Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Evroazijski savez – ključni pol u multipolarnom svetu
Savremeni svet

Evroazijski savez – ključni pol u multipolarnom svetu

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dugin   
sreda, 23. novembar 2011.

U novinama Izvestija, 4. oktobra, bio je publikovan programski članak premijera Rusije Vladimira Putina o stvaranju Evroazijskog saveza. Kako proizilazi iz tezâ koje je Putin predložio, Evroazijski savez, po analogiji sa EU, biće jedinstven ekonomski prostor u kojem će migracione i pogranične barijere biti uklonjene, i prema tome, bilo koji građanin zemalja koje ulaze u Save, moći će da oseti privilegije. Filozof i ideolog evroazijstva Aleksandar Dugin Putinov članak "Novi integracioni projekat za Evroaziju – budućnost koja se danas rađa" okarakterisao je kao "apsolutno ispravan"», videvši u programu verovatno budućeg predsednika Rusije, odraz svojih ideja koje je on dosledno promovisao tokom mnogih godina. Portal "Evroazija" objavljuje intervju sa Aleksandrom Duginom, u kojem se ideolog podrobnije zadržava na nekim aspektima budućeg Evroazijskog saveza.

U kojoj bi meri EvrAzЭs (Evroazijska ekonomska zajednica, prim. N.V.) mogao da postane prvo jezgro novog političkog saveza? Kakve bi forme mogao ili bi trebalo da preuzme ovaj savez – formu konfederacije nezavisnih država ili centralizovanije strukture?

EvrAzЭs i Carinski savez mogu da se posmatraju kao ekonomska osnova Evroazijskog saveza. Sastav država koje ulaze u te integracione strukture i jeste jezgro Evroazijskog saveza. Ali, sam projekat Evroazijskog saveza jeste projekat upravo političke integracije. Šta bi on mogao da postane? To je otvoreno pitanje. Nursultan Nazarbajev predlaže da se ponovi model EU, on je čak napisao i Ustav Evroazijskog saveza, potpuno kopirajući evropski. Zato Vaše pitanje rađa novo pitanje – šta je to EU, uzimajući za osnovu konfederaciju – nacionalna država ili neka nova forma organizacije političkog prostora, na primer, "država postmoderne", kako je predložio Robert Kuper.

Smatram da je za Evroazijski savez potrebna osobena politička teorija – teorija multipolarnog sveta. U njoj, kao subjekti ili akteri, treba da istupe ne tradicionalne države moderne (u duhu Vestfalskog sistema), nego civilizacije. Civilizacija kao savez. Zarad toga je neophodno izvršiti reviziju sveg postojećeg međunarodnog sistema. Evroazijski savez treba da postane nov politički tip, koji ima određene crte konfederativne države, osnovane na supsidijarnosti i na širokoj autonomiji regiona, ali zajedno s tim, i određene crte strateškog centralizma, svojstvenog imperijama klasičnog tipa.

Ideja Evroazijskog saveza jeste ideja alternativne postmoderne, koja se razlikuje i od državocentrične moderne, i od predmodernih imperija. Glavna razlika od predmodernih imperija sadrži se u tome, što će princip organizacije međunarodnog sistema po civilizacijskom obeležju postati racionalni konstrukt, koji se promišlja i opisuje u tehničkim terminima. Postoji civilizacija kao inercija, a postoji i kao projekat. Evroazijstvo predlaže upravo projekat. To jest, to je čvrstom voljom iskonstruisani cilj.

Mnogi se na Zapadu boje, da Evroazijski savez može opet da postane ponavljenje stare rusko-sovjetske imperije. Šta će, po Vama, biti u njemu novo?

To je ispravno pitanje. Da, Evroazijski savez biće obnova rusko-sovjetske imperije, ali u tom istom stepenu, u kojem je EU preporod karolinške imperije Karla Velikog. U slučaju Evroazijskog saveza, glavne razlike u odnosu na carsku Rusiju i SSSR, sastoje se u tome, što to neće biti pravoslavno-monarhistička i marksistička država. Ideološke, političke i pravne razlike, prema tome, toliko su velike, da one u Evropi, koji se toga boje, možemo smatrati neznalicama u političkim naukama ili prosto proameričkim atlantistima, koji se bave grubom političkom propagandom.

Iskustvo EU, osnovane na čistom monetarizmu, pokazalo se neuspešnim. Vi tvrdite, da Evroazijski savez treba graditi na drugim osnovama, da bi se zaštitio od sličnih grešaka? Ako je to tako, koje su to osnove?

Takođe dobro pitanje. Na primeru krize EU vidimo, da za solidnu integraciju ekonomija nije dovoljna. Ako nema zajedničkog političkog projekta, ako nema jasne geopolitike, nemoguće je stvoriti bilo šta pouzdano. I pri izgradnji Evroazijskog saveza, to treba uzimati u obzir. Zato, počinjati treba, sa građenjem teorije multipolarnog sveta, a ne sa tehničkim koracima ekonomske integracije.

Evroazijstvo leži u osnovi ideje Evroazijskog saveza. To je posebna politička filozofija – nije nacionalistička, nije komunistička, nije monarhistička, nije nostalgičarska, nije revanšistička, ali nije ni liberalna. Ona se najpreciznije opisuje terminima Četvrte političke teorije (nije liberalizam, nije komunizam, nije fašizam). Evroazijska ideologija, Četvrta politička teorija, teorija multipolarnog sveta, a takođe i propratni geopolitički, filozofski i sociološki pravci, kao i teorije iz sferâ međunarodnih odnosa, antropologije i etnologije, aktivno se danas razrađuju u Rusiji, u najboljim akademskim institutima, naročito, na MGU (Moskovski državni univerzitet, prim. N. V.).

Sve to i čini novi fundament integracije, gde klasični instrumentarijum političkih nauka deli susedstvo sa novatorskim idejama, delimično sa postmodernim i konstruktivističkim (kritičkim u pogledu liberalne demokratije, američke hegemonije i individualističke globalizacije), a delimično sa, u novom ključu revidiranim principima tradicionalizma i revolucionarnog konzervativizma.

Kao glavni predstavnik evroazijstva, kako Vi vidite horizonte tog Saveza? Kakvi će biti budući odnosi sa Zapadnom Evropom s jedne strane, i sa Kinom, s druge?

Evroazijski savez je moguć samo u radikalno novim uslovima međunarodnog sistema. Ne može da postoji niti u globalnom («bespolarnom» – po Ričardu Haasu) svetu, niti u uslovima unipolarne američke hegemonije (Robert DŽilpin). Ako multipolarni svet bude stvoren, onda će Evropa i Kina u njemu biti samostalni polovi. Zadatak Evroazijskog saveza, kao još jednog, i takođe samostalnog pola, jeste da se izgrade partnerski odnosi sa njima, i da se ne dozvoli situacija u kojoj bi Evropa i Kina postali strateški saveznici SAD. I ipak, Evropa i Kina su dve sasvim različite od Evroazijskog saveza civilizacije. Sa njima se može i treba drugovati, ali vrednosni sistemi su toliko različiti, da treba postojati ne sinteza, već dijalog.

Vi ste pisali, da se Evroazija nalazi između Stepe i Šume. Mi, Italijani, sebe zamišljamo kao nešto što se nalazi između sredozemnomorske «mrlje» i centralno-evropske Šume. Naravno, to su dve različite geopolitičke realnosti, ali zar ne bi mogle one da se susretnu?

Tek što sam završio vrlo važnu knjigu «Geopolitika Rusije». Do nje, niko nije pisao ništa slično. Kada sam radio na knjizi, shvatio sam, da potpuna i verodostojna «Geopolitička istorija Evrope» jednostavno ne postoji, niko je nije napisao. Karlo Teračano, Fransoa Tual, Iv Lakost, i drugi evropski geopolitičari mnogo su uradili, ali generalnog delâ o strukturi geopolitike celokupne evropske istorije – od Peloponeskog rata, Punskih ratova, do našeg vremena, nema. A ono bi moglo i trebalo da postoji. U njemu, geopolitički identitet Italije bio bi shvaćen u opštem kontekstu.

Nemoguće je upoređivati geopolitiku Italije i geopolitiku Rusije. I Kopno, i Šuma, i More, ispunjavaju ovde različite funkcije, imaju različit konceptualni sadržaj (u originalu – nagruzka, što znači teret, prim. N.V.). Italija – to je vrlo važan pol – od Rima do sadašnjeg vremena, u različitim svojstvima, i sa različitim funkcijama u različitim istorijskim etapama. Ovo zahteva podrobno osmišljavanje, sistematizaciju, pre nego što se počne govoriti o paralelama sa geopolitikom drugih regiona. Rusiju je korektnije upoređivati sa Evropom u celini, a ne sa nekom zasebnom evropskom državom. Rusija – to je poseban kontinent, civilizacija sa potpuno samobitnim svojstvima. Možemo je nazvati «drugom Evropom», ali tada se «ova Evropa» mora ili zaboraviti, ili osvojiti.

Može li kriza EU da otvori nove prostore za tek rađajući Evroazijski savez?

Moguće. Stvar je u tome, što je Istočna Evropa razočarana u EU. Grčka je spremna da otpadne. Turska ne računa ozbiljno na ulazak. Zato se na istoku Evrope formira određeni civilizacijski vakuum. Smatram, da se mora, baš tako – oformiti projekat Velike Istočne Evrope, kao samostalne geopolitičke zone – prelazne, između Zapadne Evrope i Evroazije. Pravoslavne zemlje (Grčka, Bugarska, Rumunija, Srbija, Makedonija i Crna Gora), slovenske države (Poljska, Češka, Slovačka, Hrvatska i Slovenija), po korenima ugro-finska Mađarska, i Turska na jugu – koje pripadaju Velikoj Istočnoj Evropi – potencijalni su partneri upravo Evroazijskog saveza. Teško da će ta zona zaista biti integrisana u Evroaziju, ali civilizacijski identitet Velike Istočne Evrope biće nešto prelazno između Evroazije i Zapadne Evrope, 50% na 50%.

Sada o Vašingtonu. Kako će po Vašem mišljenju da reaguje sadašnja američka administracija na stvaranje Evroazijskog saveza. Iz perspektive promene ekipe u Beloj kući, kakvi bi mogli da budu odnosi Rusije i SAD?

Odnos SAD prema Evroazijskom savezu, pri ma kojoj administraciji, biće radikalno i otvoreno neprijateljski. Stvaranje Evroazijskog saveza direktno protivreči prihvaćenoj strategiji nacionalne bezbednosti SAD, usmerenoj ka suprotnom cilju – nedozvoljavanju pojavljivanja na teritoriji Evroazije političke, ekonomske i vojno-strateške formacije, sposobne da ograniči kontrolu Sjedinjenih Država nad tom zonom. To je zapisano u «Uputstvu za planiranje odbrane» Pola Volfovica (1992. god.), i zatim, u dlaku ponovljeno u osnovnim dokumentima SAD o strateškim perspektivama.

Stvaranje Evroazijskog saveza označava demontažu američke hegemonije i prelaz ka izgradnji multipolarnog sveta. U tom multipolarnom svetu, SAD mogu ostati velesila, ali samo regionalnih dimenzija, a ne svetskih. Za to, u Vašingtonu, niko izgleda nije spreman. Znači, odvijaće se najistinskija borba atlantizma protiv evroazijstva (koja se ni za trenutak i onako ne prekida). Veliki rat kontinenata.

I najzad, kako će stvaranje Evroazijskog saveza uticati na novi balans geopolitičkih i geoekonomskih snaga u svetu?

Evroazijski savez je ključni pol u multipolarnom svetu. Kako u strateškom i političkom, tako i u ekonomskom smislu. Očigledno da je danas najjača strana Evroazije energetika, prirodni resursi. Veliki značaj imaju nuklearno oružje i gigantske teritorije. Sve ovo stvara impozantan geoekonomski potencijal. Ali, u to isto vreme, Evroazijski savez nema dovoljno pristupa visokim tehnologijama, industrijskog potencijala, nema dinamike tehničkog razvoja, dovoljne razmere potrošačkog tržišta. To ga čini zavisnim od Evrope i Azije. Ali ne i od SAD.

Zato, zarad uspeha u stvaranju Evroazijskog saveza, neophodno je evroazijsko-evropsko i evroazijsko-kinesko partnerstvo. «Velika Evropa od Lisabona do Vladivostka» (kako je pisao Vladimir Putin) i osa Moskva – Peking. Osim toga, za Evroazijski savez veliki značaj ima partnerstvo sa islamskim svetom, Latinskom Amerikom, zemljama pacifičkog regiona i Afrike. Sve su to potencijalni polovi multipolarnog sveta.

Svaki ima svoje pluseve i minuse, deficit ovog ili onog resursa. Zajedno, na osnovu dijaloga civilizacijâ, mi smo sposobni da izgradimo uravnotežen i pravičan svetski poredak. Hoće li u njemu biti isključeni konflikti? Ne. Oni su uvek mogući. Ipak, uvek ima načina da se oni izbegnu, da se umesto rata i sudara civilizacija pređe na njihov miran dijalog. U sudaru civilizacija nema nikakve sudbonosnosti.

Globalizacija i Pax Americana daju nam primer krvavih zločina, intervencijâ, masovnih ubistava (Srbija, Irak, Avganistan, Libija). Izbor nije – rat ili mir? Već – kakav rat i kakav mir? Rat i mir, između koga, u ime čega i u kakvim uslovima? I takođe, kako učiniti svet pravičnim (multipolarnim) i stabilnim, a od rata preći na dijalog? Ne na osnovu potpune istovetnosti i nasilnog uvođenja demokratije – kako smatraju liberali u međunarodnim odnosima, već na osnovu priznanja pravâ drugog (druge civilizacije) da bude drugi, različit, nesličan, a da za to ne zaslužuje «kaznu» i «uništavanje».

Treba se naučiti građenju međunarodnog sistema na osnovama široke i promišljene socijalne i kulturne antropologije, a ne na bazi zapadnog američko-evropskog kulturnog rasizma, kolonijal-liberalizma i totalitarnog univerzalizma čisto zapadnih (individualističkih, tržišnih, kapitalističkih) vrednosti.

Razgovor vodio – Daniele Ladzari (Italija)

Izvor: http://www.evrazia.org/article/1828

Preveo sa ruskog – Nebojša Vuković

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner