervativci stignu na vlast pre nego što se završi proces ratifikacije, postoji realna šansa da će da promene odluku prethodne vlasti i povuku britanski potpis.

Oksfordski profesor Timothy Garton Ash je u „Gardijenu“ napisao kako je “veličanstvenost Evropske unije baš u tome što narodi sa krvavim istorijama mirno sarađuju u zajednici demokratija”.

Iako je on u pravu, to je argument protiv Lisabonskog ugovora, a pogotovo protiv procesa njegove ratifikacije. Ućutkivanje glasova onih koji su prisiljeni da žive u određenoj državi jednostavno nije demokratija.

http://www.washingtonexaminer.com/opinion/columns/OpEd-Contributor/Voting-until-they-get-it-right-in-the-European-Union-8162029-55444307.html

Prevela Željka Buturović