Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Dvadeset pet hiljada žrtava pederastije
Savremeni svet

Dvadeset pet hiljada žrtava pederastije

PDF Štampa El. pošta
Valter Openhajmer   
četvrtak, 28. maj 2009.

Posle gotovo deset godina rada istražne komisije formirane u Irskoj da bi se razjasnilo fizičko i seksualno zlostavljanje siromašne dece, objavljeni su njeni rezultati. Izveštaj nije bio bez kontroverzi, jer ne navodi imena više od 400 sveštenika i oko stotinak svetovnjaka koje su žrtve optužile. To nije bilo iznenađenje; istražitelji su odbili da objave identitet optuženih (mnogi od njih su već umrli, drugi bolesni), u zamenu za to da umešani crkveni redovi prihvate da sarađuju u toku istrage.

Katoličku crkvu je tako skandal jevtino koštao u materijalnom smislu; platila je tek 10% od 1,2 milijarde evra koje je dala Irska republika za 12.500 oštećenih, zahvaljujući širokogrudom i sumnjivom paktu potpisanom 2002. sa vladom u Dablinu, na osnovu iluzorne osnove da će biti dovoljno 300 miliona evra da bi se obeštetili svi muškarci i sve žene žrtve tih zlostavljanja kad su bili deca.

Katolička crkva je uspela da spasi neke brodove, ali je njena čast ostala uprljana, možda zauvek. Posebno ona moćne kongregacije Hrišćanska braća, Cristians Brothers, koja je 1802. otvorila prvu školu u Irskoj, i koja još uvek upravlja sa više od dve stotine škola širom sveta. Hrišćanska braća su bila na čelu industrijske škole u Arteinu (Dablin), verovatno scena zlostavljanja na najvišoj skali u toku više decenija. Tu je bio i Mik Vaters od svoje desete do petnaeste godine, koji se podseća tih traumatičnih dana; bio je zatvoren bez opravdanih razloga i morao je da emigrira da bi započeo novi život. Isto kao što je učinilo 25 hiljada dece za koje se procenjuje da su bila žrtve pedofilije i nasilja članova bratstva i katoličkih sveštenika.

Vaters danas pomaže onima koji su u detinjstvu pretrpeli seksualno zlostavljanje, a ispitujući takve slučajeve, veruje da se danas u Irskoj događa isto što se događalo pedesetih godina prošlog veka, samo što su sada žrtve deca imigranata.

Reči Mika Vatersa mogu da budu teške kada se čitaju crno na belom, ali njegov glas je kao i njegov pogled; stalno strujanje žalosti, besa i samilosti. Ovo je priča tog šezdesetogodišnjaka:

“Imao sam 10 godina kada su me odveli u industrijsku školu kongregacije Hrišćanska braća u Arteinu. To je bilo početkom pedesetih godina XX veka. Vlada je dodelila mojoj porodici novu kuću u Dablinu, ali je bila tako mala da sam ostao da živim sa babom i nastavio da idem u moju školu. Kroz dve godine su me pozvali na sud zbog nečega povezanog sa školom. Nisam znao šta bi to moglo da bude. Otišao sam sa ocem i rekli su da već dve godine ne idem u školu. Bio sam mali i nisam razumeo o čemu govore. Problem je bio u tome što me je porodica upisala u novu školu, ali sam ja nastavio da idem u onu staru. Nisu me poslušali i zatvorili su me u Artein.

Za mene je to bilo kao da su me odveli u zatvor. Bila je to velika nepravda... Ali, nikog za to nije bilo briga. Kasnije sam saznao da su verski redovi koji upravljaju školama, svakog ponedeljka išli na sud da bi dobili nove učenike, jer država im je plaćala prema broju učenika.

Danas može da izgleda čudno to što su mi uradili. Ali, moć verskih redova je bila tako velika da se vlada nije usuđivala da interveniše. Ako bi neko dete umrlo u školi, nisu bili obavezni da o tome obaveste policiju da bi to istražila. Kako je u okviru škole bila crkva, smatrala se svetom teritorijom koja ne sme da bude profanisana. Bio sam traumatizovan. Nisam bio naviknut na školu sa 850 učenika, ogroman stari dvorac, mračan i veoma hladan, veoma neprijatno mesto. Osećao sam potpunu prazninu. Nikada te nisu gledali kao dete. Suočavao si se sa svakakvim telesnim kaznama. Tukli su te po rukama, po turu, zavrtali su ti vrat, bilo je kazni svakakve vrste. Tukli su te bilo čime. I to su činili da bi se prilagodio.

One velike spavaonice sa 250 dece su imale jednu sobu za kazne, i čuli su se krici dece uplakane od straha i bola. Krici su se čuli po čitavoj spavaonici i bili su još jedan način da nam uteraju strah u kosti. Seksualno su zlostavljali decu. Seksualno su ih ponižavali pred ostalom decom. I mene su seksualno zlostavljali. Oh, da. Bio sam jaka ličnost. I to sam još uvek. A one sa karakterom uvek su odvodili u sobu za kazne i tamo su dvojica ili trojica braće radili šta su hteli sa tobom, da bi zadovoljili svoje najprljavije navike. Kada si dete ne shvataš seksualno zlostavljanje. Ne znaš šta je to seks. Ali u dnu srca si znao da je to nešto loše. Ima stvari koje ne shvataš, ali znaš da je to nešto užasno.

Mnogo dece je bilo kao mrtvo. Ustvari, nikada nisu imali život. Bila su, svi smo bili uništeni tamo. Bez ikoga ko bi ih čuvao, ko bi im pokazao šta da rade, kako da uzmu autobus, da plate kiriju ili da pripreme jelo. Kako se živi.

Sa drugima nikada nisi razgovarao o onom što se događalo. Plašio si se da ne dođe brat i da ti budeš sledeći. Jednom sam to pomenuo jednom mladom svešteniku kome je to bilo prvo odredište. Bio je iznenađen i naivno je upitao braću šta se to događa. Preselili su ga odatle, a tog dana su me tukli dok nisam pao u nesvest. Bio sam u bolnici šest nedelja.

Napustio sam školu sa 15 godina. Pokušao sam da se vratim roditeljima, ali to nisam uspeo. Naša veza se prekinula. Otišao sam u vojsku, ali su videli da sam maloletan, pa sam radio kao prodavac novina. Nisam mogao da nađem ništa bolje, jer kada bih rekao iz koje škole dolazim, gledali su me kao lošu osobu. Bilo je to kao beleg. Nije bilo ničega za mene i čim sam mogao, otišao sam u Englesku. Radio sam svašta i pokušao sam da se obrazujem. Znao sam da mi je neophodno obrazovanje, jer je to ključ svega. Išao sam u večernju školu. Učio sam engleski, matematiku. Kasnije sam završio kurs psihologije u trajanju od pet godina. Hteo sam da radim nešto što će mi omogućiti da pomognem drugima. To je dalo smisao mom životu. Radio sam u jednom institutu za žrtve zlostavljanja. Sada radim sa ljudima koji su pretrpeli zlostavljanja u DŽersiju, na ostrvu u kanalu La Manš. Već 25 godina radim u obrazovanju, ovde u Koventriju. To je veoma zahvalan posao. Ima dece koja ne znaju dobro da čitaju i da pišu, ali imaju mozak spreman za saznanja (Vaters insistira da se objavi njegov telefon ukoliko neki čitalac želi da stupi u vezu sa njim: +44 0 2476 551 952).

Oženio sam se mlad. Ali, supruzi nisam mogao da objasnim ono što se dogodilo. Jednostavno nisam mogao. Pokušao sam mnogo puta, ali sam se plašio da će me ostaviti. Vremenom sam uspeo da joj to objasnim. Ona mi je rekla: „Znala sam da ima nešto, znala sam, ali nisam mogla da te pitam, morala sam da čekam da mi ti to kažeš“. I sve je na kraju bilo dobro.

Dugo vremena smo pokušavali da se sazna šta se događalo u školi. Na kraju, 11. maja 1999. Berti Ahern (tadašnji predsednik vlade Irske), zatražio je izvinjenje. Bilo je to fantastično, nešto veliko. Bio je to kraj puta i početak novog. Momenat da se dozvoli da radi istražna komisija i da vidi šta se događalo. Sada se na neki način osećam zadovoljenim radom te komisije. U opštim crtama pozdravljamo izveštaj, jer pokazuje ono što mislimo da nam se dogodilo. Naravno, po mišljenju mnogi ljudi, sveštenici koji su počinili zlostavljanja morali su da budu identifikovani, ali crkveni redovi su bili jako odbojni da dozvole da se to uradi; za njih se ništa nije dogodilo i trebalo bi da budemo zahvalni za to što su brinuli o nama. Mnogo toga su sprečavali. Nisi hteli da daju ni jedan dokument, jer su znali šta su radili i da bi u tom slučaju mnogi završili u zatvoru. Da budem iskren, došlo je do dogovora sa tim redovima, prihvatili su da daju tu informaciju pod uslovom da za to zna samo komisija i da se ne objavljuje.

Redovi su predali neke svetovnjake da bi pokazali da se suočavaju sa problemom. Ali, nikada nisu predali one koji su najviše zlostavljali. Selili su ih od škole do škole i menjali im imena.

Ljudi me pitaju da li imam neku fotografiju kada sam bio u školi, ali nemam; tamo nije bilo kamera, nisu se pravile fotografije. Pre četiri ili pet godina, gledajući jedan film na festivalu Korpus Kristi, prepoznao sam sebe kada sam imao 11 godina. Bio je to prvi put kada sam sebe video kao dete na onom mestu. Jer, nije bilo ni ogledala, nikada nisi video sopstveno lice.

Ne mogu da verujem u obrazovanje Katoličke crkve. Verujem u Boga, plašim se Boga, ali ne verujem u Crkvu koja se krije iza kanonskog zakona da bi sakrila svoje zloupotrebe. Mislim da se sada u Irskoj događa sa decom emigranata ono što se nama događalo. Ima previše maloletnika emigranata koje odvode u sirotišta i tamo nestaju. I izgleda da to nikoga ne brine. Jednom sam rekao nadbiskupu Dablina: „Molim Vas, nemojte mi reći da su zlostavljanja dece u okviru Crkve stvari prošlosti“. Ljudi znaju koje osobe na visokim položajima crkvene hijerarhije dobro znaju šta se dešavalo. I šta rade. Sada može da se događa isti. Tvojoj deci ili unucima. Otkud ti znaš da nije tako? Svi treba da uradimo sve moguće da se završi sa tim. Moramo da zaštitimo decu, sve dok ne budu mogla sama da se štite.

Kada je sve počelo pre 10 godina, mnogi poznati katolici su prestali da govore samnom i sa mojom ženom zbog onoga što smo govorili o Crkvi. Bilo je to tužno, ali to je cena koju je trebalo platiti. U poslednjoj godini i nešto više, videli su da greše. Ali, da su to učinili pre 10 godina, možda bi moglo da se pomogne nekom detetu ili nekoj devojčici sa ulice. Ali, takav je život. Takva je ljudska priroda. Daj Bože da ljudi shvate da ovaj izveštaj objašnjava ono što se događalo u Irskoj, ali ustvari se odnosi na ono što se događa u čitavom svetu.

(Prevod iz El Pais-a: Branislav Đorđević)