Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ekonomija spašavana mafijaškim novcem
Savremeni svet

Ekonomija spašavana mafijaškim novcem

PDF Štampa El. pošta
DŽonatan Fridlend   
subota, 11. septembar 2010.

(Guardian, 7.9.2010)

Ekonomija spašavana mafijaškim novcem nije samo nešto iz Le Kareovih trilera

Sve dok ne mobilišemo političku volju, establišment će srećno i zadovoljno žmuriti na prljave zločine koji se kriju iza vrtoglavih bogatstava današnjice

Bikovsko zadriglog vrata, prsa mu k`o bure, ćelav je i lajav – vlasnik je Roleksa okićenog brilijantima, a i stotina miliona – valjda i milijardi – a tako se i valja. Engleski mu je sa ruskim naglaskom i začinjen vulgarnostima. Letuje na sopstvenom poluostrvu - na Antigvi, na Karibima. Glavna je spojnica u bratstvu ruskih super-kriminalaca, a ujedno i finansijski mađioničar koji je dosad radio kao čovek-perionica, jer je stručno prao prljave pare svojih kolega-lupeža. Ali, sada je uspostavio tajni kontakt sa britanskim vlastima: želi da postane svedok – super doušnik, koji će otkriti tajne mračnog podzemlja u kome je tako dugo živeo.

Ako to izgeda kao sadržaj nekog trilera, to i jeste tako, jer to je srž novog i privlačnog romana DŽona Le Karea, „Naša sorta izdajnika“ (John le Carré novel, Our Kind of Traitor). Taj ruski gangster je Dima, čiju sudbinu sledimo dok ga, kao mogućeg prebeglicu, neki neregularni odsek britanske tajne službe pokušava da prebaci na obale Engleske, na sigurno.

Ali, ovde se sada radi o drugoj priči: Vodeće svetske banke, u očajničkoj potrazi za gotovinom tokom finansijske krize, okreću se profitima iz organizovanog kriminala kao jedinom raspoloživom izvoru “gotovinskog investicionog kapitala“, i kao rezultat toga prihvataju najveći deo od 352 milijardi američkih dolara profita iz trgovine drogom, unevši ga u svetski ekonomski sistem – čime tu ogromnu svotu novca 'peru'.

Izgleda neverovatno, ali to nije fikcija. To je objavio Obzerver (That tale was published in the Observer ) u decembru 2009. godine, kada je šef Kancelarije UN za drogu i kriminal priznao da je ogromno brdo novca stečenog prometom droge spaslo svetski finansijski sistem od potapanja u trenutku kada se činilo da se našao u neposrednoj opasnosti od kolapsa.

Ta priča je objavljena dugo pre no što je Le Kare završio “Našu sortu izdajnika“, ali je potvrdila sve ono o čemu ovaj novi roman govori: ogroman deo svetske ekonomije – kako neki procenjuju čak 20% se sastoji od plodova organizovanog kriminala; i da su kriminalci koji se skrivaju iza tog novca našli hiljade maštovitih načina da mu maskiraju poreklo. A oni od kojih bi trebalo da očekujemo da ih u tome sprečavaju – uključujući banke na dobrom glasu i izabrane političare, umesto da to čine, izravnavaju im put iz crne – u belu ekonomiju.

Taj problem je toliko ogroman, da na neki način ljudi nisu mogli da ga uvide. Le Kare, koji još uvek u to ne veruje, pri jučerašnjem susretu u njegovoj kući u Hempstedu mi reče o onoj izjavi UN: „Niko to nije primetio! Nisam ja teoretičar zavere, ali zaista sam osetio da je to bilo nekako zabašureno.“ On vidi mnoga neodgovorena pitanja – počev od onog kako su pomenute 352 milijarde američkih dolara tačno ušle u legalnu ekonomiju. „Na koje to dugme treba da pritisneš, kome da telefoniraš? Čiji pristanak da tražiš?“ Da li je neko iz vlasti namignuo super-lupežima da ne moraju više da drže svoj novac kao gotovinu – recimo na Kajmanskim Ostrvima, nego da sada lepo mogu da kupuju državne obveznice? Ako je tako, ko je to bio i ko je to odobrio?

Ako se čini da je to tajanstveno, da je pitanje za finansijsku policiju – ne bi trebalo da je tako. Balzak je imao pravo: „Iza svakog velikog bogatstva krije se veliki zločin.“ A iza današnjih zaslepljujućih bogatstava se kriju zaista prljava zlodela: ako nije trgovina oružjem, ili navođenje slabića na drogu, onda je to trgovina ženskim belim robljem, ili ekonomskim migrantima koji zatim postaju robovi. Kada se profiti iz tih zlodela operu, svet kaže da se zločin – pa čak i najgori – zaista isplati.

Obim tog zločina mu je ogroman. Agencija za teški organizovani kriminal (The Serious Organised Crime Agency – SOCA) procenjuje da je samo profit od organizovanog kriminala u Velikoj Britaniji 15 milijardi funti [godišnje] i odmah priznaje da je to skromna i zastarela procena. Dodajte tome profit iz Rusije, Indije itd., i cifre se penju do u stratosferu.

Ništa od sveg tog blaga ne bi mnogo koristilo gangsterima kada bi ostalo samo kao gotovina čije je prljavo poreklo jasno. Zato ove “Dime“ iz realnog života pronalaze sve dosetljivije načine da tu gotovinu preliju u legalne tokove. Nekretnine su omiljene: kupiš neku kuću, prodaš je i novac postaje čist. Dobro je da kupiš i robnu kuću, a može i fudbalski klub. Ili – formiraš niz kompanija mađusobno uvijenih kao slojevi lukovice, registruješ ih i udomiš iza neke mesingane pločice na vratima negde na udaljenom Vanuatuu, ili Solomonskim Ostrvima. Jedna je vlasnica druge, a druga opet neke treće – sve same finansijske lutkice – kao one ruske Matrjoške - sve to da “zaludiš i zavedeš istražitelje“, kao što piše Miša Gleni. Njegova knjiga “MekMafija“ (McMafia) je putovođa kroz taj novi međunarodni multimilijarderski kriminalni svet.

Nažalost, on je svrstao i London u taj spisak bezbednih pristaništa, tih lokacija privlačnih za one sa nelegalnim blagom za ispiranje. Kako tvrdi Gleni, čim je Gordon Braun sebi za cilj postavio da London, kao svetska finansijska prestonica, prestigne Njujork – neizbežna posledica toga je bila labavljenje propisa, “ulaz bez stresa“ velikim bogatstvima, posebni nedomicilarni aranžmani[1], kao i čitava struktura zakona koji su nudili dobrodošlicu mega-bogatašima.

Nije da vlasti ne rade baš ništa. Pomenuta “Soca“ se pravi važna kako je tokom prošle godine sprečila da kriminalci podignu 317,5 miliona funti, ali na to nekako čoveku nevoljno padaju na um reči - kao “kap vode u okeanu“. Braun jeste posle “jedanaestog septembra“ pooštrio neke propise pokušavajući da udari na finansiranje terorizma, ali ti propisi pecaju sitne ribice, dok ajkule slobodno krstare. Što` no kaže Hektor Meredit, špijun od principa u “Našoj sorti izdajnika“: „Taj tip pere nekoliko miliončića? Ma, to je gadna lopuža! Zovi vlasti, baci ga u okove! Ali jesu li to nekoliko milijardi? E, to ti je prava stvar. Milijarde su ti samo neka statistika.

Šta bi moglo objasniti činjenicu da institucije gledaju kroz prste na ogromna, nelegalno stečena bogatstva? Radi se o političkom uticaju. Ruski oligarsi su, naprimer, ne obazirući se na troškove, bili neumorni u stvaranju i negovanju političkih prijatelja. Le Kare govori o pretpostavkama da u [britanskom] Gornjem Domu sedi podosta lordova koji “pevaju u ruskom horu“. U svom romanu, on govori o ambicioznom britanskom političaru koji se na jahti druži sa rasipnim članovima ruskog kriminalnog bratstva, ali – besumnje: svaka sličnost sa bilo kim u stvarnosti je “čista slučajnost“.

A ponekad i ponegde, radi se i o više od gledanja kroz prste. Gleni kaže da je mafiji tokom finansijske krize u Italiji bilo dozvoljeno da preuzme ulogu banaka i uz umerenu kamatu pozajmljuje novac sitnim poslodavcima. Mafiozi su to mogli, jer su imali gomile gotovine – a za uzvrat su im pare bile oprane. Recesija je dobar biznis za organizovani kriminal.

Šta se može učiniti? Le Kareov roman je prožet nekim defetizmom – kao: ta aždaja je suviše moćna i nikada je neće ubiti. Autor priznaje da ne vidi kako bi bilo koja država mogla “da izađe s njom na kraj“. Neki drugi, pak, sugerišu da će to biti moguće tek onda kada Rusija – gde su bela i crna ekonomija toliko spletene da je sve stalno tamno-sivo – odluči da se pridruži međunarodnoj borbi protiv organizovanog kriminala.

Ipak, i sada se može više učiniti. SAD su pokazale dobru smernicu: proglasile su da sve svetske transakcije izvršene u američkim dolarima potpadaju pod jurisdikciju Amerike. Zato američke vlasti i dalje nastavljaju proceduru u vezi sa aferom kompanije BAE i Saudijskom Arabijom (Saudi/BAE episode)[2], dugo godina pošto su britanske vlasti batalile da to čine. Kako bi se nastavilo tim putem, vlade bi trebalo da nađu političku volju da gone velike zlikovce, a ne samo sitnež. Ukidanje nedomicilarnog režima bi u tome bilo od pomoći.

Jedna od reformi je iznenađujuće jednostavna. Oligarsi i njihova sorta ne dolaze u London zbog njegovog lepog vremena. Velika privlačnost im je postojanje naših drakonskih zakona protiv klevete. Oni ih štite od istraživačkog novinarstva. Promenite ih, tako da u našim novinama najzad možemo glasno početi debatu o tom ogromnom kriminalnom poduhvatu. A ne u nekakvom romanu, pa ma koliko da je uzbudljiv.

(Jonathan Freedland, Guardian.co.uk),

(Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis)

[1] Poreski propisi koji maksimalno smanjuju ili ukidaju obaveze plaćanja za vlasnike dobara ili bankovnih računa koji ne borave stalno na lokalu (prim. prev.)

[2] Britanska firma, veletrgovac oružjem BAE Systems, optužena za masovnu korupciju u prodaji naoružanja Saudijskoj Arabiji (prim. prev.)